NERANDžE
VII
Al’ si bolna, draga moja,
Tek što dođe da mi sineš,
A ti hoćeš, puna tuge,
Tako brzo da premineš!
U tvom tihom, plavom oku
Poslednji se pogled sija,
Kad usahne prestaćemo
Da živimo i ti i ja.
Jer bez tebe tužne, blede
I bez tvojih mekih grudi,
Sa silnoga jada hoće
Moje srce da poludi.
Pa da bih se oprostio
Oblačine takve guste,
Uvenuću — da i mene
U grobnicu tvoju spuste.
Jer u grobu, mislim, biće
Dosta mesta za nas mlade,
Kad u svetu i onako
Tražismo ga badavade.
Oprosti mi, draga, što sam
Poč’o tebi zborit’ o tom,
Veruj ne bih — ali vidim
Gde se boriš sa životom,
Pa se brinem da ti kažem
Pre neg’ što ćeš raju poći
Da ne tužiš, jer ću brzo
U pohode tebi doći.