Marko Kraljević i Mina od Kostura

Sjede Marko s majkom večerati
suva hleba i crvena vina;
ali Marku tri knjige dođoše:
jedna knjiga od Stambola grada;
od onoga cara Pojazeta;
druga knjiga od Budima grada,
od onoga kralja budimskoga;
treća knjiga od Sibinja grada,
od vojvode Sibinjanin-Janka.
Koja knjiga od Stambola grada,
car ga u njoj na vojsku poziva,
na arapsku ljutu pokrajinu;
koja knjiga od Budima grada,
kralj ga u njoj u svatove zove,
u svatove na kumstvo vjenčano,
da ga vjenča s gospođom kraljicom;
koja knjiga od Sibinja grada,
Janko u njoj na kumstvo zaziva,
da mu krsti dva nejaka sina.
Marko pita svoju staru majku:
„Sjetuj mene, moja stara majko,
kuda mi je sad ići najpreče:
il' ću ići na carevu vojsku,
il' ću ići kralju u svatove,
da ga venčam s gospođom kraljicom;
il' ću ići Sibinjanin-Janku,
da mu krstim dva nejaka sina?"
Veli majka Kraljeviću Marku:
„Oj moj sinko, Kraljeviću Marko,
u svate se ide na veselje,
na kumstvo se ide po zakonu,
na vojsku se ide od nevolje:
idi, sinko, na carevu vojsku;
i bog će nam, sinko, oprostiti,
a Turci nam neće razumeti".
To je Marko poslušao majku,
pa se spremi na carevu vojsku,
s sobom vodi slugu Golubana;
na pohodu majci naručuje:
,,Ču li mene, moja stara majko!
Gradu vrata rano zatvarajte,
a ujutro dockan otvarajte,
jera sam ti, majko, u zavadi
s prokletijem Minom od Kostura,
pa se bojim, moja stara majko,
da mi b'jele ne pohara dvore".
Ode Marko na carevu vojsku
sa svojijem slugom Golubanom.
Kad su bili na trećem konaku,
sjede Marko večer' večerati,
Goluban mu rujno vino služi:
uze čašu Kraljeviću Marko,
čašu uze, u san se zanese,
i ispusti čašu na trpezu,
čaša pade, vino se ne prosu,
Budi njega sluga Golubane:
„Gospodaru, Kraljeviću Marko,
i dosad si na vojsku išao,
al' nijesi tako drijemao,
ni iz ruke čašu ispuštao!
A Marko se trže iza sanka,
pa govori slugi Golubanu:
,,Golubane, moja vjerna slugo,
malo trenuh, čudan sanak usnih,
čudan sanak a u čudan časak,
đe se pramen magle zapođede
od Kostura, grada bijeloga,
pak se savi okolo Prilipa,
u toj magli Mina od Kostura,
on pohara moje b'jele dvore,
sve pohara i ognjem popali,
staru majku s konjma pregazio,
zarobi mi moju vjernu ljubu,
odvede mi konje iz arova,
i odnese iz riznice blago".
Veli njemu sluga Golubane:
„A ne boj se, Kraljeviću Marko!
Dobar junak dobar san usnio:
san je laža, a bog je istina".
Kad dođoše gradu Carigradu,
diže care silovitu vojsku,
otidoše preko mora sinjeg
na arapsku ljutu pokrajinu,
te uzimlju po moru gradove,
četrdeset i četiri grada.
Kad dođoše pod Kara-Okana,
Okan biše tri godine dana,"
Okan biše, uzet ne mogoše;.
Marko s'ječe arapske junake,
pa sve glave pred cara iznosi,
a car Marku bakšiše poklanja.
To Turcima vrlo mučno bilo,
pa govore caru čestitome:
„Gospodine care Pojazete,
Marko nije junak nikoliko,
veće mrtve odsijeca glave
i pred tebe na bakšiš donosi".
To začuo Kraljeviću Marko,
pa se moli caru čestitome:
"Gospodine, care poočime,
mene jeste sutra krsno ime,
krsno ime lijep danak Đurđev;
već me pusti, care poočime,
da proslavim moje krsno ime
po zakonu i po običaju;
i daj mene pobra Alil-agu,
da se s mirom ponapijem vina",
Od ina se caru ne mogaše,
veće posla Kraljevića Marka
da on slavi svoje krsno ime,
i dade mu pobra Alil-agu.
