Istorija srednjeg veka I 16

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA XVI
DALjI KRSTAŠKI RATOVI

Gubitak Edese i Drugi krstaški rat. Posledica unutrašnje slabosti krstaških država i zbijanja redova muslimanskih kneževina, koje je počelo u XII v., bila je ta da su krstaši počeli da gube jadan svoj posed za drugim. Manje od 50 godina posle Prvog krstaškog rata, 1144 g., bila je izgubljena Edesa, koju je zauzeo mosulski emir; Edesa je bila jedna od najvažnijih krstaških kneževina, koja je štitila njihove posede sa severo-istoka. Odgovor na gubitak Edese bio je Drugi krstaški rat, koji je počeo 1147 g.

U Drugom krstaškom ratu uzele su učešća krunisane glave — francuski kralj Luj VII i nemački car Konrad III. Prvi rezultat propovedanja Drugog krstaškog rata bio je novi talas jevrejskih pogroma na Rajni.

I u tom ratu, pored ritera, uzela je učešća seljačka masa iz krajeva koje je pogodila glad. Riteri su na seljake gledali kao na teret koga se treba otresti. Kada je postalo jasno da je suvozemni put preko Male Azije suviše naporan i opasan, riteri su seli na brodove, ostavivši seljake sudbini na volju. Gotovo svi ti seljaci su izginuli.

Rezultati te ekspedicije koja je preduzeta sa ogromnim utroškom snaga bili su vrlo žalosni. Krstaši su svojim pljačkanjem izazvali protiv sebe Vizantiju. Izgubivši na putu veći deo svojih vojski, kralj i car su uzalud pokušavali da zauzmu Damask. Baroni Jerusalimske kraljevine, kojima je bilo zgodnije da žive u miru s Damaskom, ne samo da im nisu pomagali, već su na sve moguće načine kvarili njihove planove. Ne postigavši ništa, Luj VII i Konrad III neslavno su se vratili u Evropu.

Saladinova država. U to vreme došlo je na Istoku do vrlo krupnih promena koje su bile veoma nepovoljne za krstaše, zauzete svojim unutrašnjim svađama. Uspesi krstaša objašnjavaju se u znatnoj meri time što su oni imali posla s razbijenim snagama pojedinih muslimanskih vladara. No u drugoj polovini XII v. došlo je na Istoku do ujedinjenja Egipta, jednog dela Sirije i dela Mesopotamije u jednu državu. Na čelo te države, kojoj je centar bio Egipat, stao je sultan Saladin (pravilnije Salah-al-din), Kurd po poreklu.

Sada krstaši nisu više imali posla s razjedinjenim snagama pojedinih turskih emira već s velikom državom Saladina, koji je sebi postavio za cilj da istisne krstaše iz Sirije i Palestine.

1187 g. Saladin je naneo krstašima strašan poraz na Tiberijadskom Jezeru. Glavne snage krstaša bile su uništene. Posle toga muslimani su za nekoliko nedelja zauzeli Akru, Jafu, Sidon, Bejrut, Askalon i Jerusalim, glavno uporište krstaša na Istoku. Stanovništvu Jerusalima je bilo dozvoljeno da iziđe pod uslovom da se otkupi, ali bez konja i oružja. Rezultat je bio da su svi koji su izbegli iz grada postradali od gladi. Ko nije mogao da se otkupi, bio je prodan u ropstvo.

Treći krstaški rat. Gubitak Jerusalima dao je potsticaj za Treći krstaški rat (počeo je 1189 g.), u kome su učestvovala tri vladara. Na čelu ovog krstaškog rata stajali su: nemački car Fridrih I Barbarosa, francuski kralj Filip II Avgust, jedan od osnivača snažne monarhije u Francuskoj, i engleski kralj Ričard Lavovo Srce, koji je smatran za ovaploćenje svih riterskih vrlina, za najhrabrijeg i najsnažnijeg evropskog ritera, ma da je u suštini bio surov i neobuzdan nasilnik. Na putu za Palestinu on je zbog ništavnog povoda opustošio grad Mesinu. U Siriji je naredio da se pobiju zarobljenici za koje na vreme nije bio donet otkup.

