Pređi na sadržaj

Memorandum Narodnog odbora (1942)

Izvor: Викизворник

Njegovoj ekselenciji Adolfu Hitleru

Fireru nemačkog naroda

Berlin

Fireru naš!

U Berlinu, glavnom gradu velikog nemačkog Rajha, nalaze se mnogi vođi islamskog naroda sa Istoka, koji su došli k Vama u ime svojih naroda, da od Vas potraže zaštitu i pomoć, da im pomognete u njihovoj borbi protiv omrznutih Engleza i engleskog jarma pod kojim žive.

Položaj ovih delegata i emigranata i njihova nastojanja su jasno i jednostavna: oni traže svoju slobodu, ali njihova sloboda je rušenje engleske imperije, protiv koje se bori i nemački naroda pod Vašim rukovodstvom. Logično je da Vaša pomoć neće biti uskraćena ovim islamskim narodima, ali je ovaj naš memorandum i molba koju Vam šaljemo, delikatne prirode i na prvi pogled izgleda i komplikovan, jer dolazi od nas Bosanaca, naime muslimana iz Bosne i Hercegovine. Ova zemlja se nalazi u okvirima jedne države koja je nastala Vašom voljom i Vašim pristankom. Ali, ako se stvar do kraja razjasni i podupre neoborivim argumentima, biće naša stvar i naša molba isto tako jasni i logično, i obostrano korisni, kao stvar drugih delegata islamskog Istoka, koji su došli k Vama da pomoć zatraže.

Postoje mnogi razlozi koji opravdavaju ovaj naš korak, za koji su ubeđeni da će naići i na Vaše razumevanje i odgovarajuću pažnju, premda imate i drugih velikih briga i napora u borbi za veliki stvar nemačkog naroda i čitave Evrope.

Niko, nijedna etnička grupa, nijedno pleme, a isto tako nijedan naroda u čitav Evropi nije sa više privrženosti osetio i razumeo Vaš gigantski pokret za ustavljanje novog reda u Evropi, kao mi Bosanci, muslimani Bosne. Mi smo u načelima nacionalsocijalizma, Vašeg pokreta, osetili da on jedini donosi pravdu, red i mir u Evropi, koja je zatrovana i upropašćena demokratizmom. Sa velikom pažnjom pratili smo Vaše napore u međunarodnom političkom životu. Kada ste bili prisiljeni da izvučete mač i da se oružanim snagama borite za ostvarenje svojih ideala, naš narod se molio po kućama i mošejama, preklinjući svemogućeg boga da podari pobedu slavoj i hrabroj vojsci pod Vašom komandom.

Sve te naše iskrene simpatije i osećanja za nacionalsocijalizam, za nemački naroda, koji je preuzeo na sebe borbu protiv jevrejstva, slobodnog zidarstva, boljševizma, izrabljivača, Engleza, nisu bile za vreme bivše Jugoslavije nepoznate. Zbog toga su nas Jevreji i srpski novinari proglasili petokolonašima i činili su nam mnoge poteškoće.

Kada je 27. marta 1941. general Simović, zaveden veštom jevrejskom i engleskom propagandom, a pod pritiskom srpskih šovinističkih elemenata i fanatičkog pravoslavnog sveštenstva, izveo poznati puč u Beogradu, pogazio je time odredbe pakta o nenapadanju koji je upravio bio sklopljen između Nemačke i bivše Jugoslavije. Svakome je bilo jasno, Vođo naš, da ćete učiniti ono što ste i učinili: da vojskom zaštitite čast i interese nemačkog naroda i time onemogućite paklene planove neprijatelja.

Poraz i kraj Jugoslavije bili su za nas jasna stvar. Mi smo znali da ona neće više postojati od trenutka kada je general Simović sproveo ludački poduhvat. U tome se nikako nismo varali, čak ni onda kada je nestala sa geografske karte. Ali, kasniji razvoj događaja u ovom području, naročito u Bosni, bio je protiv svih naših nada i očekivanja. Mi smo se nadali i mislili da će naše oblasti, naša Bosne i Hercegovina, biti okupirana od nemačkih oružanih snaga i ostati pod nemačkom vojnom upravom koja će doneti mir i red, a da će nas, najpošteniji elemenat, nas bosanske i hercegovačke muslimane, pozvati da sarađujemo u upravi. Međutim, dogodilo se sasvim drugačije. Mi Bosanci, umesto da nam je data sloboda i da nam bude bolje, trpimo naprotiv užase. Nas udaraju na muke, kolju ljude, decu, starce i starice, siluju naše sestre i kćeri, pale naše kuće, pljačkaju našu pokretnu i nepokretnu imovinu, jednom rečju kazano, doživljavamo i preživljavali smo užasnu tragediju. Dovoljno je da kažemo da je u samo dva grada, Foči i Goraždu, na dva mosta na Drini, zaklano oko 6 000 muslimana i bačeno u hladnu i krvavu Drinu. Naše ukupne žrtve u Bosni i Hercegovini iznose do sad oko 150 000 duša.

