Našljedstvo
Našljedstvo
Bješe u Rebeniku sudija njeki Fortis, čovjek naprasit i nastran. Jednog jutra, primivši poštu i pročitavši njeko pismo, uzviknu: "O, korpo de dio!" pa odmah zazvoni, našto uđe pandur, njeki starogonja, kratka vrata, crven, preugojen. Sudija započe:
- Roko, ti poznaješ sve Berkase?
- Poznajem sve!
- A znaš li koji je od njih najstariji?
- Najstariji!... Star je i fra Lovre i onaj bakalin Bare, ali, kanda će najstariji biti fakin Antun!
- Ona pijanica? Pa koliko može imati godina?
- Vjere mi, šjor, malo je mlađi od mene, dakle, preko šezdeset godina!... A, molim, što to?
- Taj je Antun više puta osuđivan?
- Jest, za uvrjede, za ubojstva, ali ne za nepoštena djela! Jer je čistijeh ruku! Što jest, jest! Nema trgovca u Rebeniku koji mu ne bi povjerio koliko hoćete! Ali što vam treba znati njegove godine?
- Idi, dovedi Antuna odmah! - naredi sudija i poče hodati po sobi upredajući keserastu bradicu.
Roko bješe po domaću sa gospodinom, ali kad ovaj počne hodati po sudnici i upredati bradicu, tada se Roko čuva mnogih zapitkivanja. On se odgega, vrteći glavom i pitajući sam sebe: "Šta će mu godine Berkasa? Šta će mu smeteni Antun?"
Roko ga nađe na "loži", gdje kupi ostatke od cigara. Bješe visok, snažan, tankih, riđih brkova, pod kojima se bjelasahu vučji zubi. Roko ga zapita iznebuha:
- Koliko ti je godina, Berkase?
Fakin se ispravi i pita začuđen:
- A što?
- Tako!... Koliko ti je, de?
- Šezdeset i dvije pune.
- A ko je stariji, fratar ili ti?
- Ja, - reče fakin, turi u usta i zapali kusatak.
- Kad je tako, hodi sa mnom! Zove te pretur.
- Štaaa!? - reče Antun i zaškiljiv jednijem okom, raskorači se, gotov da izlijema pandura.
- Da me vodiš? Zašto? Zato što mi je toliko godina?
Roko ustuknu i ušeprtlji:
- Zovnuo me je pretur i zapovjedio: dovedi mi Antuna Berkasa.
Antun sleže ramenima:
- Doista, zove me na rakiju! Pa hajdemo, i onako je kapi od jutros okusio nijesam. Nakon njekoliko koraka, nastavi:
- Onaj naš Podripalo, Bare, ne htjede mi jutros dati čašicu na veresiju! Veli: "Kad imaš novaca, piješ kod drugih, a kad nemaš, onda tražiš od mene na veresiju" Tako reče, guba od gube!
- A da li kadgod što iskučiš od rođaka fratra? - pita Roko.
- Prije bi đavo od njega dušu iskučio! Ko se još od fratra pomogao?
- A kako živiš sa ostalijem rođacima?
- A što pitaš, kad znaš! Ne trpe oni mene, ni ja njih, osim Josipa i snahe Dumke.
U sudskom hodniku zatekoše gomilu seljaka, a među njima tamničara Borka, koji upravi pogled na fakina, kao da mu kaže: "A ti si to, golube? Odavno mi nijesi bio u gostima!" A Antunov pogled kao da odgovori Borku: "Bolje je ležati i u šljepiću, pod tvojim ključem, nego inače biti u tvojim kandžama!" - Jer, pupavi Borko, bijele kože i njegovane brade, kao kakav savjetnik, davaše novac na kamatu.
Sudija zadugo ne progovori, nego motraše fakinove silne grudi, gvozdene mišice, ruke kao lopate, golema bosa stopala i dronjke na njemu. Pored nesumnjivih biljega da je Antuna piće razorilo, ipak se ogledaše snaga; najposlije započe:
- Antune Berkase, koliko ti je godina?
- Šta je ovo jutros! - viknu Antun... - Pita me za godine, najprije Roko, pa sad vi, šjor,... oprostite... šezdeset i dvije.