Treći krstaški rat nije dao krupnih rezultata. Krstaši su morali da ratuju ne samo sa Saladinom već i sa Vizantijom. Fridrih Barbarosa, prolazeći kroz Malu Aziju, utopio se u jednoj planinskoj rečici, a nemačka vojska, ne želeći da ide dalje, delom se vratila u domovinu, a delom je propala u Siriji od epidemije. Samo su se neznatni ostaci nemačke armije pridružili Francuzima i Englezima. Filip II Avgust i Ričard Lavovo Srce neprekidno su se među sobom svađali. Bili su postignuti neki vojni uspesi, kao osvajanje grada Akre (Akona), koji je sada postao prestonica ranije Jerusalimske kraljevine. Uskoro posle toga Filip II se vratio u Francusku. Ričard je još neko vreme nastavio da ratuje. On je od Saladina dobio neke beznačajne ustupke. Krstašima je ostao uzan obalski pojas i Kneževina Antiohija, koja se sama sjedinila s Tripolijem. Hadžijama i trgovcima sa Zapada bilo je dozvoljeno da posećuju Jerusalim. Ričard Lavovo Srce zauzeo je od Vizantinaca ostrvo Kipar. Tu je obrazovana Kiparska kraljevina, koja je postojala oko 250 godina.

Četvrti krstaški rat. Četvrti krstaški rat je interesantan zbog toga što su se tu naročito živo ispoljili pravi ciljevi krstaša, nimalo nezamaskirani bilo kakvim verskim parolama.

Još od samog početka svog pontifikata (1198—1216 g.) znameniti papa Inoćentije III (vidi vl. XVII) počeo je propagandu za krstaški rat s ciljem da uzdigne značaj crkve i učvrsti uticaj papstva. Propovednici su bili razaslati po raznim zemljama Evrope, ubirani su porezi koji su mestimično izazivali nezadovoljstvo stanovništva.

Krstaški rat počeli su italijanski i francuski riteri. Oni su nameravali da zadaju udarac glavnoj državi Istoka — Egiptu, koji je vladao Jerusalimom. Nemajući ni novaca ni flote da se prebace u Egipat, oni su se obratili za pomoć bogatoj Veneciji. Mletački dužd Enriko Dandolo odlučio je, po rečima Marksa, »da od krstaške gluposti načini trgovački posao«.[1] Enriko Dandolo pretstavlja najživlju i najslikovitiju figuru u mletačkoj istoriji. I pored svojih devedeset godina, to je bio čovek nesalomljive energije i odlučnosti. Iako gotovo potpuno slep, on je, po rečima savremenika, sve skroz video. Niko mu nije bio ravan u diplomatskim finesama i lukavstvima. Dandolo je prihvatio predlog krstaša, ali je za usluge Mlečana tražio od njih ogromnu sumu od 85.000 maraka srebra. Krstaši su se saglasili s tim uslovima; ipak, kada se njihova vojska sabrala u Veneciji, pokazalo se da oni ne mogu sakupiti ugovorenu sumu. Tada je Dandolo, u želji da pokvari ratni pohod na Egipat, s kojim su Mlečani oživeli trgovačke veze, zatražio od krstaša da u naknadu pomognu Veneciji da osvoji grad Zadar na dalmatinskoj obali. Kada je to bilo učinjeno, uprkos papinoj zabrani, Dandolo je krstašima predložio novi poduhvat odvrativši ih definitivno od njihovih prvobitnih namera. 1195 g. u Carigradu je bio zbačen car Isak II Anđel. Sin zbačenog cara, carević Aleksije Anđel, pobegao je na Zapad i nastojao da tamo nađe pomoć. Obratio se krstašima, obećavajući im bogatu nagradu ako njegovom ocu vrate vizantiski presto. Na mig Dandola, koji je želeo da na taj način slomi glavnog trgovačkog protivnika Venecije, krstaši su krenuli na Carigrad.

