Nigde spasa
| Nigde spasa (1901) Pisac: Radoje Domanović |
Slušati predavanja iz latinske sintakse i ošišati se na letnjoj vrućini, naročito kod nevešta berberina, to mi behu najdosadniji časovi, jer nikad mi život nije izgledao s manje smisla, gluplji, nego u tim prilikama. Nikad ne bih mogao odlučiti šta je teže od toga dvoga. Zamislite samo letnji vreo dan kad se od žege čisto i svest pomuti, pred očima treperi vazduh, telo malakše, otromi se, čovek se jedva kreće od dosade, i sad, recimo, u takvom stanju klonete na berbersku stolicu. Berberin vas umota čaršavom i vi morate da se ukočite kao kakav rimski senator. Čaršav berberin zaćuška oko vrata i onda nastane strahovita procedura. Znoj curi niz lice, hoće u oči, muve bezobrazne saleću i padaju čas na nos, čas na lice, čas oko usta, a vama ruke pod čaršavom, pa samo tek možete mrdati licem, skupljati nos, uvijati ustima. Po licu, opet, ulepljenom od znoja, padaju sitne dlačice ispod makaza, pa se lepe, padaju preko očiju, pa čak i u usta, i tada nastaje očajno pljuckanje. Uza sve te muke, berberin vas muva tamo-amo i obrće vam glavu kao kakvu stvar, škljoca oko ušiju makazama bez ikakva razloga i, s vremena na vreme, tupe makaze očupaju pokoji pramičak kose; vi srknete vazduh u sebe, uvijete se od bola, a berberin vas uteši: „Ništa, to nije ništa, molim vas!“ i okupi energačnije škljocati makazama, misleći valjda da vam tom muzikom zabašuri bol. Kako se u tako očajnom položaju očekuje s nestrpljenjem ono spasonosno berberinovo „Nazdravlje, gospodine!“ Skine vam čaršav i osetite kako vam se razvedri pred očima, osetite blaženstvo, neiskazanu radost, kao kad vam naprečac prestane jaka zubobolja.
Tako se isto u očajanju očekuje zvuk školskog zvona, koje vas odjednom izbavlja onih nesnosnih apsolutnih ablativa i čitave poplave nunkova, kvidova, kvid kvida i nunk nunka. I famuluz koji zvoni (njega sam uvek smatrao za neko anđeosko biće) jednim pokretom ruke, zvono jednim zvukom, zvukom nebeskim, rastera sve te dosade. O, kako mi se taj slatki zvuk upio u dušu da ga nikad ne mogu zaboraviti!
Taman nastavnik veli:
— Takođe je zgodno upotrebiti ovde nec nec. Hajde, pokušajte vi!
I onda pokušavate, znojite se, bruji vam po glavi sto čuda, a nikako vam ne ide u glavu izraz zgodno, ili još kad nastavnik veli interesantno. Taman muke vaše dostignu vrhunac, a tek zazvoni zvono svojim nebeskim spasonosnim zvukom.
Ali se u životu, docnije, godinama, tek kad sam počeo pisati i štampati svoje radove po listovima, počeše pojavljivati i dosadnije stvari, osetih teže muke.
Da vas ne mučim mnogo, jer znam šta je muka, pričaću vam nešto što mi se dogodilo pre nepunu godinu dana.
Bilo je leto. Dan prijatan, svež, a ja posvršavao poslove koji mogu uznemiriti duh i nagnati čoveka da misli, kao što su menična otplata i tome slično, pa se po podne raskomotio, leškarim sa zapaljenom cigarom, srčem ležeći kavu i osećam se tako zadovoljan što me nikakva misao ne uznemirava, kako je to samo Srbinu dato.
A i šta bi me moglo uznemiriti? Najdosadnijem uredniku dao sam svoj rad, i toga dana sam ručao slatko, popio čašu-dve vina, klasu sam skoro dobio, srčem kavu, pušim duvan, regulisao sam menicu, prevrćem se zadovoljno, čas na jednu, čas na drugu stranu; ne mislim, obuzima me prijatno osećanje sna, a zakon mi ne zabranjuje da slatko zaspim mirno, blaženim snom, i ja taman htedoh da upotrebim tu svoju građansku slobodu i pravo, kao što bi svaki svestan građanin učinio, dok tek kucnu neko na vrata od moje sobe.
— Dođavola! — promrmljam jetko, i moje slatko zadovoljstvo pršte kao pena.