Nas dvostruko boli ova tragedija. Prvo, jer nismo zaslužili da doživimo ovakvu užasnu sudbinu u vreme kada je naša voljena nemačka vojska došla u našu zemlju, našu Bosnu. Drugo, jer smo uvereni da nemačka vojska nije za to kriva, jer nemoguće je da su Njemačkoj nije ništa znalo o našem držanju, našoj ljubavi i našim simpatijama za Vaš narod, a elemenat koji Vam je prijateljski naklonjen, ne može biti uništavan. Krivicu za to snose izvesne prilike i okolnosti na koji mi ukazujemo, sa molbom upućenom Vama, Fireru naš, da se isprave te greške koje imaju teške posledice i poboljšaju prilike. Uzroci koji su kod nas doveli do tog neželjenog razvoja situacije, sledeći su:

Kada je general Simović svojim pučem raskinuo sklopljeni ugovor između Vas i Jugoslavije, bili ste prisiljeni da brzim delovanjem onemogućite neprijateljske planove. Odlučili ste se da posednete Jugoslaviju oružanim snagama. Tom prilikom, pored vojnih planova, bio je logična posledica i plan za podelu Jugoslavije. Prema tome planu, narodi koji su Vam prijateljski naklonjeni i sa kojima ste u savezu, trebalo je da dobiju oblasti na koje imaju istorijska prava, ili su na njih polagala aspiracije. Bugari su dobili svoj deo, isto tako Mađari, a Italijani su dobili svoju zonu. Premda su legitimni predstavnici hrvatskog naroda sarađivali u puču generala Simovića, a sa njim i odleteli za Englesku, Vi ste, Fireru, bili puni velikodušnosti, pa ste dobar deo jugoslovenske teritorije rezervisali za hrvatsku državu. Taj postupak je u duhu Vaših reči da se ne borite protiv naroda, već protiv njihovih loših vlada i političara, koji su ove narode odveli na stramputicu.

Sasvim je logično da je trebalo naći pogodnu ličnost, kojoj se morala poveriti organizacija i uprava uspostavljene hrvatske države. Izbor je pao na dr Antu Pavelića. Zaista, u tome trenutku, on je bio najpogodniji i najpozvaniji čovek, kome se mogao poveriti jedna tako obiman zadatak. Proveo je već više od 10 godina u emigraciji i borio se da Hrvatska dobije slobodu. Vi ste pozvali dr Pavelića, koji je u to vreme boravio u Italiji, i poverili ste mu visoku misiju da organizuje hrvatsku državu, da uspostavi red i mir, tako da se ova država može uključiti u red ostalih savezničkih zemalja, kako bi mogla pripomoći gigantskoj borbi protiv neprijatelja u vojnom, industrijskom i privrednom pogledu.

Gospodin dr Ante Pavelić se prihvatio tog zadatka, ali, nažalost, moramo otvoreno naglasiti, a to potvrđuju i činjenice, nije uspeo da ga obavi. Ne želimo da dajemo sud o tome — istorija će o svakom državniku izreći svoje mišljenje, (kazati svoju reč), — ako je dr Pavelić bio Vaš iskren saradnik, zašto mu, uprkos tome, nije to pošlo za rukom. Ili, možda nije uspeo zbog svoje nesposobnosti ili drugih razloga, ili je možda ipak bio neiskren. Pri svemu tome, moramo da opišemo stvarne pogreške koje je dr Pavelić učinio i za koje je odgovoran, kao i razloge njegovog neuspeha, za koje nije odgovoran.

Prva pogreška koju je dr Pavelić učinio — a morao je znati da će ona imati štetne posledice, jer su mu prilike u Bosni bile poznate — bila je što je tu zemlju na silu uključio u okvire hrvatske države. On je znao istorijsko pravo Bosne na svoju izdvojenost, on je znao mentalitet i stremljenja bosansko-hercegovačkog stanovništva. On je znao da su se srpski političari i državnici najčešće lomili na bosanskim pitanjima. Pavelić se, pored toga, nije zadovoljio samo time što je uspeo da uključi Bosnu u hrvatsku državu, nego je uveo i jeda tako nečuveno kruti centralizam, kakav ni najšovinističkiji srpski političari nisu nikad pokušali da uvedu.

Jedan od osnovnih razloga Pavelićevog neuspeha sastojao se u tome što je bio veoma slab prema nastupajućoj crnoj internacionali. Katoličko sveštenstvo se od prvih dan osnivanja hrvatske države, tj. od kako je Pavelić preuzeo vlast, utrpalo u sve državne poslove i u stvarnosti upravlja čitavom politikom u ovoj državi. Što je najgore, Pavelić je u samom početku predao vlast u Bosni, najosetljivijoj oblasti ne samo u hrvatskoj državi, već na čitavom Balkanu, izrazito klerikalnom katoličkom svešteniku Božidaru Bralo, koga je imenovao svojim poverljivim čovekom (poverenikom) za Bosnu.

