Istorija hrišćanske crkve za srednje škole po Smirnovu, Pobedonoscevu i drugim piscima 5

Izvor: Викизворник
Pređi na navigaciju Pređi na pretragu
ISTORIJA HRIŠĆANSKE CRKVE ZA SREDNjE ŠKOLE PO SMIRNOVU, POBEDONOSCEVU I DRUGIM PISCIMA
Pisac: nepoznati autor


POGLED NA UČENjE ZAPADNE CRKVE POSLE NjENOG ODVOJENjA OD ISTOČNE

Učenje papstva.[uredi]

Zapadna crkva, posle konačnog odvojenja od istočne, sve se više udaljavala od učenja pravoslavnog, kako u veri, tako i u crkvenim obredima.

U veru je unela nove dogme, protivne učenju prvobitne hrišćanske crkve i sv. Pisma. Tako, ona uči da 1, jedini papa ima pravo tumačiti smisao sv. Pisma; 2, papa je vrhovni zakonodavac u crkvi i nepogrešan, od koga jerarsi isključivo dobijaju pravo suda i osvećenja; 3, niko van rimske crkve, ne može biti spasen; 4, zasluge Hristove i svetitelja, neiscrpno je bogastvo crkve, kojoj je glava papa i koji može po volji razdavati ga kome hoće.

U obredima, unela je ove novine: 1, svršavanje liturgije na bezkvasnom hlebu; 2, pričešćivanje vernih samo telom Hristovim; 3, isključivu upotrebu latiskog jezika pri bogosluženju; 4, indulgenciju ili praštanje grehova za novac.

Učenje protestanata i reformata.[uredi]

Temeljno proučavanje sv. Pisma i širenje prosvete u Evropi krajem XV i u početku XVI veka, obelodanilo je nedostatke i pogreške učenja zapadne crkve. To je izazvalo jak pokret u Germaniji i težnju za preobražaj u crkvi. Ali ovo značajno delo, mogao je ostvariti samo veliki crkveni sabor. Sabori konstanski i bazelski, koji su u tom cilju sazivani, premda zbog intriga papskih, nisu u tome uspeli, ipak su se razilazili u nadi da će se moći ostvariti. U tom vremenu istakoše se ličnosti, koje uzeše na sebe odgovornost, da sami tu stvar reše. Mrzeći papu, oni mesto opšteg preobražaja u zapadnoj crkvi, stvoriše raskol i tako, kloneći se jednih zabluda, padoše u drugu, još veću. Ovakvih reformatora bilo je odveć mnogo, no najglavniji među njima jesu, osnivači veroispovesti: protestantske, reformatske i opštine socinijana i kvakera.

Protestantsku veroispovest zasnovao je kaluđer avgustinskog ordena - Martin Luter[1]. Kao profesor bogoslovlja i dvorski propovednik u Virtenbergu[2], on je ustao najpre protiv nemoralne trgovine sa indulgencijom, koju je u okolini Vitenberga prodavao dominikanac Tecelj[3]. Napadnut zbog toga od nekih, koji su branili postupak Tecelja, Luter po svojoj bujnoj prirodi, zanese se toliko, da odreče auktoritet pape, sabora i crkvenog predanja. Papa Lav X[4] izda bulu (poslanicu) i prokune Lutera; na to Luter svečano spali papsku bulu i javno se odreče zapadne crkve. Tadašnje prilike bile su tako povoljne, da je većina pristala uz Lutera i njegovu nauku, i od tuda dobila ime: Luterani ili protestanti (po uloženom protestu na štajerskom saboru 1529 g.). Glavni osnovi njihove vere nalaze se u augsburškoj ispovesti, koju je drug Luterov - Malanhton[5] isložio, a Luter odobrio. U toj ispovesti ovo su glavne tačke: 1, jedinstvo Božije i tajnu sv. Trojice priznavati, po odredbama prva četiri vaseljenska sabora; 2, vaploćenje, život, stradanje, smrt, vaskrsenje i vaznesenje Hristovo verovati po Simvolu Apostolskom; 3, priznavati, da se opravdanje dobija samo verom bez dobrih dela; 4, vera je to što izaziva dobra dela, zato su ona samo znaci naše poslušnosti prema Bogu i ne mogu služiti za naše opravdanje; 5, Duh sveti dobija se kroz tajne i dejstvo njegovo biva po veličini vere; 6, u crkvi ima samo dve tajne: krštenje i pričešće; 7, u evharistiji, pod vidom leba i vina, pričesnici primaju telo i krv Hristovu; 8, praštanje greha kajanjem nužno je, ali se gresi ne moraju kazati; 9, ne treba se moliti svetiteljima i držati pomen, (parastose) umrlima; 10, Poste i praznike, sem praznika Gospodnjih i nedelje, ne treba praznovati, ni zavetovati se na bezbračni život; 11, uprava crkvena prelazi u ruke građanske vlasti, ali crkva ipak ima svoje kolegije ili konzistorije iz svojih služioca. Augsburški, a posle vestfalski mir[6], potvrdio je slobodu protestantske veroispovedi u Germaniji.

