Kišovite noći
Kišovite noći
Pošljednjeg dana katoličke godine, kiša je pljuštila cijelog dana, pa i kad kroz tijesne i puste ulice gradske žmirnuše zapaljeni fenjeri. Sa oluka visokih starinskih kuća padahu slapovi na kaldrmu. Na sve strane voda je šuštila, tutnjila, revala.
U krčmi Kod tri zvijezde, pri dnu dugačkog stola, večerahu krčmar Mišo Selaković i njegova kći Ivana. Nikoga drugoga u krčmi ne bješe. Iza njih, kroz kuhinjska vrata, plamen na ognjištu svjetlomrcaše, te se, na mahove, na stijeni, prikazivaše sjenka čupave, ženske glave, koja je takođe jela. To je bila Jelena, nadimkom Jejina, sestra i kuvarica Mišova. Momka nemađahu.
Pošto večeraše, Ivana uze raspremati sto, Mišo se stade protezati i zijehati na stolici, Jejina dođe na kuhinjska vrata i zapita:
- Da zaprećem vatru?
- Zapreći! - reče brat preko zijeha. - Da mi nije zbog Pipa, odmah bi zatvorio. Ovo je brate noć za spavanje! Ovo je božji dar! O-ho-ho, ala će se spavati!
I kao da načini ;uvod slatkom spavanju, koje će trajati dugačke kišovite noći, krčmar složi mišice na grudi i izvrati glavu. Ivana otide na vrata da kroz pljusak posmatra pustu ulicu. Jejina se vrati u kuhinju i odmah započe grdnje na "Latine".
Latini su, znate, ne samo Talijani, nego i Srbi katoličke vjere.
Tako sve troje pokazaše šta je kome na srcu.
Bogati, razmaženi krčmar, bješe željan jedino odmora i bezbrižnosti. Bio je jak, zdrav čovjek, od pedeset godina. Glatki i rumeni obrazi, tanki još crni brkovi, napominjahu one likove na berbernicama, te je on uvijek bio ideal ljepote prostijem ženskinju, a otkad ostade udovcem, prosto mu se nametahu. Iz navike, iz častoljublja, a ne zbog zarade, držaše otvorenu krčmu do ponoći. Njegovo dobro vino privlačilo je večerom zanatlije, podoficire, manje činovnike i mrnare. Tu se "briškulalo" i grajalo do ponoći, ali na prvi otkucaj časovnika, kad pokazivaše dvanaest, Mišo vikne: - "Ol rajt, na noge, djeco! Svima i svakome laku noć!" I tome već ne bješe pogovora. Danju njih troje jedva mogahu odoljevati poslu, navali seljaka koji dolaze u grad, na sud, ili zbog pazara. Jejina je gotovila, on je posluživao, a Ivana naplaćivala.
Brige velike bješe se Mišo oslobodio nedavno, kad se Toni Fabri oženi. To je bio drvodjelja, ubojica i razmetnik, kakvima je obilato Primorje. Toni je ludovao za Ivanom, a i ona za njim, te Mišo jedva spriječi da je na silu ne odvede. Nagađalo se da Mišo želi udati kćer za kakva činovnika, pa da će se i sam oženiti.
Ivana, stasita djevojka od osamnaest godina, bjelolika, povijenih obrva i crnijeh očiju, dosta ličaše na oca, ali ćudi bješe sasvim suprotne. On, sebična mirnjačina, stamen, u svemu sređen, a ona pod ličinom mirnoće, bijaše fantastična, ponesena za neobičnijem. Gledajući s praga u Jezivu noć, ona stvaraše jezive događaje, koji bi dolikovali tome okviru.
Baba Jejina, starija od brata deset godina, udovica bez djece, sitna, sva čvorasta, isticaše se vjerskim pravoslavljačkim fanatizmom, koji se ne izražavaše toliko u vršenju obreda, koliko u neutoljivoj mržnji na katolike. To je bila prava bolest ograničene a i obazrive babe, koja je mogla samo grditi. Ona je više mrzila Tonija Fabrija zbog njegove vjere, nego zbog njegova razvratnog života; ona bi, doista, radije zadavila Ivanu, nego što bi pristala da se uda za "Latinina". Dok je bratanična stojala na vratima i maštala ko zna o čemu, dotle je tetka prala sudove i grdila:
- Potop, dabogda! Potonuo im, dabogda, i mali Božić i njihova Tri kralja i njihov sveti otac papa i sve njihove fandonije! Ah, nijedna vjero, da mi je doživjeti da te Rusi unište! Hoće, akobogda!... Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot! Udri po mozgu poganiju!...
