Kralj Vukašin/01
ČIN PRVI
POJAVA I
Soba kraljevićeva u Prilipu. — Kraljević namršten sjedi; ulazi Vel. Dijak; docnije vojvoda Srećko.
KRALjEVIĆ:
Što Dijaka dovede u Prilip?
DIJAK:
Loša sreća kralja Vukašina:
Izgubivši Rašku i Nišavu
Već je stjeran u Maćedoniju.
Tri dni samo hoda jahačkoga
Od tebe ga, kraljeviću, d’jele.
KRALjEVIĆ:
Dotle se je Dazar osilio ?
DIJAK:
On veliku podigao vojsku,
A Jelena, prištinskoj na čelu,
Njemu se je skoro pridružila;
Pa k’o neman pred objema stupa
Sa buktinjom osvete u ruci.
KRALjEVIĆ:
I jamačno što god ima srca
Diglo se je za njom da povrvi.
DIJAK:
Pokušasmo da zaustavimo
Primirenjem naglu tu bujicu,
Ne bi li nam stignula među tim
Iz primorja Baoševa pomoć;
Ali stegnut susjedima jakim,
Altomanom i Liverom kletim,
Knez Baoša ne može ni maći.
KRALjEVIĆ:
Tad s Lazarom mirit' vam se odmah.
DIJAK:
On nesnosnom 'hološću odbija
Sve uslove časna pomirenja.
Boj presudan samo nam predstoji,
Iz koga bi starina tvoj otac
Lako mog’o svladan, sam, očajan,
U grad Prilip tebi dobjegnuti.
Kraljeviću, tako stoje stvari:
Kralj Vukašin u nevolji krajnoj.
KRALjEVIĆ:
Žalim oca.
DIJAK:
Nu taj sav gubitak,
Sva opasnost koja mu prijeti
Očino mu ne paraju srce
Kan’ odsustvo najdražeg mu sina.
KRALjEVIĆ:
Tom odsustvu ko je kriv?... O đače,
Ti znaš dobro, bolje nego iko,
Grozan potok pravedničke krvi
Sada teče među nama dvoma;
Ja ne mogu, ja ne smijem, đače,
Preko toga potoka da skočim.
DIJAK:
Krv prolitu u užasnom času,
Kad natjeran nuždom morad’jaše
Il’ prolit’ je, ili svoju dati,
Oprao je suzama Vukašin.
KRALjEVIĆ:
Nebesa mi! oprao je ne bi
Da ih lije i do sudnog dana.
DIJAK:
Nemoj tako da sin ocu sudi;
Bog jedini svima ljud’ma sudac.
KRALjEVIĆ:
Ti to veliš!
DIJAK:
Dopusti da kažem:
Što god sada, kraljeviću, imaš,
Sve to imaš iz očine ruke,
Pa i sve bi s ocem izgubio.
Znaš Lazara kako na te mrzi.
I dužnost ti nalaže i korist
Da se kreneš, te s njim sebe spaseš.
KRALjEVIĆ:
Ti o Bogu zboriš? ti na dužnost
(ustavši živo) Opominješ mene? ti! Najveći
Udionik u zločinu hudom?!...
Al’ duše ti, je li mi još otac
Je li, reci, pri svijesti čistoj
Kad je licem tebe odabrao
Da me njemu podstakneš u pomoć?
DIJAK:
Kraljeviću!
KRALjEVIĆ:
Ni je l’ promislio
Da će sama osoba mi tvoja
Razmahati jarost svu i grozu,
A sinovlja udušiti čustva?...
Idi, đače, od mene daleko,
I već nikad ni u dvoru mome,
Ni u ovom mom Prilipu gradu,
Ni cijeloj u oblasti mojoj
Da krvave ne spazim ti stope.
Idi. (Ulazi Srećko).
SREĆKO:
Stani, Marko.
KRALjEVIĆ:
Vojevodo!
I ti ovdje?... Ti mi dobro doš'o,
Jer od svega čista ti je ruka;
Ali ovaj nek odlazi s mjesta.
SREĆKO:
Marko...
KRALjEVIĆ:
S mjesta, velim.
SREĆKO:
Kad je tako,
Idi, đače; stići ću t’ u putu.
(Odlazi Dijak).
KRALjEVIĆ:
Sad spokojno mogu da te slušam.
Al’ ne treba, kneže, da me r’ječ’ma
Pobuđuješ ocu mom na pomoć.
Sin znam biti k’o god i prijatelj.
Prijatelja već oplakah ljuto,
I osvetih grđe nego mačem;
Nu sad kad mi prit’jesniše oca,
Vrijeme je i za nj da ustanem.
SREĆKO:
Jest, sokole, i to krajnje vr’jeme.
S Lazom nema ni izgleda za mir;
Pa drukčije kad ne može biti
No da opet potrgnemo mače,
Naumismo da boj zametnemo
Prije nego sa četama svojim
Bogdan stigne zetu svom u tabor.
Pospješi se dakle, kraljeviću,
Jer od toga jedinoga boja
Visi sudba vašeg moćnog doma.
KRALjEVIĆ:
I Jug dakle prisp’jeva?
SREĆKO:
Ta vijest
Po odlasku Dijakovom stiže;
S tog i dođoh za njim uzastopce.
Carica je baš jarošću svojom
Zadahnula Bogdana i svakog,
Te se na nas sve sad listom diže
Da udvoji Lazarevu silu.
Teško nama ako taj nadjača!
KRALjEVIĆ:
Ja Carici, toj materi 6’jednoj,
Neutješnoj nišga ne zam’jeram;
Nu odavno na Lazara mrzim,
I mrziću, mislim, do vijeka.
Takmac s ocem o carevoj kruni,
Ne, neće je ni jedan ni drugi
Ponijeti na krivičnoj glavi;
Ali neće ni Mrnjavca starog
Knez smrviti, kao što se nada.
Moja vojska već gotova stoji;
Hrabri Srećko, uzmi je i vodi.
SREĆKO:
Ja da j’ uzmem! A ti?... zar ostaješ?
KRALjEVIĆ:
Ja ostajem, jer ne mogu tamo.
SREĆKO:
Nemoj tako, imena ti, Marko;
To će Vukšu gorko rascv’jeliti.
KRALjEVIĆ:
Vojsku šiljem ocu mom i kralju,
Al’ caričin njekadašnji borac
Neću nikad da mi mač zablista
Spram tabora, u kom ona stoji.
SREĆKO:
Onaj tabor...
KRALjEVIĆ:
Ni tri puna dana
Da govoriš okrenut’ me nećeš.
Nek ne bude Jelene do kneza,
Eto m’ odmah da se s njim ogledam
Al’ ne prije. — Hodi, vojevodo,
Da ti vojsku predam. Ja ti jemčim
Da se sa njom nećeš postidjeti.
(Odlaze).
|