Kucanje se ponovi.
— Napred! — viknem osorljivo.
Na vratima se pojavi čovek sa osmehom na licu i ljubazno me pozdravi dok sam se ja osećao kako sam u stanju da mu skočim za oči. To beše urednik jednog poljoprivrednog lista.
— Ja sam došao do vas s jednom molbom. Nećete me, nadam se, odbiti.
— O, molim vas, kako biste još posumnjali! — rekoh tako, valjda po urođenoj srpskoj dobroti, i pokušam da malo ublažim kiseo izraz lica.
— Rad sam da donesem u listu jedan vaš članak o gajenju vinove loze.
— Rado bih se odazvao, gospodine, vašoj želji, ali, verujte, ja te stvari ne razumem nimalo.
— Kako ne razumete? Možete vi to. Popularno nešto: kako treba što više gajiti lozu i kakve koristi ima zemlja od toga. Eto, molim vas, ja ih napišem u svakom broju po nekoliko, a ja sam učio nekad filologiju.
Branko sam se na sve moguće načine, ali urednik je uporno dokazivao kako sam ja uobrazio da ne razumem te stvari i, najzad, da ih čak ne treba ni razumevati, pa ipak se može lep članak napisati.
Na kraju krajeva morao sam obećati da za desetak dana spremim članak.
Ode on, i moje se prijatno raspoloženje pokvari. Otud, odovud, tek meni na umu vinova loza.
U tome opet neko kucnu na vrata.
— Napred!
Na vratima se pojavi povisok, bled, iznuren čovek u izveštalom odelu.
— Dobar dan.
— Dobar dan, gospodine!
— Ja se zovem Milan Milanović.
— Milo mi je! — i ja rekoh svoje ime.
— Došao sam k vama zbog jedne važne stvari.
— Molim!
— Ja sam nauman, gospodine, da pokrenem jedan list za stočarstvo…
— To vam je divna ideja.
— Meni bi neobično milo bilo da i vi uđete u red mojih saradnika.
— Meni bi to činilo neobičnu čast — počeh — ali ja se, gospodine, u stočarstvo ne razumem.
— Znam, ali ipak biste mogli! … Vi ste, zaboga, školovan čovek.
Branio sam se, otimao, ali onaj ne ide dok mu ne rekoh da ću gledati da napišem štogod popularno o gajenju ždrebadi.
Taman sam mislio da sam se kurtalisao napasti kad, tek, opet neko kucnu na vrata.
— Napred! — proderem se osorljivije no ikad.
Na vratima se pojavi urednik jednog patriotskog lista.
— Ja sam došao do vas s jednom skromnom molbom — reče on ljubazno, sa smeškanjem — i nadam se da me nećete odbiti.
— Sve što mogu učiniću.
— Meni treba jedna kratka patriotska pesmica, ili pričica, kako hoćete. Ne bih vam dosađivao, ali su mi saradnici zauzeti raznim naučnim člancima, a i ja moram spremiti jedan nekrolog, pa se setih vas.
— Ali ja ne pišem pesme, gospodine! Kako ću sad početi pesme pisati?
— Ništa lakše. Sednete, pa napišete. Najbolje je epsku neku, patriotsku, ili priču, još bolje.
Nije mi pomagalo nikakvo pravdanje ni izvinjavanje, i ja pobeđen, rekoh:
— Najzad, i da vam učinim, ali sam, verujte, zauzet mnogim poslovima.
— Ne, ne, vi ćete opštoj stvari morati žrtvovati jedan trenutak svoga vremena. Ja ću, dakle, doći u četvrtak; biću tako slobodan.
— Danas je već utorak — opomenuh ga.
— Pa da, kratku neku stvarčicu — reče urednik i pogleda me tako ljubazno, čudno, da se ja osetih kao hipnotisan. Pred očima mi se počeše strahovito komešati događaji oživelih uspomena, bez reda, bez veze, a ja očajno jurim po tome haosu i osećam kako moram, ni manje ni više, već moram još u tom trenutku da nađem ideju za pričicu.
Ne mogadoh ništa više progovoriti. Urednik se učtivo pozdravi i ode, izrazivši nadu da će rad biti gotov.
Legnem opet očajno, zatvorim oči i pokušam da što drugo mislim. Aja, što više gonim od sebe misli o patriotskoj priči, a one sve jače navaljuju. Pred očima mi samo neki handžari, koplja, puške, juri i vrti se bezbroj lica, ukrštaju se neki strahoviti događaji, strašne bitke, padaju glave, lepršaju se zastave, bukte zapaljeni krovovi, skaču junaci u šančeve.