- A vašem fratru, koliko je?
- Šezdeset.
- A onom vašem trgovcu?
Antun pomisli: "Opklada, doista!" I obuze ga nadanje da bi se ona njegova šala o rakiji mogla obistiniti! Odgovori veselo:
- Trgovac je mlađi od fratra; ja sam najstariji od sviju Berkasa. Znate, mi Berkasi nijesmo dugovječni.
- Tebi se ne može vjerovati! Antun mu povrnu:
- Pa ne vjerujte!
Sudiji jurnu krv u obraze:
- Jesi čuo, ti!... - Ali se savlada. Grješni Antun zamuca:
- Ja... najposlije,.. ne znam... Matica je u namastiru. Svi smo u njemu kršteni... Ja se, najposlije, ne bih zakleo, da...
- Koliko vas ima, vas Berkasa starijih? - nastavi pretur, već miran.
- A ima nas, eto, taj fratar, pa Bare, pa ja, pa Josip ribar, pa...
- Živite li svi u Rebeniku?
- Svi, šjor.
- A nije li jedan Berkas u svijetu? Fakin se trže:
- Jedan?... u svijetu?... jest! U Americi! Trtak!
- Šta kažeš?
- Ivan! - reče fakin glasnije... - Molim vas, je li živ?
- Otkad je u Americi?
- Ima već četrdeset godina. Molim vas, je li živ?... O, sveta Djevice, a ja ga sanjao nedavno!
- Je li vam kadgod pisao, taj Ivan?
- Nikada.
- A jeste li inače što razabrali o njemu?
- Rijetko... Ponjekad... Je li živ?
- Kako si ti živio s njim?
- Ja sam ga i prozvao Trtkom, da oprostite, jer bješe kusast.
Antun uzdahnu i dodade:
- Ja sam, gospodine, svoj rod ljubio, a što su oni svi gube, osim snahe Dumke i Josipa, zato nijesam kriv! A s njim, s Ivanom, nijesam se svađao. Zato sam Ivana često sanjao, i uvijek lijepo. - Bog zna, - doista je umro!
- Umro je! - potvrdi sudija... - Prije četiri mjeseca umro je u Americi, u jednom velikom gradu. Došlo je pismo od našeg konzula odonud.
Antun obori glavu i uzrujan započe:
- Bog da mu dušu prosti... Zaradiću i platiću mu za dušu jedan pomen, jer znam da one naše rđe neće to učiniti... Molim vas, šta piše konzul, - je li naš Ivan umro u bijedi?
- Naprotiv, ostavio je veliko imanje, gotovijeh dvanaest hiljada dolara, a to čini oko trideset hiljada fiorina.
- Gledaj ti! - uzviknu Antun.
- A šta si mu ti? Kako ste rod?
- Brat od strica.
- Dakle, najbliži.
- Ne. Ja sam mu isto što i fratar i Josip i Dume... A je li imao djece?
- Nije se ženio.
- Ho! A onda?
- Naredio je pismeno da dohodak od tog imanja uživa onaj Berkas koji je najstariji po godinama.
Antun razjapi usta.
Sudija nastavi:
- Dakle, ako si ti najstariji Berkas, primaćeš otsada mjesečno preko sto dvadeset fiorina!...
Fakin poblijedi, - jedva izgovori:
- Vi... šjor... šalite se sa siromahom! Fortis, ponovo ljut, viknu:
- Nema šale u sudu s takvim stvarima!... Svi ćete Berkasi biti pozvani, pa će se po krštenicama odrediti našljednik! Jesi li pismen?
- Ja, - zapita Antun, uzrujanijem glasom, a krv mu se vrati u lice i oči mu sinuše...
Ja nijesam pismen, a to je... vidite, to je ono... a oni jesu! Pretur ga stiša:
- Ne boj se, sve će biti po pravdi i zakonu. Sad idi.
Otvarajući vrata, Antun njima odgurnu Borka, koji prisluškivaše. Antun strča niz stepenice i sjede na najdonju. U glavi mu lupaše, u grudima ga zaptivaše, osjećaše umor, kao na kraju dana kad iznosi vreće soli sa broda! Kad se obazrije, a to Borko silazi, kezeći se.
