Koran glava 18

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
KORAN


PEĆINA
Dato u Medini. — 110 stihova.
U ime Boga blagoga i milosrdnoga.

1. Slava Bogu koji je svojemu sluzi poslao Knjigu u kojoj nema uvijanja,

2. Pravu Knjigu, namijenjenu da ljudima, od strane Božje, prijeti strahovitom kaznom, i da vjernijem, koji čine dobro, navijesti lijepu nagradu, kojom će se oni vječno naslađivati,

3. Knjigu namijenjenu da opomene one koji govore: Bog ima sina.

4. Oni o tom nemaju nikakva znanja, kao ni njihovi ocevi. Riječ koja izlazi iz njihovijeh usta preveliki je grijeh. Ona je laž.

5. Ako oni ne uzvjeruju u ovu knjigu (Koran), ti si u stanju upropastiti se od tuge radi njih.

6. Od svega što je na zemlji, mi smo načinili ukras zemlji, da okušamo ljude, da vidimo ko će se među njima najbolje vladati.

7. Ali sve te ukrase mi preobraćamo u prah.

8. Jesi li primjetio da je povjest Pećinskih drugova i Al-Rakimskih jedan od naših znakova i izvanredna stvar?

9. Kad se ti mladi ljudi skloniše u pećinu, oni uzviknuše: Gospode! daruj nam svoje milosrđe, i sačuvaj pravičnost u našem vladanju.

10. Mi njihove uši učinismo gluhim u pećini za izvjestan broj godina.

11. Mi ih za tijem probudismo, da vidimo ko bi od njih znao najbolje sračunati vrijeme koje su oni tu proveli.

12. Mi ti njihovu povjest pričamo u cijeloj istini. To bijahu mladi ljudi koji vjerovahu u Boga, i kojima mi bijasmo još dali sredstva da idu pravijem putem.

13. Mi ukrijepismo njihova srca, kad, izvedeni pred vladaoca, ustadoše i rekoše: Naš je Gospodar gospodar nebesa i zemlje; mi nećemo prizivati drugoga Boga osim njega, inače bismo učinili zločinstvo.

14. Naši sagrađani klanjaju se drugim božanstvima; mogu li nam oni pokazati kakav očigledan dokaz u korist njihove vjere? A ko je krivlji od onoga koji je laž skovao na račun Božji?

15. Tada oni rekoše jedan drugima: Kad biste ih ostavili i njih i idole koje oni obožavaju pored Boga, i kad biste se povukli u pećinu, Bog bi vam darovao svoju mladost, i rasporedio bi vaše poslove kako je najbolje.

16. Mogao si vidjeti sunce kako se rađa, kako prelazi desno od ulaska u pećinu, a kad zalazi, kako se udaljava na lijevo; a oni se nahođahu na jednom prostranom mjestu pećine. To bi jedan od znakova Božjih. Onaj je dobro rukovođen kojega Bog rukovodi; ali onom, kojega Bog zavede, ne bi se moglo naći ni zaštitnika ni putevođe.

17. Ti bi pomislio da oni bijahu budni, a među tijem oni spavahu; mi ih prevrtasmo kad i kad na desno, a kad i kad na lijevo; a njihovi psi ležahu, opruženijeh šapa, na ulasku u pećine. Da si ih ti, došavši slučajno, vidio u tom stanju, ti bi se od njih okrenuo i pobjegao; ti bi se bio skamenio od straha.

18. Mi ih za tijem probudismo, da bi se uzajamno ispitivali. Jedan od njih zapita: Koliko ste vremena vi ovdje stajali? — Jedan dan, odgovori drugi, ili samo jedan dio dana. — Bog zna bolje nego iko, rekoše ostali, vrijeme koje ste vi ovdje prestajali. Pošljite nekojega od vas sa ovijem novcima u grad; neka se on obrati onom koji bude imao najbolje hrane, neka vam je donese da se prehranite; ali neka se uljudno vlada, i neka nikomu ne otkrije vaše utočište.

19. Jer ako to stanovnici zaznaju, oni će vas kamenovati, ili će vas čak prisiliti da prihvatite njihovo vjerovanje. Vi više ne biste mogli biti srećni, nikada.

20. Mi njihovijem sagrađanima otkrismo šta im se desilo, da bi naučili da su Božja obećanja istinita, i da nema sumnje o dolasku časa. Njihovi se sagrađani prepirahu o njima. Podignimo jednu zgradu iznad pećine. Bog zna bolje nego iko istinu o njima. Oni kojih mišljenje nadvlada u tom rekoše: Mi ćemo tamo podići crkvicu.

