Knez od Semberije/3
III
PREĐAŠNjI bez BOJE
KNEZ IVO: Znano vam je, kmetovi, i svoj knežini, da je ovuda prošao Kulin kapetan sa silnom vojskom i prebrodio Drinu. ’Nomad mi dopade Peca iz Klubaca i donese aber, da je Kulin porobio Jadar i Podrinje, pregazio njive i livade, popalio sela i zarobio silno roblje, koje sad ovudar vodi doma. To roblje, kmetovi, to su braća i sestre naše. Šumadija se listom digla, te krvavi boj bije, a mi, evo ovako, sjedimo skrštenijeh ruka, kao da je Drina visoka planina, te ne čujemo onaj vapaj i onaj jad; kao da je Drina debeo zid, koji dijeli dvije tuđinske kuće; kao da je Drina zakon, koji dijeli dvije vjere, I dok sjedimo, te slušamo, što se tamo zbiva, zar i da gledamo kako našim drumovima prohodi njihovo roblje? Eno, Kulin vodi trista i tri roba; ovudar ga put nanosi, te za koji čas će i stići u Popovo; a tih trista i tri roba, to su braća i sestre, sinovi i kćeri onijeh dičnijeh sinova Srbijinih, koji su nejač svoju u zbjegove rasuli, koji su ognjišta svoja do temelja rasturili, a živote svoje založili za sve nas. Kroz Semberiju, kraj mojijeh konaka, to silno roblje da prođe, ja ne mogu podnijeti, a ni vi kmetovi. Gdje bi nam obraz, a gdje duša? Ne kažem, da činimo što činiti ne možemo, ne kažem vam da se i mi dižemo, ali bar da učinimo ono što možemo. Stoga sam jutros još poslao Petronija u susret Kulinu, i pitao ga, hoće li mi prodat’ roblje, te da bude slobodno kad uđe u moju Semberiju. Šta mu je Kulin kazao, eto neka vam Petronije kaže.
ŠIŠO: A šta da vam kazujem, kad dobro nije. Kulin ište tri tisuće rušpija, pa da pusti roblje.
PRVI KMET: Mnogo!
ŠIŠO: Veli, nije poveo kljasto i nejako, ni staro i onemoćalo, već sve mlado i zdravo, te prodaće skuplje.
KNEZ IVO: Prodaće — čuste li, kmetovi! Naša krv, naša braća i sestre, prodaće se i rasijati po dalekijem i neznanijem zemljama, dok njihovi ocevi i braća vojuju tamo i krv lijevaju za slobodu. Smijem li ja i smijete li vi to čut’ i vidjet’, a oglušiti se?! Eto, zato sam vas sazvao, ako kabulite, da sastavimo otkup, te da braću oslobodimo.
TREĆI KMET: Zar tri tisuće rušpija?
ŠIŠO: Kulin ništa manje neće.
PRVI KMET: Da sva Semberija da i pošljednju paru, taj se otkup sastaviti ne može.
KNEZ IVO: Al’ ja ištem više neg’ pošljednju paru. Zar oni tamo u Šumadiji za svoj rod dali svoje blago, svoje roblje, svoje ognjište, pa i glavu, a mi o pošljednjoj pari da razmišljamo.
DRUGI KMET: Slušaj, kneže,! Tvojoj mudrosti i tvojoj riječi nije bilo niti može biti parbe. Iznikao si izmeđ' nas kao selvija izmeđ' pogrbljenih žalosnih vrba; uzdigao si se, uznio si se i ponosom i zborom i mudrošću. Još si bio dijete od dvaest godina, a mi starci temenasmo ti i slušasmo ti riječ. Neki izmeđ nas reče: izabranik si i otad svi u to povjerovasmo. Kneževinom Semberijom knezovale su dotad sijede vlasi, a ti, dijete bijaše, kad svi nikom ponikosmo, a jednim grlom prozborismo: „Neka Ivo odsad knezuje, a mi, starci, kmetovaćemo i slušaćemo ga”. I ne požali — slušasmo te! Ne zamjeri, ako sad prviput pred tvoju riječ hoću da stavim svoju. Daj, Bože, nek sam ostanem, nek samo ja ovako mislim, al’ ne zamjeri i da ti kažem kako mislim. Zlo je naše braće golemo, no i naše nije malo. Sirotinja smo i golotinja, te gdje je još golotinja odjela tuđu golotinju, a gdje bosotinja obula tuđu bosotinju? Ako ti, kneže, zaišteš — moraćemo dati, pa daćemo i poslednju paru, al’ reci mi, duše ti, šta smo time učinili; spasli smo jedno roblje, da zarobimo drugo; utrli smo jedne suze, da prolijemo druge; oslobodili smo roblje, što ga Kulin vodi, a zarobili smo sebe.