Stigavši u Carigrad, krstaši i Mlečani vratili su na presto Isaka Anđela. Ali, stanovništvo je odbilo da plati sumu koju im je bio obećao Aleksije i diglo ustanak. Tada su krstaši zauzeli Carigrad na juriš (1204 g.). Pad Carigrada bio je praćen strašnim pustošenjem grada. Po rečima učesnika u Četvrtom krstaškom ratu i njegovog istoričara Vilarduena, »tako bogatog plena još nikada nije bilo«. Krstaši su spalili čitave kvartove malo se brinući za spomenike antičke i vizantiske umetnosti. Bronzane statue krstaši su upotrebili za kovanje novca. Novgorodski letopis prema rečima očevica daje opis pogroma koji su zapadni riteri učinili u Carigradu i oštro ih osuđuje što su »zavoleli zlato i srebro«. Posle pada prestonice došlo je osvajanje velikog dela poseda Vizantiskog carstva. Krstaši su potpuno napustili plan ratnog pohoda na Egipat i osnovali svoju državu na Balkanskom Poluostrvu. Za razliku od grčkog, Vizantiskog carstva, ova nova država nazvala se Latinsko carstvo.

Latinsko carstvo. Za cara je bio izabran jedan od vođa pohoda, Balduin Flandriski, koji uostalom nije imao gotovo nikakve vlasti. Na Balkanskom Poluostrvu obrazovane su četiri važnije »latinske« države: Latinsko carstvo — s prestonicom u Carigradu, Solunska kraljevina, Ahajska kneževina (na Peloponezu) i Atinsko-tebansko vojvodstvo. Svaka se od tih opet delila na niz grofovija i feudalnih poseda. Venecija je stekla mnoge teritorije, koje su bile bitne za njenu trgovačku moć. Još pre juriša na Carigrad bio je zaključen »novi ugovor Mlečana s krstaškim glupacima, kojima su bez milosti podvalili i koji su zajedno sa svojim neotesanim kneževima bili samo oruđe u rukama tih trgovaca«.[2] Dandolo je uspeo da Venecija dobije pravo na tri osmine Vizantiskog carstva; dobila je deo Carigrada, niz ostrva — Jonska i deo Kiklada i Sporada — a isto tako i jugo-zapadni deo Peloponeza, Galipolje i neke zemlje u Albaniji. Uskoro su Mlečani dobili i Krit.

Vladavina krstaša krajnje je zaoštrila klasnu borbu u ranijim posedima Vizantije. Domaće stanovništvo, uglavnom kmetovi, još više je stradalo od ugnjetavanja krstaša nego od vizantiskih gospodara. Latinski riteri bezobzirno su pljačkali i bogataše i siromahe; nisu u tome izostajali iza njih ni grčki feudalci, koji su se održali u zapadnom delu poluostrva. Krstaši su morali da vode stalnu borbu sa susedima — s drugim Bugarskim carstvom, koje je nastalo u drugoj polovini XII v., i sa dve grčke države koje su obrazovane u Maloj Aziji — sa »carstvima« Nikejskim i Trapezuntskim.

- Najzad je, uz pomoć Đenovljana, glavnih trgovačkih suparnika Venecije, koji su Grcima pružili pomoć u novcu i floti, nikejski car Mihailo Paleolog zauzeo Carigrad (1261 g.) i Vizantisko carstvo bilo je obnovljeno. Latinskim riterima ostali su samo neki posedi u srednjoj n južnoj Grčkoj. Presto je u Carigradu zauzela dinastija Paleologa. Ali, Vizantisko se carstvo nikada više nije moglo oporaviti od udaraca koje mu je zadao Četvrti krstaški rat. Obnovljeno Vizantisko carstvo pretstavljalo je samo senku nekadašnje moći i bogatstva.

