Na mesečini (Radoje Domanović)
| Na mesečini (1893) Pisac: Radoje Domanović |
Milica je osamnaest godina. Dakle, u godinama je kada snovi devojačkog zanosa uvode dušu u neke nove, nepoznate svetove, prepune čari i milina; pred očima se rađaju slike primamljivije za primamljivijom; čudni, smešani osećaji i jato želja u grudima gone se, stižu, lome i stapaju jedno s drugim kao talasi uzburkanog mora.
Može se misliti kako je Milici kad u tim godinama mora provoditi leto čuvajući ovce, a zimu u običnim domaćim poslovima.
Ali, tako mora da bude. Ima stariju sestru za čitavih deset godina, a još je neudata. Nju roditelji kao stariju izvode na sabore, gde se skupljaju momci i devojke iz cele okoline; oblače je u lepo odelo; puštaju je na prela, komišanja, mobe i razne seoske igre; zaklanjaju je od drugih poslova da bi što više mogla naraditi dara i spreme za udaju. Jako je vole i neprestano se žure i rade da je udome; to im je postala prva i najvažnija briga.
Pometeni tako roditelji Miličini nedaćom i „zlom sudbinom“ prve svoje ćeri, a zauzeti poslom oko njene spreme i udaje, vrlo se malo obaziru na Milicu.
Davno su se probudili devojački osećaji u njenoj duši, davno se počela zanositi tihim i slatkim mislima o svom srećnom životu, koji je negde u budućnosti sijao pred njenim očima. Nada je bila silna u njenoj duši. Kada bi uveče vraćala ovce kući, ona bi sred purpurnog rumenila zalazećeg sunca, posred večernje vreve i žagora, zapevala zvučnim i milim glasom kakvu pesmu, koja bi bila odgovor na tihe zvuke dvojnica i svirala što bi do njenog uha dopirali, a jasni udari zvona na stadu čisto joj ojačavahu nadu.
Ali otkako se pre godinu dana poče sumnja upletati u njene misli, otkako poče slutiti da će i ona ostati zbog starije sestre neudata, poče se iz dana u dan gubiti veselost s lica, ustupajući sve više i više mesta tuzi i seti.
Sad više ne goni svoje stado vedra i vesela, pevajući, već oborene glave, setno i zamišljeno. Oni isti predeli sa lepotom i zelenilom, oni isti tičiji glasovi, oni isti zvuci zvona na stadu, iste one ovce koje goni jutrom i večerom: sve joj sad izgleda drugojačije, sve joj to sad predskazuje jad i nesreću, a ne, kao pre, sreću i milinu.
Koliko li je puta sedeći usamljena među ovcama, koje okolo čupkaju zelenu travu, plakala dugo i dugo, a sva priroda što je okružava pliva u radosti.
U kući je zbunjena, ćutljiva i nevesela. Roditelje i stariju sestru pogleda katkad kradom ispod oka, misleći o svom teškom položaju. U takvom slučaju se još više zbuni i uznemiri: obori glavu, obrazi joj se zažare i kao da čuje reči: „Znamo šta ti misliš.“
Zbog misli da je roditelji ne vole, sve više počinje tužiti. Obične domaće sitne neprilike toliko je ponekad uznemire da po čitave noći ne zaspi, već izađe u dvorište pod veliku lipu, te plače i uzdiše do volje! … – Donesi, Milice, blago majci, malo vode, pa teraj ovce, neka Mara (njena starija sestra) radi. Sramota je da ode nespremljena! – rekla bi joj ponekad majka.
„A meni ne treba raditi“ – pomisli tada Milica – „seja se sprema otkad ja znam za sebe, a ja još ne znam valjano ni da pletem.“ Što bi joj kojekakvih misli, sve tužnijih i tužnijih, jurnulo u glavu, a vrlo često i pomisao da ona nije prava sestra Marina, već samo uzeta u tu kuću kao svoje, prohujala bi kao munja kroz zbrku ostalih misli, i odmah se izgubila!
Nikome se nikad nije požalila. Trudi se uvek da niko ne primeti njene misli, a naročito sestra i roditelji.
Dani bi joj bili još teži i dosadniji da tugu svoju nije blažila ponekad u razgovoru sa Stevom, mladim i lepim momkom iz istog sela.
Za nju su najsretniji časovi kada bi se, terajući ovce, srela s njim. On je svojim rečima blažio njene jade i ona je ubeđena da je samo on voli i vodi računa o njoj.
Mada Stevu voli iz sve duše, ipak se nije smela usuditi ni da pomisli na udaju pre sestre bekstvom iz kuće, kako joj to on jednom kao u šali napomenu. Uvek bi se u takvoj prilici setila neizmerne ljubavi sestrine, kojom je obasipaše još od prvog detinjstva pa do poslednjih dana; takve bi joj se misli učinile gadne i grešne! „Neću, sejo, tako šta uraditi, pa ako ću dovek čuvati ovce!“ – rešila bi se u pameti, a suze bi joj se zavrtele u očima.