Iz Germanije protestantstvo se širilo i utvrđivalo u Pruskoj, Niderlandima[7], Švedskoj, Norveškoj, Danskoj i Engleskoj. U poslednje četiri pokrajine protestanti su zadržali i pređašnju jerarhiju.

Reformatorsku veroispoved, osnovali su: Cvinglije[8], bivši propovednik u Cirihu i Kalvin[9], propovednik ženevski. Obojica su bili suvremenici Lutera i svojim učenjem razlikuju se od njega u ovome: 1, da u tajni pričešća hleb i vino, samo su simboli (znaci) tela i krvi Hristove; 2, da volja Božja, bez svakog učešća slobodne volje čoveka, predodređuje jedne na večito blagovanje, a druge na večite muke, i 3, crkva ne treba da ima nikakvih ukrasa.

Manje sekte, koje se pojaviše od XVII veka do danas. Anabaptiste, Herngunteri, Socinijani, Kvakeri, Metodiste, Tvedenborgijani i Mormoni.[uredi]

Anabaptiste (prekrštenjaci). Ova je sekta postala u Engleskoj. Osnivači njeni učili su: da ne treba krštavati novorođenju, malu decu, već kad odrastu. Zato su ponova krštavali sve, koji prelaze u njihovo versko društvo. Zbog ovoga ponovog krštenja, dobili su ime Anabaptiste. Oni se drukčije nazivaju Menoniti, po njihovom učitelju Menonu, koji je neke nesuglasice ovih sektaša izravnao; no po smrti njegovoj, oni se opet pocepaju. Njih ima u Engleskoj, Pruskoj, Rusiji, Badenskoj[10] i drugim pokrajinama Germanije[11]; a najviše u severnoj Africi[12].

Hernguteri[13] (ili evanđelska bratstva). Hrišćanske družine, poznate pod imenom "savezna evanđelska bratstva", vode svoje poreklo daleko ranije od protestanstva. Naziv "Henguteri", dobili su tek docnije.

Kad su prvi slovenski učitelji sv. Ćiril i Metodije zasnovali veru hrišćansku u Moravskoj, oni su ostavili posle sebe dostojne zastupnike, da produže uvođenje i širenje hrišćanstva u zapadnim i severnim oblastima, Češke i Moravske. Uskoro, po smrti Metodija 885 g. katolički episkopi - Nemci, otpočnu otvoreno borbu protiv Metodijeve crkve i koje gonenjem pravoslavnih sveštenika, koje pak obmanom, rimski popovi obratiše ih u rimo-katoličku crkvu. Ali u ovoj nevolji i gonenju, ipak se nađoše ljudi, koji se ne htedoše pokoriti rimskome papi i katolicizmu, držeći se tvrdo one prave vere, koju je u njihova srca usadio, slovenski učitelj sv. Metodije. Ovi dakle, protivnici katolicizma, osnovaše zasebne družine ili bratstva. Nu, pošto nisu imali dodira sa istokom, niti svojih pravoslavnih sveštenika, nisu mogli ni sačuvati čistotu Pravoslavlja; ali su zato jako mrzeli rimsku crkvu i pape.