Opadanje krstaškog pokreta. Docniji krstaški ratovi nisu gotovo ništa promenili u stvorenom stanju. Od XIII v. propaganda za krstaške ratove nije više nailazila na onakav odziv koji je imala ranije. Prvom i Drugom krstaškom ratu pridružilo se vrlo mnogo seljaka iz oblasti u kojima je vladala glad. Široki narodni pokret izazvao je još i Četvrti krstaški rat, kome je prišlo dosta seoske sirotinje. Ali poslednji krstaški ratovi nisu više imali karakter stihiskog pokreta. Stanovništvo, koje se ranije u masama kretalo na Istok, počelo je da se nepoverljivo odnosi prema propovedanju novih pohoda. Riteri se više nisu nadali u bar donekle trajna osvajanja na Istoku. Seljaci u krstaškim pohodima nisu videli ništa drugo do neizbežne propasti.

Samo kad se uzmu u obzir strašne narodne nevolje, razumljivi su nam takozvani dečji krstaški ratovi. Bila se raširila besmislena ideja da bi samo bezgrešna deca bila u stanju da čudom učine ono što odraslim grešnicima nije uspelo. 1212 g. pojavilo se u Francuskoj jedno pastirče Stevan, koji se proglasio za božjeg poslanika, pozvanog da oslobodi Jerusalim, i koji je počeo da među decom propoveda krstaški rat. Na njegov poziv odazvale su se gomile dece. Verovatno je uspehu te propovedi pripomogla masovna napuštenost dece, do koje je u nekim krajevima Francuske došlo u XIII v. zbog ratova. Deci se pridružilo dosta odraslih, osobito iz ratom opustošenih oblasti.

Oko 30.000 dece i odraslih gotovo bez ikakvog naoružanja krenulo je u rat nadajući se natprirodnoj pomoći. Uprkos zabrani kralja, koji je shvatao svu besmislenost te zamisli, oni su krenuli na jug prema Marselju. U Marselju su se brodovlasnici prihvatili da ih prevezu u Palestinu. Jedan je deo brodova razbila oluja za vreme plovidbe, a ostale učesnike u ratnom pohodu brodovlasnici su dovezli u Egipat i tamo prodali u ropstvo.

Istovremeno je istu takvu propagandu vodio u Nemačkoj dečak Nikola, koji još nije imao ni deset godina, a kojim je rukovodio njegov otac, trgovac robljem. Za Nikolom je pošlo oko 20.000 dece. Ta su deca stigla do južne Italije, gde su mesne vlasti zaustavile dalji pohod i naredile deci da se vrate u otadžbinu. Većina ih je na povratku propala.

Ustvari, s Četvrtim krstaškim ratom završava se veliki vojno-kolonizacioni pokret na Istok. Čime se objašnjava zaustavljanje i konačni neuspeh čitavog tog pokreta koji je zatalasao ogromne mase i stajao Zapadnu Evropu bezbrojnih žrtava? Prirodno, tu je veliku ulogu igralo političko ujedinjenje Istoka pod vlašću egipatskih sultana i jačanje otpora pružanog krstašima.

Ali, ipak su glavni uzrok bile ekonomske i političke promene u životu Zapadne Evrope. U XIII v. zapaža se svuda u Evropi znatan porast proizvodnih snaga. Poboljšala se poljoprivredna tehnika, od dvopoljnog sistema počelo se prelaziti na tropoljni, počelo se primenjivati đubrenje i zasipanje krečnjakom. Forsirano su krčene šume za oranicu, deo pustara pretvaran je u obradivu zemlju. Feudalci su počeli da misle o tome kako bi iz zemlje izvukli više prihoda usavršavanjem privrednih metoda i pojačanom eksploatacijom rada. Seljaštvo je delimično počelo prelaziti na novčanu rentu, što je već pretstavljalo dalji korak k raspadanju feudalne rente. Novčana je renta — bar jednom delu seljaštva — otvarala mogućnost za povećanje proizvodnosti njihovog gazdinstva i izvesnu akumulaciju. Gladi, koje su još u XII v. pretstavljale strahovitu nevolju, znatno su se smanjile u XIII v. Deo seljaštva ugnjetavanog od feudalaca bežao je u gradove koji su se razvijali.