21. Biće prepiranja o njihovom broju. Neki će reći: Bijahu trojivca, njihov pas bijaše četvrti. Drugi će reći: Bijahu petorica, njihov pas bijaše šesti. Mnogi će ispitivati tajnu. Neki će reći: Bijahu sedmorica, a njihov pas bijaše osmi. Reci: Bog bolje zna nego iko koliko ih bijaše. Samo mali broj zna to.

22. Zato se i ne prepiri o tome, osim pričine radi, i nemoj tražiti (ni od jednog hrišćanina) mišljenje o tome.

23. Nikad ne reci: Ja ću sjutra učiniti tu i tu stvar, ne dodavši: Ako bude volja Božja. Spomeni se Boga, ako ga zaboraviš, i reci: Bog će me možda uputiti ka pravom saznanju toga događaja.

24. Ti mladi ljudi ostadoše u svojoj pećini tri stotine godina, i još devet.

25. Reci: Bog zna bolje nego iko koliko vremena oni tamo ostadoše: tajne nebesa i zemlje njemu pripadaju: o! kako on dobro vidi! o kako on dobro čuje! Ljudi nemaju drugoga pokrovitelja osim njega: Bog nikoga ne uzima u pomoć u svojim presudama.

26. Otkrij ono što ti je otkriveno iz Božje knjige; nema nikoga koji bi mogao primijeniti njezine riječi; izvan nje ti nećeš naći nikakva utočišta.

27. Budi blag spram onijeh koji jutrom i večerom prizivlju svojega Gospoda, u želji da vidi lice svojega Gospoda. Svoje oči ne odvraćaj od njih iz želje za sjajem ovoga svijeta, i ne slušaj onoga kojega srce, po našoj volji, ne mari sjećati se nas, onoga koji ide za svojim naklonostima, i kojega su sva djela samo razuzdanost.

28. Reci: Istina dolazi od Boga; neka vjeruje onaj koji hoće da bude nevjernika. Što se nas tiče, mi smo bezbožnicima prigotovili vatru koja će ih obuzeti svojim zidovima. Kad budu preklinjali za pomoć, daće im se voda vrela kao rastopljena ruda, koja će im izgorjeti lice. Da gnusna pića! da gnusna mjesta za počivanje!

29. Oni koji budu vjerovali i dobro činili.... Zaista, mi nećemo dopustiti da propadne nagrada onoga koji je najbolje radio.

30. Ovima Edenske bašte; ispod njihovijeh noga teći će vode; oni će se tamo kititi zlatnijem grivnama, odijevaće se zelenijem haljinama od svile jake i meke, naslonjeni na sjedišta. Da lijepe nagrade! da divna mjesta za počivanje!

31. Predloži im u priči ova dva čovjeka: jednomu od njih mi dadosmo dvije bašte zasađene lozom; mi te bašte opasasmo urmama, a između obje mi namjestismo zasijana polja. Obje bašte doniješe plod i ne bijahu nerodne.

32. Mi naredismo da rijeka poteče kroz sredinu tijeh bašta. Taj je čovjek nabrao mnoštvo voća, i svojemu je susjedu rekao u razgovoru: Ja sam bogatiji od tebe, i imam veću porodicu.

33. On uđe u svoju baštu, grješan prema sebi samu, i uzviknu: Ja mislim da ova bašta neće nikad uginuti.

34. Ja mislim da čas neće nikada doći, a ako iziđem pred Boga, ja ću u zamjenu imati baštu još ljepšu od ove.

35. Dok su oni tako razgovarali, njegov prijatelj mu reče: Zar ti ne vjeruješ u onoga koji te je stvorio od zemlje, za tijem od sjemena, i dao ti najzad savršene srazmjere čovjekove?

36. Što se mene tiče, Bog je moj Gospod, i ja mu neću nikoga dodavati.

37. Nije li bolje da rečeš ulazeći u svoju baštu: Dogodiće se što ushtije Bog; nema sile do u Boga. Premda me vidiš siromašnijega i sa manje djece,

38. Moguće je da će meni Bog darovati što god što će valjati više nego tvoja bašta; on će poslati s neba nekoliko hitaca, i ti ćeš, jednoga jutra, biti strošen u besplodnu prašinu.