Broj ovih družina ili bratstva, brzo je rasto, tako naglo, da se u vreme reformacije Luterove, brojalo više od 200 opština, sa raznim imenima: "braća zakona ili vere Hristove", "savezna braća" ili "evanđelska braća" i t. d.

Ove su družine jako gonili: Papa i Austrijska vlada, zbog čega su mnoge morale prebeći u Poljsku i tu se većinom pridruže sekti Anabaptista.

Godine 1722., mnoge od ovih opština, nađoše za se zgodnije i bezopasnije mesto, na spahiluku grofa Cinicendorfa u Lužnici, koji ih uzme pod svoju zaštitu.

Ovo svoje novo stanište, savezna braća nazovu "Herngut", smatrajući ga za mesto, koje sam bog čuva i o njemu se stara. Od toga vremena i savezna braća, dobiše naziv: Hernguteri.

Zaštitnik Herngutera - Cincendorf[14] i njegov pristalica, - Špangeberg[15], starali su se, da prikupe rasturene opštine savezne braće i u toj nameri, Špangeberg se poduhvati, da prečisti vero-nauku Herngutera, izbacujući iz nje sve, što se bilo uvuklo u nju iz drugih sekta. Ovu svoju prečišćenu vero-nauku, dovede u sklad sa Luterovim učenjem i izda zaseban spis o veri, nazvavši ga: "Ideja - Ideje Fratrum ili kratki nacrt hrišćanske nauke evanđelskog brastva."[16]

Hernguteri po svojoj vero-nauci u svemu su protestanti sa nekim neznatnim izmenama, n. pr. učenjem o smrti Hristovoj za spasenje roda ljudskog, iz čega su stvorili dogmu, da sve religijske pouke treba počinjati i svršavati govorom o smrti Hristovoj, i ovo oni nazivaju: " Bogoslovlje krsta i okrvljena smrt Hristova."

Sve ostale dogme hrišćanske, Hernguteri smatraju za sporedne i dozvoljavaju svakome svome članu, da o njima misli i sudi kako hoće, što je uprav i pomoglo, da se stvaraju razne sekte i raskoli, i unosi zabluda u crkvu i veru.

Pri bogosluženju Herngutera, vlada najveća tišina, smernost i pobožnost. A, da bi molitva imala jače dejstvo i uticala na srce, Hernguteri veliku pažnju obraćaju na crkveno blagoljepije: na lepo muzikalno pevanje.

Starešinu crkvenog biraju kockom, moleći se pri tome Bogu, da On ukaže na ono lice, koje je najdostojnije za crkvenu upravu.

Uprava je podeljena na ove četiri dužnosti:

1, Starešinu, - koji upravlja svom opštinom;

2, Učitelje, - koji su dužni obučavati članove opštine u veri;

3, Savetodavce. Njihova je dužnost, da savetuju i ispravljaju one, koji pođu rđavim putem i čine sve da ih od zla odvarate; pa ako ne uspedu, javljaju o tome svoj opštini, koja uporne sudi i izriče strogu kaznu, i

4, Staraoce, koji vode brigu o bolnima i siromašnim članovima opštine.

Ova "savezna družina" jako je napredovala i širila se u XVIII veku; a danas ima Herngutera u Nemačkoj, Engleskoj, Holandiji, Danskoj, Švedskoj, Rusiji (najviše u saratovskoj guberniji) i u sever. Americi, kao najpovoljnijem zemljištu za sve moguće sektaše.

Sektu Socijana, osnovo je u XVII v. Fevst Socin.[17] Po učenju Socijana: jedini izvor spasonosnog učenja, nalazi se u svet. Pismu; ali ne treba u njemu ništa odobravati, što bi protivno bilo razumu; s toga učenje o Trojici treba odbaciti. Bog ima samo jedno lice. Isus Hristos bio je prost čovek, obdaren samo božanskom silom, radi izvršenja ljudskog spasenja. U nagradu za svoju bezuslovnu poslušnost, On se uzdigao do božanskog dostojanstva, dobio je vlast da sudi živim i mrtvima i zato ga treba poštovati kao Boga. Duh sveti je samo božanska sila. Praroditeljski greh ne postoji, ali postoji u svakom čoveku samo nasledna sklonost ka zlu, koja mu se ne može upisati u greh. Iskupljenje je u tome, što je Hristos svojim učenjem i životom, pokazao ljudima put, koji vodi višem, moralnom savršenstvu. Oni, koji idu tim putem, dobiće od Boga oproštaj grehova; a koji pođu stranputicom, biće mučeni i uništeni. Smrt Hristova ni u kom slučaju, nije bila iskupitelna žrtva, već pečat istine njegovog učenja, čim se on proslavio. Tajne su prosti obredi, koje treba čuvati kao uspomenu iz starina i radi pouke.