Podela rada između grada i sela i porast gradskog zanatstva pretstavljali su važan momenat u razvitku proizvodnih snaga. Na taj način, Evropa je bila u stanju da ishrani veći broj stanovništva, a uticaj elementarnih katastrofa znatno je ublažen.

Prirodno, ugnjetavanje seljaka nije prestalo. Ali seljak od njega nije više bežao preko mora, u »obećanu zemlju« — on se spremao za krvavu borbu za svoju zemlju, za svoj rad. Približavanje te borbe oseća se već u doba krstaških ratova.

Ujedno je došlo do više važnih promena u političkom uređenju Evrope. Učvrstila se kraljevska vlast, suzbijena je feudalna samovolja, sve ređi su postajali unutrašnji feudalni sukobi, koji su upropašćivali seljake. Feudalci se jače privezuju za svoja mesta stanovanja. Gladnim riterima je otvorena mogućnost da kolonizuju nove oblasti, na prvom mestu Pribaltik. Inoćentije III je propovedao krstaške ratove protiv pribaltičkih pagana. Osiromašeni riteri našli su sebi i drugog posla — da služe u najamničkim vojskama kraljeva.

Najzad, Mlečani, Đenovljani, provansalski i katalonski trgovci sklapali su povoljne ugovore s muslimanskim vladarima pa im pomoć krstaša nije više bila potrebna.

Jednom rečju, kod svih društvenih klasa koje su učestvovale u prvim krstaškim ratovima oslabio je u ovo doba interes za riskantne prekomorske poduhvate. Žrtve koje su bile potrebne da se te kolonije zadrže u rukama nisu se isplaćivale koristima koje su one donosile.

Poslednji krstaški ratovi. Poslednjih krstaških ratova dotaći ćemo se samo u najglavnijim linijama.

Peti krstaški rat (1217 g.) u početku je bio upravljen prema Siriji, ali se zatim okrenuo protiv Egipta, čiji je sultan vladao i Palestinom. Krstaši su, posle dugotrajne opsade, uspeli da zauzmu važan trgovački grad Damijetu. Ali, unutrašnji razdori i nesposobna komanda doveli su zatim do vojnih neuspeha koji su primorali krstaše da napuste Egipat (1221 g.).

1229 g. počeo je Šesti krstaški rat. Papa Grgur IX ga je zabranio,. jer je na njegovom čelu stajao car Fridrih II, koji je vodio borbu s papstvom i bio isključen iz crkve. Dejstvujući više diplomatskim putem nega oružjem, koristeći se borbom između damaskog emira i egipatskog sultana za Siriju, Fridrih II je postigao da mu egipatski sultan ustupi Jerusalim i niz drugih mesta u Palestini. On je, doduše, za to obećao da neće ukazivati nikakvu pomoć sirskim hrišćanima protiv Egipta. Ali, posle Fridrihovog odlaska počeli su među krstašima beskonačni razdori i ratovi koji su doveli do toga da su muslimani ponovo zavladali Jerusalimom, ovog puta definitivno.

Sedmi krstaški rat (1248—1254 g.), kome je stajao na čelu francuski kralj Luj IX, bio je usmeren protiv Egipta. Posle nekoliko delimičnih uspeha završio se vojnom katastrofom, usled koje je pao u ropstvo i sam kralj, docnije oslobođen za vrlo veliki otkup.