Bosanski muslimani su s neodobravanjem primili vest da će Bosna i Hercegovina biti uključena u okvire hrvatske države, a kada je uz to netrpeljivi sveštenik bio imenovan prvim poverenikom Poglavnika, odmah su znali da u ovom zemlji neće, niti može vladati sreća i mir.

Opšte je poznato, a vama, Fireru, ponajbolje, kakav je velik neprijatelj Vašim idealima crna internacionala. Ova moćna organizacija bori se tajno i otvoreno protiv Vaših ideja i Vašeg programa i znatno je doprinela haosu i neuspesima u ovoj državi. Pomenuti sveštenik Božidar Bralo, prvi poverenik Pavelića za Bosnu, počeo je odmah da ometa same po sebi normalne tokove razvoja u Bosni.

On je izigrao Vaše namere i odredbe po pitanju Jevreja i počeo je odmah da brojne Jevreje u Bosni, naročito u Sarajevu, gdje ih ima veoma mnogo i veoma bogatih, prima u katoličku crkvu. Time je pokušao da ih zaštiti od onoga do čega je, nakon pobede i osvajanja ove zemlje, moralo doći.

Za veoma kratko vreme sveštenik Bralo je u Sarajevu primio u katoličku crkvu 3 800 Jevreja. Kada su ovi osetili da su zaštićeni, započeli su ponovo svoju izdajničku rabotu. Započeli su da organizuju četničke i ustaničke bande i da ih materijalno izdašno potpomažu. Bog zna dokle bi ovi novopečeni katolici Brala dospeli svojom štetnom i izdajničkom delatnošću, štićeni kao članovi rimo-katoličke crkve, da ih hrvatske vlasti nisu najzad, na energično traženje nemačkih oružanih snaga, uputili u koncentracioni logor.

Kada je problem Jevreje kod nas konačno rešen, oborio se crni kler na pravoslavne Srbe. Klerikalni ministri hrvatske države u Zagrebu, kao dr Mile Budak, dr Puk i, najzad, dr Viktor Gutić, politički poverenik za bosansku Krajinu, započeli su na velikim javnim skupovima da drže huškačke govore protiv Srba. Poslednje pomenuti (dr Gutić) održao je na velikom skupu u Sanskom Mostu u maju 1941. govor u kome je doslovno rekao: „Ubijajte Srbe gde god ih nađete. Za to vam dajem svog blagoslov. Ja i naš Poglavnik, dr Pavelić.” Posle takvih duhovnih priprema započeo je sa delima, i to na jedan osobito podmukao način, svojstven, uistinu, samo klerikalcima. a bi jednim udarcem postigao dva cilja, naime da bi uništio nas muslimane u Bosni i Hercegovini, kao i pravoslavne Srbe, poslato je iz Zagreba nekoliko ustaških bataljona, koji su nosili naše kape (fes) sa naređenjem da gde god stignu, kolju i ubijaju Srbe, a da se za vreme tih pokolja međusobno zovu muslimanskim imenima. Ovaj pakleni plan imao je za cilj da prikaže kako muslimani kolju i ubijaju Srbe.

Ova masovna ubistva Srba imala su za posledicu da su oni, hteli to ili ne hteli, morali da beže u šumu, usled čega je onda došlo do ustanka. Ovaj zločin imao je loše posledice i u susednoj Srbiji, jer je deo Srba koji su tamo pobegli, alarmirao javno mnenje zbog prolivanja krvi u Bosni, Hercegovini, Liki i Sremu. Srpski narod u Srbiji, uzrujan ovom vešću o tom prolivanju krvi, počeo je odmah da formira jedinice organizacije „Osveta”. Tako je došlo do toga da jedinice ove organizacije dođu u Bosnu i počnu da ubijaju i pljačkaju muslimansko stanovništvo u graničnim oblastima, koje je bilo nenaoružano, jer je, shodno naređenju, predalo nemačkim oslobodilačkim trupama svo oružje, pa čak i lovačke puške.

Ovi zločini, čiji su inicijatori hrvatski klerikalni političari nisu samo greh i udarac moralu čovečanstva, već su imali i za posledicu da čast viteške nemačke vojske bude umrljana, jer su njihovi podmukli ljudi u potaji stvar tako predstavljali, kao da rade u saglasnosti i po naređenjima nemačke politike. A kada je izbio rat sa Sovjetskim Rusijom, komunisti su iskoristili poteškoće. Tako je došlo do opšteg haosa, tako su srpski ustanici, rukovođeni neopravdanom mržnjom i osvetom prema muslimanima, pošli zajedno sa komunistima protiv nas, jer smo svi bili prijateljski naklonjeni Nemcima. Imali smo ogromne žrtve u krvi, oko 150 000 duša, i neprocenljive gubitke u imovini.

