Lijek od mađija

Izvor: Викизворник

Imaše nekakav car jedinka sina, koji mu već do oružja dorastao bješe, pa šetajući jedan dan nastupi na mađije, oboli i klijenit ostane savrtijeh noga i ruka. Car koji svoga sina milovaše više nego svoju dušu, đegođ je bio koji ljekar u svijetu, nanj je dovodio i obećavao polovinu carstva, ako ga koji izliječi, ali sve zafajdu; dok jednu noć u snu dođe mu nekaka đevojka i reče mu: "Ti, čestiti care, zaludu sve trošiš okolo svoga sina, i zafajdu si obećavao polovinu carstva svojega ko ti ga izliječi, moja ti ga je majka zamađijala, nego dobavi oči od zmaja, srce od aždahe i zmiju krilaticu uhvaćenu između gospođa, pa svari u jednome loncu neomrčenu a u vodi nenačetoj, od đevojke samohrane a na vatru samotvoru, pa neka za tri jutra popije na šte srca iz molitvene čaše, ondar će ti ozdraviti i mene vjenčati." Prene se iza sna car i jedva čekaše, doklen mu dan dođe, ali ne nađe nikoga ko će mu sve ovo dobaviti, i ako je zaludu obećavao po carstva svojega ko mu sve ovo donese. Najposlije jedan mladić obeća mu se ako mu da šćer za ljubovcu, i car mu bez odgovora obeća. Ovi mladić imaše čudotvorni prsten, te s njime kroza svijet, nađe aždaju, pa kad se viđeše, ona put njega da ga proždere, a on put nje da je ufati. Kad se sastadoše, izvadi on oni prsten (a noć bijaše), zasja se jezero i planina od njega te joj zaslijepi oči, izvadi andžar, zakla je i srce iz nje izvadi. Sad na čudu kako će naći zmaja, ali ču da ih ima u najvisočijim gorama i da lete ispod oblaka, pa kad sunce zapadne, i oni slete i počinu po vrhovima planina, te on tamo i čekaše kad će se sunce smiriti, dok evo ti jedan zmaj doleće i leže u jednu šumu, te ovi mladić šumke prikuči mu se i pušta oganj plavetan iz prstena te mu sažeže krila i oči zaslijepi, pa brže bolje malom škopicom izvadi mu oči. Poslije toga pođe da traži zmiju krilaticu, i kažu mu da je nju lako ufatiti, ma samo u oni trem kad se sunce pomoli iza planina, jer ona u sunce pogleda, i doklen sunce dobro koplje ne oskoči, slijepa stoji. Tako on preži kad će sunce izaći, i srećom nabasa na jednu, ufati je i prikolje i šnjom u torbicu pa put za uši te k caru. Car se obeseli, i dobavi lonac neomrčen, vode nenačete i đevojku samohranu, no nema ognja samotvora. Ali ovi mladić okrene okolo ognjišta s prstenom tri puta i izniče oganj, te svariše u loncu oči od zmaja, srce od aždaje i zmaju krilaticu i dadoše da pije carev sin za tri jutra iz molitvene čaše, te prebolje i ozdravi. Car dade onomu mladiću svoju kćer za ženu, i u jedan dan oženi sina onom đevojkom koja mu je na san dolazila i odmah mu se javila, kako mu je sin ozdravio, i udade šćer, te tako steče sina, nevjestu i zeta hvaleći Gospoda Boga, koji može kad hoće.

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 262–264.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.