I u taj je rat krenula narodna masa, ali se ona nije oborila na »nevernike« već na svoje klasne neprijatelje — feudalce i crkvu. 1251 g. Luj IX se u Francuskoj obratio za pomoć. Feudalci se na taj poziv nisu odazvali, ali je on naišao na odziv među ugnjetenim narodnim masama, među kojima se pojavio narodni propovednik, neki starac Jakov iz Mađarske. On je propovedao da Jerusalim ne trba da spasavaju sujetni riteri već sirotinja koju svi preziru. On je oštro istupio protiv katoličkih sveštenika i monaha. Ogromne mase seljaka krenule su sa severa Francuske na jug, preko Amijena, Orleana i Burža. Usput su uništavale bogataše, popove i monahe. Svuda im se pridruživao narod. Učesnici u ratnom pohodu išli su u nekoliko odreda i rasturali se na razne strane, tako da su ih feudalci i vlada, koji su najpre bili izgubili glavu, uskoro posle toga potukli. Oni su se delom razbežali, a delom su bili pobijeni ili zarobljeni a zatim pogubljeni.

Luj IX stao je takođe na čelo Osmog i poslednjeg krstaškog rata (1270 g.), ali ih je bilo vrlo malo koji su hteli da dobrovoljno idu, pa je kralj morao da ritere najmljuje za novac. U početku su krstaši krenuli protiv tuniskog sultana. Među njima je u Tunisu izbila kuga koja je pokosila jedan deo krstaša, među kojima i samog Luja IX, a preživeli su se vratili natrag.

Pape su pozivale hrišćanske vladare na nove krstaške ratove i ubirale novac za to. Neki vladari su uzeli krst, ali više nije došlo ni do jednog pohoda.

Ne dobijajući pomoć sa Zapada, krstaške kolonije u Siriji nisu se mogle održati svojim snagama. Egipatski sultani su im zauzimali grad za gradom. 1268 g. bila je zauzeta Antiohija, 1289 — Tripoli, a 1291 — poslednje uporište krstaša na Istoku — Akra.

Krstaši su se učvrstili jedino u Kiparskoj kraljevini. Glavna kiparska luka Famagusta bila je jedno vreme najvažnija trgovačka tačka u istočnom delu Sredozemnog Mora. Kralj Kipra nosio je titulu jerusalimskog kralja. Na Kipru su se primenjivali »Jerusadimski asizi«. U XV v.. ostrvo je pripojeno mletačkim posedima.

Posledice krstaških ratova. Ako se za neposredni cilj krstaških ratova smatra sticanje novih teritorija na Istoku, o«da su oni završeni s neuspehom, ali to ne znači da njihovi rezultati nisu za Evropu bili značajni. Na prvom mestu treba istaći da su krstaški ratovi učinili kraj trgovačkoj prevlasti Vizantije i Arabljana u istočnom delu Sredozemnog Mora. Mlečani i Đenovljani, bez obzira na to što su krstaši bili potisnuti iz Sirije i Palestine, ostali su gospodari sredozemne trgovine. Đenova se učvrstila na vizantiskim teritorijama i podigla niz trgovačkih faktorija na obalama Crnog Mora. Venecija je stupila u tesne veze sa Egiptom.

Krstaški ratovi upoznali su Zapadnu Evropu s tehnikom i kulturom Istoka; ali nije uvek mogućno utvrditi kojim su putem istočni uticaji stizali na Zapad. Krstaški ratovi nisu bili jedini put za saobraćanje sa Istokom. Mnogo štošta su preneli na Zapad Arabljani preko svojih poseda na Siciliji, a naročito preko Kordovskog kalifata. Vizantisko carstvo bilo je posrednik ne samo u trgovini već i u prenošenju kulturnih i tehničkih tekovina. Trgovački odnosi sa Istokom omogućavali su da se i mimo krstaške ratove mnogo štošta pozajmi od istočnih naroda. Stoga nastaju mnoge sumnje pri utvrđivanju šta upravo Evropa duguje krstaškom pokretu. U svakom slučaju u to se vreme obogaćuje poljoprivredna kultura. U Evropi se sade nove kulture — heljda, pirinač, sezam, kajsije, kukuruz, lubenice, limun i pistać. Širi se upotreba šećera od šećerne trske. Pretpostavlja se da su iz Sirije bile preuzete vetrenjače.