Dok su nas tako srpski četnici i komunisti ubijali po zabačenim jazbinama i šumama, crni kler u gradovima nas je uništavao na drugi način. Proglasio nas je komunistima i počeo masovno da hapsi, naročito muslimansku omladinu. U zatvorima su se čuli krici kada su bezdušni crni agenti našu nedužnu braću i decu šibali i zlostavljali i polumrtve ih odvodili u koncentracioni logor.

Ova crna mafija, koja diriguje u najvišoj hrvatskoj upravi, proglasila je nas Bosance komunistima, nas, koji smo tako često svoju ljubav i vernost prema Vama i Vašoj velikoj ideji pokazivali i za vreme Jugoslavije i posle njenog sloma. Prvi dobrovoljci iz hrvatske države, bili su svi odreda Bosanci-muslimani. Osim tih dobrovoljaca za istočni front, pohitali su muslimani i muslimanke na red u Nemačku i na taj način pokazali svoje poverenje i ljubav prema nemačkom narodu. Nisu samo Vama Fireru i Vašoj politici nanete štete ovom lošom vladavinom u hrvatskoj državi, već su i Vašoj hrabroj vojsci naneti osetljivi udarci. Danas u Hrvatskoj, a naročito u Bosni, svakodnevno od ruku ustanika padaju hrabri nemački vojnici. Da se nije počinila ta greška i u Hrvatsku, a naročito u Bosnu, uveo taj nepodnošljivi i bezumni režim, ustanak Srba možda ne bi izostao, ali on bi u svakom slučaju bio malih razmera i se neznatnim posledicama.

Da se Bosnom postupalo onako kako smo mi očekivali, da su muslimani bili organizovani i naoružani pod rukovodstvom nemačkih oružanih snaga i da su bili pozvani da sarađuju u upravi, ne bi u Bosni došlo do svega toga.

Dr Pavelić je znao da hrvatska država nema prava na Bosnu, on se oslanjao samo na katolički kler i one muslimanske političare, koji se ni u kom pogledu nisu uistinu mogli osloniti na narod. Ti isti su za vreme Jugoslavije bili protivnici stvarnih osećanja i stremljenja muslimanskog stanovništva u Bosni. A ta stremljenja su, kao što smo već naglasili, bila za Vas i Vašu politiku.

Sa svih strana, ne birajući sredstva, Vaši i naši neprijatelji žele da nas, bosanske muslimane, prikažu kao destruktivan element i komuniste da bi nas na taj način diskvalifikovali i učinili mrskim nemačkom narodu, koji podnosi tolike žrtve i napore u borbi protiv boljševizma. Mi srdito odbijamo podmetanja naših neprijatelja — o navodnom komunizmu u našim redovima.

Naše učenje, naš islam, isključuje takvu ideju. Te glasine je proturio naš zajednički neprijatelj, crni kler, da bi imao opravdanje za naše uništenje. U našem narodu nema ni promil komunista. Samo neznatan broj mlade inteligencije bio je u školama, za vreme Jugoslavije, zaražen tim idejama, jer se u to vreme ta ideja planski propagirala među studentskom omladinom. Time je, međutim, ova zavedena omladina automatski otpala od naše vere, jer islam i boljševizam, kako smo već naglasili, isključuju jedan drugog.

Ta neiskrenost i dvoličnost zvanične hrvatske politike, inaugurisana od osnivanja hrvatske države, ispoljila se prema svakom od njenih funkcionera. Kao što su nas odmah oglasili cvećem hrvatskog naroda, tako su svakom od svojih funkcionera, ako je bio značajan, davali titulu hrvatskog viteza čim bi došao u Hrvatsku. Prema ovom receptu nazivaju nas, kada se obraćaju nama, cvećem, a kada se obraćaju Nemacima, nazivaju nas komunistima. Ali, mi u stvari nemamo komuniste, već ogroman broj očajnika, od kojih je jedan broj jedini izlaz video u tome da ode u šumu. Ukoliko te nenormalne prilike duže još potraju, treba se bojati da će svi muslimani otići u šumu, jer naš narod vidi da su se Srbi na taj način spasli.

Velik je greh Fireru da se to dogodilo, i to u ovom narodu koji je Vama i nemačkom narodu tako veran i privržen. Izgleda da je sve to jedna obična politička računica, ali mi naprotiv, mi bosanski muslimani, nismo Vama i nemačkom narodu nikako odani zbog neke trenutne političke računice ili interese. Premda živimo u ovoj zemlji gde postoji većina slovenskog življa, premda govorimo bosanskim jezikom koji je sličan srpsko-hrvatskom, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i krvi nismo Sloveni, već da smo gotskog porekla, što dokazuju mnogi znaci i istorijske činjenice. Kada se istorijski, psihološki i antropološki istražuje naš element, vidi se jasna istina gornjeg tvrđenja.