KNEZ IVO: Mislite li i vi tako, braćo?
K M E T O V I: Sirotinja smo, kneže!
TREĆI KMET: Ako je da damo, koliko ko može, nećemo izostat’ ni jedan.
KNEZ IVO: Ne ištem ja da vas osirotim, sirote moje, već ištem da vas spasem sramote i grijeha! Da je nešto Kulin sa robljem udario drugijem putem, valjade bi mi lakše bilo čut’, a ne vidjet’; ali, doživljeti da Kulin provede srpsko roblje preko Semberije, preko moje knežine ne može mi se dok ja knezujem, a ne može ni dok vi kmetujete. (Zbaci ćurak sa sebe i prostre ga po zemlji). Dete, braćo, pomenite Boga, koji vas ni u sirotinji neće zaboraviti, pa donesite koliko koji može i koliko miluje, te da sastavimo otkup za ono tužno roblje! (U vrlo vedikoj daljpni čuje se potmudi pisak zurle i lupa bubnja).
PRVI KMET (Vadi kesu i driješi): Evo, neka ja počnem, kneže! (Baca novac na ćurak). Evo tri rušpije i nešto sitnijeh groša; to je od mene i mojega sela; sabrao sam da harač platim, pa sabraćemo drugo, a ovo neka je alal!
DRUGI KMET (Vadi iz njedara i baca): Evo četiri rušpije od moga sela, a evo (opet baca) jošte dvije od moje sirotinje!
TREĆI KMET: Jedna mi se zatekla moja, evo je, (baca), a otići ću i do sela, te skupiti još što se može i koliko se može. (Još dvojica Trojica prilaze i bacaju ne govoreći ništa).
PRVISTARAC: Kneže, ćer mi je primila biljeg iz kuće Mrvišića, skrpio sam i sastavio ovijeh deset rušpija da joj darove srežem i prćiju spremim; evo ti taj novac (baca celu kesicu) nek ostane djevojkom, nek se ne udaje.
KNEZ IVO (Potresen): Starče, (Saginje se i dohvati onu kesicu) uzmi ovo; ja za tebe polažem deset rušpija ovdje.
PRVI STARAC: Ne, kneže, daćeš ti već i onako više no svi mi, ostavi mi da ovo ja učinim.
KNEZ IVO (Spusti kesu natrag): Dobro, starče, al’ onda tvojoj ćeri ja hoću da spremim darove; ja njoj poklanjam deset mojih rušpija!
DRUGI STARAC: Kneže, njegovu ćer obeležio je moj sin; moj sin će je uzeti bez darova i bez prćije; nek i tvoj novac ovdje legne.
ŠIŠO (Sagao se te prebraja novac): Dvadeset i četiri rušpije i nešto groša.
KNEZ IVO: A Kulin ište tri hiljade. Sirotinjo moja, jade moj! Hoćeš, a ne možeš! Neće Ivo zarobiti svoj narod, da roblje robljem zamjenjuje. Ako vas ogolim, čim ću vas poslije otkupiti? Uzmite taj novac, nosite taj novac.
PRVI KMET: Ne, kneže.
KNEZ IVO: Nosite!
DRUGI KMET: Dali smo i alalili smo! (Spolja se čuje jača lupnjava bubnja i piska zurli. izmešala sa žagorom; po gdekad kakav uzvik i pucanj puške. Sve to jače i jače biva).
|