Sektu Kvakera[18], osnovao je u XVII veku (1649 g.) jedan obućar u Engleskoj, po imenu Đorđe Foks[19]. Glavno je načelo ove sekte: unutarnje, neposredno nadahnuće od sv. Duha, koga se može udostojiti svaki čovek, ako se samo bude molio za to u smernosti i verom. Ovo unutarnje zadahnuće, služi, po mišljenju sekte, kao ključ za pravo razumevanje sv. Pisma i ono jedino može hrišćanina dovesti do poznavanja u delima vere. Određene veronauke - nemaju, i sva im je religija u očekivanju nadahnuća i strogo moralnom životu. Hramova, praznika, obreda, tajana i naročitih propovednika - nemaju. Nedeljom se sastaju u sali bez ikakvih ukrasa; sede na klupama pod kapom; obore glave i oči u zemlju i ćutke svaki očekuje da siđe na njega Duh sveti. Koji oseti raspoloženje za molitvu, propoved i pouku, taj ustaje i otpočne govor. Ako se niko ne javi, svi se ćutke razilaze. Zakletvu i rat osuđuju i smatraju za prestup.

Metodiste.[20] Reformacija u Engleskoj, koju je izvršio Henrik VIII u dogovoru s parlamentom (1532. g.), završila se religijskim fanatizmom, padom naravstvenosti i bezverijem.

U ovom kobnom dobu po crkvu i narod engleski, javlja se jedna nova religijska družina sa zadatkom, da uzdigne veru i moral u narodu i crkvi engleskoj. Ova družina poznata je pod imenom: Metodiste. Osnivač i poglavica ove sekte, beše neki Džon Uaslej (Veslej)[21], koji je živeo u početku XVIII veka. Uviđajući, kako je jako posrnuo engleski narod u veri i moralu, gorko je jadikovao i otpočne smišljati, kako bi se moglo popraviti ovo žalosno stanje, engleskog društva i crkve.

Džon Uaslej, odlikovao se velikom klasičkom obrazovanošću; često je razmišljao i rado govorio o carstvu Božijem. Kao učenik Oksfordskog universiteta, živeo je asketski, izbegavao veselja i svetovno društvo. Sa svojim bratom Karlom i jednim školskim drugom (Fajtereldom)[22], - Uaslej sklopi družinu pod imenom: metodisti, sa propisanim, strogim pravilom za svoje članove (metodu).

Kako bogosluženje, tako i crkvenu upravu i crkveni poredak, zadržaše u svemu, kao što je bilo u engleskoj crkvi; zajedno sa onih 39 pravila, koje propisuje engleska crkva. Ali pored svega ovoga, ipak su želeli i neumorno radili, da rasprostrane i utvrde svoj asketizam, svoje stroge postove, molitve, čitanje sv. Pisma i često pričešćivanje.

Zbog ove preteranosti, engleska crkva smatrala je metodiste za fanatike i zabranjivali im propovedanje; a time ih izazvala i dala im povoda da se ocepe od engleske crkve i osnuju svoju zasebnu opštinu. Uaslej se proglasi sam za episkopa ovoga novog religijskog društva i otpočne postavljati druge za sveštenike. Tako se metodiste sasvim odvojiše od engleske crkve.

Pošto sklope svoju zasebnu opštinu, oni otpočnu zidati sebi hram i dadu mu ime: "Kovčeg". U svojim bogomoljama, skupljaju se svaki dan dva puta, tačno u 6 časova u veče; a svakoga meseca po jedan put, provode celu noć u njima, pevajući crkvene pesme i molitve; za tim nastaje propoved. Kad se navrše puna tri meseca, svršavaju "večeri ljubavi".

