Istorija novoga veka (L. Zrnić) V

Izvor: Викизворник
ISTORIJA NOVOGA VEKA
Pisac: Luka Zrnić


V. DOBA FRANCUSKE REVOLUCIJE.

Uzroci i reformni pokušaji.[uredi]

Uzroci i opšti značaj Francuske revolucije. — Uzroci su revolucije: zloupotrebe uprave i sudova, nejednaka srazmera poseda i državnih tereta, kupovanje službe, plemićske povlastice, rđavo stanje građana i seljaka, bezumno rasipanje državnih dohodaka i dobara, raskošnost na dvoru, prosvećenost XVIII stoleća i naročito rđave finansije ili kraće: uzroci su privredni, društveni, državni i sudar težnja i ustanova. Francuska revolucija — ustanak, buna, prevrat — otvara novo doba u povesnici. Rušenje staroga poretka u Francuskoj izaziva čitav niz istoriskih promena u celoj zapadnoj Evropi, a celokupna je istorija devetnaestoga stoleća bila pod jakim uticajem izvršenih prevrata pri kraju osamnaestoga stoleća. Pređašnje su revolucije evropske imale mesni značaj. Verska se reformacija šesnaestoga stoleća iz Nemačke raširi po celoj zapadnoj Evropi, ali revolucija, koja se tada desi u Nemačkoj, osta kao mesni pojav. To se isto može reći za revoluciju u Niderlandiji i za obe engleske revolucije; one nisu imale neposrednog uticaja na unutrašnji život drugih naroda. Drukčija je osobina francuske revolucije. Ona je veoma uticala na sve zapadne narode i to iz ovih uzroka: što su svi ti narodi imali podjednake nedostatke, za čiju se popravku zauzmu Francuzi (1789), i što fracuske ideje prosvećene književnosti već behu raširene po svim krajevima. Još prosvećeni apsolutizam učini pokušaj s preuređenjem društvenoga života na osnovici novih ideja. To je bila reforma ozgo, od vlade, i ona se raširi gotovo po celoj Evropi. U Francuskoj je početa reforma ozdo, od naroda, a zatim Francuzi počnu širiti svoje reforme i po susedstvu, laćajući se pri tom i oružja za utvrđivanje novih načela. Kako je Filip II ratovao za čuvanje katoličanstva a Luj XIV za prevlast i održavanje apsolutizma, tako je Francuska, u doba revolucije, vojevala radi odbrane od spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja, širenja svojih novih reforama i potom zbog Napoleonove sebičnosti, samovolje i slavoljublja, što je odobravao i francuski narod.

Stanje Francuske u XVIII stoleću. — Za vlade je Luja XV (1715-1774) i Luja XVI (1774-1793) bilo doba razvića prosvećene književnosti, ali je to ujedno i doba francuskoga opadanja i u politici međunarodnoj i u životu unutrašnjem pod teretom velikih dažbina, ogromnoga državnoga duga i postojanog deficita. Ovo se pak tako moralo desiti, jer reakcionarno katoličanstvo, koje je održalo pobedu nad protestanstvom posle ukidanja nantskoga zakona, i kraljevski apsolutizam, koji je bio pod uticajem dvorskoga plemstva, produže svoju rđavu vladu u Francuskoj i u ono vreme kada je ona bila ognjište novih težnja i kada su vladari i ministri drugih zemalja radili u duhu prosvećenoga apsolutizma. Stoga i Luj XV i Luj XVI, budući još i ljudi nemarni i ne poznavajući drugoga života do onoga u Versalju, uopšte ništa ne učine na poboljšanju stanja u svojoj zemlji, Do sredine su osamnaestoga stoleća svi Francuzi želeli preporođaja i jasno poimahu njegovu potrebu, polažući pri tom svoju nadu na kraljevsku vlast kao na jednu silu, koja je u stanju izvršiti reforme; tako je mislio i Volter i fiziokrati. Kada, međutim, društvo uvide da se u svojim očekivanjima vara, posta protivnikom te vlasti i poče širiti misli o političkim slobodama, koje su izražavali Montenskije i Ruso. Ovo je dovelo francusku vladu u još teži položaj I dok je po drugim državama vlada za prosvećenoga apsolutizma imala protiv sebe čuvare staroga poretka — duhovništvo i plemstvo, dotle u Francuskoj, pored ovake protivnosti, izazva i nezadovoljnu a bogatu i prosvećenu buržoaziju. Isprva je buržoazija težila samo za reformama, ne dotičući se kraljevske vlasti; ali se docnije kod nje razvi i želja za političkim slobodama. Čuvanjem staroga poretka vlada Luja XV i Luja XVI već izazva nezadovoljstvo u ogromne većine stanovništva, a ako bi se desilo da nekim merama okrnji korist povlašćenih staleža, stupala je s njima u borbu i pribegavala oštrijim sredstvima, što izazva nezadovoljstvo ne samo kod tih staleža, nego i kod ostaloga naroda, koji je to osuđivao kao povredu opšte slobode.

Regenstvo. — Za mladoletstva je Luja XV, praunuka Luja XIV, Francuskom upravljao njegov rođak vojvoda Filip Orleanski (1715-23), za čijega je regenstva vladala lakomislenost i razvrat kod predstavnika vlasti i višega društva. Francuska u to vreme, pored inače rđava stanja, pretrpi i veliki privredni potres. U Pariz tada dođe Skot Džon Lou, koji se beše obogatio različnim novčanim poslovima, i predloži regentu da popravi fracuske finansije. Njegov se način sastajao u ovom: da država, koristeći se narodnim poverenjem, pusti u saobraćaj papirni novac u većoj količini i tim da oživi trgovinu i proizvodnju. Regent primi ovaj (1716-20) čisto merkantilni način, i Lou počne ostvarivati svoj predlog, koji je sve bolje i bolje napredovao. Dobiv ogromnu količinu novca kao podlogu za puštene u saobraćaj novčane papire (akcije), on osnova banku, koja stade izdavati novčanice u vrednosti kovanoga novca. Potom Lou raširi radnju ove banke različnim preduzećima: trgovanjem, zakupljivanjem monopola itd. Prema veličini su raširene radnje izdavane nove akcije i puštana je u saobraćaj sve veća i veća količina bančinih novčanica. Isprva akcije imađahu veliki uspeh i prvobitna im se vrednost veoma poveća. Celim društvom, osobito višim staležima, ovlada velika žudnja za bogaćenjem, te su prodavane i zalagane zemlje i pojedine dragocenosti, samo da se dobije veći broj akcija, koje su preprodavane. Mnogi se ovako i obogate, ali nasta trenutak kada ogromno preduzeće pokaza svu svoju trošnost; jer čim vlada zbog nedostatka kovanoga novca ograniči razmenu bančinih novčanica, odmah u društvu nasta uzbuđenost, i svi požuriše s prodajom svojih akcija samo za kovani novac. Ovo ubrzo povuče za sobom propast samoga preduzeća i mnogo uglednih ljudi, što je uostalom lakomislenoga i razvratnoga regenta malo uznemirilo.

Favoritkinje i ministri Luja XV. Kada Luj podorastu primi vladu, malo se brinuo za državne poslove: on se zanimao uživanjima i dvorskim spletkama, a poslove je ostavio ministrima, koje je postavljao i smenjivao prema volji svojih favoritkinja. Od favoritkinja se svojim uticajem na kralja i svojim bezumnim trošenjem osobito proslavila markiza Pompadura, koja se zanimala i višom politikom. U ratu je za austrijsko nasleđe Francuska bila protiv Marije Terezije, ali kada carica napisa silnoj markizi pismo, nazvavši je ljubaznom rođakom, Luj XV stade na stranu Austrije i zaštićavaše njene koristi u sedmogodišnjem ratu. Pompadura je održavala ministra Šoazela, koji stupi u borbu s jezuitima, te je jezuitski red i uništen u Francuskoj njenom pomoći. Ministar Fleri ipak održi mir štednjom i pomaganjem radinosti, trgovine i zemljoradnje, što Francusku nešto oporavi. Luj XV i njegova vlada najbolje se pokazuju ovim dvema izrekama, koje se njemu pripisuju: „Posle nas — potop“ i „Da sam ja mesto svojih podanika, ja bih se bunio“.

Borba s parlamentima. — Kraj je vlade Luja XV označen borbom s parlamentima. Luj XIV je držao parlamente u potpunoj pokornosti, ali za regenstva oni počnu zadobivati nezavisnost i čak stupati u raspravu s vladom i pretresati njene postupke. U stvari, članovi tih sudova, koji su kupovanjem ili nasleđem dolazili na ta mesta, behu vatreni zaštitnici staroga poretka i neprijatelji novih ideja, što su dokazali spaljivanjem mnogih književnih proizvoda osamnaestoga stoleća; ali ipak njih nezavisnost i smelost naspram vlade učini omiljenim u narodu. Najzad posle osude jednoga mesnoga starešine, koga htede zaštititi dvor, i slaganjem s tom osudom svih pokrajinskih parlamenata pa i pariskoga, ministar pravde ukide sve parlamente i zavede nove sudove („Mopovi parlamenti“ 1771). Međutim je razdraženje zbog toga bilo veliko, i kada umre Luj XV, njegov poslednik vrati stare parlamente.

Luj XVI i Tirgove reforme. — U dvadesetoj godini stupi na presto Luj XVI, unuk Luja XV, on je po prirodi bio dobar i želeo je svu snagu svoju posvetiti otadžbini; ali nije imao ni odlučnosti, ni radljivosti, ni spreme, a pri tom beše pod uticajem svoje okoline: žene Marije Antoanete, kćeri Marije Terezije, braće — barona od Provaisa i grofa od Artoa i dvorskih plemića, koji ga svojim postupcima sve više omalovažavahu u narodu. Ipak mladi kralj isprva steče narodnu ljubav povraćenjem parlamenata i postavljanjem Tirga za ministra finansija. Tirgo je bio fiziokrat, ugledan književnik i iskusan upravljač, a pri tom se odlikovao rodoljubljem, tačnim ispunjavanjem dužnosti i velikim reformatorskim idejama. Njegov je rad bio po načelima prosvećenoga apsolutizma, i stoga se protivio umnožavanju kraljevske vlasti, pa i povraćanju parlamenta, govoreći uz to: kako bi Francusku srećnom učinio, da mu se za pet godina da despotska vlast. Budući nekoliko godina intendant, znao je dobro sve nedostatke državne uprave i bio je mimo ostale radnike prosvećenoga apsolutizma protivnik centralizaciji, a kao filosof osamnaestoga veka i protivnik svih staleških povlastica. Stoga je on radio na zavođenju seoske, gradske i oblasne samouprave, na opterećivanju dankom plemstva i duhovništva i na ukidanju svih feudalnih prava i cehova, monopola i unutrašnjih carina. On je čak pomišljao i o povraćanju ravnopravnosti protestantima i o poboljšanju narodnoga prosvećivanja. Nu ministar — reformator uzbudi protiv sebe sve pristalice staroga poretka: i dvorane (naročito zbog štednje), i plemstvo, i duhovništvo, i parlamente. Pristalice staroga poretka različnim spletkama pobune protiv njega i sam narod, te dođe i do oružja. I ako je Luj XVI uviđao potrebu Tirgovih reforama, ipak nije imao odlučnosti da ga zadrži, te on posle nepune dve godine ministrovanja (1774-76) odstupi, a sve, što je uradio, bi uništeno.

Neker. — Posle Tirgove ostavke vlada se Luja XVI potčini uticaju povlašćenih činilaca; ali se ipak potreba reforama osećala, te su neki Tirgovi poslednici činili nove pokušaje na preuređenju. Nu ovi se njegovi poslednici nisu odlikovali ni umom, ni odlučnošću, ni iskrenošću. Najviđeniji među njima bejaše Neker, pređašnji bankar ženevski i prema ekonomskom pravcu protivnik Tirgov-merkantilist. On je bio dobar finansist, ali nije imao širokih pogleda i čvrstine Tirgove, a pri tom je voleo omiljenost u narodu. Neker za četiri godine svojega prvoga ministrovanja (1777-81) pokuša da izvede nešto u duhu Tirgovu, ali bez stvarnoga uspeha; a bio je udaljen zbog objavljivanja državnoga budžeta, u koji unose i ogromne rashode dvorske. U to je vreme pogoršano finansijsko stanje u Francuskoj i njenim mešanjem u rat za amerikansku slobodu, a s druge strane učestvovanje u osnivanju nove republike ojačalo težnju Francuzima građanskoj slobodi. Za poslednika se Nekerovih opet mislilo o finansiskim i upravnim popravkama, a da bi se zato imalo i oslonca u narodu, dva puta su sazivani na savetovanje viđeniji ljudi iz sva tri staleža (notabli), koje je sam kralj birao. Nu i ovi su ljudi oštro napadali neumešnost vladina rada. Vlada potom dođe ponovo u sukob i s parlamentima, koji su bili protivni novinama, ali ih po ukidanju, morade nanovo ustanoviti. Uskoro se tada (1787) javi misao o potrebi sazivanja državnih staleža, koji se nisu odavno sastajali (od 1614). Prvu misao o tom iznese junak u amerikanskom ratu Lafajet, koji je bio u prvom sazivu onih viđenijih ljudi, a ta je misao potom prihvaćena i od ostalih. Neker se tada primi po drugi put ministarstva samo pod pogodbom: da se sazovu državni staleži, na što prista i Luj XVI.

Ustavotvorna i zakonodavna skupština.[uredi]

Saziv državnih staleža. — Celokupno je javno mnjenje osećalo kao neminovnu potrebu sazivanje državnih staleža. I povlašćeni staleži i građani behu za to da se kraljevska vlast ograniči narodnim predstavnicima, ali samo oni nisu imali isti pojam o narodu. Plemstvo je i više duhovništvo pod narodom razumevalo samo skup od sva tri samostalna staleža, a građani sve ravnopravno građanstvo. Zbog nametanja danka i na povlašćene staleže, vlada se reši da bude veći broj predstavnika trećega staleža; ali ona ipak naiđe na velike teškoće, jer nije odlučila kako će se staleži sastajati i kako će rešavati. Dvorska je okolina želela da staleži rade po starom načinu (glasanje po staležima a ne pojedinačno), treći je stalež u svima pitanjima bio u velikoj protivnosti, a Neker nije spremio nikakva nacrta za rad staleškim predstavnicima. Međutim su birači svoje predstavnike snabdeli upustvima (cahiers des doléances), u kojima iskažu sve svoje želje. I u plemićskim, i u duhovničkim, i u građanskim upustvima stajaše: da se skupština državnih staleža pretvori u stalnu ustanovu. Osim toga, treći je stalež tražio ukidanje svih feudalnih prava i povlastica višim staležima, koji uostalom pristajahu na danak, ali su čvrsto čuvali druga prava svoja. Uz ovo, u svima je upustvima izjavljena želja za upravnim, sudskim i finansiskim reformama; za verskim trpljenjem, ličnom slobodom, slobodnom štampom itd. Pred izbore i za samih izbora iziđe nekoliko političkih spisa, od kojih je najznatniji bio arhimandrita Sija, u kojem se dokazivalo da je upravo treći stalež narod. Skoro su svi izabrani predstavnici bili slobodoumniji ljudi, od kojih je: duhovnika 291, plemića 270, i predstavnika trećega staleža 557, među kojima se Sije i grof Mirabo behu pročuli svojim protivničkim spisima.

Sastav narodne skupštine. — Skupština je državnih staleža otvorena u Versalju (5 maja 1789), ali nekoliko sedmica prođe u prepirci između staleža o načinu rešavanja. Najzad (17 juna) treći stalež izda znamenitu odluku, kojom sebe oglasi za narodnu skupštinu, kao predstavnika devedeset i šest od sto celokupnoga naroda, čime izgubi značaj skupljanje srednjovekovnih državnih staleža. Uskoro posle ove odluke trećem staležu priđe niže sveštenstvo i nekoji plemići, ali je dvor bio tim veoma nezadovoljan, i kralj naredi da se zatvori skupštinska dvornica. Tada se poslanici iskupe u jednom manežu (Jeu de Paume) i zakunu se jedan drugom: da se ne razilaze dokle Francuska ne dobije stalno državno uređenje, pa se sastajali ma gde. I drugi je sastanak već držan u jednoj crkvi, jer je manež bio zatvoren. Međutim dvor uskoro (23 juna) zakaže kraljevsku sednicu državnih staleža, u kojoj Luj XVI naredi da unapred staleži podvojeno rešavaju. Kada kralj napusti dvornicu i predstavnici dvaju prvih staleža iziđu za njim, treći stalež produži sednicu. Na zapovest jednoga dvoranina da se razilaze, Mirabo odgovori znamenitim rečima: da su se poslanici sastali po volji narodnoj i da ih je mogućno samo bajonetima udaljiti. Posle nekoliko dana kralj popusti, i gotovo svi poslanici uđu u sastav narodne skupštine.