Okrugli časovnik na stijeni zakvrča i poče izbijati osam. Ivana se vrati k ocu i reče:
- Eto strika Pipa.
Pa donese karte, tablicu i kredu, pa otide da natoči kvartuč vina.
Pipo ribar stanovao je čak na obali, otprilike na kilometar daljine, a ipak, grmjelo, pucalo, Pipo ne izostane da po večeri s bratom odigra tri partije briškule.
Uđe i skide ogrtač od navoštenoga platna. Na glavi mu bješe kožna ribarska kapa, nalik na šlem. Bio je omalen. Njegovo oštro, žuto lice, sa potkušenijem, sijedijem brkovima, sa sitnijem smeđim očima, kao da se vječito potsmijevaše. Nikakve sličnosti ne bješe između ta dva rođena brata, a sličnost između Pipa i Jejine bješe u grbastom nosu i razvraćenim ustima. Pošto nazva boga i sjede, Pipo dodade:
- Ode im stara godina plačući. Pa odmah uze miješati karte.
- Neka, valaj! - prihvati Mišo. - Ne bih dao ovu kišu za deset vijorina. Čim svršimo, leći ću. O-ho-ho! ala će se spavati.
Jejina iz kuhinje doviknu:
- Je li, reče, da im ode godina plačući? Neka, brate, neka! Plakala im svaka, dovijeka! Ivana sjede prema stricu i nalakti se. Odigraše dvije partije bez riječi, kurnjaveći iz kusastijeh lula. Kad započeše treću, uđe Toni Fabri, sjede podalje od njih i zaiska polučak vina. Ivana, zbunjena, pogleda oca i strica, pa otide da ga posluži. Jejina se promoli, nakrivi glavu i učini: "Uh! uh!" Pipo zapita šapatom brata:
- Ama, zar dolazi ovamo!?
Mišu se odiže tornja usna i bljesnuše vučji sjekutići, što učini da mu se obličje izmijeni. I on odgovori kroza zube:
- Do sada nije. Đavo bi ga znao! Toni, mlad, snažan, neobično širokih leđa, plav, bješe mila lica.
On uzdrhtalijem glasom zapita djevojku:
- Pa kako si, Ivana?
- Dobro, 'fala, - odgovori ona, pa otide za tezgu, podnimi se i uprije oči u njega.
Mišo baci karte i uputi se k vratima rekavši:
- Vrijeme je da se spava! Ol rajt! Pipo se okrete ka Fabriju i reče:
- Ode stara godina plačući, sinovče! Toni se trže. Na njegovu uzbuđenu licu vidje se kao da u tijem riječima traži kakvu uvredljivu nagovijest. I skrstiv svoje silne mišiće, zapita oporo:
- Šta hoćeš da tijem kažeš, barba* Pipo?
- Pa eto, nebo plače, - tako se kaže, - veli ribar mirno.
- A kao za čim bi to plakala naša stara godina, a? - pita Toni i prkosno odiže glavu.
- Hoće li se vaša smijati, razumije se, našoj? Hoće li se ovdje, kod Selakovića, uvijek vrijeđati naša vjera?... Koja je starija ovamo, u našoj carevini, pitam ja vas!...
- Kakvi su to razgovori? - viknu Mišo, stavši prema njemu, držeći ruke za sobom. Pipo slegnu ramenima i zatrepta očima. Jejina iz kujne dreknu.
- Razgovori luda čovjeka! Svjat, svjat Gospod! Udri, brate!
Toni ustade, baci krčmaru groš i uzviknu:
- Ol rajt! Ol rajt! Vlasi! Jejina poteče na nj, kao bijesna; u ruci joj se odnjekud obrete štapina. I viknu:
- Evo ti rajt! Pa lupi štapom po stolu. Toni ogrtačem ugasi i obali lampu. Začu se cilik" njeko stenjanje, topot koraka, i pljeska na ulici...
To je sve trajalo trenutak.
A pošto Mišo zapali svijeću, ne bi ni Ivane!... Odjuriše oboje u kišovitu noć.