- Antune, bolan, ke nova? Nješto sam čuo! - započe Borko prijateljski.
To osvijesti fakina. Sjeti se preturova pitanja: je li pismen? Htio mu je odgovoriti ovako:
"Ja pismen nijesam, a znam zašto pitaš, i šta smišljaš, - znam da ćete, ti i moji pismeni rođaci, pokušati da izmijenite testamenat, ali svetoga mi Antuna, uzmite se na um! Znam ja vas, gospodu! Dvojica su gospoda u mome rodu, i oni su od nas najgori!
Borko sišavši, nastavi:
- O, o, o, čudne novosti! Pa čestitujem, Antune brate! Koliko ono bješe, reče pretur? Dohodak od dvanaest hiljada dolara! Nije šala! Gospodin čovjek Antun Berkas! Kako se dobri bog stara za dobre duše!
Fakin posumnja da su sudija i tamničar dogovorni, - da je svaki od njih uzeo na sebe njeki dao pletkarenja, kako će ga zgodnije prevariti. Dođe mu da "starom Pupavcu" satjera u grlo ono njekoliko pušljivijeh zuba, ali se trže, jer pomisli da bi im baš dobro došlo da on padne tamnice. Ko zna? Moguće je da bi mu Pupavac dao u jelu ili piću malo mletačkog "beverina!" Zato se prekrsti i pobježe.
Od sudnice do velike lože (starinske općinske zgrade), kuda ide glavna gradska ulica, tjeskobna, sa visokim kućama, a jedina prava, Antun se uputi sa zaturenom kapom, zvijerajući lijevo i desno. Na trgu, gdje se sučeljavaju veličanstvena starinska saborna crkva i "loža", ne bješe nikoga; sunčani zraci otsijavahu sa pločanika u Antunove zakrvavljene oči, te izgledaše trešten pijan. Odatle pođe još brže i dajući maha svojoj navici, kad je uzrujan, započe glasno govoriti sam sobom:
- Ne vjeruj nikome, a najmanje svojima! Dosada nijesu marili za mene, a otsada, ako ovo bude istina, željeće mi smrt!... O, bože, može li ovo biti istina!? Ja, ja, Antun fakin, postajem bogat čovjek! Ja, pijem ruma, najfinijega ruma, jamajke, kolikogod hoću i pušim cigare virđinije i mogu ustati kad hoću, leći kad hoću, svratiti u koju hoću kafanu i gostionicu! Imam i slugu, a držaću ga da mu svi drugi zavide, da se svuda hvali: "E, gospodara kao moga nema u svijetu!" Jer u dobru je lasno dobar biti!... Pa, onda, brate si mi moj, poklanjaću cigare fakinima! Zašto ne? Baš Jereti i Krljugu, kojima sam često otimao mokole (kusatke)! Oni će se onda čuditi i govoriti: "Gledaj ti, molim te, šjor Antuna, kako se on ne stidi svojih starih drugova!? E, valaj, pravo je što je bog pogledao na njega". - A zašto ne bih pomogao, osobito one koji su sa mnom patili, a nikad mi zla ne poželješe? Ta lako je biti dobar u dobru!... A zašto nijesu dobra gospoda? Zato što se ne boje boga, - nego njeki kažu da ga i nema! Pi, na njih"... Nosiću se, što se kaže, kao serdar, ljepše nego Jakov Berić! - Pomisli, bolan, na meni kapa novišata, kružat od svile sa srebrnim pucima, svilen pas, gunj optočen! Jer, ne bih obukao lacmanske haljine, ni da mi car naredi!... E, a obuću? Ništa nije ljepše nego ići bos, ali, kad se mora drukčije, onda mora se! Nosiću levantine od crvene kože, kakve su nosili stari Rebeničari! Biću obrijan i čist vazda, da se ženske obrću za mnom! Eh, vjeru mu, što nijesam mlađi desetak godina, pa da se i oženim! Znam da bih mogao i ovako, ali, ne bi dobro bilo!... A, recimo, što ne bih ja, rođače i komšijo i prijatelju, otšetao do Trijesta? A? Što kažeš ti na to? Neka te vide! Sjediš, recimo, pred Starom berzom, srkućeš kafu i pušiš, a oni te samo gledaju i šapću među sobom: "Njekakav dalmatinski bakonja!" A ideš, recimo, po korsu, između one latinske sitnadije, a ona cvrka: "C-vr! C-vr! što su ti naočiti ljudi ovi Dalmatinci!"