Zauzimanje Bastija i ukidanje staroga poretka. — Dvor u stvari nije mislio popustiti. Stoga u okolini Pariza i Versalja stade skupljati veliku vojsku, što veoma uznemiri skupštinu i narod. Kada se uz ovo prenese glas da je od tada omiljenoga Nekera uzeta ostavka s naredbom da napusti Francusku, Pariz se pobuni, kojom su prilikom glavnu ulogu igrali gladni radnici zbog nemanja posla i skupoće hleba. Gomila sveta razgrabi oružnice i puškarske radnje, pa napadne državnu kulu Bastij (nekadašnji zamak i potom zatvor i političkih-krivaca) i ovlada tom tvrđavom (14 jula). Da bi stalo na put već započetom pljačkanju a i napadanju kraljevske vojske, pariski se građani takođe naoružaju i obrazuju narodnu gardu, izabravši za njena starešinu Lafajeta, plemićskoga poslanika. Ovim je narodna skupština spasena od dvorskih namera, a Luj XVI opet je popustio. On čak siđe u Pariz, gde se pokazivao narod s trobojnom narodnom značkom na šeširu (crvena i plava — pariska, a bela kraljeva; 1792 usvojena je i trobojna zastava).

Uzimanje i rušenje Bastija posluži kao znak za ustanak po svima pokrajinama. Osobito se uzbune seljaci, koji odrekoše plaćanje feudalnih dažbina, crkvenoga desetka i državnoga poreza. Oni su napali na zamkove, rušili ih i palili, pri čem je ubijeno nekoliko plemića i oblasnih upravnika. Kad o ovim događajima počnu stizati glasovi u Versalj, dva su slabodoumna plemića iznela u skupštini predlog: da se ukinu feudalna prava — nekoja prostim oduzimanjem, a nekoja otkupom. Tada je održana znamenita noćna sednica (4 avgusta), u kojoj se poslanici viših staleža takmičenjem odricahu svojih povlastica, a skupština donese odluke o ukidanju staleške nadmoćnosti, feudalnih i vlasničkih prava, crkvene desetine, povlastica pojedinih oblasti, gradova i udruženja, i objavi jednakost svega naroda pred zakonom u pogledu suđenja, plaćanja danka i zanimanja građanskim, vojnim i crkvenim dužnostima. Na taj se način za jednu noć sruši u Francuskoj ceo srednjovekovni društveni sklop i zameni se nestaleškim građanstvom.

Izbeglice; nova buna; klubovi. — U ovo je vreme narodna skupština već radila na novom uređenju francuske države. Ona se još na nekoliko dana pre zauzimanja Bastija nazvala Ustavotvornom (Assemclée nationale constituante), uzimajući pravo da za državu propiše novo uređenje. U dvoru se pak nije mislilo ni na kakva popuštanja, a međutim za onih nereda prilikom zauzimanja Bastija, nasta begstvo plemića, u čijem je broju prvi bio mlađi brat kraljev D'Artoa. Otišavši za granicu, izbeglice su radile kod tuđih dvorova da ih i vojskom pomognu protiv Ustavotvorne skupštine i naroda. U samom Versalju nisu gubili nadu na vojnički prevrat, i premda Luj XVI, posle zauzimanja Bastija, obeća da neće skupljati vojsku u Pariz, ipak u Versalj stizahu novi pukovi. Kada pak u Parizu, na jednoj oficirskoj zabavi, u prisustvu kralja i njegove porodice, oficiri zbaciše sa sebe trobojne značke, pariski se građani po drugi put uzbune, a ogromna se gomila sveta, u kojoj je bilo mnogo žena i u prvim redovima s oružjem i vikom: „Hleba! hleba!“ uputi na Versalj, prodre u sam dvor i zahte od kralja da se preseli u Pariz (5 i 6 oktobra). Ovo zahtevanje Luj XVI izvrši, a zbog toga se i Ustavotvorna skupština preseli u Pariz. Prvom je bunom (14 jula) skupština sačuvana od vojne sile, a drugom je (5 i 6 oktobra) lišena slobode u sredini uzbuđenoga stanovništva pariskoga, koje je svoju volju nametalo predstavnicima celoga naroda. Nu, u svakom je slučaju sada Ustavotvorna skupština bila najmoćnije telo u Francuskoj, čije su naredbe slušane. Međutim uz skupštinu poniče jedna druga snaga.

Pariz, kao prestonica onako ujedinjene Francuske, zadobi gotovo neograničeni uticaj na pokrajine preko osnovanih političkih klubova, koji se takođe zanimahu pitanjima o novom uređenju i savremenim događajima. jedan od takvih klubova, koji dobi naziv Jakobinski (prvo le club des Amis de la Constitution; nastanili ce u starom manastiru Jakobinaca, po čemu su od protivnika nazvani i čije je ime odjekivalo kroz celu revoluciju), steče najveći značaj, i to iz ovoga razloga: u njemu bejahu najomiljeniji poslanici, mnogi su članovi njegovi imali veliku moć kod pariskog stanovništva i on otvori svoje klubove po svima znatnijim gradovima francuskim. Po ovim klubovima zavladaju krajnja mišljenja, koja obuhvate i političke novine. Što se pak ranije osećao jači pritisak, tim se sada oštrije i drskije izražavahu protivnici staroga poretka.

Mirabo i narodna skupština. — Za ovoga se vremena u Ustavotvornoj skupštini počnu osnivati političke stranke. O čuvanju staroga poretka mišljaše mali broj predstavnika viših staleža, a ogromna je većina skupštinska bila za ustavnu monarhiju, pa čak i docniji republikanci, ne slažući se samo u glavnim tačkama pitanja o sastavu i pravima narodnoga predstavništva. Niko pak nije jasnije i trezvenije pojmio tadašnje događaje kao Mirabo. Među poslanicima se on u jedan mah izdigao na prvo mesto. Mirabo je imao um pravoga državnika: vladao je dobrim teoriskim i istoriskim znanjem u politici; imao je veliku podobnost da se brzo nađe u najsloženijim predmetima i da u isti mah radi pa rešavanju različnih pitanja, a ujedno je bio i prvi govornik u skupštini, u kojoj beše cvet tadašnje prosvećenosti francuske, te je umeo potčiniti svojem raspoloženju čak i take ljude, koji nisu delili njegovo mišljenje. Osetiv sam vlasničku samovolju i dopav jedno vreme zatvora, Mirabo posta vatreni zaštitnik lične slobode. I ako je bio poreklom plemić i ponosio se svojim precima, on ipak priđe narodnom pokretu tadašnjem, tražeći zaštitu narodnih prava i građansku jednakost. Nu Mirabo postavi sebi zadatak da utvrdi ono što se revolucijom do tada zadobilo, jer ga za ove tekovine s jedne strane plašahu dvorske i plemićske spletke, a s druge strane narodno uzbuđenje, koje je moglo preći u bezvlašće. Stoga htede da oslobodi kralja od uticaja njegove okoline i da narodnu skupštinu učini nezavisnom od pariskoga stanovništva, koje je rukovođeno klupskim demagozima. Po njegovu mišljenju, kralj je morao pristati na izvršene promene i ne pokušavati na povratak staroga poretka, a slogu između njega i narodnoga predstavništva trebalo je izvesti sastavljanjem ministarstva od najviđenijih članova narodne skupštine po primeru engleske parlamentarne vlade. On je bio protivan deljenju zakonodavne skupštine na dva doma i želeo je da kralj ima veto za skupštinske odluke, da se ne bi skupština učinila neograničenom i opasnom za vladaočevu slobodu. Mirabo ne privede u život ove svoje zamisli, jer je protiv njegovih saveta bio i dvor i narodna skupština, koja se razložno bojala da ve se kralj moći koristiti svojim veto i pri zaštićavanju staroga stanja.

Uskoro posle druge pobune pariske (oktobarske) Mirabo stupi u tajne odnose s dvorom, savetujući kralju da se izmiri s tadašnjim stanjem i da premesti narodnu skupštinu u mirnije mesto. Luj XVI i Marija Antoaneta čitahu njegove sastave, u kojima on izlagaše svoje misli, i čak ga nagrađivahu za te savete, ali ga nisu ni mislili slušati, jer su dobro pamtili njegov postupak u početku revolucije, a nisu ni poimali suštinu njegovih ideja. I narodna Skupština nije poimala Mirabove težnje a nije mu ni verovala, naročito od kada se ču da je u tajnim odnosima s dvorom, koji mu takođe nije verovao i nagrađivaše ga uostalom samo zato da mu ne bude neprijatelj. U svom je domaćem životu Mirabo imao gotovo neugledan primer čoveka od prekomerna uživanja, koji se sputavao dugovima i nije birao sredstva za dobivanje novaca. Stoga su poslanici mislili da se on toliko zauzimao za kralja, što je od neprijatelja revolucije potkupljen velikim novcem, a u klubovima i po novinama počnu ga za to čak i okrivljavati. Nu usred svojih planova umre posle kratke bolesti (2 aprila 1791). Veliki je tribun svečano sahranjen, kojom prilikom učestvovaše dvor, više duhovništvo, narodna skupština, narodna garda, klubovi i mnogo naroda. Svi su tada osećali da je s Mirabom sišla u grob velika politička snaga.

Narodno raspoloženje i praznik federacije. — Kada je umro Mirabo, već je druga godina revolucije bila na izmaku, ali se ipak onaj zatalasali pokret od prvih dana revoluciskih produžio za sve ovo vreme, i ogromna je većina narodna bila raspoložena i oduševljena. Još o jeseni prve godine revoluciske počeše ustanovljavati praznike u čast slobodi po mnogim mestima u zemlji, a od osobitoga je značaja bio praznik federacije, koji je kao početan nove budućnosti narodnoga jedinstva proslavljen na Marsovom polju pariskom po navršetku godine od zauzimanja Bastija (14 jula 1790). U proslavi je učestvovao kralj, narodna skupština, narodna garda iz cele Francuske i na stotine hiljada naroda. Nu ovo se raspoloženje narodno poče već menjati u trećoj godini (1791) i narod se već stade plašiti za sudbinu učinjenih promena. Najveća je plašnja bila od izbegličkih spletaka kod tuđih dvorova, naročito kada se doznalo da izbeglice čak skupljaju vojsku u pograničnim oblastima nemačkim.

Odnosi s drugim državama. — U isto vreme ponikoše nesporazumi i sukobi s tuđim državama. Uništavanje feudalnih prava nekim nemačkim knezovima u Elzasu, Lotaringiji i Franškontiji izazva nezadovoljstvo u Nemačkoj, a izgnanje papskih činovnika iz njegova Avinjona, koji je pridružen Francuskoj, veoma razdraži papu. Austrija je pak bila nezadovoljna tim, što su Francuzi pomagali belgiski ustanak, koji je izazvao Josif II svojim reformama. Među Francuzima je opet sve više rasla misao: da se revolucija ne može ograničiti samo na njihovu otadžbinu, već da se mora širiti i po ostalim zemljama. Sve je ovo spremalo sukob revolucionarne Francuske s Evropom, ali za ovaj mah (u 1791) Francuzi još nisu mislili o napadanju susednih zemalja i više su se bojali tuđinačkoga mešanja u njihove unutrašnje stvari a u korist staroga pokreta. Međutim, prvih godina revoluciskih Austrija, Pruska i Rusija behu zauzete deobom Poljske, a osim toga Austrija i Rusija ratovahu s Turcima, Rusija vojevaše sa Švedskom i Austrija umirivaše Belgiju i Mađarsku. Ovo je i zadržalo mešanje evropskih država u francuske poslove, što, razume se, nije bilo po volji izbeglicama i okolini Luja XVI.

Begstvo Luja XVI i posledice. — Mirabo je za života odvraćao kralja od veza s emigrantima i pozivanja u pomoć vojne sile tuđih država. Posle smrti Mirabove Luj XVI s porodicom tajno ostavi Pariz (u junu 1791) u nameri: da se dohvati istočne granice, gde je bilo više vojske, i da pomoću Leopolda II, brata Marije Antoanete, povrati stari poredak. Ovaj mu pokušaj ne ispade za rukom, jer bude zadržan na putu (u Varenu) i brzo vraćen u Pariz. Skupština ga stavi pod stražu i odluči od vlade do primanja novoga ustava. U taj se mah ustav dovršavao, a begstvo Luja XVI učini da se kraljevska vlast više ograniči od stranke koja je to želela i da se među stanovnicima pariskim počne raditi o zbacivanju njegovu. U ovom je smislu bila sastavljena peticija skupštini i izložena na potpis narodu na Marsovu polju (na „Oltaru domovine“). Pariski mer Baji i Lafajet dođu s narodnom gardom, da to spreče, ali iz gomile skupljenoga naroda polete kamenice na njih, na što narodna garda odgovori oružjem, te mnogi budu ubijeni i ranjeni (17 jula 1791). U isto se vreme u jakobinskom klubu stanu iskazivati republikanske misli i od njega se odvoji (16 jula) ustavno-monarhiski klub fejanski (Lafajet, Baji, Sije i dr.). Stanje pak Luja XVI izazva Leopolda II da predloži svima vladaocima zajednički rad u korist francuskoga kralja, i u tom je smislu sastavljen proglas, koji je potpisao Leopold II i pruski kralj Fridrih Vilhelm II. Ovo je tako pogoršalo položaj Luja XVI da ga tek sada počnu okrivljavati za dogovor s tuđincima protiv otadžbine.

Svršetak i nedostatci rada skupštinskog. — Pri ovakvim okolnostima Ustavotvorna skupština završi svoj posao. Novi je ustav iznesen Luju XVI, kome je ostavljeno: ili da ga primi ili da se odreče krune. On prista na prvo i zakle se na ustav, te bude oslobođen straže. Međutim Luj XVI van zemlje saopšti da je njegov pristanak na ustav iznuđen. Ovo već nije obećavalo stalnosti novom uređenju državnom. Novom pak ustavu nije dugovečnost ujamčena ni odlukom Ustavotvorne skupštine, kojom ustavovci spreče sebi izbor za Zakonodavnu skupštinu, koja se morala sastati po ustavu. Ova je odluka bila velikodušna, ali je nju savetovalo netačno poimanje demokratske jednakosti i ona se u primeni pokazala kao nerazumna. Članovi su Ustavotvorne skupštine pogrešno mislili da je dugo bavljenje u sastavu narodnoga predstavništva protivno građanskoj jednakosti i nisu mogli unapred videti da novi ljudi u Zakonodavnoj skupštini neće imati dovoljno iskustva i da neće s voljom čuvati njihovo svršeno delo.

Za skoro dve godine Ustavotvorna skupština svrši ogromni posao preuređenja svega državnoga i društvenoga života u Francuskoj. Može se reći da se stari poredak, koji je odavno trebalo preurediti, odmah srušio čim je dodirnut, i Ustavotvorna skupština morade sve iznova stvarati. U svojem neraspoloženju naspram pređašnjega poretka, ona se trudila da uništi sve ostatke starine, ne razmišljajući suviše o tome, šta je sasvim rđavo i šta bi se moglo popraviti ili zadržati. Pogreške su se u ovako složenom poslu mogle uvećati i zbog toga, što radnici, koji staviše sebi zadatak da preurede Francusku, u primeni behu malo poznati s pređašnjim stanjem, što nisu imali iskustva u državnim poslovima i što se suviše povedu za neostvarljivim mišljenjima, koja se nisu slagala s načelnim pogodbama stvarnosti. Sama je politička filosofija osamnaestoga stoleća bila više posledica čisto neostvarljivoga razmišljanja, nego zaključak iz posmatranja društvenog života. Uopšte, rad je Ustavotvorne skupštine: pokušaj preuređenja države i društava na osnovi učenja filosofije prirodnoga prava a po načelima slobode i jednakosti. Ogroman se pak značaj rada Ustavotvorne skupštine ogleda u tom, što se tadašnje francuske težnje raširiše i van Francuske.

Deklaracija prava. — Prvi je znatniji posao Ustavotvorne skupštine Deklaracija čovečjih prava, koja je na predlog Lafajetov objavljena posle dužeg pretresanja (12-VII-1789) i koja sadrži glavna načela o uređenju novoga društva i države. U deklaraciji je najbolje istaknuto načelo o slobodi ličnosti i o vrhovnoj vlasti narodnoj. Ona je glasila da se ljudi rađaju i da žive slobodni i jednaki u pravima, a prava su: sloboda, svojina, bezbednost i otpor ugnjetavanju. Načelo se cele vrhovne vlasti nalazi u narodu. Zakon je izraz opšte volje, i svi građani imaju prava učesestvovati u izdavanju zakona i u određivanju poreza, pred čim su svi jednaki. Društvena je ili državna vlast za sreću svih članova, a ne za ličnu korist onih kojima je poverena, a društvo ima prava tražiti računa od svakoga javnoga i odgovornoga vršioca svoje uprave. Država u kojoj nema jemstva za prava i podeljene vlasti, nema ustava. Osim toga, Deklaracija obezbeđuje vršenje državnih i društvenih dužnosti svima podobnim ličnostima, a ujedno objavljuje slobodu ličnosti od samovoljnoga zatvaranja, slobodu verskog mnjenja, slobodu reči, štampe i bezbednost privatne svojine. U svima se ovim izjavama Deklaracije prava pojavljuju samo težnje političkih pisaca osamnaestoga stoleća, poglavito Monteskija i Rusa, a sve se mogu ukratko izraziti revoluciskom lozinkom: sloboda, jednakost, bratstvo, što je poslužilo za osnovicu pri izradi novog ustava.