Mi Bošnjaci kao Goti, tj. kao germansko pleme pod imenom „Bosni”, došli smo u 3. veku sa severa na Balkan u tadašnju rimsku provinciju Iliriju. U 6. veku za vreme vladavine Teodoriksa kralja istočnih Gota, čijoj državi je pripadala i Ilirija, kao gotska granična provincija, koja je na istoku dopirala do Drine, izmenili smo stari rimski naziv za našu zemlju, narodnim imenom „Bosna”, u starom narečju „Bosen”, što je značilo „dobar čovek”. Suprotno, „bijesan”, znači „loš čovek”. Pošto je naša zemlja bila nadaleko poznata po lepim predelima, dali smo novoj domovini ime Bosna, u nameri da je označimo kao dobru i lepu zemlju. Zbgo toga smo i glavnoj reci u zemlji dali ime Bosna.

U 6. veku došli su Sloveni u našu zemlju pod imenom Srba i Hrvata. Naši preci, kao Goti, uzeli su ih za radnika na svojim posedima, jer su tada bili upleteni u užasne borbe sa carem Istočnog rimskog carstva, Justinijanom. Razlike u duhovnim i antropološkim osobinama između nas Bošnjaka s jedne strane i slovenskih plemena, dakle Srba i Hrvata s druge strane, održale su se do danas. 90% Bošnjaka imaju tanku plavu kosu, plave oči i svetlu boju kože, a 80% Srba i Hrvata debelu crnu kosu, crne oči i tamnu boju kože. Bošnjaci su poznati kao ljudi otvorenog karaktera, a Sloveni su ponizni, o čemu kod nas u narodu postoje mnoge anegdote. Srbi su odmah po dolasku na Balkan prihvatili istočno hrišćanstvo, Hrvati rimo-katoličko, dok su Bošnjaci ostali čvrsto pri svojoj gotskoj, arijskoj veri, prema kojoj Isus nije bog, već samo božansko biće, ali najsavršenije. Ovu veru, pod narodnim imenom bogumila, što znači vere bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka u 1463. godini. Onda su svi odjednom primili islamsku veru, jer su islam, kao i naša bogumilska vera u dlaku isti po verskim načelima, tj. u odnosu na božanstvo — da je bog svemoguća nevidljiva sila, a Isus njegov prorok. Oni su ostali uporni pri tome da zadrže kukasti krst, koji su kao Goti doneli u Iliriju, odnosno Bosnu i svoje grbove ukrašavali tim znakom da bi naglasili razliku između sebe i doseljenih Slovena, Srba i Hrvata (vidi priložene fotografije 1, 2 i 3). Nakon prihvata islama oni su kao muslimani, premda islam ne trpi nikakve druge oznake osim islamskih na nadgrobnim spomenicima, zadržali taj znak na pojedinim od njih. Kukasti krst se veoma često sreće na bosanskim narodnim vezovima i tkanju. U Srbiji i Hrvatskoj nema nigde traga kukastom krstu.

Jedan od glavnih razloga za prelazak na islam, pored gore pomenutih istih osnovnih načela veroispovesti, bio je što je istočno-rimska crkva, Srba i zapadno-rimska crkva, Hrvata i Mađara, vodila protiv naše države krstaške ratove zbog toga što smo navodno nevernici. Tome naprotiv, od upada cara Justinijana u našu gotsku državu pa do osnivanja naše bosanske banovine i kasnijeg kraljevstva, bogumilska vera je državno bila priznata.

Došlo je do teških borbi. U tim borbama oni su otkidali delove našeg kraljevstva i prisajedinjavali ih jednom ili drugom hrišćanskom verovanju. U našim najtežim časovima, kada je situacija izgledala bezizgledna, ukazala se na Istoku zvezda spasenja u islamskoj, turskoj carevini. Iz tih razloga su Bošnjaci prihvatili Turke kao spasioce. Pošto su odmah do dolaska Turci dali Bošnjacima punu autonomiju u zemlji, to su se i trupe borbenih Bošnjaka, kao muslimani, borili rame uz rame s Turcima protiv njihovih neprijateljima, Hrvata i Mađara i priključili njihove zemlje turskom carstvu. Turski sultani su brzo spoznali ratničke osobine Bošnjaka i njihovu sposobnost za upravljanje. Tako su nam ukazali najveće počasti kada su našim plemićima davali carske kćeri za žene (sinu Hercoga Stefana Mustafe, Mehmed-paši Sokoloviću, Muhamed-paši, Ibrahim-paši itd.) i imenovali ih velikim vezirima (prvima u carevini). Kroz čitav 15. i 16. vek upravljaju Bošnjaci evropskom Turskom od Stambola do Budimpešte. Bosanski jezik je kao jedini, pored turskog, bio proglašen državnim jezikom.

