Što se sjever, sv'jetu strašni,
u lučama sjajnog sunca
ono sade obukao?
Jal' se sunce obratilo
s druge strane tečnost činit,
i priroda zakon vječni
tako strašno narušila?
Jal' su mora ledom skrita
i planine sveg sjevera
u sv'jetleća klupka bistra
okrenule s' i provrgle?
Gle čudesa što se radi!
Ka Petrov grad sjaje, blista,
pruća munje, bača grome,
i nad njime po vozduhu
teku r'jeke ognjevite!
Neva bistra i glasita
ide smjelo i veselo
plesti v'jenac besmrtija
porođenju velikome
Nikolaja, Aleksandre,
a Petropolj nad njom divni
ogleduje svjetlost lica,
ponosi se i veseli,
jere vidi porođenje
nasljednika slave svoje,
u svem ocu podoonoga.
Glas se Rusa hrabrog čuje:
"Živ', napreduj, Aleksandre!
Primjerom ti neka budu
tvoji velji roditelji;
putem svakim hajde njinim,
njim ćeš brzo sustignuti
svemogućnost drevnjeg Rima."
Car se vidi sa caricom
na Olimpu slavenskome;
u veselost obučeni,
među sobom sina drže
gotovoga k privaćenju
slavenskoga skiptra, v'jenca.
Sad su mirni i radosni,
jere porod srca vide
sebi ravan duhom, umom,
veljedušjem i hrabrošću.
Moskva, mati slave ruske,
igra stara, veseli se,
u hramove trči brzo,
dava žertve na oltare:
tamjani se njeni dižu
i molitve srca, duše
do prestola svedržećeg,
jek joj zvonah vozduh lomi,
glas njin ide i dopire
mimo oblak do nebesah.
Donu s' bistri i glasiti
sa plemenom svojim hrabrim
mnogo gordi i ponosi
više svake u sv'jet r'jeke.
Rođenje te osvjetilo
tvog velikog atamana
i nav'jeku br'jeg tvoj tvrdi
okitilo slave cv'jećem.
Nek ti s' čudi, udivljava
i neka ti sreći, slavi
sva Azija i Evropa
zaviduje; ima čemu
sve Slavenstvo, ka Rus isto,
veseliti s' dnju rođenja.
Živ svijema i zdrav budi,
budi pravah slavenskijeh
uzdizatelj i štit tvrdi,
ka što ti je otac hrabri.
Rasti brže, Aleksandre,
slavenskoga roda sunce,
koje hoćeš nas sv'jetliti
i svobodom ogrijati,
o najveća na sv'jet glavo!