Novo uređenje po novom ustavu. — Novi je ustav (od 1791) bio osnovan na načelu narodne prevlasti (Ruso) ali s vladaocem i deobom vlasti (Monteskije). Vladalac je predstavnik narodni, a sve druge vlasti zavise od narodnoga izbora. Zakonodavnu vlast i opšte upravljanje državnim poslovima vrši zakonodavno telo, čiji su članovi (750) birani na dve godine. Narod se deli na aktivne i pasivne građane; političkim se pravima koriste samo aktivni građani, čiji je najmanji porez morao biti jednak trodnevnoj zaradi, što se kosilo s Deklaracijom prava. Prema zakonodavnom telu kralj ima veto, ali ako neka odluka, koju kralj ne odobri, prođe kroz tri naizmenična zakonodavna tela, ona dobiva zakonsku silu i bez kraljeve saglasnosti. Prema ovome je glavni značaj kraljev bio u izvršivanju vlasti. Kraljeva se ličnost priznaje za svetu i neprikosnovenu, ali se ukidanje i menjanje ustava smatra kao odricanje prestola. Kralj vrši vlast samo preko odgovornih ministara pred skupštinom, a ministri ne mogu biti skupštinski članovi. U stvari, ni kralj ni njime naimenovani ministri nisu imali mogućnosti upravljati državom, jer činovnici nisu zavisili od njih. Ustavotvorna je skupština ukinula deljenje Francuske na provincije, koje su istoriski i geografski postale, i razdelila zemlju na osamdeset tri departmana, koji su izdeljeni na distrikte i komune, pri čem se rukovodilo čisto neprimenjenim načelima geometrijske i artimetičke jednakosti. Prema načelu narodne vrhovne vlasti, uprava je komuna (seoskih i gradskih), distrikata i departmana morala biti izborna, što je činilo potpuno nezavisnom od središne vlasti. Departmanska je uprava bila od trideset i šest članova, čija je polovina obnavljana posle dve godine, a deljena je na savet, koji zasedava mesec dana u godini, i stalnu direktoriju od osam članova. Distriktska uprava beše od dvanaest članova, koji zasedavaju petnaest dana u godini i od kojih četvorica čine distriktsku direktoriju. Po jedan je izabrani prokurator generalni pridavan na četiri godine svakoj direktoriji. Opštinska (komunska) je uprava bila od saveta i mera. Za staroga poretka Francuska nije bila vična samoupravi čak ni u poslovima mesnim, a sada su i državni poslovi došli u ruke izabranih organa mesne samouprave. Pored uprave, i sudovi su bili izborni,, a prema ugledu je na Englesku uvedena i porota.

Isto je načelo narodne vlasti uvedeno i u ovako nazvano građansko uređenje duhovništva, čemu je prethodila izmena njegova položaja. Duhovničke su povlastice bile ukinute a tako isto i desetina. Zemlja je crkvena oduzeta i zajedno je s kraljevskim posedom činila narodno imanje, kojim je obezbeđen državni dug, a kaluđerstvo objavljeno kao protivnost ličnoj slobodi. Duhovništvo je obezbeđeno državnom platom kao i činovništvo. Sve je ovo izmenilo spoljni položaj duhovništvu u društvu, ali nije diralo unutrašnje uređenje crkveno. Načelo je verske slobode tražilo da se svetovna vlast ne meša u unutrašnji život crkveni, ali je Ustavotvorna skupština gledala na crkvu kao na državnu ustanovu i stade je prilagođavati novim načelima. Po građanskom uređenju duhovništva, francuska se crkva učini nezavisnom od pape; granice se pojedinih episkopija moradoše poklapati s departmanskim granicama, a ukinu se nazivi arhiepiskopa, abata, kanonika i dr. I sveštenici su i episkopi birani, a pri njihovu su izboru mogli učestvovati i nekatolici. Donošenjem ovakoga uređenja skupština učini dosta neprilika, jer isprva pri oduzimanju crkvenih imanja i ukidanju desetine, čim se ranije koristilo uglavnom više duhovništvo, gotovo je sve niže sveštenstvo bilo na strani skupštinskoj; ali sada većina toga sveštenstva bejaše nezadovoljna novim uređenjem, koje je diralo verska ubeđenja, a po mnogim se mestima i pastva povede za duhovnim vođama svojim. Ovo proizvede u Francuskoj verski raskol i izazva tadašnju državnu vlast na gonjenje ljudi, koji se ne htedoše potčiniti novom uređenju verskom.

Novi se ustav i građansko uređenje crkveno nije održalo u Francuskoj. Međutim postanu stalnim odluke skupštinske s one noćne sednice (4 avgusta) o ukidanju staleških, pokrajinskih, feudalnih i vlasničkih prava. Ukidanje pak ovih prava donese građansku jednakost, te su se svi Francuzi dužni bili nazivati građanima, jer su uništeni svi plemićski činovi s njihovim nazivima i grbovima. U pravima su izjednačene i sve veroispovesti. Ukidanjem cehova objavljena je sloboda proizvodnje i rada, pri čem se rukovodilo fiziokratskim učenjem.

Produženje revolucije. — Uopšte, ova je francuska revolucija imala demokratsko obeležje, ali je buržoazija u njoj glavnu ulogu igrala i glavne koristi od nje dobila. Deljenje je građana na aktivne i pasivne oduzelo politička prava skoro trećini odraslih Francuza, koji tim, razume se, nisu bili zadovoljni. Koliko su oduzeta politička prava siromašnijim građanima, vidi se po tom, što se i za učestvovanje u departmanskim skupštinama tražilo prilično bogatstvo. Na ovaj se način buržoazija učini prvim redom društvenim, a, pored toga, ona se i obogati kupovanjem crkvenog imanja, za koje je skupština rešila da se prodaje u korist otplate državnoga duga. Revolucija se pak ne svrši uvođenjem u život novoga ustava. Rđavo je imovno stanje narodno bilo stalan izvor za nerede, ali je i glavni uzrok i daljem pokretu bio u glasovima o dvorskim namerama, izbegličkim spletkama, namerama tuđih dvorova, u nezadovoljstvu gotovo većine građanstva zbog oduzimanja političkih prava siromašnijim redovima i zbog teških pogodaba za otkup feudalnoga prava, kao i o mešanju vlasti u verske poslove. Nemirno je raspoloženje i razdraženje narodno obezbeđivalo uspeh jakobincima, koji su imali jako uređenje u celoj zemlji i odlikovali se dobrim stranačkim redom. Oni su nalazili da revolucija još nije svršena i težili da se potpuno ostvare načela Rusova.

Zakonodavna skupština. — Čim Ustavotvorna skupština presta, njeno mesto zauze Zakonodavna skupština (od 1 oktobra 1791 do 21 septembra 1792), za koju su izabrani novi i još manje iskusni ljudi. U ovoj se skupštini osnuju ovake stranke: desnu stranu u skupštinskoj dvornici zauzeše ustavni monarhisti (fejanci), sredinu ljudi bez jasno opredeljenih pogleda, a levu su stranu činile dve stranke: žirodinci i montanjari. Prva je od ovih dveju („levica“) bila sastavljena od veoma podobnih ljudi i imala nekoliko odličnih govornika, a dobi ime po žirondskom departmanu, odakle joj behu vođe. Najznatniji su njeni predstavnici: Vernjo, Briso i Kondorse, matematičar i filozof. Njihov uticaj na skupštinu i narod sprečavahu montanjari, koji dobiju ime zauzimanjem gornjih klupa u amfiteatralnoj dvornici skupštinskoj („brdo“) i čija glavna snaga beše u jakobinskom klubu. Glavni su montanjarski predstavnici, koji i ne behu u skupštini, ovi: vlastoljubivi i jednostrani Robespier, najžustriji član jakobinskog kluba, daroviti ali poročni Danton, osnivač kordelierskoga kluba demokratskog; i pomamni Marat, koji dobi naziv Prijatelj narodni po svojim novinama i koji propovedaše potpuno istrebljenje revoluciskih neprijatelja. Takmičenje se između žirondinaca i jakobinaca poče u prvim mesecima Zakonodavne skupštine i posta jednim od glavnih činilaca unutrašnje povesnice ustaničke.

Žirondinsko ministarstvo i početak ratova. — Ustavotvorna skupština ostavi u nasleđe Zakonodavnoj borbu s najvećim neprijateljima revolucije: s izbeglicama, koji su u tuđini radili protiv Francuske, i s duhovnicima, koji nisu priznali crkvene reforme (nezakleti sveštenici). Zakonodavna skupština odluči da se oduzmu izbeglicama imanja a da se nepokorni duhovnici liše građanskih prava i. da se čak i zatvore. Luj XVI ne hte potvrditi skupštinske odluke o izbeglicama i nezakletom sveštenstvu, što proizvede veliko nezadovoljstvo kod naroda. Ujedno s ovim, na kralja se sve više sumnjalo da ima tajne odnose s tuđim dvorovima. Žirondinci i u skupštini, i u klubovima, i po novinama, na izazivačko ponašanje tuđih vlada, propovedahu potrebu da se odgovori ratom naroda protiv kraljeva i okrivljavahu ministre za izdajstvo. Luj XVI najzad uze ostavku od ministarstva i naimenuje novo ministarstvo od žirondinskih jednomislenika („Ministarstvo g-đe Rolan“: jer ova žena ministra unutrašnjih poslova iz svoga salona, kao političkog središta, imađaše veliki uticaj). Žirondinsko ministarstvo objavi rat Austriji (u aprilu 1792), gde tada vladaše sin Leopolda II Franja II (1792-1835). U savez s Austrijom stupi i Pruska, i to bi početak revoluciskih ratova, koji imađahu velikoga uticaja na celu Evropu. Uskoro, međutim, Luj XVI uze ostavku i od ovoga ministarstva, što izazva narodni ustanak u Parizu (20 juna 1792). Gomila ustanka ovlada kraljevim dvorcem i gonjaše Luja XVI da potvrdi skupštinske odluke o izbeglicama i duhovnicima i da povrati žirondinsko ministarstvo. Tek pred veče kralja oslobodi od ove gomile pariski mer Petion.

Konvenat i prva republika.[uredi]

Pad monarhije. — Međutim, glavni zapovednik savezne austrisko-pruske vojske vojvoda od Braunšvajga dogovorno s izbeglicama izda proglas, u kojem zapreti Francuzima kaznama, spaljivanjem domova i rušenjem Pariza, ako se kralju učini štogod. Ovo izazva u prestonici nov ustanak (10 avgusta 1792), kojom prilikom bude pogubljena kraljeva straža od Švajcaraca i nekoliko dvorana, a kralj se s porodicom s spase begstvom u dvornicu Zakonodavne skupštine. Tada skupština u kraljevu prisustvu donese odluku: da se on razreši od vlasti i da se stavi pod stražu, a za rešenje pitanja o novom uređenju Francuske sazvana je nova skupština pod nazivom Narodni konvenat (od 21 septembra 1792 do 26 oktobra 1795). Tada se ukide novi ustav (od 1791), a Zakonodavna skupština ustupi izvršnu vlast novom ministarstvu, u kojem ministar pravde posta Danton, jedan od glavnih pokretača poslednjega ustanka (od 10 avgusta). Cela je Francuska u to vreme preživljala burne dane: unutra behu neredi, spolja je nastupao neprijatelj, vojska nepodobna, a vojskovođe nepouzdane. Posle ovoga prevrata u Parizu, Lafajet, koji zapovedaše jednim odeljenjem vojske, htede poći na prestonicu da uguši nered, ali ga vojnici ne poslušaše i on pobeže u Nemačku. U Parizu se samo govorilo o zaveri i izdajstvu, a razdraženje narodno pređe svaku granicu. Grad je bio u vlasti novoga opštinskoga saveta (komuna), koji zauze opštinsku zgradu prilikom poslednje pobune (noću 10 avgusta). Danton dobije od Zakonodavne skupštine dopuštenje da se mogu istraživati izbeglički rođaci, nezakleti sveštenici i druga sumnjiva lica. Agenti novih vlasti i najrevnosnije pristalice njene počnu tada hvatati sve na koje se moglo posumnjati, i kada se zatvori napuniše ljudima i ženama, starcima i decom, počnu ih prosto ubijati: u zatvor su ušle pijane čete ubica, sastavljene od društvenoga taloga, i tu su vršile svoju divlju presudu prvih dana meseca septembra („septembarski pokolj“). Izbori su za konvenat svršeni pod utiscima ovih užasa i neprijatnih vesti s istočne granice, koju pređe austrisko-pruska vojska, ali ova najezda neprijateljska na zemlju izazva burno oduševljenje kod francuskoga naroda i na granicu potrče gomile dobrovoljaca. Baš pred sam dan sastanka narodnoga konventa Dimurije odbi napad pruski kod Valmija (20 septembra 1792), posle čega Francuzi pređu u nastupanje i počnu osvajati.

Stranke u konventu. — U narodnom su konventu žirondinci zauzeli desnu stranu, levu — jakobinci — montanjari, a središte — nerešljivi ljudi („ravnica“), koji su se neprestano kolebali između prvih dveju stranaka. I žirodinici su i jakobinici bili demokrati i republikanci, poklonici Rusovi i obožavaoci starih republika; alu su se pak razlikovali u svima važnijim tačkama. Žirondinci behu vatreni zaštitnici lične slobode i plašili su se svemoćnosti državne ma i u republikanskom obliku, a ujedno s tim nisu voleli nasilje narodne gomile. Prema ovom oni stupe u borbu s novim gradskim savetom i s Dantonom, koji su izvršili septembarski pokolj. Na protiv, montanjari behu za politiku straha („teror“), za neposredno delovanje narodne gomile protiv svih nejednomislenika, za državnu vlast s neograničenim punomoćstvom i za ugušivanje težnje ličnoj slobodi, u kojoj su gledali izvor svakom društvenom zlu. U stvari jakobinci u obliku republikanske diktature obnavljahu svu vlasničku primenu stare monarhije i to s većom odlučnošću i jačinom. I dok žirondici behu rastureni, jakobinska stranka beše odlično ujedinjena i uređena. Uostalom, sam francuski narod, starim poretkom spremljen, više je za potčinjavanje sili no za korišćenje slobodom, te najzad jakobinci i odnesu pobedu.

Proglašenje republike i suđenje kralju. — Konventov je prvi posao bio proglašenje francuske republike (11 septembra 1792). Stoga žirondinci stave pitanje o suđenju kralju. Jakobinci se čvrsto uhvatiše za tu misao, pri čem Robespier izjavi da kraljevo delo nije za sud, nego će se protiv njega upotrebiti politička mera, i da Luj mora umreti, da bi živela republika. U samoj stvari, s pravnoga gledišta, nije bilo osnove za suđenje kralju, koji je po novom ustavu (od 1791) bio neodgovoran i s kojim se moglo razračunati samo odricanjem prestola. Žirondince je uplašila otvorena izjava jakobinska da Luj XVI mora umreti radi učvršćivanja republike, te su izmišljali sredstva za kraljevo spasenje i predlože da se konventska presuda narodu preda na potvrdu, čega se opet bojahu jakobinci. Najzad otpoče suđenje, pri čem se Luj XVI držao prilično dostojanstveno; ali žirondinci nisu imali dovoljno snage da ga spasu od kazne. Ogromnom je većinom glasova Luj Kapet proglašen za krivca kao zaverenik protiv narodne slobode i opšte bezbednosti državne. Pozivanje je na narod odbijeno takođe ogromnom većinom, pri čem glasaju i mnogi žirondinci. Međutim, za smrtnu kaznu glasa neznačajna većina. U broju, koji glasaše za ovakvu kaznu, bio je i kraljev rođak vojvoda Orleanski, koji se poče nazivati građanin Filip Egalite, hoteći s tim da spase od oduzimanja svoje veliko imanje. Presuda je nad kraljem uskoro izvršena (21 januara 1793). Ovaj je događaj proizveo strašan utisak za celu Evropu i protiv se revolucije sastavi veliki savez (ili prva koalicija 1799-95) sa zadatkom da se povrati u Francuskoj monarhija i pređašnji poredak.