Isto tako teško i bezizgledno kao naše stanje u poslednjim godinama bosanskog carstva u 15. veku, zbog čega smo i očekivali jedini spas od Turaka u našli ga u njima, bilo je tako bezizgledno i naše stanje za vreme prevrata u godini 1918., kada je Versajskim ugovorom bila stvorena Jugoslavija.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna je predata Austriji. Protiv okupacije pružili smo otpor iz bojazni što je došlo apostolsko carstvo, koje je sa krunom Svetog Stefana, tj. sa Mađarima i Hrvatima bilo povezano, koji su, kao papini predstavnici, što je već pomenuto, vodili u srednjem veku krstaške ratove protiv nas. Pri svemu tome Austrija je našla srećan izlaz i od Bosne načinili „corpus separatum” (zasebno telo) i za vreme 40-to godišnje uprave nije nas prisiljavala na hrišćanstvo, već nam, naprotiv, dala punu slobodu veroispovesti, a delimično i političku autonomiju. Iz tih razloga je naše političko držanje postalo za kratko vreme prijateljsko i lojalno. Kada su Nemačka, Austrija i Turska 1914. godine ušle u svetski rat kao saveznici, bosanski pukovi su na bojištima bili među najboljima. Bosanski narod je u ovoj borbi jednodušno pomagao, svim sredstvima i bez ikakve propagande. Time nam je bila pružena prilika da Austriji pokažemo svoju zahvalnost za časno držanje u toku 40 godina okupacije. Sa Nemačkom nas je vezivalo krvno srodstvo, sa Turskom vera i istorija. Budućnost nam je izgledala krasna i zavidna: da ćemo mi kao muslimani, našoj braći po krvi, Nemcima, biti most i veza od zapada do islamskog Istoka sa 300 miliona muslimana. Ipak, usred tih divnih izgleda, još za vreme rata, počeli su Sloveni — Srbi i Hrvati — podstaknuti svojom braćom po krvi, Česima, i jednom novom idejom, ujedinjenja dva slovenska naroda u jednu jugoslovensku državu — da odlaze u šume i stvaraju organizaciju nazvanu „zeleni kadar”. Zbog hrabrog i vernog držanja muslimana, razbuktala se ponovo stara slovenska mržnja protiv nas, pa su počeli, i jedni kao i drugi, da nas ćutke ubijaju. Nakon toga došlo je do sloma i prevrata. Prvi akt jugoslovenske vlade bila je konfiskacija 95% naše zemljišnog poseda, koji se neprekidno nalazio u našim rukama otkako smo u 3. veku došli u Iliriju pod imenom Goti. Pored oduzimanja naše imovine, doživeli smo užasna poniženja i nepravde. U svakoj prilici nazivali su naš „šuckorima”, „crno-žutima” itd.

Oteta imovina, kako smo već gore napomenuli, predstavljala je vrednost od 15 milijardi. Dali su nam odštetu u visini od 1/2 milijarde dinara i to u državnim papirima kod kojih je kurs veštački bio smanjen na polovinu. Naša politička borba za autonomiju naše domovine Bosne u Jugoslaviji, imala je samo utoliko izgleda na uspeh, ukoliko su i Hrvati tražili za sebe autonomiju.

Isto tako kako se u svetskom ratu razgorela ideja bratska Srba i Hrvata, tj. ideja jugoslovenstva, tako su isto nekoliko dana pre izbijanja rata, 26. avgusta 1939., u strahu od germanskog juriša, Srbi i Hrvati sklopili sporazum, kojim su izgladili svoja neslaganja, podelivši našu Bosnu. Prema tom sporazumu, istočna Bosna je pripala Srbiji, a zapadna Bosna Hrvatskoj. Onda su za nas nastupili užasni dani. Teško osiromašeni, privredno uništeni, napadani smo na isti način i od Srba i od Hrvata. Kada je izbio sadašnji svetski rat, nismo više nazivani „crno-žutima” i „šuckorima”, već „petokolonašima”, jer smo želili i radili na tome da Nemačka umaršira u Jugoslaviju. U isto vreme službena politika i štampa u Srbiji nazivala je čistim, stvarnim Srbima, a ona u Hrvatskoj — cvećem hrvatstva. Takvu neiskrenu službenu politiku podržavao, nažalost, izvestan broj naše bosanske inteligencije. Oni, koji su odgajani u srpskim školama i srpskom duhu, poricali su bosansku narodnost i nazivali se Srbima, drugi, pak, koji su išli u hrvatske škole, postali su zagriženiji Hrvati od pravih. Istu sudbinu doživeli su naši nemački sunarodnici u Bosni, od kojih su se neki pohrvatili i postali zagriženiji od rasnih Hrvata.