... Pravo kažeš, komšija, otići ću, pa ma potrošio i... i... četrdeset fiorina!... - "Zar tako da baciš četrdeset fiorina!? A kao fakin, cijeloga ljeta nijesi motao toliko zaraditi! Zar nije bolje taj novac pokloniti našoj Dumki, jadnoj Dumki, kojoj otpadoše ruke oko razboja!? Zbilja, ja se još ne sjetih Dumke!... A, luda glavo, Antune, ti si zaboravio što je najglavnije, nijesi kupio kuću! Kamo ti kuća, smrdljiva fakinčino! Zar ti ne bi dosta hladne i vlažne jazbine u kojoj si noćivao? E, jesi gvozden, kad te memla dosada ne pojede! "Pravo kažeš, pobratime, da sam budala!... Kud ja odoh čak u Trijest, a za kuću se ne postarah!" Kupiću je, brate, otkupiću onu što je bila đedova! Načiniću kamara, načiniću perguo (balkon) ia drugoj strani, što gleda na more, i tu ću s večera piti hladno vino, i zorom gledati kako se zvijezde gase!... Pa onda, subotom ujutro, kad navale prosjaci, dijeliću im sam - nijednome manje od dva šolda! Jer, lako je biti dobar u dobru!...
Kao što slap hladne vode ugasi žeravak, tako hladni pogled Bara Berkasa bakalina ugasi usplamtjelu maštu Antunovu! Jer Antun u snijevanju na javi, ne videći već niša pred sobom, bješe stigao pred rođakov dućan na obali, a on "Podripalo" (kako ga Antun zvaše) šetaše pred vratima. Bješe maloga rasta, sijedih brkova, otromboljenih obraza, žute boje, očiju kao u mrtve ribe. Bakalin zastade i reče kao za sebe, ali glasno:
- Već je smrdljivac pijan, pa ide da otspava!
I Antun zastade i reče:
- Bum! Prsnuće bomba i učiniće: bum! bum!
Pa svrati k njekom susjednom trgovcu i izmoli od njega fiorin u zajam. Odatle brzo stiže u starinski franjevački manastir, gdje se u trijemu u hladovini debelijeh zidova, ugodno razgali. Njeko đače, sjedeći na kamenoj klupi od klaustra, gledaše u knjigu i mrmljaše. Ono doviknu fakinu:
- Nije vaš fra Lovre u manastiru!
- Tražim paroha fra-Šerafina, reče Antun. - Je li on gore?
- Fra Šerafin je u svojoj ćeliji.
- A sad oprezno i ponizno! - zapovjedi Antun sam sebi, penjući se uz kamene stube.
Parohova ćelija bješe na sredini prvoga doksata. Vrata bjehu otvorena, fra Šerafin širi no duži, neobično visoka i jajasta tjemena, crnijeh, povijenijeh obrva, sjeđaše za stolom čitajući novine.
- Ke nova, Berkase? - zapita on.
Antun gradeći se zadihan i sustao, većma nego što bješe, započe:
- Hvaljen Isus, pripoštovani! Poslao me šjor pretur i zapovjedio mi je: "Hajde kaže odmah, ka parohu, fra-Šerafinu Duhoviću, neka izvadi tvoju krštenicu.
- Nu, nu, - učini debeljko, - a šta će mu tvoja krštenica.
- A šta znam, moj dobri oče! Zapovijed je zapovijed! Tako reče i još dodade: "Idi što brže možeš, da si mi ovdje u jedanaest ura!" I još reče: "Pozdravi mi fra-Šerafina, ako je u kakvom drugom poslu, neka sve ostavi, pa neka, meni za ljubav, odmah napiše tvoju krštenicu, jer treba u sudu."