Početak terora i napad na žirondince. — U ovo vreme, kada Francuskoj zapreti nova najezda tuđinska i narod bejaše gotov dići se kao jedan čovek protiv spoljašnjega neprijatelja, bila je borba između žirondinaca i montanjara. Prvi htednu stati na put teroru, a njima je gotov bio prići i Danton, koji se pokazao kao darovit poslenik, ali ga žirondinci odbiju, ne hoteći imati udela sa septembarskim ubicem. Naprotiv, montanjari, kojim se za glavnoga vođu istače Robespier, htednu produženje terora, imajući uza se jakobinski klub i niže slojeve pariskoga stanovništva („sankiloti“). Montanjari su prosto tražili uzroka za svađu sa žirondincima. Uskoro je (u proleće 1793) Dimurije bio razbijen u jednom sukobu, i pobegao je preko granice sa sinom Filipa Egalite, koga je hteo pomoću vojske dovesti na francuski presto. Ovo je stavljeno u greh žirondincima, jer se Dimurije računao kao njihov đeneral. S ovom pak spoljašnjom opasnošću udruži se i unutrašnja buna, jer Vandeja i Bretanja, rukovođene nezakletim sveštenstvom i plemićima, ustanu protiv konventa. Za spasenje otadžbine konvenat odluči da se skupi trista hiljada boraca i da se način terora uvede u celoj upravi. Na uređenju se francuske vojske osobito odlikova Karno. Izvršna je vlast s neograničenim punomoćstvom predana značajnom Komitetu društvenoga spacenja, koji je slao po provincijama svoje komesare (poverenike) od konventovskih članova. Glavnim se oruđem terora načini Revolucioni sud, koji je rešavao delo skoro bez ikakvih propisa i osuđivao na gilotinovanje samo po sumnji. Sve je ovo bilo uglavnom delo Dantonovo, koji se, odbijen od žirondinaca, približi montanjarima. Na podsticanje su ove stranke dva puta (pri kraju maja i u početku juna) gomile narodne upadale u konvetovsku dvornicu i tražile isključenje žirondinaca i predavanje Revolucionom sudu, kao izdajnika. Konvenat ustupi tom nasilju i isključi najvidnije žirondince, od kojih neki posle pobegoše iz Pariza, neki biše zatvoreni, a neki predani Revolucionom sudu. Još se više osili teror kada jedna prijateljica žirondinska, mlada devojka Šarlota Korde, nožem usmrti Marata, koji je najviše raspaljivao na pokolj, i kada se diže ustanak u Normandiji i nekim većim gradovima (Bordo, Lion, Marselj, Tulon), u kojem učestvovahu i odbegli žirondinci. Ovaj pokret i učini da se žirondinci okrive za federaciju, t. j. težnju da se Francuska razdeli na nekoliko saveznih republika, što bi bilo opasno zbog tuđinske najezde. Međutim su jakubinci odlučno tražili jaku centralizaciju jednu nerazdeljenu republiku.

Jakobinska diktatura. — Posle pada žirondinaca, od kojih mnogi biše gilitinovani (među njima i g-đa Rolan), a neki završiše samoubistvom (Kondorse), gospodari položaja postanu jakobinski teroristi s Robespierom na čelu. U ovo je vreme Francuskom upravljao Komitet društvenoga spasenja, koji je zapovedao pomoću Komiteta opšte bezbednosti i konventskih poverenika po pokrajinama, koji su od jakobinaca sastavili revolucione komitete. Najznatniji je pomoćnik Robispierov bio mladi pesnik Sen Žist, koji je maštao o uvođenju spartanskoga državnoga i društvenoga poretka kod Francuza. Sam je Ribespier bio uskih pogleda, krajnji zanešenjak i nemilostiv; glava mu je bila napunjena stavovima iz Društvenoga ugovora Rusova, a služio se nerazumljivim izrazima u oholom govoru o vrlini i sreći čovečanskoj. On je potpuno bio ubeđen u tačnost svojih težnja i sve nejednomislenike smatrao za neprijatelje čovečjeg roda. Ljudi iz njegove stranke sastave nov ustav („Ustav od 1793“) na širokoj osnovi vrhovne vlasti narodne; ali i ako je primljen opštim glasanjem narodnim, jakobinska stranka reši da se ne uvodi u život dok se ne uklone svi neprijatelji republički. Jakobinci se uglavnom oslanjahu na male zanatlije i prestoničke radenike, u korist čiju konvenat izda zakon o najvišoj ceni za proizvode.

Konventsko ugušivanje ustanka i gilotinovanje. Konvenat s velikom odlučnošću i brzinom uguši ustanak po pokrajinama Umirivanje je ustanka i zavera, često i zamišljenih, svršeno s najvećom surovošću. Pohvatani su ustanici u Lionu ubijani kartečima, i sam su grad hteli sravniti sa zemljom, a u Nantu su gomile sveta topljene u Loaru. U Parizu je Revolucioni sud gilotinovao svakoga meseca na stotine sumnjivih lica ili konventskih protivnika. Osim žirondinaca, tada su gilotinovani: Marija Antoaneta, Filip Egalite, Malerb, ministar i advokat Luja XVI, hemičar Lavoazije, pesnik Šenije i mnoga druga viđena lica. Nu i među samim pobediocima poče razdor, te se stanu slati na gilotinu svi koji se bez pogodbe ne potčinjavahu Robespieru. .

Ukidanje katoličanstva i gilotinovanje glavnih terorista. — U doba se terora pojavi u pobedničkoj stranci neprijateljska gomila hrišćanstvu. Ona uspe da konvenat (u jesen 1793) zameni hrišćanski kalendar republikanskim, po kojem su godine brojane od proglašenja republike i po kojem su izmenjana imena meseca. Jesenji: vandemier, brimer i frimer; zimski: nivoz, plivoz i vantoz; proletnji: žerminal, florial i prerial, letnji: mesidor, termidori friktidor. Svaki je mesec imao trideset dana i delio se na dekade, a višak je prestupne godine praznovan, kao i deseti dan (décadi) mesto nedelje. Ovaj je kalendar važio do 1806. Uz ovo se javi težnja da se u Francuskoj mesto katoličanstva uvede kult razuma, što usvoji opštinski savet u Parizu i što po provincijama širiše konventski poverenici. Katoličke crkve stanu zatvarati, a u Bogorodičinoj crkvi pariskoj u čast razuma ustanove praznik, što se potom činilo i po drugim mestima. Držeći se deističkih nazora Rusovih, Ribespier je bio protivan tom i govorio u konventu i u klubu protiv ateista, a i Danton usta protiv religioznih maskarada, nazivajući tako praznovanje u čast razumu. Na čelu je ove verske gomile bio cinički Eber, koji je težio za uništenjem svega staroga. Međutim Danton zatraži da se prekrati teror, bez kojega bi se francuska republika mogla spasti i od spoljašnjih neprijatelja i od unutrašnjih protivnika. Za Robespiera ebertisti behu suviše preterani, a dantonisti, na protiv, odviše umereni, te povede borbu i protiv jednih i protiv drugih u konventu. Posledica je ove borbe bila da se prvo Eber sa svojim pristalicama, pa zatim Danton sa svojim jednomislenicima zatvore, predadu Revolucionom sudu i gilotiniraju (u proleće 1794). Danton htede pre izvršenja zagrliti svoga druga Sešela, ali ga izvršilac zaustavi. „Ti hoćeš dakle da budeš suroviji od smrti“, reče moćni tribun ; „odlazi, nećeš sprečiti da se naše glave zagrle u dnu kotarice“. Posle ovoga Robespier nije imao suparnika, i prvi mu posao bi da konventskim dekretom ustanovi u Francuskoj poštovanje Vrhovnoga bića prema građanskoj veri Rusovoj. Novi je kult svečano obavljen naročitom ceremonijom, koju je izveo sam Robespier, pri čem je igrao ulogu prvosveštenika građanske vere.

Preko očekivanja se potom osili teror. Revolucioni sud dobi pravo suđenja i konventskim članovima bez konventskoga rešenja. Najzad suvišnim terorom Robespier zaplaši i same teroriste, osobito kada se poče govoriti o njegovoj diktaturi, te se među njima sklopi zavera protiv, njega i njegovih najbližih pomagača i oni budu zatvoreni (9 termidora II godine — 27 jula 1794). Opštinski ih savet oslobodi silom, ali Komitet društvenoga spasenja i konvenat pošlju vojnike i narodnu gardu, te iznova budu zatvoreni. Drugoga dana gilotiniraju Robespiera sa Sen-Žistom i drugima. Broj je žrtava revolucionoga suda pariskoga bio 2763.

Svršetak konventa. — Ljudi koji obore Robespiera dobiše naziv termidorci, a posle ovoga događaja revolucija poče opadati. Sve što je bilo ugnjetavano za terora podiže glavu i stade pomagati termidorce. Najzad jakobinski klub bi zatvoren (pri kraju 1794), a zaostali se žirondinci vrate u konvenat (u početku 1795). Pristalice oborenih terorista dva puta uzbune parisko stanovništvo protiv konventa (12 žerminala i 1 preriala 1795); ali konvenat obe pobune vojskom uguši i kazni nekoliko pređašnjih terorista („poslednji montanjari“). Konvenat izradi nov ustav („Ustav II godine“, 1795), po kojem je zakonodavno telo deljeno na dva doma: Savet od pet stotina (Cinq-Cents), koji predlaže zakone, i Savet starijih (Anciens od 250 članova), koji odobrava zakone. Za članove je saveta određen veliki cens, a izvršna je vlast data petorici direktora („Direktorija“), koji su naimenovali ministre i druge činovnike. Bojeći se da novi izbori ne dadu većinu protivnicima republike, konvenat reši da je prvi put obavezno izabrati za oba doma dve trećine konventovaca. U narodu se tada zaista počela javljati reakcija protiv republike, što su podsticali rojalisti, i kada konvenat objavi svoje rešenje, rojalisti u samom Parizu dignu ustanak protiv njega, pri čem najvećega uticaja uze buržoazija, koja se bojala od povratka jakobinske vlade. Konvenat je ovoga puta spasao Napoleon Bonaparta, koji buntovnike rastera kartečima (13 vandemiera — 5 oktobra 1795). Uskoro se po ovom konvenat raziđe (26 oktobra) i ustupi svoje mesto direktoriji i dvama zakonodavnim telima (sastala se 28 oktobra 1795).

Konventovi poslovi. — Za konventske su vlade ustanovljeni: Institut s deobom na stručne akademije, mesto stare akademije, normalna, politehnička, medecinska, pravna i veterinarska škola, muzej istorisko-prirodnjački, konservatorija umetnosti i zanata, muzička konservatorija; preuređena je narodna nastava, pripreman je građanski zakonik, uređen je narodni dug, usvojen je metarski sistem na osnovici naučnoj i upotrebljen je telegraf i vazdušni balon u ratu, te je konvenat, vele Francuzi, bio i veliki i strašan.

Direktorija. — Novi je ustav (II godine) trajao četiri godine (1795-99), za koje je vreme državom upravljala direktorija. Od pada Robespierova u Francuskoj nasta malaksalost i razočarenje. Politička su načela s opštim koristima zapostavljena, a na prvo su mesto stavljene lične koristi i težnja za životnim nasladama. Uz ovo je novi ustav stalno povređivan baš od onih ljudi koji behu najpozvaniji da ga štite, a rojalisti su međutim sve više napredovali. Drugi su izbori (1797) dali rojalistima većinu u oba doma što nagna republikanske direktore da pomoću vojske očiste savet od rojalista i da upotrebe čitav niz terorskih mera („18 friktidor“). Jednom direktori, pomoću saveta, nasilno istisnu iz sastava direktorije svoja dva druga. Ovakim se opštim povredama ustavnim nisu mogla utvrditi osećenja zakonitosti kod naroda. Pristalice jakobinske nisu takođe mirovale i ranije se (1796) u njihovoj sredini stvori zavera jednakih, na čelu koje je stajao Grah Babef, koji je maštao o uvođenju komunizma. Zavera bude otkrivena, a Babef osuđen na smrt (sam se probo 1797). Uopšte, niko nije verovao u stalnost ovoga stanja, koje je stvoreno novim ustavom (II godine), a zemaljska je uprava bila u najvećem rastrojstvu i zbog nesloge u direktoriji.

Revoluciska vojska. — Za ovoga je direktorskoga doba od ovakoga unutrašnjega stanja sasvim drukčije stajala revolucijska vojska i spoljašnji poslovi republikanske uprave. Kada je Francuska ratovala (1793) s prvim savezom evropskim, konvenat je pokazao neobičnu odlučnost u zaštićavanju zemlje. Karno je za kratko vreme skupio i uredio nekolike vojske, u kojima se istakoše za vojskovođe predu-zimljivi i odlučni ljudi iz svih redova društvenih. U vojsku su stupali: koji su želeli svojim grudima zaštiti otadžbinu, koji su maštali o širenju republikanskoga uređenja i demokratskoga poretka po celoj Evropi, koji su želeli za Francusku vojne slave i zavojevanja, koji su silom nagonjeni zbog neslaganja s republikom i koji su u vojnoj službi gledali bolje sredstvo za lično odlikovanje i napredovanje. U novoj je demokratskoj vojsci bio otvoren put do najviših činova svakom podobnom čoveku, i tada nije malo znamenitih vojskovođa postalo od prostih vojnika. Međutim, malo po malo revolucionarni žar republikanske vojske ustupi mesto čisto vojničkom oduševljenju i rodoljublju, i njoj slava Francuske posta milijom od njene slobode, a konvenat se i direktorija držahu oslanjanjem na ovaku vojsku (13 vandemiera i 18 friktidora). Direktorija je imala naročitih pobuda da kod naroda pojača vojni duh; ona je tim odvlačila pažnju s unutrašnjega rastrojstva i imovno zemlju popravljala. Revolucija nije popravila rđavo stanje finansisko, jer su stalni neredi unazadili proizvodnju i trgovinu. Još je Ustavotvorna skupština pustila u saobraćaj papirni novac (asignati), obezbeđen crkvenim imanjima; ali tom novcu tako pade cena, da se njim ništa nije pomoglo. Direktorija je za popravku finansijskoga stanja izumela drugo sredstvo: udari veći danak na sve zavojevane zemlje, i tada se u Francusku stekoše novci i holandski, i nemački, i talijanski u tolikoj količini, da je njima bilo mogućno produžiti i ratovanje.

Mladost Napoleonova. — U doba se direktorije istače i onaj čovek, kome je bilo suđeno da postane vladaocem u Francuskoj. Bio je to Napoleon Bonaparta. On se rodio na Korzici (1769), koja je tek bila pripala Francuskoj (1768), a poreklom je od nižega plemstva. U desetoj ga godini roditelji dadnu u Briensku školu a potom svrši vojnu školu u Parizu, gde je naimenovan cadet gentil-hommes (1784), a koju je završio kao artiljeriski potporučnik. Kada je otpočela revolucija, bilo mu je tek dvadeset godina i odmah je pristao uz novi pokret, a za terora je stajao u vrlo bliskim odnosima sa Robespierovom strankom, zašto u malo ne postrada posle njena pada (posle 9 termidora zatvoren i izgnan iz službe). Prvi je put svoju vojnu darovitost pokazao kod Tulona (1793), koji se pobunio protiv konventa i koji se bio predao Englezima, a potom sačuva konvenat od jedne pariske pobune (13 vandemiera 1795) zašto dobi nanovo službu i generalski čin. U doba se direktorije Bonaparta sprijatelji s direktorom Barom, i dvadesetsedmogodišnji đeneral posta glavnim zapovednikom vojske, koja je određena na vojnu u Italiji (1796). U ovo je vreme on još jednom pomogao republikansku stranku u Parizu preko jednoga svoga đenerala (18 friktidora).

Značaj revoluciskog ratovanja. — Francuska je revolucija planula posle smrti Fridriha II a za života Josifa II i Katarine II, koji su najvidniju ulogu igrali u međunarodnim odnosima. U osamnaestom stoleću evropske vlade hotimično pomagahu i čak podsticahu unutrašnje smutnje kod suseda kada je to bilo korisno za njih, pa tako smatrahu i ove događaje u Francuskoj dok ne pojmiše da su oni uopšte napereni protiv monarhiske uprave i tadašnjega poretka. Što se tiče prosvećenih ljudi, koji behu pod uticajem ideja osamnaestoga stoleća, oni su bili oduševljeni revolucijom do početka terora, koji mnoge od nje odvrati. Francuzi sami objave rat staroj Evropi u licu Austrije (1792), a po tom konvenat svečano oglasi: da republika vodi rat za slobodu svih naroda. S druge strane, demokrati i uopšte stanovnici susednih zemalja pozdravljahu pojav francuske vojske kao izbavitelja od apsolutizma i feudalstva, te je sasvim pojmljivo što se tada protiv Francuske diže gotovo cela Evropa staroga poretka. Međutim u saveznika nije bilo jednodušnosti, jer je svaki gledao da ostvari svoje želje. Između .ostaloga, Austrija i Pruska, koje prve povedoše rat s Francuskom, behu zauzete događajima u Poljskoj, čija je baš tada druga (1893) i treća (1795) deoba izvršivana. I zbog revolucionarnoga žara samih Francuza i saosećanja pojedinih stanovnika u susednim zemljama, a tako isto i zbog uzajamnoga nepoverenja savezničkoga i njihova zanimanja i poljskim pitanjem, Francuska republika ne samo što odbi tuđu najezdu, nego izvrši čitav niz zavojevanja.