Osim podrške neznatnog dela naše inteligencije i pokušaja srpske nacionalne ekspanzije da nas prikažu Srbima, kao i hrvatske, da nas prikažu Hrvatima, sredstva za to dala im je i literatura, napisana u toku 23 godine postojanja Jugoslavije. Svaki se za sebe iz sve snage upinjao da dokaže da su Bosna i Bosanci sastavni de jednih ili drugih, a da su bosansku nacionalist izmislili Austrijanci i Germani. Ipak, prema istorijskim dokazima, Bosna ima solidniju osnovu za svoju samostalnost i posebnost, nego njih dve, jer je bosansko carstvo postojalo 74 godine duže od srpskog, a 361 godinu duže od hrvatskog. Bosna ima svoju sopstvenu kulturu koja se ogleda u bosanskom načinu gradnje, sopstvenoj ornamentici, narodnim vezovima i tkanju, u bosanskim poljoprivrednim oruđima, a osobito u lepoti i bogatstvu naših narodnih pesama, koja su se i velikom Geteu dopale i za koje je on rekao da su najlepše na svetu. Šta više, on jednu i preveo (Hasanaginica). Naš bosanski govor uzeli su Srbi i Hrvati (Vuk i Gaj) za svoj književni jezik, jer dok su Srbi skoro 500 godina bili robovi Turaka, a Hrvati to isto 800 godina bili Mađarima, mi Bošnjaci smo svo to vreme bili slobodni ljudi i bili u stanju i imali mogućnosti da naš narodni govor izgradimo i usavršimo.

Fireru naš!

Smatramo da smo dovoljno razjasnili ovim našim prikazom odnose i razvoj prilika od ulaska nemačkih oružanih snaga u našu Bosnu, a istovremeno našu prošlost, naše poreklo, našu rasu i nacionalna stremljenja.

Sada smo toliko slobodni, fireru, da izložimo konkretne predloge za ozdravljenje naših teških prilika i ostvarenja naših vekovnih ideala, za koje verujemo da su u punoj saglasnosti sa interesima nemačkog naroda i u duhu Vaše velike ideje.

Predlažemo da se najpre i što je skorije moguće, uspostavi mir u našim oblastima. Dok Vam pišemo ovaj prikaz, naša ognjišta su u plamenu, putevi i mostovi se ruše, a naš narod umore od gladi, bez ičijeg sažaljenja, zbog takvih očajnih prilika. Ovo smirivanje se može izvesti na sledeći način:

I

Proširenje, naime produženje područja nadležnosti muslimanske bosanske legije, koja se već nekoliko meseci nalazi u jednom delu Bosne, tj. u tuzlanskom srezu, pod komandom, u našem narodu omiljeno majora Muhameda Hadžiefendića. Ona broji oko 6.000 dobrovoljaca-vojnika i 50 dobrovoljaca-oficira. U okruzima gde je ova legija dejstvovala, zbog njenog hrabrog i istovremeno korektnog držanja, kako prema Srbima, tako i prema Hrvatima, naš narod nije bio izložen gotovo nikakvom nasilju. Nemačkim oružanim snagama je situacija bila veoma olakšana, jer u pomenutim oblastima vlada relativan red i mir, bolji no u ma kojoj drugoj oblasti hrvatske države. Ova teritorija, na kojoj dejstvuje legija Hadžiefendića, jedna je od najvažnijih industrijskih oblasti u čitavoj državi, ostala je potpuno pošteđena i u dobrom stanju, dok je naprotiv industrija u svim ostalim delovima hrvatska države, pretrpela značajna razaranja. O delatnostima legije Hadžiefendića prilažemo jedne ustaške novine (vidi prilog 5).

Ova važna i zaslužne legija nosi ime Hadžiefendića zbog toga što je on njen osnivač i organizator. Ona se prostire preko teritorije označene na geografskoj karti (prilog 6) i zato bi se mogla zvati „Bosanskom stražom”.

II

Sve Bošnjake iz čitave države, izuzev dobrovoljaca koji se nalaze na istočnom frontu, treba izdvojiti iz ustaških i domobranskih jedinica i zajedno ih sa oficirima i podoficirima uključiti u Bosansku stražu. Jer, za ovo kratko vreme postojanja hrvatske države, došli smo do potpung saznanja da Bošnjak samo svoju Bosnu može braniti i štiti. Za komandanta Bosanske straže treba da bude postavljen sadašnji komandant legije, Muhamed Hadžiefendić.

III

Naoružanje, opremanje i obučavanje ove vojničke formacije, treba da se sprovodi pod kontrolom Vašeg vermahta.

IV

Troškove smirivanja, do definitivnog regulisanja odnosa Bosne prema Hrvatskoj, treba da snosi nemačka vojska i to putem kreditnih bonova kojima že služiti kao pokriće naši državni posedi, a naročito naši bogati rudnici željeza i šumska dobra.

V

Da se obustavi svaka delatnost ustaškog pokreta i njihovih jedinica na području koje je na krati označeno sa B.

VI

Da se sada u hrvatskoj državi, na teritoriji B, formira političko-administrativna uprava pod imenom „Župa Bosna”, sa sedištem u Sarajevu. Načelnika ove župe imenujte jedino i isljučivo Vi, Fireru naš.

VII

Da se omogući osnivanje jedne bosanske nacional-socijalističke partije na teritoriji B.

