5
Nevjerno kumstvo
(Iz Hercegovine)
Pokliknula nagorkinja vila,
Sa Jastreba visoke planine,
Ona viče bijelu Karlovcu,
Po imenu Ljuticu Bogdana:
„O đidijo Ljutica Bogdane! 5
„Sutra sviće sveta neđeljica
„I neđelja i vaskrsenije,
„Ti ćeš dobro, pobro, uraniti,
„Uraniti prebijeloj crkvi
„Na jutrenju i na liturđiju, 10
„Ponijećeš sedamnest darova,
„Doći će ti sedamnaest kuma,
„I donjeti đecu u naramku,
„Da ih krstiš u bijeloj crkvi,
„Dvije su ti iz daleka kume. 15
„Jedna ti je od sinjega mora,
„A druga je od tiha Dunava,
„Ona kuma što je od Dunava,
„U nje ima đece devetoro,
„Devetoro sve muškijeh glava, - 20
„Što je kuma od sinjega mora,
„I u nje je đece devetoro,
„Devetoro, devet đevojaka,
„A nijedne muške glave nejma:
„One hoće stajat' naporedo, 25
„I čekaće svoga mila kuma
„I držaće đecu u naramku,
„Pod pazuhom kumovske darove,
„Kako koja tebi dolaziće,
„Ljubiće te u skut i u ruku,
„Davaće ti čedo u naramak,
„Ispod skuta tanke boščaluke;
„Što t' je kuma od mora sinjega,
„Darak će ti najbolji donjeti,
„Boščaluka od suhoga zlata,
„I u njemu punu čizmu blaga,
„Kad u crkvu đecu unesete,
„Da ti njojzi čedo razmijeniš.
„Žensku glavu a za mušku glavu,
„A nemoj se prevarit”, Bogdane,
„Nemoj njima đece mijenjati,
„Jer će ti se krivo biti kleti,
„A ti nemaš već jednoga sina
„I to čedo u bešpici ludo.“
Tu Bogdane sanak boravljaše,
Ne boravi ljuba Bogdanova,
Ona budi Ljuticu Bogdana,
Sve Bogdanu po istini kaže.
Pa Bogdane rano uranio,
Opremi se u bijelu crkvu
I sedamnest ponese darova,
Čim će svoje darovati kume.
Kad sve kume crkvi dolazile,
Na poredu pred crkvom stajahu,
Svaka čedo drži u naramku,
Pod pazuhom tanene darove.
Kad među njih Bogdan dolažaše,
I kumama Boga nazivaše,
Kume njemu ljepše prihvatahu,
Pred njime se smjerno poklonjahu.
Kako koja kuma dolažaše,
Svesrdno se njemu poklonjaše,
Ljube njega u skut i u ruku,
U naramak čeda mu davahu
Ispod ruke tanke boščaluke;
Kad od mora kuma dolažaše,
Kumu dade čedo u naramak,
Ispod ruke zlatna boščaluka,
I u njemu punu čizmu blaga,
Pa ga grčki kuma zamolila:
„A moj kume, Ljutica Bogdane!
„Kad u crkvu đecu unesemo,
„Na krštenju čedo mi razmjeni
„Žensku glavu a za mušku glavu,
„A od kume, moj milosni kume,
„Što imade devet muških glava,
„Jer u mene muška čeda nejma,
„A imadem devet đevojaka.“
Kad u crkvu đecu unesoše,
Kumuje ih Ljutica Bogdane,
I kumova đece sedamnaest
Pa kumama đecu iznošaše,
Kumi dade od mora sinjega,
Muško čedo a za žensku glavu
Ono žensko kumi od Dunava,
Koja ima do devet sinova.
Pa s' otale kume razlaziše,
Svaka iđe zavičaju svome,
Ode kuma od tiha Dunava
Pravo dolje preko polja ravna,
Ljuto joj se čedo rasplakalo,
Njega tješi, utješit' ne more,
Ona sjede u zelenu travu,
Pa je malo čedo razvijala.
