Na raskršću
| Na raskršću (1899) Pisac: Radoje Domanović |
| Podnaslov — slika iz života |
Veselin Savković je nekakav mali činovnik u jednom velikom nadleštvu beogradskom. Prirodno je, dakle, da je on utoliko više morao raditi, ukoliko mu plata bejaše manja. Nu radio je on više nego što je trebalo! Dolazio bi na dužnost gotovo na čitav čas pre određenoga vremena, a izlazio poslednji.
Sem vrednoće, koju mu je uvek i sam šef hvalio, bejaše on savestan činovnik, a spreman i vičan svome poslu.
A i morao je takav biti da bi radom i marljivošću što bolje osigurao koru hleba sebi i svojoj porodici.
— Što si lud, te se satireš tolikim radom?! … — reče mu jednom jedan od drugova njegovih.
— Mora se — odgovori Veselin i ne dižući glave od posla.
— Znam da se mora, ali to je preko mere! Ti radiš i kod kuće noću — reći će opet drug njegov i izvadi kutiju, te poče zavijati duvan.
Veselin prekide za časak posao i pogleda ga tužnim pogledom, pa lako uzdahnu i reče:
— Imam ja porodicu!
— Pa šta je s tim? — pita onaj.
— A da me otpuste, kuda bih sa ženom i četvoro sitne dece?! — odgovori Veselin, i prignu na posao.
Ućutaše. Drug Veselinov zapali cigaru, pa pušaše ćutke i izgledaše nešto duboko zamišljen.
I zaista, trud Veselinov urodi dobrim plodom. Jednoga dana ga pozva šef sebi u kancelariju i reče mu kako je neobično zadovoljan njegovim marljivim radom i vrednoćom, te ga je prvog od sviju ostalih predložio za povišicu plate, a sem toga je učinio da o novoj godini dobije za neprekoran dvogodišnji rad, kao odliku od ostalih, tantijemu od sto dinara u zlatu.
Veselin je jedva čekao posle te vesti da stigne kući i obraduje svoju ženu iznenadnom srećom.
Posle večere, kad su deca pospala, sedeo je do neko doba noći i razšvarao sa ženom, savetujući se kako će najbolje upotrebiti tih sto dinara. Napravili su raspored šta će se od toga kome detetu kupiti.
— Baš bismo mogli Miki (najstariji sinčić) kupiti nove cipelice — veli žena i pogladi dete po obrazu.
— Pa da mu kupimo — odobrava Veselin zadovoljan, pa i sam priđe detetu i poljubi ga.
Utom mala Vidica prokenjka u snu i zatraži vode.
— Šta smo toj maloj odredili? — upita Veselin.
— Njoj će mama da kupi nov kaputić — veli žena.
— Ala će da se zagleda kad se obuče!
— Ćurčica mamina — izgovori žena i poljubi dete.
Jedan deo od toga novca rešili su da ostave neka se nađe za slučaj nužde i slabosti.
Posle toga su u razgovoru prešli na povišicu plate.
— Pa to ćeš sada svakog meseca imati više po dvadeset dinara? — pita žena.
— Po dvadeset.
Žena je odmah počela u pameti raspoređivati taj višak kako se najbolje može upotrebiti, a Veselin se mislima preneo još dalje u budućnost i sanjao o još većoj plati i lepom udobnom životu.
— Bolje, bogami, da se počne štedeti poneka para dok su deca mala — saopšti žena zaključak evoga razmišljanja.
— Pa onda će biti i plata još veća — veli Veselin.
Oboje ućutaše. Čuje se kako deca dišu, te im je to godilo kao najzanosnija muzika. Osećahu se srećni i potonuše u mislima u još srećniju budućnost.
Nije prošlo ni mesec dana od ovog doba, pa šef opet pozva Veselina u svoju kancelariju.
— Zvao sam vas zbog jedne važne stvari… — poče šef i zastade, misleći šta će dalje reći. Po licu mu se moglo videti da mu ne bejaše najprijatnije ono što želi da kaže. Protrlja čelo i oči rukom, pa produži dalje:
— To je upravo stvar vaša lična, ali… ja vas molim i hoću samo da vas upozorim… Uostalom, vi kako hoćete… — Šef se diže pri tom sa stolice, zaćuta i pušeći hodaše tamo-amo.