VIII

Kraljevina Italija dobila je dobrovoljnim ugovorom sa hrvatskom državom dve luke na Jadranskom moru, Split i Šibenik, ali bez teritorijalnog zaleđa ovih luka. Ove luke su bez zaleđa bezvredne, kao i zaleđe bez luka, tj. bez izlaska na more. Stanovništvo tog zaleđa i tih luka, Splita i Šibenika, po svom mentalitetu bliže je Italijanima, nego Bosni i Hrvatskoj. To su znali i Italijani i s pravom su polagali aspiracije na to zaleđe i pokušali su da ga okupiraju, ali nažalost na veoma nevešt način. Oni su dio stanovništva, i to pretežno srpskog, naoružali. Ali, stanovništvo ovog područja nije, u stvari, nikada bilo naklonjeno ni Nemcima, ni Bošnjacima, pa ni Italijanima. Osim tih otpadnika, oni su uključili u svoje formacije srpske četničke bande, koje su u stvari, 5. kolona Londona. Ovi banditi su ovih dana u srezovima Foča i Prozor zaklali preko 10.000 muslimana, imovinu i dobra opljačkali, i to sve pred očima Italijana. Što je žalosnije u čitavoj ovoj stvari, hrvatska komanda vojske nije poslala dovoljno trupa za zaštitu nedužnost stanovništva. Pored toga, hrvatski ustaški pokret mobilisao je oko 3.000 muslimana iz sreza Foče i, umesto da ih ostavi u rodnom kraju da brani svoja ognjišta, on je, kratko vreme pre napada na Foču, uputio Bošnjake za Dalmaciju. Ovakav postupak hrvatske vlade, naime njenog Poglavnika dr Pavelića, daje nam opravdanog povoda za sumnju da je on lično, kao politički emigrant, za vreme svog 12-to godišnjeg boravka u Italiji, obećao mnogo više bosanske teritorije Italijanima, da bi svoju Hrvatsku oslobodio od Srba, odnosno od Jugoslavije. Zbog toga je dr Pavelić došao u sukob sa Italijanima i nama Bošnjacima, koji težimo samo Vama i nemačkom narodu.

Ovim rešenjem, koje smo označili u priloženoj karti, odstupili smo izvesne bosanske srezove u uverenju da su time i aspiracije Italijana zadovoljene i da će na taj način prestati sve dalje borbe i pokolji.

Isto tako smo u južnoj Bosni ustupili Italiji, odn. Crnoj Gori, četiri cela hercegovačka sreza, a od dva sreza polovinu sa lučkim gradom Dubrovnikom. U tim srezovima većaina stanovništva je srpsko-pravoslavne vere i stvarno crnogorske nacionalnosti. Bosni ostaje izlaz na Jadransko more preko Metkovića i luke Ploče.

Fireru naš!

Kada se ovaj veliki svetski rat, sigurno najveći od postanka sveta, srećno završi, Vi pobedite, a time Vaši, kao i naši neprijatelji budu uništeni i kada u Evropi budete uveli novi poredak, kojim je Svemogući obdario Vaš razum, molimo Vas tada, Fireru, mi potpisnici, da uključite našu teritoriju, našu Bosnu, u red drugih evropskih zajednica pod Vašom zaštitom i date joj istu samostalnost koju će imati i naši susedi.

Fireru, mi smo pri povlačenju granica naše drage Bosne dobro razmislili i vodili računa o tome da kako naši, tako i interesi nemačke države budu sačuvani. Šta više, vodili smo računa o interesima Vaših saveznika, Kraljevina Italija, kao i interesima Nezavisne Države Hrvatske. Verujemo da jedino srećno rešenju u ovom delu jugoistočne Evrope, kojim će biti postignuto zadovoljavajuće etnografsko, etičko, geopolitičko, ekonomsko i saobraćajno-tehničko stanje svih zainteresovanih, leži u pravednoj teritorijalnoj podeli, koja sledi:

Sa A označena teritorija na priloženoj karti bila bi etnografski homogena, sa apsolutnom većinom hrvatsko stanovništva i predstavljala bi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Na teritoriji označenoj sa B, postojala bi relativna većina: 750.000 Bošnjaka-muslimana, 600.000 pravoslavnih Srba i 300.000 katoličkih Hrvata. Na teritorijama označenim sa A, C i D, tj. delovima Bosne koje ustupamo Hrvatskoj, Italiji i Crnoj Gori, živi 175.000 Bošnjaka-muslimana za koje smo uvereni da je moguće, s obzirom na naše nepodnošljivo stanje, da ih preselimo još pre završetka rata, a najkasnije po njegovom završetku, u našu Bosnu, tj. na pomenutu teritoriju B. Ali oko 100.000 Srba i Crnogoraca, kao i oko 75.000 Hrvata, koji su se doselili za vreme postojanja Jugoslavije, biće iseljeni u svoju postojbinu. Time će naše čisto bosansko stanovništvo dobiti apsolutnu većinu i odnos stanovništva bi bio: 925.000 muslimana, 500.000 pravoslavnih Srba i oko 225.000 katoličkih Hrvata.

Sarajevo, 1. novembra 1942.

Narodni odbor

Reference

[uredi]