Moderne žene

Moderne žene  (1899)  Pisac: Jelica Belović Bernadžikovska

    Ko hoće da studira ženu, valja da motri literaturu — staru i novu. Tu gledamo ženu, dušu njenu kao u ogledalu. Uzmimo na oko glavne, uopće poznate tipove: Goethe-ovu „Gretchen” i „Clärchen”, i Ibsenove „moderne”.
    Kad „Gretchen” izgubi Fausta, a „Clärchen” Egmonta, onda je njihov život ne samo figurativno, već i faktično dovršen. Za njih onda više nema života. Ljubav njihova, njihov je život… A moderne? Nora (Ibsenova) i njezine našljednice mogu i dalje da žive, pošto su došle do uvjerenja, da su ljubav svoju bile poklonile nevjerniku. Njima nevjera ne razdire srce, ne razbija grud. One će kadikad pokušati, da nevjernika ponesu u svoju etičku visinu, ali ako im to ne uspije — onda ga one mirno i sa rezignacijom brišu iz kruga svojih poznanika. Moderna je žena samostalan individualitet, kome ne treba tek tuđi dah, da ga dozove i probudi u život i svijest, pa one za to i ne uvehnu, kada im otmeš taj dah, što im ga je slučaj udahnuo…
    Moderna žena ne će nikada pasti sa ženske slabosti. One kuražno stupaju u borbu života…
    Zamislimo sada klasičnu „Gretchen”, koja je sa sebe otresla teret razočaranja, pa dijete svoje uzme za ruku, da pođe u bijeli svijet i da tu na „pošten“ način zaradi svoj hljeb — bi li takova „Gretchen” postala besmrtna? Ili zamislimo „Clärchen”, koja je tako odana ležala na grudima Egmontovim, pa se poslije toga zadovoljava sa „mirnom srećom” uz Bralenburga besmrtna? — zar bi postala besmrtna?
    Sve su ovo psihološki momenti… Je li žena sposobna za samostalan život? pitaće ko i nehotice.
    Je li žena sposobna za nauke? pita sav svijet.
     Psihologija se ne da odijeliti od fiziologije i radi toga ako hoćemo da sudimo o spomenutim teorijama o ženskoj prirodi, treba da prije promotrimo sekundarne spolne znakove koji karakterišu po novim nazorima ustrojstvo žene. Žena je kod svih civilizovanih naroda manja i lakša od muškarca, izuzevši 13. i 14. godinu života, jer su u našoj klimi djevojke u toj dobi veće a i teže od dječaka. Oblici su tijela u žene obliji i ljepši, manje koštunjavi i pravilniji pošto su masni dijelovi bujniji od mišica. Mišična vlakanca u žene imaju veći postotak vode. Snaga ženske, kako pokazuje dinamometar, jednaka je 2/3 snazi muškarca. U žene su ruke i noge sarazmjerno duže nego u muškarca. Držanje tijela nije im onako uspravno kao kod muškaraca radi toga, što su im kosti u bokovima nagnute, ne drže žene glavu kao muškarci, niti im je hod onako prav i siguran kao u muškaraca. Osobitom razlikom u žene smatra se i to, što im je prvi članak u prstima sarazmjerno duži od trećega, a u tom se vidi viši razvitak, dok u majmuna i u opće u divljaka toga ne nalazimo. Glasnice (Stimmbänder) su u žene kraće, a glas im je viši i čistiji. Grlo je tješnje i više uzdignuto. Žlijezde štipnjače (Schilddrüsen) cy veće nego u muškaraca. Opseg pluća je prema veličini trupa i množini dušika manji nego u muškarca. Eto to je razlika, koja zaista ne utječe zlo na duševni život u žene.
    Moderna žena „hoće” da živi, da radi, da posluje. Noj je mrska svaka slabost.... Ona ne očajava. Ona „hoće da bude sretna, pa i na račun drugih, ako tako biti mora; smjelom rukom zahvaća ona u tuđu sreću, razdire tuđi život — ako se time draž njezinog života uvećava. Gospođa Hedda (Ibsen) pokazuje već kandžice ispod svojih šačica od kadife — ona će ogrepsti, ako odmah i ne razdire.
    Moderna žena ljubi kao „Gretchen” ili „Clärchen”, ali se ne predaje bez pitanja i premišljanja kao one, dah znanja odrubio je njoj već sa krilaca — neograničeno povjerenje. Ona nije slaba i bez volje kao što je listak na suhoj grani usred oluje. Ona zna šta hoće. Evo kako kaže jedna moderna: „Die Persönlichkeit regt sich in ihr, sie legt einen Massstab an den Beliebten an, sein Denken und Fühlen zu bewerthen”. Moderna je žena vazda sama kovač sreće svoje... Ona umije da prekorači onaj ponor, koji se razjazi između svijeta njenoga maštanja i njene volje. Ona je hrabra i odlučna. Njena se nožica ne boji da stupi na vulkanski teren.