39. Vode koje ga orošavaju mogu nestati pod zemljom, gdje ih ti ne bi umio naći.

40. Imovina nevjernoga propade sa svijem njezinijem plodovima. On kršaše svoje ruke, žaleći za onijem što je potrošio, jer loze stajahu na pritkama lišene svojega ploda, i on vikaše: Kamo da Bogu nijesam pridruživao nikakvoga drugoga boga!

41. Nema oružane vojske koja bi ga pomogla protivu Boga; on neće naći nikakve pomoći.

42. Zaštita pripada samo jedinomu Bogu, Bogu istinitomu. On zna nagraditi bolje nego iko, i svačemu pribaviti najsrećniji kraj.

43. Predloži im priču o životu ovoga svijeta. On naliči na vodu koju mi spuštamo s neba: zemaljsko bilje miješa se sa njom; sjutra dan ono je suho, vjetrovi ga raznose. Jer je Bog svemogućan.

44. Bogatstvo i djeca ukras su života ovoga svijeta; ali stvai koje ostaju, dobra djela, urodiće kod tvojega Gospoda većom nadom i nagradom.

45. Onoga dana u koji mi naredimo da pođu brda, ti ćeš zemlju vidjeti poravnjenu kao polje; mi ćemo skupiti sve ljude, ne izostavivši ni jednoga jedinoga.

46. Oni će se pojaviti pred tvojim Gospodom, poređani u red. Bog će im reći: Eto ste došli preda me onakvi kakve sam vas stvorio prvi put, a vi ste mislili da ja neću ispuniti svoja obećanja.

47. Knjiga, u koju su zapisana djela svakojega, biće stavljena u njegove ruke; ti ćeš krivce vidjeti strahom poražene zbog onoga što je u njoj zapisano: Kuku nama! Šta dakle znači ova knjiga? Ne ostade ni maloga djela ni velikoga; ona ih je sve pobrojila; ljudi će ih naći tu, iznesene pred njihove oči. Tvoj Gospod neće nepravično postupati spram koga bilo.

48. Kad mi rekosmo anđelima: Prostrite se pred Adamom, svi se prostriješe osim Eblisa, koji bijaše jedan između đenija; on se pobuni protivu Božjih naredaba. Hoćete li vi prije uzeti Eblisa i njegov narod za pokrovitelje nego mene? Oni su vaši neprijatelji. Gnusna je razmjena zlijeh!

49. Ja ih nijesam uzeo za svjedoke kad stvarah nebesa i zemlju, i kad sam njih stvorio; i ja nijesam uzeo kao svoje pomoćnike one koji lutaju.

50. Jednoga dana, Bog će reći nevjernicima: Zovite moje tobožnje drugove, one o kojima vi držaste da su bogovi. Oni će ih zvati, ali im se ovi neće odazvati, jer ćemo mi između njih postaviti dolinu pogibije.

51. Krivci će vidjeti paklenu vatru, i znaće da će u nju biti strmoglavljeni; oni neće naći nikakva sredstva da izbjegnu vatru.

52. Mi smo se u ovom Koranu poslužili svakovrsnijem pričama za ljude; ali čovjek je vrlo često gotov da se prepire.

53. Šta bi dakle ljudima smetalo da ne vjeruju, kad im je dato rukovođenje na pravom putu? Šta im smeta da ne prose oproštenja u Boga? Oni može biti čekaju sudbinu pređašnjih ljudi, ili čekaju da ih kazna snađe na očigled svega svijeta.

54. Mi šaljemo apostole obvezane da opomenu i da navijeste. Nevjernici se služe ništavijem dokazima da pomrače istinu, a naša čudesa i kazne kojima im prijetimo uzimlju za predmet svojih poruga.

55. Koji je čovjek krivlji od onoga, koji se odvraća kad mu se čitaju naša učenja, koji zaboravlja djela koja je sam učinio? Mi smo njihova srca zastrli sa više zastora, da ne bi razumjeli Koran, i mi smo tromost bacili u njihove uši.

56. Baš kad bi ih i zvao na pravi put, oni tada ne bi nikad pošli s njim.

57. Tvoj je Gospod pun blagosti i sažaljenja; kad bi ih on htio kazniti za njihova djela, on bi približio čas kazne. Ali oni znaju određeni rok za koji će se ispuniti prijetnje, i oni neće naći nikakva utočišta protiv njegove osvete.