Revoluciski ratovi prvih godina. — Revoluciski su ratovi (1792-99) povratili Francuskoj njenu pređašnju vojnu slavu. U samom početku Francuzi odbiju Pruse kod Valmija i pobede Austrijance kod Žemape, posle čega brzo zauzmu Belgiju (Dimurije), u kojoj je bio ustanak zbog reforama Josifa II. Tada Francuzi zavladaju levom obalom rajnskom i prisajedine Francuskoj Savoju i Nicu. Porajnski Nemci i Savojci sami pristanu uz Francusku (1792). Posle kažnjena Luja XVI, osim Austrije i Pruske, protiv Francuza se diže Engleska, Holandija, Španija, Sardinija, talijanski i ostali nemački vladaoci (prva velika koalicija), te Francuskoj opet zagrozi najezda tuđe vojske. Nu nakon malih nedaća (poraz Dimurijev), republikanska vojska odbi saveznike, kojom se prilikom istače nekoliko znamenitih vojskovođa, kao: Hoš, Moro, Pišegrije i dr. Pišegrije zauze Holandiju, koja bude od federativne republike aristokratske pretvorena u jednu i nerazdeljenu Batavsku republiku demokratsku, kao saveznicu francusku. Uz ratni uspeh ove godine (1795) dođe i diplomatska pobeda. Pruska izađe iz saveza i zaključi u Bazelu mir s Francuskom. Ove je godine (1795) umirena i pobunjena Vandeja s drugim krajevima, a za Pruskom ostave savez Toskana i Španija, te u narednim dvema godinama Francuzi održe niz sjajnih pobeda nad Austrijancima i drugim saveznicima.

Ratovanje u Italiji i drugi savez. — Republikanska vojska pređe preko Rajne u Nemačku i preko Alpa u Italiju. S vojskom, koja je određena za Italiju i koja nije bila najbolja ni po odelu ni po oružju, Bonaparta pokaza svu darovitost svoje vojničke podobnosti (1796-97). Za nekoliko meseca on primora Sardiniju da se odreče Savoje, zauze Lombardiju i nametne danak na Parmu, Modenu, Papsku državu i Veneciju, a neke papske oblasti prisajedini Lombardiji, koja bi pretvorena u Cisalpsku republiku. U borbi je s Bonapartom Austrija trpela poraz za porazom i zamoli za mir, koji se zaključi u Kampo-Formiju (1797). Ona se tada odrekla Belgije, vladavina na levoj obali rajnskoj i Lombardije, a zadobi deo mletačkih vladavina (Istru i Dalmaciju). Mletačku republiku Bonaparta uništi zbog pomaganja talijanskim ustanicima, a u njoj je baš tada bio narodni ustanak. Drugi su krajevi mletački prisajedinjeni Cisalpskoj republici, a Jonska su ostrva pridružena Francuskoj. Narodni je ustanak izvršen i u Đenovi, koja je ovom prilikom pretvorena u Ligurisku republiku. Ugovoriv mir s Austrijom, Bonaparta preduze misirsku ekspediciju, a Francuska pretvori Papsku državu, Švajcarsku i Napuljsku kraljevinu u demokratske republike: Rimsku, Helvetsku i Partenopsku. Pijemont i Toskana pridruženi su Francuskoj, pri čem se sardinski kralj sasvim odrekao Pijemonta. Na ovaj je način Francuska zavladala Belgijom, levom obalom rajnskom, Savojom i nekim oblastima u Italiji, a bila je okružena nizom „republika — kćeri“ (Batavska, Helvetska, Liguriska, Cisalpska, Rimska i Partenopska).

Nu tada se protiv Francuske sastavi novi (drugi) savez od Austrije, Rusije, Sardinije i Turske (1798-1802). Car Pavle I (1796-1801), sin i naslednik Katarine II, posla u Italiju Suvarova, koji nad Francuzima održa čitav niz pobeda i očisti Italiju od njih (1799). Suvarov potom pređe preko Sv. Gotharda u Švajcarsku, ali došav ovde kada je već jedna austrisko-ruska vojska bila potučena, morade se vratiti u Rusiju. Nezadovoljan tim, Pavle I istupi iz saveza. Englezi pak nisu mogli Holandiju oteti od Francuza. Francuske su uspehe saosećali oni narodi, koji behu nezadovoljni svojim položajem. Irci, nadajući se oslobođenju od Engleza, pomoću francuske mornarice čak su podigli ustanak, a Poljaci, koji su tek bili konačno pobeđeni, gomilama su izbegli preko granice i stupali u francusku vojsku.

Misirska ekspedicija. — U ovo vreme kada je Francuska ratovala s drugim savezom, njen se najbolji vojskovođa Bonaparta nalazio u Misiru. Engleska odlučno produži rat s republikom i posle toga kada su druge države jedna za drugom počele istupati iz saveza. Zahvaljujući svojem ostrvskom položaju i dobroj mornarici, ona je bila nepobedljiva i imala je nadmoćnost na morima, nanoseći poraz i francuskim i saveznim španskim i holandskim eskadrama i otimajući od svojih protivnika pomorske naseobine. Uz ovo, kada Irci dignu ustanak i obrate se za pomoć Francuzima, bura razbi francuske lađe, koje behu spremljene za prevoz pomoćne vojske. Tada Bonaparta predloži direktoriji zavojevanje Misira, čime bi se naneo udar engleskoj trgovini na Sredozemnom moru i dovela u pitanje Indija. Direktorija dade svoj pristanak, i misirska je ekspedicija izvršena (1798-99). Na pokrenutoj mornarici iz Tulona od četrnaest lađa Bonaparta uspe doći do Misira i iskrcati suvozemnu vojsku, ali francusku mornaricu kod Abukira uništi engleski admiral Nelson. Ipak je Misir osvojen posle bitke kod piramida („Vojnici! s visine ovih piramida četrdeset stoleća gleda na vas“) i Bonaparta poče nastupati u Siriju, da bi sprečio dolazak Turaka, koji su bili pošli za Misir. Međutim glasovi iz Evrope nagnaju Bonapartu da napusti započeti posao i da se potajno vrati u Francusku i pored engleskih krstarica. Posle njegova odlaska Francuzi u Misiru naiđoše na ogromne prepreke i najzad su bili primorani ostaviti zemlju po zaključenoj (1801) predaji Englezima (ekspedicija na mornarici od naučnika i umetnika; začetak proučavanja kolevke stare prosvećenosti). Uskoro Bonaparta postade gospodarem u Francuskoj i dade nov obrt ratovima, vođenim s Evropom.

Osamnaesti brimer. — Dok je Bonaparta pobeđivao Italiju i ratovao po Misiru, unutrašnje je stanje u Francuskoj bilo vrlo rđavo. Već posle italijanskoga pohoda direktorija se počela plašiti slavoljubivoga đenerala, koji posta uzorom vojničkim i najomiljenijim čovekom u zemlji. Da bi ga udaljila iz Francuske, vlada je pristala na misirsku ekspediciju. Kada se pak unutrašnjim nezgodama pridružiše i spoljašnje nedaće (1799) u narodu se poče prekorevati direktorija što je tako daleko poslala najiskusnijega vojskovođu republikanskoga. Doznav za ovo i ostale događaje, Bonaparta dođe u Francusku. Njegov neočekivani dolazak narod dočeka s ushićenjem. U to je vreme jedan od direktora, Sije, već bio sastavio nacrt za nov ustav, samo nije znao kako će ga ostvariti. Bonaparta stupi s njim u sporazum, a uz njih prista još jedan direktor. Osamnaestoga brimera (9 novembra 1799), pod izgovorom opasne zavere jakobinske, Savet starijih reši da se predstavnička zasedanja prenesu u Sen-Klu (blizu Pariza) i naimenuju Bonapartu za vojnoga zapovednika u prestonici. U isti mah dva direktora dadu ostavku, od jednoga bi iznuđena, a drugu dvojicu zatvore. Drugoga dana Bonaparta raspusti u Sen-Klu-u Savet starijih a vojnicima rastera Savet od pet stotina. Nekoliko članova poslednjega saveta, koji behu posvećeni u zaveru, prime ovaj Sijev ustav, po kojem vrhovna vlast u Francuskoj posta Konsulstvo, sastavljeno od Bonaparte i od ona dva direktora, koja su pomogla da se izvrši državni udar osamnaestoga brimera, kako se i naziva ovaj događaj.

Konzulstvo i carstvo.[uredi]

Revolucija i Napoleon. — Stvarno u Francuskoj revoluciju zameni gospodarstvo Napoleonovo. Po nekim osobinama Napoleonovo je doba i za Francusku i za ostalu Evropu bilo produženje revolucije a po nekim — reakcija protiv nje. Napoleon nije ni mislio povraćati stare povlastice staleške i feudalna prava, a po mnogim ih evropskim mestima i uništi. Isto tako on ne povrati ni duhovništvu imanja i povlastice, već i po drugim mestima to oduze od sveštenstva. Osim toga, on je od katoličke crkve gledao da načini prosto oruđe za državnu vlast. Po svima ovim stvarima, Napoleon produži revoluciju, koja je sada samo išla stopama prosvećenoga apsolutizma; ali s pogledom na državne poslove, Napoleon ustanovi u Francuskoj apsolutizam, ali samo u drugom obliku — u obliku vojničko-demokratske diktature (cezarizam). Premda je on s prenebregavanjem govorio o ideologiji, kako je nazivao prosvećene i revoluciske težnje, u samoj je stvari njegova vlada samo nešto izmenjen prosvećeni apsolutizam. S ove tačke gledišta, prosvećeni apsolutizam, francuska revolucija i Napoleon predstavljaju jedno povesničko vreme: ukidanje staroga poretka, bilo ustancima narodnim bilo vladarskim udarima.

Uređenje za konsulstva i carstva. — Posle osamnaestoga brimera Francuska dobi novo državno uređenje prema novom ustavu (VIII godine), koji je primljen opštim narodnim glasanjem (kao i ustavi od 1793 i II godine). Prvi je ustav (1791) bio samo po nazivu monarhiski, a u stvari republikanski; sada, naprotiv, Francuska dobi ustav samo po imenu republikanski, koji je u stvarnosti bio monarhiski. Na čelu je državnom bio prvi konsul, „građanin Bonaparta“, i ma da su mu za drugove data još dva konsula, sva je upravna vlast bila sjedinjena u njegove ruke. Njemu je bila potčinjena sva državna uprava i sva vojna snaga zemljina, a od njegove je volje zavisio rat i mir. Zakonodavna je vlast oslabljena do krajnih granica, jer je narod birao samo ogroman broj kandidita za članove zakonodavnih tela, a pravi je izbor ostavljen prvom konsulu i njegovim potčinjenim organima. Osim toga je pitanje o novim zakonima pokretao samo prvi konsul, i kada se oni reše, bez njegova odobrenja ne vrede. Zakonodavna je vlast bila razdeljena na: 1. Državni Savet, koji je radio zakonske predloge i potpuno zavisio od prvoga konsula, 2) Tribunat, koji je rešavao o zakonskim predlozima stavljanjem svojih napomena, 3) Zakonodavno telo, koje je samo primalo (za) ili odbijalo („protiv“) zakonske predloge i 4) Senat, koji je mogao obustaviti nov zakon objavljivanjem njegova neslaganja sa ustavom, ali je potpuno zavisio od prvoga konsula. Osim toga, Senat je imao prava i zavoditi nove zakone pod nazivom senatskih odluka (senatus consultes). Ovim se oruđem Napoleon obilato koristio: dvema senatskim odlukama (X i XII godina) on još bolje učvrsti svoju vlast, potraživ uostalom njihovo potvrđenje opštim glasanjem narodnim. Po jednoj senatskoj odluci on dobi doživotno konzulstvo (1802), a po drugoj - naziv francuskoga imperatora - cara (1804). Uz ovo je samo doveden u sklad novi ustav (VIII godine - ustav imperijski), na koji Napoleon nije mnogo ni pazio. Kako se njemu najviše nije dopadao Tribunat, koji je ocenjivao zakonske predloge, on prvo suzi njegova prava (1802), pa ga po tom sasvim uništi (1807). Zakonodavno telo, koje je rešavalo i o danku, moralo se sastajati svake godine, ali kad ga jednom (1809) ne sazva, na to niko i ne obrati pažnje. Pored ostaloga, kada je god trebalo, Napoleon je bez nasilja obilazio i druge odredbe ustavne.

Centralizacija. — Pri starom se poretku francuski narod više naučio slušanju, nego samostalnosti, te je celom zemljom vladala centralizacija. Decentralizacija Ustavotvorne skupštine nije ostvarena i jakobinci su upravljali zemljom po starom. Upravna je centralizacija odgovarala i pogledima samoga Napoleona. U prvoj godini svoga konsulovanja on naimenova nad depertmanima prefekte, nad diskritima - potprefekte, a nad opštinama (gradskim i seoskim) - merove, pri čem su ovi činovnici stavljeni pod neposrednu zavisnost od centralne uprave i pod opštu disciplinu. Čak je i članove saveta, koji pomagahu svojim objašnjenjima ovim činovnicima, postavljala vlada, te o nekoj samouravi nije moglo biti ni reči. Novi se način odlikovaše prostom brzinom, skladnošću i silom. Takve su uopšte bile i ostale reforme Napoleonove: sudska, finansiska i druge, koje su većinom izvršene za njegova konsulovanja. On je imao uređivačkog dara i svuda je unosio jasnost, prostotu i složnost, ali je uvek težio za tim, da vlada sve zna i sve rukovodi a da se narod samo odano pokorava. U svima je znatnijim poslovima Napoleon lično uzimao učešća, iznenađujući svoje saradnike neumornim radom, podobnošću i bistrim rasuđivanjem u najsloženijim pitanjima.

Konkordat s papom. — Za prvih godina svojega konsulovanja Napoleon uredi i crkvene poslove u Francuskoj. On lično nije bio ravnodušan spram vere već i po tom, što je smatraše kao političko sredstvo. Građansko uređenje duhovništva Ustavotvorne skupštine i jakobinsko gonjenje katoličanstva sasvim su razorili crkveni život u Francuskoj i stvorili među Francuzima verski raskol i smutnju. Direktorija je zaustavila verska gonjenja i povratila katoličko bogosluženje u nekih četrdeset crkava; ali se za njene vlade pojača razdor između zakletih i nezakletih sveštenika, pri čem se jači pokažu nezakleti sveštenici, pošto behu u vezi s Rimom. Napoleon prekide tu borbu i zaključi konkordat s papom Pijom VII (1801). Katoličanstvo je priznato za veru ogromne većine Francuskih građana, ali ne i državnom crkvom. Vršenje je javnoga bogosluženja stavljeno pod policiski nadzor, radi održavanja potrebnog reda. Episkope je naimenovao prvi konsul, i tek posle dobivaše konačno postavljenje. Sveštenike naimenovahu episkopi, ali u dogovoru s vladom. Crkvena su imanja objavljena kao svojina novih gospodara. Konkordatom je duhovništvo potčinjeno svetovnoj vlasti, i sa zahvalnosti je za povraćanje vere sveštenstvo revnosno pomagalo Napoleona svojim uticajem na narod.

Napoleonov kodeksi umirenje izbeglica. — Napoleon je u mladosti bio revolucionar, ali je rano napustio revolucionu ideologiju i narodni pokret. Za njega je politička sloboda bila nepojmljiva, ali je dobro uvideo kako Francuzi cene građansku jednakost. Izvršiv državni udar (18 brimera), on ga opravda kao potrebu da se spasu načela prve godine revolucije (1789) i glavni dobici revoluciski. Ovim u isto vreme objasni i potrebu nasledne monarhije za Francusku, koja je, po njegovu mišljenju, jedina mogla učvrstiti novi poredak. Uspeh se Napoleonov u unutrašnjim stvarima francuskim objašnjava ne samo umorom narodnim od revolucije, nego i ustanovljenjem stalne i čvrste vlasti, koja je uzela na se čuvanje novoga društvenoga reda. Napoleon ostavi u punoj neprikosnovenosti jednakost svih građana pred zakonom, versku ravnopravnost, ukidanje desetine i feudalnih prava, izvršen raspored crkvenih imanja itd. On čak svrši jedan posao, koji revolucija samo poče. Ustavotvorna skupština svojim reformama sasvim pokoleba staro građansko pravo u Francuskoj, a revolucija nije uspela da izradi nov kodeks zakonski, o čem su mislili još ustavovci. Napoleon prvih godina svoga konsulovanja uze na se taj zadatak i stavi ga u dužnost iskusnim pravnicima, učestvujući kadkad i sam u njihovom radu. Na taj je način izrađen građanski zakonik (1804), koji se naziva Napoleonov kodeks. Po obliku se zakonik odlikovao prostotom, jasnošću i zaokrugljenošću, a sadržinom je uglavnom zaštićavao jednakost svih građana pred zakonom i poštovanje slobode pojedinih lica u njihovim uzajamnim odnosima.

Napoleon se u samom početku rešio da izmiri s novim poretkom i sve izbeglice. Prvo je zaustavio njihovo gonjenje, a zatim dopusti povratak u otadžbinu onima koji su to želeli, ne vraćajući im međutim oduzeta imanja.