Ode Marko u goru zelenu
podaleko od vojske careve,
pa razape bijela šatora,
pod njim sjede piti mrko vino
sa svojijem pobrom Alil-agom.
Kad ujutru jutro osvanulo,
odmah pozna straža od Arapa
da u vojsci ne imade Marka,
pa povika straža od Arapa:
„Sad navali, ljuta Arapijo!
Nema onog strašnoga junaka
na šarenu konju velikome".
Tad navali ljuta Arapija,
ode caru triest hiljad' vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
„Brže hodi, moj posinko Marko!
Propade mi triest hiljad' vojske"
Ali Marko caru odgovara:
,,Kada brže, care poočime!
Još se nisam vina napojio,
a kamoli u slavu ustao!"
Kad je drugo jutro osvanulo,
opet viče straža od Arapa:
„Navalite, ljuta Arapijo!
Nema onog strašnoga junaka
na šarenu konju velikome".
A Arapi juriš učiniše,
ode caru šeset hiljad' vojske.
Opet care Marku knjigu piše:
„Hodi brže, moj posinko Marko!
Propade mi šeset hiljad' vojske".
Ali Marko caru odgovara:
,,Čekaj malo, care poočime!
Još se nisam dobro počastio
s kumovima i s prijateljima".
Kad je treće jutro osvanulo,
opet viče straža od Arapa:
„Navalite, ljuta Arapijo!
Nema onog dobroga junaka
na šarenu konju velikome".
A Arapi juriš učiniše,
ode caru sto hiljada vojske.
Onda care Marku knjigu piše:
„Brže da si, moj posinko Marko!
Brže da si, moj pobogu sinko!
Arapi mi šator oboriše".
Onda Marko usjede na Šarca,
pak on ode u carevu vojsku.
Kad ujutru bijel dan osvanu,
i dvije se udariše vojske,
opazi ga straža od Arapa,
pak povika iz grla bijela:
„Sad ustupi, ljuta Arapijo!
Eto onog strašnoga junaka
na šarenu konju velikome".
Onda Marko ud'ri međ' Arape,
na tri strane vojsku rašćerao:
jednu vojsku sabljom isjekao,
drugu vojsku Šarcem pogazio,
treću vojsku pred cara dognao;
al' se Marko ljuto izranio:
sedamdeset rana dopanuo,
sedamdeset rana od Arapa;
pak on caru pade preko krila;
pita njega care gospodine:
„Moj posinko, Kraljeviću Marko,
jesu li ti rane od samrti?
Možeš li mi, sinko, preboljeti,
da ti tražim melem i hećime?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
„Gospodine care poočime,
nijesu mi rane od samrti,
čini mi se mogu preboljeti".
Car se maši rukom u džepove,
te mu daje hiljadu dukata
da on ide grdne rane vidat,
za njim posla dvije vjerne sluge
da gledaju da ne umre Marko;
ali Marko ne traži hećima,
već on ide iz krčme u krčmu,
te on traži đe je bolje vino.
Tek se Marko vina ponapio,
i grdne mu rane zarastoše,
ali njemu sitna knjiga dođe
da su njemu dvori poharani,
poharani, ognjem popaljeni,
stara majka s konjma pregažena,
vjerna mu je ljuba zarobljena.
Tad protuži Kraljeviću Marko
uz koljeno caru poočimu:
„Gospodine, care poočime,
B'jeli su mi dvori poharani,
vjerna mi je ljuba zarobljena,
stara majka s konjma pregažena,
iz riznice odneseno blago,
odnio ga Mina od Kostura".
Njega tješi care gospodine:
„Ne boj mi se, moj posinko Marko!
Ako su ti dvori izgoreli,
ljepše ću ti dvore načiniti
pored mojih' ko i moji što su;
ako ti je blago odneseno,
da t' učinim agom haračlinskim,
pak ćeš više blaga sakupiti;
ako ti je ljuba odvedena,
boljom ću te ljubom oženiti".
Al' govori Kraljeviću Marko:
„Fala tebe, care poočime!
Kad ti staneš mene dvore gradit,
mene hoće sirotinja kleti:
„Gle krvnika Kraljevića Marka!
Oni su mu dvori izgoreli,
a ovi mu pusti ostanuli!"