58. Mi smo starinske gradove razorili za njihovo bezbožništvo; ali mi ranije bijasmo prorekli njihovo razorenje.

59. Jednoga dana Mojsije reče svojemu sluzi: Ja neću stati dok ne dođem na sticanje dvaju morȃ, ili ću ići više od osamdeset godina.

60. Kad oni dospješe na sticanje dvaju morâ, oni se sjetiše da su izgubili svoju ribu, koja se uputi pravo u more.

61. Kad prođoše u naprijed, Mojsije reče svojemu sluzi: Spremi nam naš objed, mi smo mnogo umora pretrpjeli u ovom putovanju.

62. Šta veliš o tom? reče njegov sluga. Kad smo se zaustavili kod ove stijene, ja na ribu nijesam obratio nikakve pažnje. Samo je đavo mogao učiniti da ja to tako zaboravim, da te ne opomenem nje; riba je otišla k moru; to je veliko čudo.

63. To sam ja želeo, uze riječ Mojsije. I oni se oba vratiše otkuda bijahu pošli.

64. Tamo sretoše jednoga od naših sluga kojega smo mi obdarili svojom milošću, i prosvijetlili svojom učenošću.

65. Mogu li ja ići za tobom, reče mu Mojsije, da me naučiš jednom dijelu onoga čemu i tebe naučiše o pravom putu?

66. Nepoznati odgovori: Ti nećeš nikada imati dovoljno strpljenja da ostaneš sa mnom.

67. I kako bi još mogao podnijeti nekoje stvari kojih smisao nećeš razumjeti?

68. Ako da Bog, reče Mojsije, ti ćeš uvidjeti da sam postojan, i da neću biti neposlušan tvojim zapovijestima.

69. Pa lijepo! ako pođeš za mnom, reče nepoznati, ne pitaj me ni o čem dok ti ja prvi ne progovorim o tom.

70. Oni se, dakle, oba krenuše na put, i oba se popeše u lađu; nepoznati ošteti lađu. — Jesi li je slomio, zapita Mojsije, zato da potopiš one koji su u njoj? Ti si tijem učinio čudnovato djelo.

71. — Nijesam li ti rekao da nećeš imati dovoljno strpljenja da ostaneš sa mnom?

72. — Nemoj me karati, reče Mojsije, što sam zaboravio tvoje naredbe, i nemoj mi nalagati mnogo teških obaveza.

73. Oni se krenuše i idoše dotle, dok ne sretoše nekoga mladog čovjeka. Nepoznati ga ubi. — Kako! ti ubi nevina čovjeka, koji nije nikoga ubio! Ti si tijem učinio mrsko djello.

74. — Nijesam li ti rekao da nećeš imati dovoljno strpljenja da ostaneš sa mnom?

75. — Ako te zapitam samo još jednom, ti mi nemoj dopustiti da dalje idem s tobom. Sada mi oprosti.

76. Oni se krenuše i putovaše dok ne dođoše na vrata nekoga grada. Oni u stanovnika zaiskaše gostoprimstvo, ovi ih ne htjedoše primiti. Oba putnika opaziše da gradski zid hoće da padne. Nepoznati popravi zid. — Da si htio, reče mu Mojsije, mogao si izgraditi sebi nagradu.

77. — Ovdje ćemo se rastati, uze riječ nepoznati. Ja ću ti samo pokazati značenje stvari koje si nestrpjeljivo želio da doznaš.

78. Lađa je bila lađa siromašnijeh ljudi koji rabotahu na moru; ja sam je htio oštetiti zato što za njom bijaše jedan car koji otima sve lađe.

79. Što se tiče mladića, njegovi roditelji bijahu vjerni, i mi smo se bojali da ih on ne okuži svojim nevaljalstvom i svojim nevjerstvom.

80. Mi smo htjeli da im Bog da za naknadu sina boljega i dostojnijega njihove ljubavi.

81. Zid je naslijeđe dva sirotna djetića iz ovoga grada. Pod zidom ima blaga koje je njihovo. Njihov je otac bio dobar čovjek. Gospod je htio da ih pusti da odrastu, pa da im onda da blago. Sve to ja nijesam učinio iz svoje glave. Eto stvari kojima tumačenja nijesi imao strpljenja da dočekaš.