Osetim kako mi čisto svest pomrčala. Dignem se, te se umijem. Ne pomaže. Svaki predmet, sve što pogledam, kao da me goni da tražim ideju patriotske priče.
Sednem za sto, zasučem rukave, sklonim sve sa stola, metnem glavu među ruke, zatvorim oči i stanem razmišljati o čemu da pišem. Potrudim se da baš sad naročito o tome mislim. Kad odjednom, malo pomalo, razbegoše se sve malopređašnje misli, svi događaji, lica, sve, sve ama kao po kakvoj komandi. Što više mislim, a te patriotske misli sve dalje od mene, a mesto toga počeše mi izlaziti pred oči sve sami neki slavujčići, cveće, potočići, mesečna noć, lepe ženske glave.
— Idite do vraga! — viknem ljutito i skočim sa stolice.
— Ta šta moram? Ko me može nagnati da pišem?! — pomislim i, rešen da ne pišem ništa, iziđem na ulicu.
Šetam, a ono sad se tek počeše opet skupljati u pameti sećanja na sve moguće patriotske događaje i prilike koje sam ikad video i za koje sam u svetu čuo i čitao, ali to tako strahovito zbrkano, nesređeno juri i vri pred očima, tako brzo i silno, da ni jedan jedini oblik ne mogu jasno da uočim. Brže je to od svega, a ja osećam da se moram orijentisati u toj zbrci, da moram uhvatiti iz toga ma jednu čistu misao.
Sve mi usled toga postane dosadno, osećam se teško, osećam jaku glavobolju, i čak mi u ušima bruji kao zveka mačeva i handžara, pucanj pušaka, topova, škrgut zuba, trube, jauk ranjenika.
Odem u društvo da se razgalim. Ništa ne pomaže. Sve jače osećam svoje muke. Ništa mi se ne pije, ne jede, ne mogu da razgovaram. Osećam kako mi uzjašila za vrat patriotska ideja, pa me ne pušta da da’nem duhom ni trenutak.
Oprostim se od društva i odem kući.
Postavljen sto za večeru.
— Hajde da večeramo.
— Ne mogu.
Zatvorim se u sobu, upalim sveću, sednem za sto, i osećam strašan, neodoljiv kapric da moram do zore napisati.
Opet kao i prošli put. Sve se izgubi od mene, pa najzad dođem do takvog trenutak da ne mogu ništa, ama ništa, jednu jedinu misao da zamislim, jer osećam kako je neki grdan teret pao na mene, pa me pritiskao. Pritiskao mi i dušu i um, i to je teret pod kojim se oseća samo jedno: „Moram do zore napisati!“
Ustanem, šetam po sobi, ležem, sedam opet za sto, pa tek se odjednom zagledam u kakav predmet, muke popuste, i ja počnem misliti, recimo, kako tu i tu knjigu treba povezati, kako je šteta što sam pokapao mastilom po čaršavu, i vazda tako sitnih stvari. Pa onda se setim da sam se dogovorio s društvom da sutra pravimo izlet, i tek odjednom kresne ona strašna misao:
— Onda sad treba svršiti tu patriotsku priču.
Sad opet nastanu muke i patnje. Umorim se, san me savlađuje. Osetim glavobolju. Soba puna duvanskog dima, na stolu puno kokica od cigara, popaljenih mašina, duvanskog puhara.
Napregnem sve sile, a ono mesto patriotske ideje iskoči u pameti neka glupost:
— U mog dike čizmice na bore!
Koješta.
— Ne moram da pišem, pa kvit posla! Šta tu vazdan. Reći ću mu kad dođe: „Ne mogu, gospodine“, ili bolje klot: „Neću!“. Uzmem sa stola tabak hartije na koji sam naprežući se stavio sto nekih glupih rečenica i izbrisao. Zgužvam ga ljutito i bacim, pa osetih neko neobično zadovoljstvo.
Legnem u postelju. San me savlađuje, i taman da utvrdim san, a ono tek pred očima se pojavi neki Turčin s grdnom čalmom i s pištoljem u ruci: juri na konju neko Srpče, a ono beži, beži, pa taman siroto da utekne u šumu, a tek iz česte drugi strašan Turčin s nožem, pa poteže dete u grudi. Prsnu krv i ja preznuh.