Veselinu čisto stalo disanje od neke slutnje. Lice mu čas pocrveni, čas prebledi. Obuze ga čudno nestrpljenje da što pre čuje kako će šef završiti početak svoje besede. Po čelu mu izbi znoj i on ga obrisa rukom.
Šef najednom zastade i pogleda Veselina, pa zapita:
— Znate li da je sutra izbor opštinske uprave?
— Znam.
— Za koga mislite glasati?
Veselin preblede i čisto oseti kako ga noge izdaju. Ćutao je dugo, a i ne sećaše se da šef čeka na njegov odgovor.
— Vi ste još mlad čovek, a vredni ste i tačni u svojoj dužnosti, te ćete imati lepu karijeru u državnoj službi, ali samo ako budete slušali sve ono što se od vas traži…
Šef opet zastade. Veselin ne odgovaraše ništa, neka čudna slutnja mu obavi srce. Lepi snovi njegovi o budućnosti prskaše kao pena, a mesto toga mu se ukaza pred očima slika u kojoj on gledaše svoju porodicu u bedi i jadu. On je već unapred mogao proceniti na što će se svesti ovaj razgovor njegov sa svojim šefom.
Šef izvadi iz džepa jedan tabak hartije gde behu ispisana imena kandidata i pruži Veselinu s rečima:
— Za tu listu morate glasati! … Uostalom, nemojte misliti da vas ja želim prisiliti! To je vaša volja. Ja bih vam samo kao stariji savetovao da glasate za ove čestite ljude, kao i ja što ću. Nezgodno bi bilo da vi, kao mlađi, budete mimo tolike više činovnike… Sad se vi razmislite o svemu. Učinite kako hoćete… Možete glasati i za protivnike današnjeg režima, ali onda biste morali sebi pripisati sve zle posledice koje bi mogle nastupiti usled takvog vašeg postupka… Sada idite… Ja sam vam samo hteo prijateljski posavetovati… — Tu šef prekide rečenicu.
Veselin je držao onaj tabak hartije u ruci i besvesno gledao imena koja su tamo ispisana. Reči šefove napraviše čitav haos u duši njegovoj…
Nastade ćutanje. S vremena na vreme zazvoni zvonce u hodniku, a potom se čuju koraci Sime poslužitelja, škrinu vrata na ovoj ili onoj kancelariji, čuju se i glasovi; vrata se opet zatvore, a Simine čizme zaluparaju, pa se tek za časak sve utiša.
Veselin nekako pozavide Simi, a i sam ne znađaše što, čisto bejaše voljan da mu ustupi svoj položaj, a on da se primi njegovog.
— Jeste li ženjeni? — prekide šef ćutanje.
— Imam već i četvoro dece — odgovori Veselin i pogleda kroz prozor na dvorište.
U dvorištu testeraš struže drva. Veselin se zagleda u testeru, koja se živo kretaše kroz drvo, iz koga vetar raznosi strugotinu od koje je zasut i pocepan kaput testerašev, što leži kraj nogara.
„Struže — pomisli Veselin — pa ipak hrani svoju porodicu… Sigurno i on ima porodice?! …“
Prestrugani komad drveta pade na zemlju. Testeraš se ispravi malo, zatim ostavi testeru i podiže sa zemlje svoj kaput, te izvadi iz njega duvan, i baci ga opet na zemlju, malo podalje od nogara.
„Niko još nije od gladi umro“ — mišljaše dalje Veselin, pa opet u mislima pređe na svoju porodicu, i čisto se oseti pribraniji, jači.
Dok se Veselin bavio takvim mislima, šef mu je govorio kako treba dobro da razmisli šta će raditi, jer mu, veli, od toga zavisi budućnost.
— Tim pre — završi šef — treba da otvorite dobro oči, jer imate, kao što vidite, već i četvoro dece. To sam imao da vam kažem. Sada možete ići na posao.
„Od juče mi se počela računati plata sa povišicom… Kako se moja žena raduje… Ona je sirota već rešila da od prve povišice kupi sebi lice za haljinu… Pa i nema lepe haljine! … Kako je to raduje! … Ona i ne sluti šta bi moglo nastupiti kroz koji dan!“ — mislio je Veselin ulazeći u svoju kancelariju.
On po načelima svojim pripadaše političkoj stranci koja bejaše u opoziciji. Tog istog jutra bejaše u novinama pročitao poziv svima članovima stranke da u što većem broju dođu na biralište i glasaju za kandidate koji su istaknuti u listi opozicije. Pored ostaloga veli se tamo:
„Na biralište moraju doći svi članovi naše stranke i glasati. Koji ne bude došao, biće kao nedostojan isključen iz stranke.“
Veselin je preturao akta što behu pred njim na stolu u nameri da počne raditi.