Pošto se isplaka, Milica podiže glavu i bojažljivo pogleda oko sebe.
Čas je u mislima odobravala svoj postupak, a malo posle ljuti se na samu sebe što je tako učinila.
„Trebala sam da mu kažem da ću pobeći, misli ona, jer je ovako mnogo gore! – Pogleda i na ovce i, odmanuv rukom ljutito, dodade: – oprostila bih se i njih jedared u svome životu!…“
Pri tom je jedno poveće crno jagnje opomenu na reči očeve:
– Ovo ćemo jagnje zaklati za slavu. Ako se ne uda Mara, svi ćemo se zajedno provesti, ako bog da zdravlja. – Seti se kako je i nju tapnuo tada po ramenu i dodao: – Ja i moja čobanica još dugo ćemo zajedno živeti!… Hoćemo li, blago ocu?
To je jako uznemiri, i stade i dalje misliti.
„Jest, oni i ne pomišljaju na moju udaju, ali me vole, a ja se spremam da uteknem!“
Dosad je neprestano gledala u ono crno jagnje, a sad okrete glavu na drugu stranu. Ljutila se što da joj dođu takve grešne misli u glavu. Predstavlja zatim u pameti kakva bi zabuna nastala u kući po njenom odlasku na takav način. Mislila je najviše o tome kako bi joj tek sestri bilo. Nanovo se rastuži i uznemiri.
Kad joj pogled slučajno padne na putanju kojom je Steva došao, opet stade misliti o njemu i misli joj za časak promeniše pravac. Neki drugi osećaji obuzeše je, i krv joj uzavre u žilama!…
Dugo se borila u mislima. Kad sunce već poče tonuti u svoje rumeno more, krenu ona ovce i uputi se kući.
Misli joj se prilično razvedriše dok stiže do kuće. Zatvori ovce u tor i ušavši u dvorište sede pod lipu.
Roditelji joj još nisu došli. U tom njenom čekanju već se i noć spustila.
Lepa je vedra letnja noć. Mesec se pun i svetao valja preko neba osutog bezbrojnim zvezdama. Njegovi bledi zraci jedva prodiru kroz gusto lipovo granje.
Noćna svežina svojom tajanstvenošću i blagim duhom kao da je osveži… Žagor selski nije se stišao, na sve strane razleže se rika govedi, blejanje stada i lavež pasa, a sa puta dopiru zvuci devojačkih pesama i svirala.
Milica se oseti slobodna, te sad pusti na volju svojim mislima, koje opet počeše lutati s predmeta na predmet i u času se jako zbrkaše. Slutnja joj nanovo obavi dušu, ali je odmah pomisao, ako je odista u rđavom položaju, može odbeći za Stevu, nadahnu izdržljivošću i svežinom.
Malo zatim stade se ljutiti što da i ona ne bude na saboru, pa da se s ostalim devojkama i momcima vraća sad kući s pesmom, šalom i smehom, ali, setivši se da je Steva, koga ona jedino ljubi, ostao zbog nje i sam kod kuće, lice joj se razvedri a misli umiriše.
Stade slušati tajanstveno šuškaranje lišća i zvuke dvojnica koji dolažahu s puta. Sve joj više i više zvuci osvajahu dušu, a zatim kao da je uzneše sobom nekud visoko iznad zemlje, iznad svega, tamo gde najviše zvezde trepere i ljube jedna drugu.
Ona ih gleda, a ove kao da se smeše i saopštavaju joj svoju sreću i radost, a mesec se veličanstveno i tiho valja preko neba.
Njene se grudi ispuniše tihom radošću. Zvuci je sve više i više osvajaše, a pri tom i misao da to možda Steva svira dade joj moći i slobode.
Srce joj jako zakuca, i krv sve jače i jače stade kružiti telom. Iz grudi se izvi, prvi put posle tolikog vremena, najpre tupa, nerazumljiva, a zatim sve jasnija i jasnija, dok se ne pretvori u razmuljivu u zvonku pesmu:
na jasnoj mesečini…
Grudi joj se kao u zanosu sve više nadimaju, a jasan glas sve silnije i silnije drhti kroz tajanstvenu noć. Želela je da pesmom odagna sve jade sa svoje duše, da zvuke pesme slije sa čarima i svežinom noćnom, pa da ih uznese tako do samih zvezda, kojima će saopštiti da se i na Stevu onako milo i slatko smeše.
Dugo je pevala i ne primećujući da su joj roditelji i sestra davno ušli u dvorište pa je glede prepuni radosti.
Jarušice, avgusta 1893. godine