Napoleonova vlada. — Čuvajući revoluciski poredak, Napoleon je malo mislio o tom, da Francuzima da unutrašnju slobodu. On nije trpeo nikakve nezavisne sile u društvu. Novinarstvo, pozorišne predstave, naučna predavanja, rečju svi prosvetni poslovi bejahu do sitnica potčinjeni oštrini cenzure, policiskom nadzoru i mešanju državnih činovnika. Napoleon osobito mnogo truda potroši na uređenje državne policije, koja je bila dužna sve iznaći, sve znati i o svemu izvestiti. S najvećom je obazrivošću pazio na uporne rojaliste i nepomirljive republikance; ali je, uostalom, rado primao u službu i stare monarhiste i pređašnje revolucionare, koji su mu obećali vernost. Od mnogih jakobinaca čak postanu najrevnosnije sluge njegova despotizma. Takav je, na primer, bio njegov ministar policije Fuše. Protiv upornih upotrebljavane su najoštrije mere. Jednom je bila nameštena paklena mašina protiv prvoga konsula (1800), i Napoleon se koristio tim i posla na zatočenje mnoge jakobince, premda je zavera bila udešena od rojalista, koji u Napoleonu gledahu smetnju za povraćanje zakonite monarhije. Posle nekolike godine policija otkri drugu rojalističku zaveru, u koju su bili umešani i neki đenerali (Moro poslan u Ameriku), i Napoleon, da bi se osvetio, naredi svojim žandarmima da na tuđem zemljištu, u Nemačkoj, uhvate francuskoga princa hercega Angijenskoga i dovedu u Francusku, gde je streljan. Uopšte se Napoleon u slučaju potrebe nije ustručavao da pribegne i teroru.

Skoro se odmah posle državnoga udara prvi konsul okruži dvorskim časnicima. Njemu je darovano doživotno konsulstvo, kao nagrada za velika dela u ratu i u miru, kao prvi korak ustanovljavanju carevine (ustanovljena 1804, ali je Francuska zvanično računati kao republika do 1806, što je označavano i na novcima). Na veličanstveno krunisanje novoga cara, koji se uzdiže na presto voljom narodnom, dođe u Pariz i sam papa. S monarhijom je zaveden i raskošan dvor, u kojem je blistala imperatorica Jozefina (udovica đenerala Boharna). Ujedno s ovim behu ustanovljeni, bez povlastica, plemićski nazivi barona, grofova, vojvoda i knezova, kojima je Napoleon nagrađivao viđenije državne poslanike i vojskovođe. Za vojskovođe ustanovi naziv maršala (vojvode). Osim toga zaveo je i orden počasne legije. Novo plemstvo, međutim, nije poštovalo staro plemstvo, koje je Napoleon unižavao. Što se Napoleon više uzdizao, tim je oholiji i suroviji bio prema ljudima, ne trpeći ni najmanji odgovor i držeći sve u strahu od gneva. Veoma je bio izdašan u zvanjima za svoje pređašnje drugove, ali svakom stavi do znanja: da za unapređivanja treba zahvaliti jedino njegovoj milosti. Napoleon naročito zaželi da se orodi sa starim dinastijama. Stoga oženi svoga pastorka Evgenija Boharna i svojega brata Jeronima nemačkim princezama, a jednu srodnicu Jozefininu uda za jednog nemačkog princa, pa potom i sam stupi u brak s kćerju austriskoga vladaoca. Svojoj je braći, najbližim rođacima i najboljim pomagačima razdavao zavojevana kraljevstva i vojvodstva. Uopšte je Napoleon hteo sjajem svoje imperije da zaseni sva pređašnja carstva, što se ogledalo i u zavođenju veće raskošnosti, starih običaja, skupocenom i raznobojnom odelu, naročitim ceremonijama i sjajnim zabavama.

Napoleon i vojska. — Glavna je sila na koju se oslanjao Napoleon bila vojska. Naslediv od revolucije rat s celom Evropom, on produži tu borbu kao najbolji znalac vojnih poslova i najdarovitiji vojskovođa. Boreći se pod njegovom zastavom u Italiji, vojnici više misliše o slavi i dobiti, nego o slobodi narodnoj. Napoleon veoma razvi nametanja danka za bogaćenje francuske blagajnice i razdavaše bogate poklone đeneralima i oficirima. Vojnici koje on smatraše kao topovsku hranu, njega obožavahu. Po svom sastavu i po svom uređenju i disciplini, njegova je vojska bila najbolja u Evropi, i u njoj je bio veliki broj znamenitih talenata, koji su izišli iz narodnih redova. Niko pak nije znao kao Napoleon oduševiti svoju vojsku kratkim, jasnim, brzim i ubedljivim govorima i proglasima.

Napoleonovi ratovi. — Napoleonovi ratovi, t. j. ratovi za konsulstva i carstva (1800-15), neposredno su produženje revoluciskih ratova. Kada se Napoleon vrati iz Misira, Francuska je bila u ratu s Engleskom, Austrijom i drugim nemačkim državama. Osim jednoga maloga prekida (1802-1803), Engleska je neprestano ratovala s Francuskom do konačna pada Napoleonova, sastavljajući protiv nje nove saveze i novčano pomažući svoje saveznike. Nu i ove je saveze dugo postizala sudbina pređašnjih: savezi su raskidani, a jučerašnji neprijatelji francuski postojahu prijateljima, starajući se da na taj način dobiju kakve koristi. S druge strave, Francuska produži širenje svojih granica na račun suseda i ustanovljavanja novih država ili preuređenja starih, ali koje su morale biti u njenoj zavisnosti. Razlika je između pređašnjega ratovanja i ovoga, što sada nisu oslobođavani narodi, nego je stvarano svetsko gospodarstvo, i što se Francuska nije okružavala republikama — kćerima, već kraljevstvima, koja su ustupana braći i rođacima novoga zapovednika. Ujedno računajući, revoluciski su i Napoleonovi ratovi vođeni gotovo četvrt stoleća (1792-1815), za koje se vreme mapa evropskih država menjala nekoliko puta.

Ratovanje u Italiji i treća koalicija. — Čim Napoleon posta prvim konsulom, odmah se krene u Italiju da popravi što je Suvarov uništio. On pobedi Austrijance kod Marenga i oduzme im Lombardiju (1800) baš u ono vreme kada mu druga vojska uđe u Nemačku i poče krčiti put za samu Austriju. Car Franja II zatraži mir i prista (u Linevilju 1801) na ustupanje leve obale rajnske i na osnivanje Lombardiske republike, čiji predsednik posta prvi konsul. Napoleon tada u Italiji i Nemačkoj izvrši niz promena, položiv tim osnovu kako svojem gospodarstvu u obema zemljama tako i u rušenju Svete rimske imperije. Uskoro je potom zaključen mir s Engleskom u Amijenu (1802), koji je bio kratka veka. Kada Napoleon posta francuskim imperatorom (1804) i kada odmah po tom Lombardisku republiku preobrati u Talijansku kraljevinu, metnuv na glavu i gvozdenu krunu u Milanu, između Engleske i Francuske ponovo otpoče rat. Imperator stade spremati vojsku i mornaricu za napadanje Engleske, ali engleski ministar Pit sastavi protiv njega nov savez od Austrije, Rusije, Švedske i Napulja (treća koalicija). U početku borbe engleski admiral Nelson uništi francusku mornaricu kod Trafalgara (1805), te pohod na Englesku posta nemogućnim i ona na moru više nije imala suparnica.

Bitka kod Austerlica. — Suvozemni je rat prvih pet godina Napoleonova carovanja (1805-9) bio veoma uspešan za Francusku i skoro je uvek praćen neprekidnim promenama granica i to poglavito u Nemačkoj i Italiji. Odmah Napoleon, uz pomoć južnonemačkih vladalaca, pobedi Austriju (1805), pri čem nagna na predaju jednu austrijsku vojsku u Bavarskoj (kod Ulma), zauze Beč i razbi austro-rusku vojsku kod Austerlica (2-XII-1805; „borba triju careva“), gde se nalažahu i Franja II i Aleksandar I (1801-25), naslednik i sin Pavla I, kojega udaviše zaverenici zbog nasilja u zemlji i prema ženi i sinu Aleksandru, poglavito s uticaja francuske revolucije. Austrija nije mogla više voditi rata i zaključi s Napoleonom mir u Požunu (1805), izgubivši nešto od svojih vladavina i davši pristanak za nove promene u Italiji i Nemačkoj. U drugoj godini još gora sudbina snađe Prusku.

Na Austerlicu. — Nakon predaje Ulma, Napoleon nastavi put i ništa ga ne spreči do ulaska u Beč (13 novembra 1805). Pošto se ruska i austrijska vojska nalazaše u Moravskoj, on se ne zaustavi u Beču. Generali Lan i Mirat bejahu drskim lukavstvom zauzeli dunavske mostove, te Napoleon mogaše preći reku. On se uputi na Brno i stiže prema saveznicima nedaleko od sela Austerlica. Oko 100.000 Austrijanaca i Rusa, pod zapovedništvom Franje II i Aleksandra I bejaše raspoređeno na jednoj visoravni. Napoleon s jedva 80.000 ljudi namisli da ih zavara; istače malo vojske na svoju desnu stranu, da tu privuče ceo napor saveznicima, i sačuva pod svojom rukom moćan ostatak. Na početku je bitke video kretanje savezničke vojske i napuštanje visoravni, ključa od položaja, gde je računao baciti svoju glavnu silu. ,,Ova je vojska moja“ reče svojoj okolini. Dekembra 2 sjajno sunce izjutra rastera maglu i obasja smrznuto zemljište od ciče. On protrča redove, koji mu pred bitku uzvicima obećaše pobedu na godišnjicu njegova krunisanja, i ponavljaše: „Treba borbu svršiti jednim gromovitim pucnjem“. Rusi neobazrivo napuste visoravan i s Austrijancima počnu napadati malobrojno francusko desno krilo, koje se neustrašivo odupiraše u jednom selu; ali se trajno povlačilo i tako lažnom borbom uvlačilo sve više savezničke vojske na udubljeno zemljište, kao u neka klešta.

Napoleon tada prebaci središna odeljenja pod maršalom Sultom na onu visoravan, koja zatvaraše dolinu. Opkoljena saveznička odeljenja uzalud pokušavahu da povrate Francuze. Videći kako su se francuski bataljoni uzanim nagibima uspeli na visoravan, đeneral Kutuzov i car Aleksandar razumeli su da od ovoga položaja zavisi sudbina ove bitke. Ali njihove rezerve bejahu već borbom zauzete, jer Lan i Mirat prema putu za Olmuc bejahu na levom krilu otpočeli pravu borbu i zauzeli veći deo savezničkih sila. Kutuzov posla zapovest odelenjima u dolini da se povuku, te se uporno spremahu da otmu visoravan. Među tima gomila pod Sultom pred sobom rastera sve. Oficiri, đenerali i sam car Aleksandar uzalud povraćahu vojnike. Pošto Francuzi plahovito jurnuše, najhladnijom neustrašivošću odupru se napadu ruske carske garde. Pešadijska garda, konjička garda od cveta ruskoga plemstva, lovci, kozaci, oklopnici naizmence vršiše slavne juriše protiv francuskih oklopnika, granadira i mameluka - i visoravan osta u moći francuskoj.

Francuzi zatim siđoše s visoravni i s uspehom opkoliše u dolini ruska odeljenja u napornoj borbi. Nesrećni se zgomilani Rusi u ovom tesnacu nađoše između dve vatre. Artiljerija u njihovim zbunjenim redovima otvori užasne brazde. Preko 4000 Rusa na zaleđenoj bari potraži spasenja, ali topovskim zrnima bejaše razlupan led i većine begunaca propadajući nestade. Pobeda u sredini i na desnoj strani dopusti Lanu i Miratu da s leve strane dovrše bitku potiskivanjem i odsecanjem neprijateljskoga desnoga krila, čime je zauzet put za Olmuc i presečena odstupnica pobeđenima, koji se preko borišta kolebahu u neopisanoj zabuni.

Saveznici su u borbi izgubili 15.000 ljudi, 20.000 zarobljenika i 189 topova. Jedan je saveznički general rekao: „Dobro sam video izgubljenu bitku, ali ne mogu zamisliti sličan poraz“, a Napoleon u proglasu veli: „Vojnici, ja sam zadovoljan s vama. Kada se vratite na ognjište, biće vam dovoljno reći: bio sam na Austerlicu, pa da vam se odgovori: „Evo junaka!“

Poraz Pruske. — Od bazelskoga mira (1795) Pruska nije učestvovala u ratovima protiv Francuske, za što je Francuzi, uz nova obećanja, nisu zaboravljali pri delenju zemljišta. Pruska je naročito želela da zavlada Hanoveranskom, vladavinom engleskoga kralja, i u tom beše saglasnosti između Napoleona i Fridriha Vilhema II (1797-1840). Međutim kad Napoleon pobedi Austriju, više se nije obazirao na Prusku, a pruski kralj čim ču da on nešto pregovara s Engleskom o vraćanju Hanoveranske, odmah priđe francuskim neprijateljima (1806). Nu pre no što Pruska dobi pomoći od Rusije (s kojom je po predlogu engleskom sastavila četvrtu koaliciju), Napoleon je strašno porazi kod Jene i posle dve sedmice zauze Berlin. Potom pokori severne nemačke knezove (1806), koji behu uz Prusku, i stupi u prusku Poljsku, pri čem zauze i Varšavu (1807). Ruska pomoć Prusima odocni, te Francuzi zauzeše Dancig, a kada Rusi pretrpeše poraz kod Fridlanda, pade i Kenigzberg.

Tilzitski mir i nove promene. — Aleksandar I uvide da je bolje prekratiti borbu i zaključi s Napoleonom mir u Tilzitu (1807). Ovde se sastanu oba cara i dogovore se da pomažu jedan drugoga, podelivši među sobom Evropu. Na ovom je sastanku Aleksandar I spasao Prusku od konačne propasti, ali ipak ona izgubi polovinu svojih vladavina, opterećena je velikim dancima i primila francuske posade. Od poljskih zemalja, koje Pruska dobi pri drugoj i trećoj deobi, Napoleon stvori Varšavsko veliko hercegstvo, a od pruskih oblasti između Elbe i Rajne sa susednim delovima Hanoveranske i drugih kneževina, otetih od pruskih saveznika, osnova Vestfalsku kraljevinu za svoga brata Jeronima.

Porazom Austrije i Pruske i savezom s Rusijom Napoleon dostiže nečuvenu moć.. Oduzev od Austrije Veneciju, on je prisajedini svojoj Talijanskoj kraljevini, u kojoj za namesnika postavi svoga pastorka Evgenija Boharna. Toskana je neposredno pridružena Francuskoj. Na drugi dan posle požunskog mira Napoleon objavi: da dinastija Burbonska prestaje vladati u Napulju, i Napuljsku kraljevinu dade bratu Josifu. U isto vreme Holandsku kraljevinu (Batavsku republiku) ustupi bratu Luju. Osobito su se pak njegovom naklonošću koristile Bavarska, Virtemberška i Saksonska, koje podiže na stupanj kraljevina, i to prve dve posle austriskoga poraza, a poslednju, čijem kralju ustupi i Varšavsko hercegstvo, posle pruskoga poraza. Ranije Napoleon ustanovi, pod svojom zaštitom, Rajnski savez od jugozapadnih i porajnskih kneževina nemačkih, a posle pruskoga poraza tom savezu priđu i ostale kneževine, kao i Vestfalska i Saksonska.

Kontinentalna sistema. — Po tilzitskom je miru evropski istok ostavljen Rusiji, te ona od Švedske uzme Finsku (1809) a od Turske Besarabiju (1812). Na evropskom je pak zapadu gospodarila Francuska. Potkrepivši svoj savez carskim sastankom u Erfurtu, ove se dve prijateljske države obavezaše, izmeću ostaloga, da nanesu udar Engleskoj pomoću tako nazvane kontinentalne sisteme (blokade). O ovoj meri: da se evropska pristaništa zatvore za trgovinu englesku i da brodovi kontinentalnim država ne idu u engleske luke, Napoleon je mislio još pre tilzitskoga mira, ali je ona tek sada primenjena. Mera se nije pokazala korisnom. Napoleon nije bio u snazi da je tačno ostvari i samo je pomogao razvijanju krijumčarske trgovine s naseobinskom robom. Engleska međutim zapovedajući na moru, zadobi novih naseobina i savršeno uništi pomorsku trgovinu francusku i holandsku. Istina kontinentalna blokada pomože nešto razvijanju kopnene proizvodnje, ali posluži za izvor novih međunarodnih zapleta i izazva Napoleona na nova preduzeća na kopnu.