Ali od rada ne mogaše ništa biti. Izgubio je svako strpljenje, te ne mogaše ni vrste napisati.
Čas je mislio na bedu koja bi ga snašla gubitkom službe, a čas na one reči: „Biće kao nedostojan isključen iz stranke.“
Veselin, udubljen tako u misli, naslonio se glavom na ruku, pa gleda kroz prozor u dvorište. Krupno snežno pramenje promiče pored prozora, a on se zagledao u to, pa mu nekako godi tiho padanje bez glasa, bez šuma. Onaj testeraš još struže, a sneg zatrpava i njega i nogare i drva. Već se poče suton hvatati, a Veselin i ne primeti kako mu vreme brzo prođe. Poče se naglo smrkavati. Prema prozorima Veselinove kancelarije je nekakav privatan stan, od koga se prozori osvetliše i svetlost se razasu po dvorištu odbleskujući sa snežne površine, a snežno pramenje zablista na onim mestima gde svetlost najjače prodiraše. Osvetli se i jedna strana nekakva drveta ispred prozora, te sneg na osvetljenoj strani zasija kao biser. Izgledaše da Veselina sve ovo neobično zanimaše, te je, kao nikada dotle, posmatrao svaku sitnicu, pa ipak kroz sve te utiske bejaše isprepletana misao o porodici njegovoj i časti građanskoj. On bejaše zbunjen, pa je čisto i nehotično u svemu tražio obaveštenja, i kao da ga dobijaše. Gledajući tako čas u ovo, čas u ono, osećaše se ublažen, osvežen.
„Pa glasaću, ma me otpustili…“ — mišljaše u sebi gledajući na one osvetljene prozore kroz koje pritom ugleda neku žensku priliku što promače i izgubi se kao i senka što se proteže po osvetljenom delu snežne površine u dvorištu…
Njemu se odjednom učini kao da je to naročito udešeno da se on seti žene i dece, pa ga najednom obuze neka klonulost. On uzdahnu duboko. Utom uđe momak i unese lampu, pa je kao i uvek metnu na sto pred Veselina, koji se čisto trže i iznenadi, pa kao da bi hteo pogledom zapitati:
„Zar ti ništa ne znaš o mojoj muci, već ravnodušno unosiš lampu kao i svako veče? …“
Čitav čas je još sedeo, a nije ključio perom da što napiše. Hteo je dva-tri puta ustati da pođe, ali osećaše neku težinu na sebi, a sem toga se strašio da ode kući. Činjaše mu se da će tek kad kući ode, porodica njegova osetiti svu težinu jada, pa čisto željaše da je što dalje od porodice svoje, samo da bi ona bila što srećnija, što zadovoljnija…
Ko zna dokle bi on ostao tako u svome razmišljanju, da ne uđe momak, te po običaju reče:
— Svi su već otišli.
— Zar već? — izgovori Veselin više za se, i ustade sa stolice.
— Uvek se u ovo doba izlazi — veli momak.
„Sutra u ovo doba će već biti sve rešeno!“ — pomisli Veselin izlazeći, i zažele da što pre prođe noć i ceo sutrašnji dan.
,Da li ću i kroz nekoliko dana ovuda silaziti?!“ — mišljaše on silazeći niz basamake, pa mu se i basamaci i hodnik i ona lampa u hodniku, što uvek stoji malo nakrenuta, i one silne objave, povešane po zidu, i Sima služitelj u velikim čizmama i onaj njegov svakodnevni glas „laku noć“ — sve, ali sve što mu do juče bejaše tako poznato, blisko, s čime se već bejaše srodio, učini sada nekako nepoznato, strano, tuđe, a naročito ono Simino „laku noć“, u čemu kao da razumede neki zajedljiv smeh.
Na ulici se srete sa jednim svojim poznanikom i mimoišao bi ga da ga onaj ne zaustavi.
— Što si tako pokisao? — pita ga onaj i udari ga prijateljski po ramenu rukom.
— Dobro nisam i gore! — odgovori Veselin, smešeći se nazor.
Onaj ga pozva u mehanu na čašu piva. Veselinu se to dopade, samo da što docnije stigne kući.
— Znaš li da je sutra glasanje?