Da m' učiniš agom haračlinskim,
ja harača pokupit ne mogu
dok ne svežem ništa i uboga,
pa će mene sirotinja kleti:
„Gle krvnika Kraljevića Marka!
Ono mu je blago odneseno,
a ovo mu ostanulo pusto!"
A što ćeš me ženit drugom ljubom,
kad je moja ljuba u životu?
Već daj meni trista janičara,
pokuj njima krive kosijere,
i daj njima lagane motike,
ja ću ići bijelu Kosturu,
ne bi l' svoju povratio ljubu".
Car mu dade trista janičara,
pokova im krive kosijere,
i dade im lagane motike.
Janičare sjetovao Marko:
„Braćo moja, trista janičara,
vi idite bijelu Kosturu.
Kad dođete ka Kosturu gradu,
vama će se Grci radovati:
,,Blago nama, evo nam argata!
Jevtino će radit vinograde".
Vi nemojte, braćo moja draga,
već padnite pod Kosturom gradom,
pijte vino i bistru rakiju,
dokle i ja u Kostur ne dođem".
Otidoše trista janičara,
otidoše bijelu Kosturu,
Marko ode Svetoj Gori slavnoj,
pričesti se i ispovjedi se,
jer je mnogu krvcu učinio;
pa obuče ruho kaluđersko,
pusti crnu bradu do pojasa,
a na glavu kapu kamilavku;
pa se baci Šarcu na ramena,
ode pravo bijelu Kosturu.
Kada dođe Mini od Kostura,
al' on sjedi, rujno pije vino,
a Markova služi mu ga ljuba
Pita njega Mina od Kostura:
„Oj, boga ti, crni kaluđere,
otkud tebe taj šareni konjic?"
Veli njemu Kraljeviću Marko:
,,Oj, boga mi, Mina gospodaru,
ja sam bio u carevoj vojsci
na arapskoj ljutoj pokrajini,
tamo bješe jedna budalina
po imenu Kraljeviću Marko,
i on tamo jeste poginuo:
i ja njega jesam sahranio
po zakonu i po običaju,
dadoše mi konja od podušja".
Kad to začu Mina od Kostura,
od radosti na noge skočio,
pa govori Kraljeviću Marku:
„Be aferim, crni kaluđere,
evo ima devet godin' dana
kako čekam ja takove glase:
Markove sam poharao dvore,
poharao, ognjem popalio,
vjernu sam mu ljubu zarobio,
još je za se nijesam vjenčao;
sve sam čeko dok pogine Marko,
a sad ćeš me ti vjenčati s njome".
Uze knjigu Kraljeviću Marko,
knjigu uze, te Minu vjenčava,
da sa kime, već sa svojom ljubom!
Pa sjedoše rujno piti vino,
vino piti i veseliti se
al' govori Mina od Kostura:
„Čuješ, Jelo, i srce i dušo!
Dosad si se Markovica zvala,
a odsada Minina gospođa.
Idi, dušo, u riznice donje,
te donesi tri kupe dukata,
da darujem crna kaluđera".
Ode Jela u riznice donje,
te donese tri kupe dukata;
ne nosi ih od Minina blaga,
već ih nosi od Markova blaga;
i donese sablju zarđalu,
pa je daje crnom kaluđeru:
„Na ti i to, crni kaluđere,
od podušja Kraljeviću Marku".
Uze sablju Kraljeviću Marko,
sablju uze, pa je zagleduje,
pa govori Mini od Kostura:
„Gospodaru, Mina od Kostura,
je l' slobodno na veselju tvome
poigrati sitno kaluđerski?"
Veli njemu Mina od Kostura:
„Jest slobodno, crni kaluđere,
jest slobodno, zašto ne bi bilo?"
Skoči Marko na noge lagane,
obrnu se i dva i tri puta,
sav se čardak iz temelja trese;
pa poteže sablju zarđalu,
manu sabljom zdesna na lijevo,
te on Mini odsiječe glavu,
pa povika iz grla bijela:
„Sad naval'te, moja argatijo!
Nema vama Mine od Kostura",
Navališe trista janičara
u dvorove Mine od Kostura,
bijele mu dvore poharaše,
poharaše, ognjem popališe;
Marko uze svoju vjernu ljubu
i Minino on pokupi blago,
pa otide bijelu Prilipu
pjevajući i pop'jevajući.