Verovatno je istočna tehnika izvršila priličan uticaj na tekstilnu proizvodnju i na obradu metala. Niz tkanina koje su se počele izrađivati na Zapadu nose istočne nazive (damast, muslin itd.). Tekstilna proizvodnja na Zapadu u mnogo čemu je zavisila od robe uvožene sa Istoka. Otuda je dolazila svila, pamuk, niz materija koje su služile za bojenje, stipsa koja se upotrebljavala za fiksiranje boja.

Učinjeno je i nekoliko pozajmica u vojnoj veštini, na primer, arbalet, truba i doboš. U Evropi su se raširili i neki istočnjački običaji: pranje ruku pre jela, nošenje brade, topla kupatila, običaj da se na štitovima nose grbovi itd.

Još je složenije pitanje o uticaju krstaških ratova na društveno uređenje Zapadne Evrope. Bilo bi pogrešno da se njima objašnjavaju promene u položaju seljaka, razvitak riterstva kao specifične ustanove i razvitak riterske književnosti. Sve te pojave razvijale su se u evropskom feudalnom društvu i mimo krstaških ratova. Ali nema sumnje da su krstaški ratovi ovde izvršili veliki uticaj.

Riteri koji su boravili na Istoku stekli su prefinjenije zahteve no što su ih imali ranije. Oni se više nisu zadovoljavali grubim odelom otkanim kod kuće i rđavim vinom ceđenim u njihovim vinogradima. Nisu se zadovoljavali svojim tesnim i neudobnim zamkovima. Sada su se njihovi zahtevi proširili, a ujedno s tim proširili su se i načini da se oni zadovolje zahvaljujući porastu robnog prometa sa Istokom, odakle su uvoženi luksuzni predmeti, skupocena i retka vina, a isto tako i začini za koje je postojala velika potražnja u višim klasama evropskog društva.

Na koji je način zadovoljavan porast potrebâ riterske klase, na čiji se račun feudalac počeo bolje odevati, hraniti itd.? Jasno je, na račun glavnog izvora svojih prihoda — na račun seljaka. Pošto je u to doba porast poljoprivredne tehnike bio beznačajan, prihodi seniora mogli su se povećati uglavnom pojačanom eksploatacijom seljaštva. Doduše, krstaški su ratovi u prvo vreme doneli izvesno olakšanje seljacima. Naime, zemljoposednicima feudalcima koji su kretali u krstaške ratove bio je potreban novac, pa su stoga često oslobađali seljake za otkup. Seljaci su se pod povoljnim uslovima otkupljivali od zemljoposednika ili olakšavali svoje obaveze. Seljaci su se koristili otsustvom feudalaca da olakšaju svoj položaj. Ali je to bilo samo privremeno poboljšanje za kojim je obično sledovalo pojačavanje pritiska na seljake. Nesumnjivo, stečene navike na raskošan život uticale su na upropašćivanje, siromašenje i zaduživanje znatnog dela ritera i tako doprinosile raspadanju feudalnog uređenja, ali se osnova svih tih pojava nalazi u samom razvitku evropske ekonomike. Krstaški ratovi mogli su samo pojačati i zaoštriti taj proces, no oni ni u kom slučaju nisu bili njegov uzrok.


LITERATURA

I. Klasici marksizma. Marks, Hronološki. izvodi, t. I (»Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 161—174, 184—186, 194—215, 230—232).

II. Izvori. Hrestomatija za istoriju Srednjeg veka, u red. Gracijanskog i Skaskina, t. I, 1939, str. 264—278. — Stasjuljević, Istorija Srednjeg veka, t. III, 1907.

III. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Istorija krstaških ratova, t. I, gl. IV, 1914. — Kugler, Istorija Krstaških ratova, 1895. — Uspenski F., Istorija Krstaških ratova, Petrograd 1901. — Jegorov, Krstaški ratovi, 2 sv., Moskva 1914—1915. — Vasiljev, Vizantija i krstaši, 1923. — Vasiljev, Latinska vladavina na Istoku, 1923. — Čitanka za istoriju Srednjeg veka, u red. Vinogradova, razna izdanja, t. II, § 37—38.


  1. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 194.
  2. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 197.