A kad viđe da je ženska glava,
Povrati se kuma od Dunava,
Ona dođe do bijele crkve,
A do kuma Ljutice Bogdana,
Pa govori milosnica kuma:
„A moj kume, Ljutica Bogdane!
„Za što meni čedo promijeni?
„Jera kume? sapelo te kumstvo!
„Bog t' ubio i sveti Jovane!“
Ljuto joj se Bogdan kunijaše:
„Nisam kumo, života mi moga!
„Nijesam ti čedo promjenio;
„Ako mi se tome ne vjeruješ,
„Ja ne imam od srca evlada
„Već Božura u bešici sina,
„Ja pečena izio Božura
„Treći danak na vaskresenije,
„Ako sam ti čedo promjenio.“
Kuma kumu tiho govoraše:
„E da Bog da, moj milosni kume!
„I to ti se brže dogodilo.“
Uze čedo, pa ode niz polje,
JKensku glavu a za mušku glavu,
Odnese ga tihome Dunavu.
Kad se svrši časna liturđija,
Ode Bogdan prebijeloj kuli,
Pa se diže u lov u planinu
Sa svojijeh trideset momaka,
Lov lovio tri bijela dana,
Ništa mu se ulovit" ne daje.
Povrati se Ljutica Bogdane.
Čudno mu se čudo udesilo
Od Božura u bešici sina,
Satvori se u janje bijelo,
Pa se igra po šikli odaji,
Za njim trči da g" uhvati majka,
Odaji se otvoriše vrata,
Dok izleće janje na avliju,
Poćeraše janje po avliji,
Gonjaju ga i tamo i amo;
Od avlije s otvoriše vrata,
Iz avlije janje pobjegnulo,
Dobjegnulo do gradske kapije,
A na gradu zatvorena vrata;
Tu gonjaju janje da uhvate,
Dok se sama otvoriše vrata,
Malo janje na polje pobježe,
Poljem trče Bogdanova ljuba
Ne bi l' svoje janje uhvatila,
Uteče joj janje u planinu,
A srete ga Ljutica Bogdane
Sa svojijeh trideset momaka.
A kad janje ugleda Bogdane
On momcima tiho govoraše:
„Sluge moje! janje obletite,
„Obletite, pa ga uhvatite.“
Sluge ono janje oblećeše,
Oblećeše, pa ga uhvatiše,
I Bogdanu janje donesoše.
Tad im veli Ljutica Bogdane:
„Moje sluge! janje zakoljite,
„Zakoljite, pa ga ispecite,
„Da ručamo ručka gospodskoga,
„Drugog lova nismo ulovili.“
Zaklaše mu janje prebijelo,
Zaklaše ga, pa ga ispekoše,.
Tuj ručaše ručka gospodskoga,
Desnu plećku Bogdan odsiječe
Da ponese ljubi i Božuru.
Malo strmo niz planinu biše,
Dok sretoše četiri robinje,
One traže janje prebijelo,
I za njima ljuba Bogdanova,
Ljuto cvili Bogdanova ljuba:
„Gospodaru, Ljutica Bogdane!
„Srete l' tamo tvog sina Božura?“
Odgovara Ljutica Bogdane:
„De ne luduj, moja vjerna ljubo!
„Đe ću sresti čedo iz bešike?“
„Gospodaru, Ljutica Bogdane!
„Jeste l' sreli janje prebijelo?“
„Jesmo sreli, moja vjerna ljubo!
„Jesmo sreli, jesmo uhvatili,
„Zaklasmo ga i ispekosmo ga,
„I gospodski ručak ručali smo,
„I tebi sam plećku ostavio.“
Kad poteže plećku iz bisaga,
Ali desna Božurova ruka.
Tad mu veli vijernica ljuba:
„Gospodaru, Ljutica Bogdane!
„Je li tebe vila dozivala,
„Da ti kumam čeda ne mijenjaš
„Ne mijenjaš, i ne prevariš se
„Na njezina zlatna boščaluka
„I u njemu punu čizmu blaga;
„Znaš Bogdane, dragi gospodaru! 190
„Da s' ne valja zaklinjati krivo?“