— Nije nego rotkve! — pomislih ljutito i zatvorim oči, pa taman da zaspim, a ono opet iskrsne misao:
— A patriotska priča?!
I, malo-pomalo, počne opet pred očima ono nesrećno komešanje oružanih ljudi.
I tako to mučenje traje do pred zoru.
Sutradan ustanem bled, loman, umoran, kao da sam celu noć vukao kola.
Već sam tvrdo rešen da ne pišem, ali, ipak, osećam teret, nespokojstvo, čudan nemir kad pomislim da je sutra zlosretan četvrtak.
U četvrtak priberem svu snagu i očekujem gospodina urednika da mu kažem otvoreno i jasno:
— Idite bestraga, gospodine, i vi i vaš patriotski list. Neću da pišem, jeste li me razumeli, a sad izvolite napolje, jer ja htedoh umreti zbog tih vaših trica!
Goreo sam od nestrpljenja kad će doći da mu to kažem i da mi lakne duša.
Utom čuh kucanje na vrata.
— Napred! — proderem se ljutito, da se i po glasu pozna da sam gotov i da se tučem, ako mi što prebaci.
Urednik uđe sa onim istim ljubaznim osmehom, a ja ga dočekah namršten, kao najvećeg krvnika.
Kad me pogleda onako meko, blago, ja se čisto zbunih od čuda. Nekako mi izgledaše neprirodno da se on tako ljubazno ponaša prema meni, koji bejah u stanju da pucam iz revolvera na njega.
— Dakle, gotovo je, je l’ te? … Hvala vam mnogo! — dodade i ne čekajući odgovora.
— Izvinite, ali, verujte, nisam mogao… — počeh se pravdati gledajući preda se.
Za čudo živo, ja oborih oči i čisto se osetih zastiđen, kao đak kad ne izradi zadatak, pa ne zna kako da to kaže blagom i dobrom nastavniku.
— Nije gotovo?! — reče on očajno i pogleda me prekorno.
— Verujte da sam imao takvih smetnja… — počnem opet izvinjavanje…
— Zadocniću s listom. Kad bi moglo do mraka biti, pa makar noćas da se slaže! — reče on očajno.
Ja izvadih džepni sahat. Tri časa.
— Biće sigurno! — rekoh s takvim ubeđenjem da se on umiri.
— Molim vas, požurite. Ja ću doći u osam!
Izvini se što me muči, nasmeši se ljubazno i ode.
Kad on iziđe, ja tek onda osetih svu težinu ove nove situacije, koja je kudikamo premašala dotadašnju.
Sad nastanu onake iste, samo strašnije, jače muke traženja ideje.
Napisao sam oko trideset početaka, izbrisao svih trideset. I ne osetih kako je vreme projurilo.
Pogledah u sahat. Sedam i po časova.
Skočim kao oparen, dokopam šešir i jurnem na ulicu. Obuzeo me neki strah od ovog urednika da bih radije čekao četu sa zapetim puškama nego njega.
Vrljao sam sporednim ulicama, kud nikada nisam prošao, niti sam mislio proći, sve od straha da ne sretnem urednika. Iskrsne, odnekud, neko slično lice, a mene tekne nešto kao nož u srce.
U pivnicu kuda obično idem nisam smeo ići, a kući još manje.
Najzad mi se dosadi i obuze me takva ljutina da sam bio gotov pobiti se s prvim koga sretnem.
— Otići ću kući i reći ću tome čoveku da me ostavi jednom na miru, i izgrdiću ga kao magarca.
Sa ovakvom odlukom pođem kući.
Uz put svratim u jednu bakalnicu da kupim duvana. Bakalin, nešto uznemiren, usplahiren, preznu kad ja uđoh.
Potražim duvana.
— Uh, što me preplašiste?! — reče čovek kad me bolje zagleda, i odahnu.
— Što?
— Pomislih od vas da je jedan drugi gospodin, što dolazi jednako, te me tera da mu pišem sve što se sećam iz rata.
— Pa?
— Pa tako. Obećao sam, da ga skinem s vrata, pa sad tek muka. Kud sam ja za te stvari?! Ko će radnju da mi gleda?
On primeti da ga ja gledam s tako iskrenim saučešćem, pa htede prići da me zagrli.
— Pa šta mislite činiti najzad?