Poredak pri bogosluženju, zadržali su i na dalje onaj iz crkve engleske; a glavna i najznačajnija je osobina članova ove opštine i danas: pobožnost, vrednoća i moralnost.

Sveštenici su njihovi ljudi običnog obrazovanja. Kad svrše propisnu crkvenu dužnost, vraćaju se svojim običnim poslovima: zanatu, trgovini, i t. d. U ostalom, za izršivanje crkvene službe, dobijaju i neku nagradu.

Metodista danas ima blizu milijun i to: dve trećine u Engleskoj i jedna trećina u Americi.

Sa ovom je sektom u mnogome slično nazarenstvo[23], ali u glavnome, ipak više naginje kvakerstvu.

Švedenborgijani. Osnivač ove sekte bio je Švedenborg[24], po narodnosti Šved[25]; a rođen u Štokholmu (1660 g.). On bejaše čovek veoma darovit, stasit, krepak i snažan. Godine 1743. poče govoriti narodu, da se njemu Bog simvolički javio i otvorio mu umne (duševne) oči tako, da je u tom stanju odlazio na nebo i video svet duhovni.

Postupno u svome zanosu, Švedenborg dođe do uverenja, da je u stanju, da pronikne u samu suštinu božanstva i otuda crpi svoje uzvišene istine vere. Odma za tim, počne štampati i svoja, tobož duhovita viđenja, pod naslovom: Priroda Božja; Postanak Vasione; način iskuplenja roda ljudskog i još neke. Sva ova viđenja, govoraše Švedenborg, dobio je neposredno od Boga i Anđela. A svoje poglede o veri izdao je pred smrt, nazvavši ih; Istinita hrišć. vera, koja u sebi sadrži sve crkveno bogoslovlje.

Prve pristalice svoje nauke, Švedenborg je pridobio u svojoj postojbini (Švedskoj); odatle se širila u Engleskoj, gde se Švedenborg pred svoju smrt bio nastanio i tu umro 1772. god.

Docnije se njegova nauka utvrdila u Germaniji u Francuskoj. Broj njihov u današnje vreme brzo raste, najviše u onim mestima gde žive protestanti.

Švedenborg je nazvao svoju sektu: Novo-Jerusalimska crkva, zato, što je po njegovom mišljenju ona, ostvarenje proroštva sv. Jovana o "Novom Jerusalimu".

Nu, od sviju pobrojanih sekata, najoriginalnija je najnovija sekta: Mormoni ili "sveti poslednjih dana". Osnivač ove sekte, bio je Josif Šmit[26], rodom iz severo-amerikanske države Fermonta[27]. Pre toga bio je arendator[28] i bankrotirao 37 puta. Godine 1825. počne uveravati okolinu, da je pomoću Božjom iskopao jednu bakarnu ploču u planini Komori[29] (kod Nju-Jorka), na kojoj su izrezana sveta pismena. Za tim je tobož preveo ta sveta pismena i naštampa knjigu pod imenom: Knjiga Mormona. U toj se knjizi priča, kako su tobož Izrailci, posle propasti njihovog carstva, putovali po Americi pod svojim vođom Legom[30]. Posle mnogih neprilika koje su Izrailci podneli u tom putovanju, zbog svojih teških i mnogih grehova, sasvim propadnu, a njihov poslednji prorok Mormon, zakopa pomenutu bakarnu ploču u zemlju i kad se nađe, da posluži kao svedok za "svete poslednjih dana", - Mormone.

Na osnovu ovih ismišljotina, Šmit počne tvrditi, da je njega sam Bog izabrao da osnuje crkvu "svetih poslednjih dana." Oko ovoga lažnog proroka - špekulanta, uskoro se počne skupljati lakoverna svetina i broj pristalica nove sekte jako se namnoži; pri svem tom, što je udovica jednog Njujorškog propovednika dokazivala, da je Šmitova knjiga od početka do kraja, prepis jednoga romana, koji je njen muž za života napisao, ali je slučajno taj rukopis izgubljen. Sem toga i ako niko nije mogao posvedočiti, da je ta bakrena ploča ikada postojala, ipak pristalice Šmitove, koje je prevarom pridobio za sebe, verovahu njegovim izmišljotinama o bakarnoj ploči i primiše novu veru.