— Znam — odgovori Veselin.
— Oni će propasti na izboru.
— Ko zna? — prihvati Veselin posle kraće pauze, nekako rasejan i zamišljen.
— Pa hoćeš li i ti glasati?
Veselin čisto zadrhta od ovog pitanja, te htede uteći, samo da ništa ne odgovori, ali u isto vreme osećaše sram i poniženje, te se upe iz sve snage i jedva procedi kroza zube.
— Pa hoću!
— Sutra ćemo videti mnoge što su se toliko razmetali; sve ću beležiti ko je utekao s glasanja, pa da mu posle nataknem na nos kad se opet počne hvaliti kako strada za ideju! — govoraše vatreno poznanik Veselinov.
„I ja sam već kazao da hoću! … A moja porodica?“ — mišljaše Veselin, pa se sav strese od takve pomisli. Osećaše se neprijatno, pa i nehotice se diže da pođe.
„Kuda ću?“ — mišljaše kad iziđe opet na ulicu. — „Sigurno ću ženi odneti lepe glasove, kao ono pre, pa treba još da pohitam! …“ Pri tim mislima zažele da se opet vrati natrag, i uspori korake. Što god bejaše bliže kući, sve je lakše išao, a kada dođe do vrata, zastade.
Iz obližnje kafanice čuje se pesma i sviranje.
„Vesele se ljudi!“ — pomisli on zavidljivo.
Otvori vrata kućna i, trudeći se da izgleda raspoložen, uđe unutra.
— Pa što ne dolaziš, zaboga? … Večera se već ohladila! — reče mu žena, a deca potrčaše u susret ocu i obiskoše o njega.
Veselin se u tom trenutku oseti pobeđen, a u pameti mu se stvori odluka:
„Neka glasa ko nema porodice!“ — pa poče milovati i ljubiti decu.
— Pa šta radiš dosada? — ponovi žena svoje pitanje.
— Slučajno se nađoh s jednim drugom — veli on, a u ušima kao da mu zabubnjaše reči onoga poznanika: „Videćemo sutra kako će mnoge kukavice uteći“, a, sem toga, ona njegova rođena rečenica:
— Pa i ja ću glasati!
„I ja sam rekao da ću glasati!“ — mišljaše dalje, a preko lica mu se navuče seta, i čelo se nabra…
Deca uzeše tražiti od njega slike, a najstariji muškarčić mu zavuče ruke u džepove i stade premetati.
— Mir, deco! … Šta se ne smirite? — viknu on odjednom srdito i odgurnu dete od sebe.
Mala Vidica napući ustašca, a u očima joj zasvetliše suze. Veselin pogleda dete, pa mu se ražali, misleći u sebi: „Nisu deca kriva. Što na njih da vičem?!“ Priđe detetu i poljubi ga, a druga misao kresnu mu kroz pamet:
— Kako mogu glasati?! Zar se tiče dečice moja čast; njima treba hleba i ja sam kao otac dužan nabaviti. Ja sam onda trebao ostati neženjen ako hoću da se tako držim!
„Pa i ja ću glasati!“ — čuje opet svoju strašnu odluku koju saopšti drugu u kafani, i oseti se slomljen, iznuren.
„Šta se koga tiče tvoja porodica! Ti moraš biti na prvom mestu čovek častan, a ako ne možeš svoju decu hraniti, to je tvoja stvar. Niko te nije bio po ušima da se ženiš, pa sada da svoj kukavičluk zaklanjaš za porodicu. Na taj način, dragi moj, svaki bi mogao naći izgovora, i onda bi lepo bilo. Kad se rešavaju više stvari, stvari od opšteg značaja za sve, onda se ne uzimaju u obzir te sitnije brige o porodici…“ Takve ga misli obuzmu, pa ih opet detinji glasić, plač, ili pogled, pokolebaju.
Zaspala je i žena, a i deca spavaju bezbrižno. Veselin je bio budan. Leži u svojoj postelji, puši cigaru za cigarom, a, s vremena na vreme, teško uzdahne. Sve što koji čas više promicaše, obuzimaše Veselina sve jače nemir i strah. Nesređene i uzrujane misli gone jedna drugu i potiskuju. Čas jedna nadvlada, čas opet druga.
Istok se obli rumenilom, a Veselin je još budan, zanet u svoje teške misli: „Kuda će i na koju stranu!“
Teško je naći se na raskršću, a ne znati puta!
1. januara 1899.