82. Pitaće te, o Muhamede! o Dul'Karneinu. Odgovori: Ja ću vam ispričati njegovu povjest.

83. Mi njegovu vlast utvrdismo na zemlji, i dadosmo mu sredstva da izvrši sve što željaše, i on pođe jednijem putem.

84. On iđaše dok ne dođe do zahoda sunca; on vidje gdje sunce zađe u jedan kalovit izvor, pored kojega on nađe naseljen narod.

85. Mi mu rekosmo: O Dul'Karneine! ti možeš kazniti taj narod, ili postupati sa njim velikodušno.

86. Mi ćemo kazniti, odgovori on, svakog bezbožnog čovjeka; za tijem ćemo ga predati Bogu, koji će ga udariti na strahovitu muku.

87. Ali koji god bude vjerovao i činio dobro, primiće lijepu nagradu, i mi ćemo mu dati samo naredbe koje je lako izvršiti.

88. Dul'Karnein pođe nanovo jednijem putem,

89. Dok ne dođe na mjesto gdje sunce izlazi; ono izlažaše nad jednijem narodom kojemu mi nijesmo ništa dali da se zakloni od sunčeve žege.

90. Jest, to je bilo tako, i mi poznajemo sve one koji bijahu s njim (sa Dul'Karneinom).

91. On opet pođe jednijem putem,

92. Dok ne dođe među dva nasipa na podnožju kojih stanovaše nnjrod koji jedva razumijevaše nešto jezika.

93. Taj narod mu reče: O Dul'Karneine! evo Jadžudž i Medžudž[a] čine nereda na zemlji. Možemo li se nadati da ćeš, po cijenu nagrade, podići branu između njih i nas.

94. Moć koju mi Gospod daje, odgovori on, za mene je mnogo zamašnija nagrada. Samo mi revnosno pomažite, i ja ću podići branu između njih i vas.

95. Donesite mi velikih komada gvožđa, toliko koliko je potrebno da se ispuni prostor između dva brda. On reče radnicima: Duvajte u vatru dotle dok gvožđe ne pocrveni kao vatra. Za tijem reče: Donesite mi rastopljena tuča, da ga bacim ozgo.

96. Jadžudž i Medžudž ne mogahu ni preći preko zida niti ga probiti.

97. Ovaj je rad, reče Dul'Karnein, djelo Božjega milosrđa.

98. Kad presuda Božja stigne, ona će ga razdrobiti u komade; Božja su obećanja neizostavna.

99. Dan će doći u koji ćemo ih mi ostaviti da se gomilama tiskaju kao valovi, jedni na druge. Truba će zatrubiti, i mi ćemo sve ljude skupiti u jedno.

100. Toga dana ćemo pakao spremiti za nevjernike,

101. Za one, kojih oči bijahu pokrivene zastorom da ne bi vidjeli naše opomene, i koji nas nijesu htjeli slušati.

102. Jesu li nevjernici mislili da će za pokrovitelje moći uzeti one koji su samo naši služitelji? mi smo njima pakao prigotovili za stanište.

103. Hoću li vam pokazati one koji su najviše izgubili bili u svojim djelima;

104. Kojih su napori, na ovom svijetu, bili sa svijem uzaludni, a koji su ipak mislili da dobro rade?

105. To su ljudi koji nijesu vjerovali u naše znakove, ni u izlazak pred svoga Gospoda; njihova djela su prazna, i mi im nećemo dati nikakve težine[b] na dan vaskrsa.

106. Pakao će biti njihova nagrada, zato što su oni moje znakove i moje apostole uzimali za predmet podsmjeha.

107. Oni koji vjeruju i čine dobro imaće za stanište rajske bašte.

108. Oni će u njima vječno stanovati, i neće poželjeti nikakve promjene u svojoj sudbini.

109. Reci: Kad bi se more pretvorilo u mastilo da se njom ispisuju Božje riječi, more bi prije usahnulo nego riječi Božje, baš kad bismo na to upotrebili još jedno takvo more.

110. Reci: Ja sam čovjek kao i vi, ali ja sam primio otkriće da ima samo jedan Bog. Koji god se nada izići jednoga dana pred svojega Gospoda, neka čini dobro i neka ne uvlači nikakvo stvorenje u obožavanje koje se duguje Gospodu.


  1. Imena polu divljih naroda u Istočnoj Aziji, čije je najezde Aleksandar Veliki, po vjerovanju Muhamedanaca, spriječio, podigav brane o kojima je riječ u stihu 95.
  2. To jest, njihova djela neće težiti na terazijama.