    Žena pređašnjih vremena znala se u mislima penjati na najveće vrške volje — ali kad je valjalo „na djelo” — onda joj malaksaše krila kod prvog poleta, koji ju je imao da odnese iz obične svakidašnjosti. Njoj se maglilo pred očima i od pogleda u ponore i od pogleda na vrške… Moderna žena nije takova. Ona je potpuno razvijen individualitet, koji zna da razlikuje što je dobro a što zlo, i koja umije da bude dobra i pravedna. I što je veća njena obrazovanost to je veća i njezina odlučnost i stalnost, njezina snaga u rasuđivanju i njezino poštovanje dužnosti. Ona onda umije i da žrtvuje svoje želje i težnje za opće dobro — umije da pregori, da rezignira… „Jhr unbeugsamer Rechtsinn übertönt die Stimme der Natur”. Takva žena sposobna je za nauku, za ozbiljan život i borbu… Zanimljivo je svakako posmatrati razlike između obadva spola u duševnom pogledu. Ta je tema obrađena već sa svih strana, a ipak se još rado o njoj govori. Pogledajmo samo na onu razliku duševnog djelovanja muža i žene, koja je dokazana pokusima i statistikom. Prije svega žena je brža u razmišljanju. Knjigu će žena uvijek brže pročitati od muškarca, a pretpostavite da ima jednako znanje s muškarcem, ona će od onog što je pročitala, više upamtiti. Žena brže pregleda broj ili hrpe prijedmeta, a i ne promišljajući razabira odnošaj stvari za čudo brzo — gotovo na prvi pogled. Ali za to ne razabira ni iz daleka tako brzo pojedinosti, te se ta brzina u pojimanju pokazuje kad se ne odnosi samo na prijedmete iz svakidašnjega života. Subjektivnost je kod žene veća nego kod muškarca, te ona razmatra stvari poglavito onako, kako ju je to naučilo iskustvo i kako je privlače ili od njih odbijaju želje i predrasude; radi toga imade žena za kritiku manje sposobnosti od muškaraca, pa je vrlo rijetko bespristrastan sudija, nego se mnogo žešće i jače od muškaraca predaje čustvu. Ženski duh stvara mnogo teže: pojmove, osobito apstraktne vrste, te žena misli pretežno u konkretnim slikama i pojmovima. Ovu razliku u mišljenju pokazaće nam najbolje ovaj jednostavni primjer ruskog psihologa Kirilova: Uzmimo 50 muškaraca i isto toliko žena i recimo im, neka što prije bez ikakva razmišljanja napišu 100 riječi; tad ćemo naći kod žena znatno više riječi, koje označuju konkretne pojmove, za tim zasebnih riječi i stvari, koje se nalaze združene u prostoru; dok ćemo kod muškaraca vidjeti pretežno apstraktne riječi, posebne dijelove stvari, opće pojmove i asocijacije po vremenu. Već je Lotze opazio, da žene imadu sposobnost razređivati stvari u prostoru, a muškarci u vremenu. Muškarci nastoje, da sve stvari uvrste pod kakvo mu drago opće pravilo, a tu paze osobito na simetriju i suglasje u izvađanju, a žene mnogo manje misle na opća pravila i svraćaju svoju pažnju više na konačnu im svrhu, težeći uvijek za tim, da dovedu stvari u svezu sa njihovom okolinom i da ih usavrše. Pravo su kazali veliki i umni prijatelji žena: „Naše matere vode — s veoma rijetkom iznimkom — vaspitanju svoju praksu samo instiktivno, bez ikakove svijesti stalnih načela i ciljeva. S toga i nalazimo u nas veoma rijetko skladno obrazovanih djevojaka, rijetko lijepoga porodičnog duha, malo porodične sreće i blagostanja i snošljivosti prema bližnjemu, malo poštenja i značajnosti u privatnom i javnom životu; dakle upravo malo svega onoga, na čemu se razvija lijep socijalan život, na čemu se temelji sreća i napredak porodice i cijeloga naroda. A u tom nikad neće bolje biti, dok nam naše matere ne budu razumnije i svjesnije uzgajale našu djecu, naš budući narodni naraštaj. Badava je o svem drugom sanjati, dok se tu ne položi temelj boljoj i ljepšoj budućnosti.
    Žena vidi duboko, a muž daleko. Muškarcu je svijet — srce, a ženi srce svijet.
    „Svijet nije nikako puka utvara. On je skup sviju porodicâ. A ko bi ga i mogao urediti točnijom brigom, nego žene? Osim toga što već od prirode ima u njih radinosti; one su kao stvorene za brigu sa sitnicama i za štedljivost, pa za blagu rječitost. A mogu li se muškarci nadati ikakvoj slasti života, kad im je ogorčana najtjesnija veza, bračna veza?
    Žena, ako je poštena, lijepa, obrazovana, nježna i duhovita, po svačijem je sudu najdivniji stvor na svijetu! Žena je junak, jer ona umije da trpi. Muškarci su kukavni borci, jer oni svoje bolove tek bjesnilom umiju da utišaju. Oni se rvu u borbi života, kao da su na kakvom mostu, s kojega sve, što im se protivi hladnokrvno strovaljuju u crni ponor, a u najgorem događaju uzimaju grob za zaštitu protiv udaraca života. Žene imadu veće bolove od onih, radi kojih plaču. Žene iz ljubavi crpe svu plemenitost svoga srca. Za one, koje ljube, blaga je kao golubica i pobožna kao svetiteljka. Ako se desi u pogibelji, onda će njezin bistri um za drage svoje izmudriti pomoć s oštroumljem zmije, a njezino slabo srce braniće s junaštvom lavice.”
    Amerikanke su u modernom boju za ženska prava prvakinje. Sila „društava”, „zajednica”, „saveza” i „zadruga” pokazuju nam „što žena može“. Najnovije im djelo jesu „klubovi matera”. Tu se sastaje mjesečno četrdeset matera i vijećaju o sreći i spasu svojih milih, kuće svoje, djece svoje, po onoj „više očiju, više vidi”.
    Moderna je žena ovome vijeku nadjenula ime: „feminalni vijek”…

Izvor

Zora, 1. 12. 1899. God. IV. Br. XII. str. 393-396.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jelica Belović Bernadžikovska, umro 1946, pre 80 godina.