- E-he! - učini fratar, posmatrajući oštro fakina, ali Antun diže oči ka tavanici, nastavi:
- Najprije me je pretur pitao ko je moj paroh, pa kad mu kazah da ste vi, onda sve tako reče: "I pozdravi ga", veli.
- E-he, - ponovi fra štipljući golemi podvaljak, što potraja njekoliko trenutaka, koji se Antunu učiniše dugi kao časovi.
Pa udari u lukavstvo:
- Sad, moj dobri fra-Šerafine, ako nećete da napišete krštenicu, a vi mi dajte cedulju za pretura, da mu je odnesem, da mene ne krivi!... Vi znate kako je naprasit!
- Ehe, ti moraš znati, zašto njemu treba tvoja krštenica!... To-o-o-o nije čista stvar!
- Kažem vam da ne znam. Koga će vraga meni krštenica, - nijesam ni za vojsku, ni za ženidbu, a, hvala bogu, ni za bolnicu. Radije bih popio to što se plaća za krštenicu, to vi dobro znate. I šta ja znam šta preturu treba, - zar se ja s njim razgovaram, kao s mojim parom? I, opet vam kažem, ako nećete, meni je svejedno, samo mi dajte napismeno da ne odem u šljepić, ni kriv, ni dužan.
Šerafin ustade s nategom i otide pred police, u kojima ležahu parohijske knjige.
- Znaš li koje si godine rođen? - zapita, još jednom omjeriv ga pogledom.
- Čini mi se, pripoštovani, da sam rođen osamnaeste.
- Zar si tako star magarac? To ne može biti!
Antun načini sladunjavo lice:
- Stariji sam od fra Lovre, a vidjećete, stariji sam i od Bare... Nađite Antun Berkas kvondam Petar.
- Kvondam, kvondam, kvondam đavo! - veli fratar, prevrnu njekoliko listova, pa zastade na otvorenoj strani i zavrti glavom:
- Zbilja si rođen osamnaeste, na dvanaest đunja, uoči Svetog Antuna. Ehe, ko bi to rekao! Šezdeset i dvije pune godine! Baš si stari kenjac, a na oči si mnogo mlađi.
Antun se osmijehnu i zapita:
- A molim vas, koje je godine rođen naš fra-Lovre?
- Dvadesete.
- Dvadesete, a nema već nijednog zuba u glavi... A Bare?
- A nije ni on baš mlad. Došao je na ovaj grješni svijet dvadeset prve, u novembru.
Antun jedva savlada svoju radost, pa poče mudrovati:
- Bože moj, oče, jadan ti je današnji naraštaj! Kad pomislim da sam ja danas najstariji Berkas...
- Jesi li donio biljeg od pedeset šoldi, koliko treba za kršteno pismo?
- Nijesam, pripoštovani! Molim vas kao dobrog oca, neka otide da kupi njeki od vaših slugu, - jer sam sustao!
- Ček', ček', ček', može biti da imam ja još. Evo ga, dobro je! E-he! E-he! Daj novac!
Kad paroh prilijepi marku i primi forintu, poče pisati. Antun stade razgledati oko sebe. Do police bješe franjevački krevetac, pokriven zelenijem pokrovcem; lijevo, do stola, bješe veliko drveno raspeće. Kad se fakinov pogled sukobi sa samrtničkim pogledom Isusovim, istom se onda sjeti da se nije ni bogu zahvalio, ni pomenuo preminulog brata. I skrušeno, toplo, kako već Primorac čini u nastupu pobožnosti, stade se Antun u sebi moliti.
- Evo ti krštenica, - reče Šerafin, - a evo ti resto.
Antun uze pismo i turi ga u grudnjak, nakašlja se i reče:
- Za tijeh ostalijeh pet šestica recite malu misu za pokoj duše moga rođaka Ivana Berkasa, kvondam Vilipa, koji je umro u Americi.
- Štaa? Kako? E-he! - poče fratar, ustajući... - Kakve su to stvari, a!? - viknu, a njegove čudne obrve odoše naviše.