Godine 1830. Šmit se nastani u državi Misiru[31]; ali ga ovde počnu nemilostivo goniti, zbog čega prinuđen bude sa se preseli u mestu Ilion-u[32], gde osnuje čuvenu varoš Nau-vo[33] i podigne veličanstvenu crkvu.

Vrednoćom i svojim dobrim vladanjem, mormoni se brzo obogatiše; ali je uz to sve jače rasla i mržnja ostalog naroda protiv njih. Da bi se protivnici umirili i da bi se izbegao javan sukob, mesni guverner (načelnik) pozove Šmita i njegovog brata Hirama, da se sami predadu vlasti i dođu u zatvor. Oni poslušaju naredbu vlasti; ali narod, ogorčen na njih, jurne u tamnicu i ubije obojicu. Zatim nagrne svetina iz okoline o poruši do temelja varoš Nau-vo i Hram, a Mormonce rastera kud-koje. Oni se opet skupe u gomile i posle ovog događaja, 15 000 mormonaca krenu se i pođu preko pustara na zapad, tako zvanoj "kamenitoj gori", da tu osnuju sebi "Sion".

Naslednik Šmitov bio je Braijam Jung[34], koga su takođe smatrali za proroka i bio je crkvena poglavica Mormonaca. Pod njim se Mormonci dosele u Kaliforniju, u mestu Dozerti glavnu varoš nazovu "Novi Jerusalim"[35]. Imajući pred sobom bogate zlatne rudnike, slabo su gledali na njih: jer propovednici mormona učahu ih da je daleko korisnije praviti kaldrmu, zidati kuće i obrađivati polja, nego kopati zlato. Oni su ovako radili i postupali, zato su se brzo i obogatili.

Mormoni, na osnovu knjige Šmitove o Mormonima, veruju: da će carstvo Božije skoro nastati na zemlji, pa zato se i nazivaju: " sveti poslednjih dana". Dalje veruju, da su staro-sedioci Amerike poreklom Jevreji; a na osnovu novoga zaveta uče: da krštenje treba svršavati nad odraslima i krštavati ih u tekućoj vodi. Svi su među sobom ravnopravni imanje im zajedničko (opštinsko), a porodičan život - mnogoženstvo (polagamija)[36].

Sekta ova jako se množi. Mormonci i danas šalju svoje propovednike na sve strane sveta; a ima ih i u Evropi. U samoj Engleskoj u Šotlandiji[37] ima 50 000 Mormonaca, od kojih je već 17 000 preselilo se u Ameriku, - u Dozert. U Danskoj, Šlezvigu i zap. Germaniji[38], Mormonci živo rade na tome, da presele u Ameriku sve Mormone, kako bi jednom mogli ostvariti svoju davnašnju zamisao i želju: da severo-američki sabor[39] prizna nezavisnost njihove države[40] t. j. ako dotle budu postojali, što je nemoguće, jer ih američani zbog mnogoženstva ne trpe i gone.

***

I tako: reformacija, koju je Luter otpočeo zbog papskih zloupotreba i pokvarenosti rimskog sveštenstva, nije mogla uzdići zapadnu crkvu i vratiti joj njenu prvobitnu čistotu učenja. Zlo i samovolja, što behu zavladali njome, samo se oblikom izmeniše i navedoše mnoge, da odreknu najglavnije dogme hrišćanske, koje se vekovima brižljivo čuvaju u pravoslavnoj, istočnoj crkvi, koja je jedina sveta i istinita crkva Hristova.