Švedska, Danska, Portugalija i Španija. — Posle je tilzitskoga mira uz Englesku bila Švedska, Danska i Portugalija, i Napoleon je, u savezu s Aleksandrom I, morao nagnati i ove države na primanje kontinentalne sisteme. Za švedsko-ruskoga rata u Stokholmu se desi prevrat: državni sabor Gustafa IV zameni njegovim stricem Karlom XIII, koji, kao nemoćan, usini i naimenuje sebi za naslednika francuskoga maršala Bernadota (1810), posle čega i Švedska priđe Francuskoj i odreče se Finske u korist rusku. Danska je bila namerna ostati mirna, ali nakon engleskih napada i ona pređe na francusku stranu. Zaključiv tajni savez sa Španijom (1807), Napoleon objavi da i Braganačka dinastija prestaje vladati u Portugaliji, čemu je poglaviti uzrok njeno neprimanje blokade. Početkom rata Braganačka dinastija pobeže u Braziliju, a francuska vojska uđe u Lisabon. Sad dođe red i na samu Španiju. Ovom je državom tada upravljao Manuel Godoj, ministar Karla IV (1788-1808) i ljubimac njegove žene, i ona se već više od deset godina nalazila pod potpunim uticajem francuskim. Napoleon obeća Španiji deobu portugalskih vladavina s naseobinama i koristi se njenom pomoću pri zauzimanju Portugalije. Zatim se umešno koristio svađom i neuviđavnošću častoljubivoga Godoja, koji posluži kao posrednik. Godoj je umeo skloniti Karla IV da se odreče prestola u korist francuskoga cara, kao jedinoga gospodara, koji je podoban da uredi unutrašnje stvari u zemlji. Ovaj novi dobitak Napoleon ustupi bratu Josifu, napuljskom kralju, a napuljsku kraljevinu dade svojem zetu po sestri Joakimu Miratu, koji dotle upravljaše jednom nemačkom kneževinom (1808). U isto je vreme francuska vojska ušla u Rim.

Vrhunac Napoleonove moći. - Svoju moć Napoleon pokaza Evropi na sastanku s Aleksandrom I u Erfurtu(1808), gde se skupi veliki broj kraljeva, knezova, naslednih prinčeva, diplomata i vojskovođa. Pred svojim se zaštitnikom ovde naročito odlikovahu ulizavanjem vladari Rajnskoga saveza. Engleska tada odbi nuđeni joj mir i pomagaše ustanak koji se javi u Španiji protiv Francuza i koji Napoleonu učini dosta muke. Uostalom, on je potom olako savladao taj ustanak i lično je zauzeo Madrid. Austrija se takođe ne hte izmiriti s ovakim položajem, te i ona po španskom ustanku otpoče nov rat s Napoleonom (1809 u savezu s Engleskom — peta koalicija). Ona u isti mah posla vojsku na Bavarsku, Italiju i Varšavsko hercegstvo; ali ubrzo pretrpe niz poraza. Napoleon ponovo zauze Beč, a kod Vagrama posle manjih uspeha Austrijanci pretrpe savršen poraz. Po bečkom (šenbrunskom) miru Austrija izgubi nekoliko znatnih pokrajina, koje biše podeljene između Napoleona, Bavarske, Talijanskoga kraljevstva i Varšavskog hercegstva, kojem pripade veći deo pređašnjih poljskih zemalja s Krakovom — Nova Galicija, a istočna — Stara Galicija pripade Rusiji. Napoleon tada dobi severoistočnu obalu Jadranskoga mora, što Francuzi urede kao Ilirsku oblast. U isto vreme prostim dekretom ukine svetsku vlast papsku, pridruži Papsku oblast svojoj imperiji i oglasi Rim za drugu prestonicu. Ova pobeda nad Austrijom završena je tim, što car Franja II morade dati za Napoleona svoju kćer Mariju Lujzu (1810), pošto se Napoleon u to vreme razveo s Jozefinom. Kad mu se od ovoga braka rodi (1811) sin, dade mu naziv rimskoga kralja.

Posle pobede nad Austrijom Francuska se nalazila na vrhuncu svoje moći. Njena se granica ponovo raširi kada se pređašnjim dobicima revoluciskim i Napoleonovim (Belgija, leva obala rajnska, neki krajevi švajcarski, Savoja, Piemonat s Đenovom, Toskana i Papska oblast) prisajedini još i Holandija i kraj severne Nemačke s ušćima svih reka od Rajne do Elbe. Napoleon Holandiju oduze od svoga brata Luja (1810), što je rđavo pazio na blokadu, a zauzimanje ga Holandije pobudi da pridruži Francuskoj i onaj kraj severne Nemačke od zakonitih vladalaca. među kojima je bio i oldenburški herceg. Na ovaj način Francuska za Napoleona dosta prekorači svoje prirodne granice (Rajnu i Alpe). I kada se ovem doda: da su Talijanska kraljevina, Ilirija, Napuljska kraljevina, Španija i Vestfalska bile u stvari samo provincije francuske, da su Švajcarska i Rajnski savez priznavali francuskoga cara za zaštitnika, da Austrija i Pruska behu sasvim unižene i smanjene i da je iza Austrije i Pruske Varšavsko hercegstvo stajalo kao predstraža za Rusiju, — onda se tek može uvideti vrhunac Napoleonove moći.

Promene u Nemačkoj. — Posle mirova u Linevilju (1801), Požunu (1805), Tilzitu (1807), i Šenbrunu (1809) velike se promene desiše u Nemačkoj i posebno u Austriji. Na prvom mestu tada Nemačka izgubi dosta svojih pokrajina, a potom su mnoge manje vladavine prisajedinjene većim kneževinama, te se tako broj nemačkih država veoma smanji, što docnije i pomože ujedinjenju Nemačke. U isto su vreme iščezle duhovne vladavine, i te su sekularizovane zemlje pridružene svetovnim gospodarima. Osim toga veliki broj malih kneževina i gotovo svi carski gradovi (45 od 51) behu medijatisovani, tj. i ovo je razdeljeno između većih kneževa, a dotle je bilo, kao samoupravno, pod neposrednom vlašću carskom (immediati). Sve pak ovo učini kraj srednjovekovnoj Svetoj rimskoj imperiji nemačkoj, jer odmah za Napoleonova proglašenja imperatorom, Franja II objavi carsku krunu naslednom u svojoj porodici (1804), a docnije izdvoji svoju monarhiju iz sastava nemačke carevine i poče se nazivati: Franja I, imperator austriski. Tako se Nemačka za Napoleona raspala na četiri dela: 1) krajeve pod francuskom od leve obale rajnske i primorja Nemačkoga mora, 2) Rajnski savez od dvadeset i dve srednje nemačke vladavine, 3) Austriju i 4) Prusku. U mnogim su ovim nemačkim zemljama, naročito u zapadnim, ukinute duhovničke i plemićske povlastice, sekularizovana su crkvena imanja, uništeno je feudalno pravo, uveden je Napoleonova kodeks i po francuskom su načinu zavedene upravne, sudske, financiske i druge reforme. Jedina, međutim, Austrija sačuva za ovo vreme nedirnut stari poredak, dok su, na protiv, i u Pruskoj izvedene velike reforme.

Reforme u Pruskoj. — Naslednik i sinovac Fridriha II Fridrih Vilhelm II (1786-97) uveliča Prusku drugom i trećom deobom Poljske, ali nije ni mislio o kakvim reformama. Čak je bio i neprijatelj onoga što je u prosvećenom duhu radio njegov stric. Njegov pak poslednik i sin Fridrih Vilhelm II (1797-1840) lično ne preduzme nikakvih popravaka. Međutim, bitka kod Jene (1706) razruši i onu staru slavu vojničku, a dalje su borbe s Napoleonom pokazale da je i sva unutrašnja uprava rastrojena. Napoleon njemu ostavi samo polovinu vladavine i to iz milosti. Ovako stanje nagna prusku vladu da pristupi reformama.

Pri samom se početku francuske revolucije u Pruskoj javi stranka, koja je zahtevala ukidanje staleških povlastica i ustanovljenje građanske jednakosti. Ova je stranka u isto vreme htela Napoleonovu upravnu centralizaciju, ali s narodnim predstavništvom. Za ovakve se težnje najviše istakao Hardenberg. U ovo se vreme u pruskoj službi nalazio baron Štajn, koji je bio neprijatelj i revoluciji i Napoleonu, ma da je uviđao svu valjanost novoga poretka. Kralj ga postavi za glavnoga ministra i on smelo pristupi reformama. Štajn ukine zavisnost seljaka od vlasnika (1807) i dopusti da građani mogu kupiti plemićska imanja, ostavljajući za vreme vlasnicima pređašnja sudska i upravna prava na njihovim imanjima. On je bio neprijatelj birokratske centralizacije i težio je da se u društvu razvije samoradnja. Dalje je hteo da uvede gradsku i oblasnu samoupravu i uspe da izda uredbu samo za gradsku samoupravu. Doznav da mu je Štajn neprijatelj, Napoleon zatraži odstupanje ministra-reformatora. Fridrih Vilhem II morade ispuniti to traženje i za ministra postavi Hardenberga. I ako je Hardenberg bio protivnik samouprave a prijatelj centralizacije, ipak je on radio na zavođenju narodnog predstavništva i na produženju drugih Štajnovih reforama, kao na ukidanju cehova, unapređenju narodne prosvete itd. Pruska je vlada u to vreme naročito radila na podizanju narodne prosvete u čem dosta pomože znameniti mislilac i naučnik Vilhelm Humbolt (1767-1831), brat čuvenoga prirodnjaka („Aristotela XIX st.“) Aleksandra Humbolta (1769-1853). On se u mladosti oduševljavao francuskim reformama, i njemu treba najviše pripasti u zaslugu podizanje berlinskoga universiteta (1809), za čije su nastavnike postavljani najbolji profesori nemački. U sredini se njihovoj naročito istakao filozof Fihte (1762-1814), zaštitnik francuskoga poretka, koji je najviše uticao na rodoljublje svojih sunarodnika znamenitim Rečima nemačkom narodu. Tada se radilo i na uređenju vojske. Po tilzitskom je miru Pruska mogla držati pod oružjem samo određen broj vojnika (42.000). Međutim đeneral Šarnhorst doskoči tom na ovaj način: uzimani su mladi ljudi u vojsku za kraće vreme i puštani kućama s vojničkom obavezom u slučaju rata. Tako je spremljena rezervna vojska (landver) i narodna vojska (landšturm), a ujedno je zavedena i opšta vojnička obaveza.

Reforme Štajna, Handerberga i Šarnhorsta ne samo što ojačaju Prusku, no je učine takom državom, na koju su nemački rodoljubi polagali svu svoju nadu u borbi protiv Napoleona. Pruska je ovu nadu opravdala, ali su za borbe reforme obustavljene, a posle je borbe Fridrih Vilhem II bio reakcionar.

Pohod na Rusiju. — Početak je Napoleonove propasti — njegov pohod na Rusiju (1812). Zbog vlastoljublja su Napoleonova tizlitski saveznici došli do sukoba; jer Napoleon zavlada jednom polovinom Evrope i htede biti gospodar i druge polovine. Blokada nanese štete ruskoj trgovini a Napoleon nađe da se ruski car rđavo brine o njoj i da je jednim ukazom o povećanju carine zadao težak udar francuskoj trgovini. S druge strane Aleksandar I beše nezadovoljan oduzimanjem Oldenburške od zakonitoga hercega, njegova srodnika, a u isto je vreme s nezadovoljstvom posmatrao uveličavanje Varšavskoga hercegstva, u čem je gledao obnavljanje Poljske na račun Rusije. Sve ovo učini da se Napoleon (1812) krene protiv Rusije na čelu velike armije - vojske (oko 600.000 Francuza i druge narodnosti), koja je sastavljena iz dvanaest jezika, računajući na potporu obaju krila od pruskih i ausrijskih odeljenja. Vojska je Napoleonova imala preko pola milijona ljudi, a ruska je bila tri put manja, i stoga su Rusi morali odstupiti. Posle sukoba kod Smolenska i najkrvavije bitke Napoleonove između Borodina i Moskve, velika armija (14-IX) zauze Moskvu. Po celom putu do Moskve narod popali i napusti sela („francusko opustošavanje“). Moskva je takođe ostavljena od većine stanovništva i gotovo (noću od 14-16-IX) sva spaljena. Ne dočekav traženi mir od cara, a želeći da pređe u neopustošene južne gubernije, Napoleon se krene iz Moskve južnim gubernijama, ali bude od Rusa odbijen i primoran da se vrati istim putom preko Smolenska. Potom otpoče gonjenje Francuza od ruske vojske pod Kutuzovom i od samoga naroda ruskoga, a oštra zima dovrši istrebljivanje velike armije. Posle nesrećnoga prelaza preko Berezine, gde sam Napoleon umalo ne bi zarobljen, granice se dočepa žalostan ostatak ove armije. Napoleon ostavi vojsku još u Litvi i pohita u Francusku, da bi skupio novu armiju od vojne snage, koja se nalazila u zemlji i u podvlašćenim oblastima.

Narodni ustanci. — Glavna je sila, koja sruši Napoleonovu vladavinu, probuđeni duh narodni u potčinjenim zemljama. Španci su i Portugalci dali prvi primer narodnoga protivljenja tuđem zavojevanju i odmah su neprijateljski susreli Francuze (1808), sastavljajući protiv njih gerilsku vojnu i primajući pomoć od Engleza pod vođstvom lorda Velingtona. Docnije (u Kadiksu 1812) španski kortesi izrade za Španiju veoma slobodouman ustav, za koji je rešeno da se uvede u život po izgnanju Francuza. Za Špancima i Portugalcima ustanu i Nemci u raznim mestima (osobito u Tirolskoj 1809; Andrija Hofer streljan), što je sve nasilno ugušivano. Nesrećan je pak svršetak pohoda na Rusiju bio znak za opšti ustanak u Nemačkoj radi oslobođenja od Napoleona. Tada se narodna težnja probudi i u Talijana: među prosvećenijim se redovima na apeninskom poluostrvu javi misao o ujedinjenu cele Italije u jednu narodnu državu. Za ovu se misao u vreme padanja imperije uhvatio i sam Mirat. Od svih naroda evropskih samo jedino Poljaci behu napoleonovci, jer su još od pada svoje države svu nadu polagali na Francusku. Oni su u gomilama išli u njenu vojsku i za republike i za imperije. Osnivanje Varšavskoga velikoga hercegstva od zemljišta koje Pruska beše zauzela, uveličavanje njegovo od onih delova pod Austrijom i Napoleonova objava rata Rusiji - sve je to smatrano od Poljaka kao početak obnavljanja njihove države.

Ova gotovo opšta mržnja prema Francuzima posledica je imovne iscrpnosti i narodnoga ugnjetavanja. Povećavanje poreza, izazvano neprestanim ratovanjem, plaćanje velikih danaka, traženih i od saveznika i od pobeđenih, štetna strana kontinentalne sisteme, regrutovanje vojske, ponižavanje i nasilja nad pokorenim narodima — sve to stvori taku silu koja najzad odnese pobedu. S druge strane, izmeni se i politika evropskih vladalaca. Po njima pređašnji pokreti njihovih naroda imađahu revolucionu osobinu i oni su se za republičkoga i Napoleonova ratovanja oslanjali samo na svoju vojsku. Stoga, čim behu pobeđeni, morali su se smiriti. Međutim, oni se sada nisu bojali narodnoga pokreta i u poslednjoj su borbi protiv Napoleona (1812-15) radili u savezu sa svojim narodom. Uz ovo se Francuzi, i za republike i za Napoleona, starahu da rastâve pojedine vladaoce, koji tek sada uvide da je samo u njihovu zajedničkom radu mogućan otpor pobediocu cele Evrope. S ovih je razloga novi savez i postigao svoj smer.

Napoleonov pad. — Čim se nesrećno svrši Napoleonov pohod na Rusiju, u Nemačkoj otpoče rat za oslobođenje (1813). Aleksandar I reši da prenese borbu s Napoleonom izvan Rusije i Nemci pozdrave ruske vojnike kao izbavitelje. Istina, nemački vladaoci odmah ne priđu savezu, koji Aleksandar I sklopi s Pruskom; neki su od njih čak pomagali Napoleona, u kom gledahu oslonac svoje vlasti. Na narodno su pak oduševljenje silno uticali proglasi pruskoga kralja, u kojima je govoreno o pravu da narod slobodno raspolaže svojom sudbinom. Nemci ne klonu duhom čak i posle nekoliko izgubljenih bitaka s Francuzima (primirje u Plezvicu 4-VI-1813 i neuspeli kongres u Pragu u avgustu iste godine posredovanjem austrijskoga cara, jer Napoleon ne prista na pogodbe kao ni pa novembarske ponude savezničke iz Frankfurta); ali posle trodnevne bitke kod Lajpciga (u jesen 1813), u kojoj saksonska vojska izdade Francuze, Napoleon morade odstupati. Tada vladaoci Rajnskoga saveza počnu jedan za drugim prelaziti na stranu Rusije, Pruske i Austrije, koja se ranije beše pridružila koaliciji. Pri ovom su, međutim, oni tražili obezbeđenje svojih zemljišta i vladalačkih prava. U isto se vreme stanu vraćati u svoje vladavine oni knezovi, koje je Napoleon lišio vlasti.