Antun izvrnu dlane i izrazom savršene bezazlenosti, reći će:
- Molim vas, čemu se čudite? Doznao sam da je moj rođak Ivan Berkas umro u Americi, te mu plaćam misu za dušu.
- A sada to kažeš, e-he, najprije išteš krštenicu, pa plaćaš misu za rođaka, e-he! A, je li ti pretur kazao žalosni glas, e-he!... Da nije...
Prekide ga Antun s podrugljivijem osmijehom:
- Moj dobri fra-Šerafine, sve ćete razumjeti naskoro... Sjutra ću doći na vašu misu. Bože zdravlja i vama i meni, biće još misa, malih i velikih!
I izide, ostaviv fratra zabezeknuta. Kad bi u dvorištu, mahnu glavom i pohvali sam sebe:
- E, ovo ti je dobro ispalo, šjor Antune! Tako treba sa gospodom, kao i oni s nama, laži i maži! A sada idi pravo ka Dumki, s kojom se ne treba pretvarati!
Ali gle! onaj trgovčić, susjed Podripalov, koji maločas dade u zajam fiorin Antunu, sav uzrujan, iskoči pred dućan i pita ga:
- Je li istina što se čuje po gradu?
- Šta? - zapita Antun mršteći se.
- Ma, bolan, da ti je ostalo od njekoga iz Amerike veliko blago? .. Sav grad već zna! Razglasio je tamničar. Dakle, istina je?
Antun uđe u dućan, ispriča šta bješe doznao od sudije, pa uze na veresiju rakije i stvari za jelo mnoštvo, koje otpravi k udovici Dumki Berkasovoj.
Dumka je prala i krpila Antuna besplatno, osim što bi kadgod primila od njega čašu vina. Imala je svoju kućicu; na gornjem boju bjehu dva pregratka, u jednom razboj, u drugom ložnica njena i kćeri joj Jele.
Udova bješe stasita, snažna žena od četrdeset i dvije i tri godine, crnijeh očiju i kose, bjelolika, prirodno dostojanstvena. Imađaše osobito lijepa usta i vrat. Jela, rastom i držanjem ličaše na mater, a lica bješe nepravilna.
Obje ga dočekaše kao dva znaka pitanja. Šta to znači, toliko jelo i piće - prava gozba? Otkuda to?
Antun naredi curi da ostruže srdele, pa kad se ona vrati, započe pričanje. Započe iz početka, davši i početku početak, - pričajući šta je mislio i radio u zoru, kad ustade. Uživao je posmatrajući na njihovim licima tragove svojih riječi! Pa završi:
- Eto vam šta je jutros bilo i kako je bilo, a hoće li bog dati da se ovo obistini, onda ćemo odmah udati Jelu! Daće striko malo prćije! U dobru je lako biti dobar!...
Razumije se da je sav Rebenik govorio o neobičnom događaju. Razumije se da je bilo i zavisti i dosjetaka, na primjer: kako će rum i vino poskupiti.
Brujao je Rebenik njekoliko dana, ali Antuna nigdje ne bješe vidjeti; po cio dan ribao je na pučini sa rođakom Josipom, dokle ga sud ne pozva.
Najposlije, dvadesetog dana, pretur pozva svijeh petnaest starijih Berkasa. Lako je bilo utvrditi da je Antun Berkas, kvondam Petar, najstariji od svih Berkasa, te da će on, prema zavještaju Ivana Berkasa, koji je umro u gradu Limi (Peru, Amerika) do kraja svoga života uživati dohodak od dvanaest tisuća dolara, a poslije njegove smrti to će pravo prijeći va najstarijeg Berkasa, i tako će bivati dokle u Rebeniku bude Berkasa. Nakon časa, iziđoše iz sudnice pokunjeni, a veselog Antuna dočekaše drugovi fakini sa: "Živio šjor Antun!"
Dodajmo da je Antun pio uvijek po svojoj žeđi, da je dugo živio, da je dobro udao sinovicu, Dumkinu kćer, da je preživio i fra-Lovra i Podripala te imao za prezumptivnog našljednika dobrog i tunjavog Josipa - i tijem smo kazali sve što je za sobom donijelo našljedstvo pokojnog Ivana Berkasa Trtka!