— Čudim se… Danas sam zatvorio dućan, pa utekao od kuće. Ako ovako potraje, zlo i naopako! Pa nije jedan to, gospodine moj, nego sam imao ja od mnogih takve muke.
— Zaista — pomislim kad pođoh — u Beogradu svaki drugi čovek uređuje poneki list. Osetih neobično očajanje.
U mojoj ulici, baš pred kućom, sretnem momka.
— Kuda ćeš?
— Obih noge tražeći vas. Čeka jedan gospodin više od dva časa! Veli, mora vas naći večeras.
Smrče mi se pred očima.
— Uh, taj zli duh hoće da me umori! — pomislim i dođe mi strašna ideja da jurnem u kuću i da ga izbacim iz kuće na ulicu, ali odmah zatim osetih čudan strah — da nisam smeo prekoračiti praga.
— Kaži tom gospodinu da sam dobio depešu od oca i da moram noćas otputovati. Ili nemoj… Kaži mu bolje da me nisi ni našao! — rekoh momku i okrenem natrag da vrljam dalje.
Nisam smeo noćiti kod kuće.
Sutradan nisam ni ručao ni večerao kod kuće, i tako sam se krio sa strahom i prezanjem od svakog šuma, sve dok ne videh onaj list da je izišao.
Kad se povratih kući, nema mi momka. Bio je to dobar i valjan momak.
— Znate li kud je moj momak? — pitam suseda.
— Bio je tu do juče, pa pred veče uteče od one gospode što kod vas često dolaze.
— Dosadilo mu što me jednako traže?
— Nije, nego okupili njega da im piše nešto za novine. On se brani, brani siromah, pa uteče nekud. Veli mi kad pođe: „Idem u beli svet, samo da se ove napasti spasem. Ja se čudim kud je moj gospodin, a ono i on se branio, branio, pa lepo, bezdušnici odjuriše čoveka od njegove rođene kuće.“
Mene obuze neka jeza, strah.
— Nema se šta razmišljati — pomislih — jer kad je i moj momak utekao, tu za mene nema spasa.
Ostavim i kuću, i sve, pa brže-bolje pogodim zatvorena kola i kažem kočijašu da tera što brže i što dalje od Beograda.
Železnicom nisam smeo putovati, jer sam se bojao da me ne uhvate na stanici, a lađom tako isto.
Pričao sam jedared nekome kako je u nekoj zemlji, davno, u stara vremena, živeo jedan kaluđer koji je mnoge govore držao, i to stanovnicima toliko dosadi da svi što su još mogli bežati ostave svoju milu otadžbinu i uteknu u beli svet, te tako gotovo opusti zemlja.
Pravo da vam kažem, to nekad, iako sam slušao od starih ljudi, nisam ni sam verovao, ali kako se namnožiše urednici i počeše kidisavati na mirne i pitome građane, i kad videh čudo očima, kako mnoge radnje: me’ane, dućani, pekarnice i druge bankrotiraše, kako se pozatvaraše, samo što tu oni svraćaju, onda nisam mogao nimalo posumnjati da je zbog tog dosadnog govornika opustela zemlja.
Mnogi, slabijih živaca, podlegli su odmah.
Napadne tako slaba čoveka jedan urednik, pa drugi, pa treći, dok pogledaš, a tek čovek počne da vene.
— Šta ti bi, brate? — pitaju ga.
— Eto! — veli očajno i jednako šapuće i kombinira u pameti članak ili kakvu priču za list. Sreću ga poznanici, prijatelji, zaustave ga, hoće da ga razgale:
— Ostavi se, boga ti, ludorija; vidiš da osta kao biljčica!
Onaj samo gleda tužnim pogledom, uzdahne duboko i jekne, pa produži šaputati i smišljati temu.
I tako leca čovek, leca, pa najzad, u strašnim mukama, tražeći temu, ispusti svoju plemenitu i namučenu dušu.
Naravno da sam vrlo oprezno bežao.
Tek u jednom udaljenom selu htedoh svratiti da se odmorim, jer tri dana kako sam po putu noćivao. Ali najpre pošaljem kočijaša da se razbere detaljno da li se i tu ne uređuje kakav list. Ode kočijaš. Čekah čitav čas, nema ga. Prođe drugi čas, treći, nema ga nikako.
— Mora biti da su ga oni bezdušnici i ovde uhvatili! — senu mi strašna misao kroz glavu, i klonuh.
— Nigde spasa! — pomislim u očajanju, videći da se moram predati na milost i nemilost strašnoj sudbini.