  1. [Martin Luther (1483-1546).]
  2. [Wittenberg.]
  3. [Johannes Tetzel (1465-1519).]
  4. [Lav X (svetovno ime Giovanni di Lorenzo de' Medici , rođ. 1475, vladao 1513-†1521).]
  5. [Filip Melanhton (Philipp Melanchthon, pravo ime Philipp Schwartzerd, 1497-1560).]
  6. [Vestfalskim mirom potpisanim u Minsteru i Osnabriku završio je Tridesetogodišnji rat (1608-1648). Priznata su nezavisnost Holandije i Švajcarske, a Nemačka i dalje ostaje razdeljena na mnoštvo državica. Rimokatolici i protestanti su izjednačeni u pravima. Odonda u zapadnoj Evropi romanske države su rimokatoličke, germanske većinom protestantske.]
  7. [Holandskim pokrajinama.]
  8. [Ulrih Cvingli (Ulrich Zwingli, 1484-1531).]
  9. [Žan Kalvin (Jean Calvin, 1509-1564).]
  10. [Baden (nem. Baden, lat. Badenia) je bio jedna od nemačkih država, a posle ujedinjenja Nemačke 1871. god., kasnije pokrajina do 1952, kada je novom administrativnim uređenjem stvorena pokrajina Baden-Virtemberg (Baden-Württemberg). Izraz Badenija je zastareo.]
  11. [Nemačka (rus. Germaniя).]
  12. [Zapravo severnoj Americi. Ovde se verovatno radi o štamparskoj grešci.]
  13. [Prema nemačkoj varošici Hernhut (nem. Herrnhut, donjosrp. Ochranow).]
  14. [Grof Nikolaus fon Cicendorf (Nikolaus Ludwig Zinzendorf, 1700-1760).]
  15. [August Gotlib Špangenberg (August Gottlieb Spangenberg, 1704-1792).]
  16. [Idea fidei fratrum, oder kurzer Begriff der christlichen Lehre in der Brüdergemeine. Barby 1779.]
  17. [Fausto Paolo Socini (ital. Fausto Paolo Sozzini, lat. Faustus Socinus, 1539-1604).]
  18. [Kvekeri (eng. quakers – drhtavci) - nazvani po tome što dršću kad padnu u verski zanos.]
  19. [Džordž Foks (George Fox, 1624-1691).]
  20. [Metodisti (grč. méthodes – istraživanje, način istraživanja) je sekta nazvana po tome što se za njene članove govorilo kako su pronašli neki nov metod hrišćanskog života.]
  21. [Džon Vesli (John Wesley, 1703-1791).]
  22. [Čarls Vesli (Charles Wesley, 1707-1788) i Džordž Vajtfild (George Whitefield, 1714-1770).]
  23. [Nazareni su sekta koju je osnovao kalvinski pastor Samuel Henrih Frelih (Samuel Heinrich Fröhlich, 1803-1857), u Švajcarskoj oko 1830. godine.]
  24. [Emanuel Švedenborg (Emanuel Swedenborg, 1688-1772). Navedena godina 1660, kao godina Švedenborgova rođenja, je pogrešna.]
  25. [Šveđanin.]
  26. [Džozef Smit (Joseph Smith, 1805-1844).]
  27. [Američka savezna država Vermont (Vermont).]
  28. [Arendator (od nlat. arrendator) – zakupac zemljišta.]
  29. [Brdo Kumora (Cumorah) kod grada Mančestera u američkoj saveznoj državi Njujork (Manchester, The State of New York).]
  30. [Lehi (engl. Lehi, rus. Legiй).]
  31. [Američka savezna država Misuri (Missouri).]
  32. [Misli se na američku saveznu državu Ilinois (Illinois)]
  33. [Varošica Navu (Nauvoo) na zapadu američke savezne države Ilinois.]
  34. [Brigam Jang (Brigham Young, 1801-1877).]
  35. [Pokraj današnjeg grada Trejsi (Tracy) u Kaliforniji.]
  36. [Poligamija (grč. poli – mnogo, više; gámos – svadba, brak, udaja, ženidba) – mnogoženstvo. U širem smislu sveza jednog muškarca sa više žena.]
  37. [Škotska (engl. Scotland) – deo Velike Britanije (Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske). Kako je autor udžbenika koristio ruske predloške, tako je i upotrebio ruski izraz Šotlandiя (čit.: Šotlandija).]
  38. [Nemačka (rus. Germaniя).]
  39. [Kongres Sjedinjenih Američkih Država (engl. United States Congress).]
  40. [Misli se na američku saveznu državu Jutu (Utah). Većinu stanovnika čine mormoni (oko 60 % 2007. god.). Mnogoženstvo je formalno ukinuto 1890, a status države članice SAD je dobila 1896. godine.]