Kum i njegova prasica
Jedan seljanin zamoli nekakva drugoga bogatijega od sebe u istome selu da mu kupi jedno malo prase, jer sam nije imao otkuda da ga kupi, pa kad uzraste da ga podele; i ovi mu ga kupi. Kad dođe vreme da se prase ubije, pomisli u sebi onaj siromašan seljak da nije pravo da mu uprav polovicu od njega da, pa ne znajući kako bi uradio ili da mu od njega ništa ne da a da pošten ostane, pođe svome kumu da se svjetuje. Kum mu reče: Ti prase ubij pred večer i javi ortaku da sutradan dođe ujutro, da ga s tobom podeli, pa kad dođe ujutro, počni kukati i plakati i reci mu da su prošle noći ukrali, a prase mrtvo obesi o prozoru da visi. Seljanin se obraduje, kako će celo njemu ostati, i učini onako kako ga je kum svjetovao. Kad seljanin prasca zakolje i obesi, kum se privuče po noći i prase ukrade. Kad ujutru seljanin vidi da zbilja prasca nema, on brže-bolje kukajući ka kumu, i kaže mu: Kume, ah zaboga, meni ukradoše noćas prasca! Tako, tako, kume, vazda govori, reče mu kum. A on mu opet reče: Ma zbilja ti govorim, kume, tako mi svetoga Jovana koji je među nama. A kum opet: Tako, tako, samo, kume, vazda govori. Ali se ne šalim, čuješ, nego su mi ga ukrali! reče opet seljak. A kum jednako: „Tako, tako, kume", te ortacima ne dopadne nijednome ni del.
Izvor[uredi]
- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 298–299.
|