Kada (1 januara 1814) jedan deo pruske vojske pod Bliherom pređe Rajnu, ratištem posta sama Francuska. Zemlja je bila suviše iscrpena i obesnažena, da bi se moglo usprotiviti saveznicima, koji ne naiđoše ni na kakav otpor od narodne strane. Na protiv, kod francuskoga se naroda već obelodanilo neraspoloženje naspram Napoleona. Imperator još nekoliko puta pokaza svoje vojno iskustvo, dok najzad jedan poraz nije otvorio saveznima put za Pariz. Posle nekoliko dana oni zauzeše visove iznad francuske prestonice, a potom uđu i u grad. Francuski su đenerali, veoma bliski Napoleonu, prešli na stranu njegovih neprijatelja. Napoleonu ne osta ništa drugo, nego da se odreče prestola i da otide s nešto garde na talijansko ostrvo Elbu, koje mu je dato u vladavinu. U Francusku se povrate Burbonci u licu Luja XVIII, brata Luja XVI (rojalisti su nazivali Lujem XVII maloga sina Luja XVI, koji je umro za revolucije). Sama je Francuska lišena svih zavojevanja dotadašnjih (granice od 1792) a tako isto srušeno i sve ono što je Napoleon uradio van zemlje.

Vlada od sto dana. — Kada saveznici obore Napoleona, iskupe se na kongres u Beču (1814), da reše politička pitanja, koja su izazvana novim stanjem, ali kongres nije još bio ni dovršio svoj zapleteni posao, a Napoleon se vrati u Francusku i ponovo zauze presto. U tuđini Burbonci i emigranti ništa nisu zaboravili i ničem se nisu naučili. Oni su hteli povratiti stari poredak, što veoma razdraži narod.. Napoleon sazna za ovo i javi se u Francuskoj (u martu 1815), a narod ga dočeka kao spasioca revoluciskih tekovina. Luj XVIII posla protiv Napoleona maršala Neja, ali on pređe na stranu svoga pređašnjega gospodara, i Napoleon uđe u Pariz uz veličanstveno klicanje narodno. Obećav Francuzima veće slobode i saglasiv se na nov ustav, Napoleon se reši da spreči saveznike u poslu i krene se na Belgiju. Ovde se već skupljala engleska i pruska vojska pod vojskovođama Velingtonom i Bliherom. Napoleon prvo potuče Pruse, pa potom napadne Engleze kod Vaterlôa, ali Velingtonu stigne u pomoć Bliher, i bitka se svrši potpunim porazom Napoleonovim (18 juna 1815). Uskoro se zatim saveznička vojska po drugi put javi pred Parizom. Ovoga puta Napoleon bi poslat na ostrvo Sv. Jelenu, gde osta do smrti (1821). Tako se svrši ova Napoleonova vlada od sto dana. Saveznici opet povrate u Francusku Burbonce i zaključe s Lujem XVIII nov (drugi pariski) mir, po kojem Francuska bi ograničena, obavezujući se da plati veliku oštetu i da pet godina drži u sebi nekoliko hiljade vojske. Francuzi sami kažu da su skupo platili jednodušnom vojskom po svetu raznesenu slavu, koja bi bila trajnija da Napoleon bejaše manje sebičan, manje slavoljubiv i manje samovoljan.

Prosvećenost za Napoleonove vlade. — I ako je Napoleon ograničio slobodu ličnu, štampe i trgovine, ipak je za njegove vlade bilo i prosvetnog i privrednoga napretka. Obraćena je pažnja na bolju nastavu i uređen je pariski universitet. Bilo je dosta naučnika (Laplas, Kivije i dr.) i umetnika (David, Žerar i dr.). Hteo je imati oko sebe darovitih pisaca kao i Luj XIV, čiju je dvorsku etikeciju i usvojio; ali su mu bili neprijatelji najčuveniji pisci njegova doba: Šatobrijan i gospođa Stajel. Preduzeti su mnogi javni radovi: ulepšavanje Pariza, izrada bolje tkanine svilene, šećera od repe i dr.

Srpski narod ovoga doba.[uredi]

Prvi srpski ustanak. — U početku devetnaestoga stoleća srpske zemlje stajahu ovako: Crna Gora s Brdima beše slobodna pod Petrom I Petrovićem-Njegošem (1782-1830), ali skoro bez ikakva uticaja na ostale krajeve, osim nešto bezuspešnih pokušaja da se Boka Kotorska otme od Francuza; Dubrovnik s Bokom Kotorskom i Dalmacijom po kampoformiskom miru (1797) pripade Austriji, a po požunskom (1805) i tilzitskom miru (1807) potpade pod Francusku, ali na bečkom kongresu (1814-15) opet pripade Austriji; Banat, Bačka, Srem i ostala Slavonija s Hrvatskom behu pod Ugarskom, gde je bio crkveni i u nekoliko narodni starešina karlovački mitropolit Stevan Stratimirović (1790-1836), a sve druge zemlje srpske pripadahu Turskoj. Već se zna da je srpskom narodu bilo najteže pod Turcima, osobito pravoslavnim Srbima — bespravnoj raji. Nu zlo stanje srpskoga naroda dobi oduške samo u Beogradskom pašaluku, čemu su različnim spomenicima na staru srpsku državu i junake, težnja za slobodom, austrisko-ruske namere i ratovi s Turcima, osobito za Kočine krajine, uvođenje nešto knežinske samostalnosti posle svištovskog mira (1791), a naročito izgnanje janičara iz pašiluka, opadanje Turske i janičarska pobuna (1793) protiv građanskih i vojničkih reforama sultana Selima II (1789-1808), francuska revolucija i Napoleonov pohod na Misir, Hadži-Mustafa-pašino kupljenje srpske narodne vojske protiv sultanova odmetnika u Vidinu Pazvan Oglu, vraćanje janičara u pašaluk i ubistvo Hadži-Mustafa-Paše, vladanje dahija (Aganlija, Kučuk-Alija, Mula-Jusuf i Fočić Mehmed-Aga) i njihovo nasilje, a osobito seča knezova i drugih viđenijih ljudi (Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin, Hadži Đero, Hadži Ruvim i dr. u januaru 1804) — sve to učini da se Srbi u Šumadiji dignu na ustanak u prvom redu protiv dahija (pri kraju januara 1804) i to pod vodstvom Karađorđa Petrovića, Stanoja Glavaša i drugih znatnijih ljudi. Ustanak se brzo raširi po celom Beogradskom pašaluku, a zbor viđenijih ljudi iz Šumadije izbere za vrhovnoga vođa ustanku Karađorđa (2 februara). Turci takođe behu protivnici janičarskih odmetnika sultanovih a prijatelji Srbima, pa čak i pomogoše ustanike u Carigradu. Porta se pak službeno nije mešala u prvi mah, a i Rusija i Austrija radiše preko svojih poslanika u Carigradu da se Srbima popravi stanje. Karađorđe poče oslobođavati Šumadiju, Jakov Nenadović Valjevsku nahiju, a Petar Dobrnjac i Milenko Stojković Požarevačku nahiju. Srbi zauzeše Rudnik, Valjevo, Šabac, Jagodinu, Požarevac i Smederevo, pa se iskupe oko Beograda (prva skupština u Ostružnici 24 aprila do 3 maja). U tom po sultanovoj naredbi, bosanski vezir Bećir-paša pođe k Beogradu da zavede red. Na glas o ovom, dahije pobegnu iz grada niz Dunav, ali Bećir-paša naredi da ih uhvate, te ih Srbi stignu u Ada-kalu i potuku. Potom Bećir-paša počne postupno zavoditi onako stanje kako je bilo za Hadži-Mustafa-paše; ali kako se ne izvršiše srpski zahtevi o jemstvu neke sile za njihova prava i o postavljanju jednoga vrhovnoga srpskoga kneza u celom pašaluku, a međutim nastaše neredi među Turcima (Gušanac-Alija) i Bećir-paša ostavi Beograd — Srbi se reše da dobro čuvaju ono što su zadobili i počnu pomišljati o vaspostavljanju stare države srpske.

Prvi srpski uspesi. — Kada Bećir-paša otide iz Beograda, Srbi se počnu spremati za ratovanje, pošlju svoje poslanike u Carigrad (prota Aleksa Lazarević, Stevan Živković i Petar Čardaklija), da im se uredi stanje, pa se potom obrate Austriji i Rusiji. Dok Srbi pak zauzeše Karanovac (docnije Kraljevo) i Užice (1805), sultan ne čujući za rusko i austrisko posredovanje, naredi okolnim pašama da uguše ustanak, ali srpsko oružje hrabro odbi Hafis-pašu na Ivankovcu (1805), posle čega bi osvojen Poreč, Paraćin, Ražanj, Aleksinac i Kruševac. Kada se kretala Havis-pašina vojska, smederevski se Turci uskomešaju (ubistvo Đuše Vulićevića) i zatvore grad, a nešto docnije srpskom nepažnjom zadobiju i Šabac. Porta se, međutim, naljuti na Srbe i zapovedi bosanskom veziru Bećir-paši i skadarskom Ibrahim-paši, da s velikom vojskom udare na ustanike. U tom Karađorđe (pred Božić 1805) sazove drugu skupštinu u Smederevo, koja reši: da se dotadašnji danak Turskoj upotrebi na vojne smerove i da Karađorđe bude neograničeni zapovednik. I ako su Srbi bili spremni, ipak pošlju molbu za mir sultanu po Petru Ičku (1806). Tada već Turci počeše navaljivati preko Drine (doček Stojana Čupića na Salaškom polju; pogibija Janka Katića na Dugim Njivama), i Srbi ih slavno potuku na Mišaru (1806). Karađorđe potom otide na Deligrad u pomoć Dobrnjcu i Milenku, koji odbijahu Ibrahim-pašu. Uskoro Ibrahim-paša odstupi, a Srbi dobiju ponovo Šabac i sastanu se u Smederevu na skupštinu, koja primi pogodbe mira, što ih u Carigradu ugovori Ičko, koga ponovo pošlju u Carigrad da utvrdi konačan mir s Portom; ali opsednuti Turci u Beogradu i Šapcu ne prime pogodbe. Po odbijanju pogodaba za mir, Srbi se počnu spremati za novu borbu i zauzmu Beograd (30 novembra 1806), kojom prilikom pogibe Vasa Čarapić, pa uskoro — i beogradsku tvrđavu. Stupivši potom u savez s Rusima (1807), koji ratovahu s Turcima zbog Vlaške i Moldavske, Srbi počnu napadati i izvan Beogradskoga pašaluka i tim ovom pokretu dadoše širi značaj narodni. U ovaj mah oni pređu preko Drine, odakle ih povrati dobro držanje Turaka, upadoše preko Miroča u Krajinu i kod Štubika i Malajnice pomoću Rusa održe sjajnu pobedu nad Mula pašom i Gušanac-Alijom. Tada uzmu i užički grad, a Hajduk Veljko Petrović oslobodi Crnu Reku. Rusi potom ugovore primirje s Turcima (u avgustu 1807), koji najzad obećaše da neće dirati Srbe za primirja, koje je trajalo godinu i po dana.

Ratovanje 1809-10 i uređenje Srbije. — Za ovo vreme Srbi urede oslobođenu zemlju (podela, uprava, sudovi, vrhovni vožd. Upravni savet, skupština, vojska). Posle pak svršenih nereda u Turskoj (Selim II pogubljen, kao i njegov naslednik a za sultana dođe Mahmud II 1808-39), između Rusije i Turske nastaše pregovori za mir, ali do pogodbe ne dođe zbog engleskoga podbadanja, te se Rusi počnu spremati za rat i poruče i Srbima da udare na Turke (u proleće 1809). Ovo je najznatniji događaj u prvom srpskom ustanku, jer se ustanici poneše mišlju o srpskom oslobođenju, a pod njihovovu se zastavu stekoše borci iz svih krajeva srpskih. Jedna srpska vojska pod Simom Markovićem pođe na Drinu, druga pod Karađorđem — na Javor, treća pod Milojem Petrovićem na Niš, a četvrta pod Milenkom Stojkovićem na Kladovo. Međutim posle neznatnih uspeha, nesloga kod vojvoda donese smrt slavnom Stevanu Sinđeliću na Čegru i spomenik ove nesloge - Ćele kulu. Srbe u ovaj mah spase ruski prelazak preko Dunava (u avgustu 1809), ali se među njima nesloga produži dok Jakov Nenadović ne posta predsednikom Upravnoga saveta mesto Mladena Milovanovića (1 januara 1810). Nu kada Srbi pomoću Rusa (u 1810) osvoje Negotin, Brzu Palanku i Kladovo i održe slavnu pobedu na Varvarini i Loznici, te proširiše osvajanja izvan Beogradskoga pašaluka, među njihovim starešinama ponovo poče razdor, i to zbog žudnje nekih starešina da budu jednaki s Karađorđem i zbog tužbe na Karađorđa da ponekad daje vlast nepodobnim ljudima (ponašanje ruskoga konsula i beogradskoga mitropolita). Karađorđe na skupštini (1-12 januara 1811) prodre sa svojim predlozima dok još ne bejahu stigli njegovi glavni protivnici Jakov, Milenko i Dobrnjac i tako održi svoje starešinstvo. Tom se prilikom zavede Ministarstvo od šest ministara (popečitelja, Dositeja - prosvete, Mladena - vojnog i dr.) i Veliki narodni sud, a reši se da vožd u dogovoru s ministrima postavlja nahiske i knežinske starešine. Pošto i starešina ruskoga puka, koji tada dođe u Srbiju da stanuje u Beogradu i Šapcu, bejaše uz Karađorđa, Jakov se primi za ministra unutrašnjih poslova, a Milenko i Dobrnjac biše prognani iz zemlje.

Bukureški mir i propast. — Osim nešto čarkanja na istočnoj i zapadnoj granici, Srbi za ovih trzavica nisu ratovali. Rusi su pak ratovali na donjem Dunavu, te Turci ponude Srbima i neke pogodbe za mir, ali im Karađorđe odgovori da će pristati na ono što dva cara za Srbe urede. I već je poznato kako su Rusi zbog Napoleonova napada morali zaključiti bukureški mir (1812), po kojem Srbi izgube svoju nezavisnost (član osmi); jer je za njih tada ugovoreno: da se turska vojska pusti u gradove, da se poruše sva nova utvrđenja, da sami sobom upravljaju i da sultanu odsekom plaćaju danak, o čem će se dogovoriti s Portom, a da im sultan oprosti za ustanak. Kada su Srbi čuli za pogodbe bukureškoga mira, nastalo je opšte nezadovoljstvo, malaksalost i klonulost, pored objašnjenja ruskoga poslanika (Marka Ivelića) da je Rusija takav mir morala zaključiti. Srbi pak počnu bezuspešne pregovore s Turcima, a stanu se spremati i za rat. Međutim, na rusko zahtevanje, da se bukureški ugovor izvrši, Porta je lukavo odgovarala da sami Srbi neće da poštuju taj ugovor, i ako oni već behu popustili. Porta najzad poče govoriti da ne prima ničije mešanje u poslove s turskim podanicima i stala se spremati da pokori Srbiju pre svršetka poznatih događaja u Evropi. Ruski je poslanik u Carigradu bez uspeha odvraćao Tursku od napada, a vojvode srpske ne prime Karađorđev predlog o povlačenju u planine i šume, te tako otpoče ratovanje (1813). Turci napadnu s ogromnom vojskom od Vidina, Niša i Bosne. Hajduk Veljko hrabro je branio Negotin, ali ubrzo pogibe (18 jula), te njegov brat Milutin tajno ostavi s vojskom grad, a Turci počnu prodirati uz Dunav. Karađorđe, za koga se beše čulo da je umro, jer je bio bolestan, iziđe (u avgustu) na Drinu i naredi da se brani Zasavica i Šabac. Huršid-paša, međutim, obiđe Deligrad i dođe na moravsko ušće (u septembru) spram Smedereva, gde se Karađorđe poslednji put pokazao vojsci. U isto vreme stiže glas da su se Turci uputili Šapcu (smrt Zeke Buljubaše na Zasavici). Sve ovo učini da Karađorđe klone duhom i da uticajem ruskog zastupnika Nedobe pređe u Zemun (noću između 20 i 21 septembra). Na glas o ovom prelasku, to isto učine i glavne vojvode (Jakov, Mladen, Sima, Luka i dr.), kao i veliki deo naroda. Vujica Vulićević, po čuvenju, probije se s deligradskom vojskom kroz Turke i takođe pređe u Austriju, a Stanoje se Glavaš odvoji od njega i još se neko vreme borio s Turcima. U prvi se mah počnu Turci svetiti Srbima, ali Huršid-paša to spreči, te se narod stade vraćati svojim kućama, naročito kada se predadu i neke vojvode, koji umirivahu preplašene Srbe, kao: Miloš Obrenović, Arsenije Loma, Mutap, Glavaš, Drinčić i dr. Pobegle vojvode zajedno s Karađorđem austriska vlast odmah liši slobode; ali se za njih zauzme ruski car, te se svi presele u Rusiju (u Hotin i Kišenjev o jeseni 1814), gde dobiju državnu pomoć, a preseljeni se narod zbog vrlo rđava postupanja austriskih vlasti većinom vrati u Srbiju.