Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 5.1

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


peti period.


I. Pred ustanak u Srbiji.

1. Šumadija. — 2. Stanje u Beogradskom pašaluku posle Svištovskog mira. — 3. Dahije. — 4. Francuske agitacije u Turskoj.


Od kraja XVII veka, kada su Turci bili odbijeni ispod Beča i potisnuti čak do Vardara, pa do kraja XVIII veka, kada se vodio poslednji rat između Austrije i Turske, Srbija je bila triput glavno ratno područje. Zemlju su nekoliko puta prelazile velike vojske i turske i austriske, kroz nju su krstarile hajdučke čete i janičarske potere, iz nje su kretane dve velike narodne seobe. Nije stoga čudo Što je zemlja opustela. Svet se sklanjao ili u tuđe, sigurnije oblasti, ili se iz ugroženih dolina i sela pokraj drumova povlačio u teško pristupačne planine. Još god. 1721. čitav Beogradski pašaluk imao je svega 446 naseljenih sela. Jedan putnički izveštaj god. 1717. kaže: »Prešli smo polja Srbije, koja su prekrivena šumom i gotovo pretvorena u pustinju«. Za svoju danas pitomu Brankovinu prota Matija Nenadović priča da je u vreme kada su se njegovi stari tu naselili taj »kraj Srbije bio gotovo sasvim pust«. Prirodna je stvar da je u takvim prilikama zemljoradnja bila sve više napuštana; svet se ustručavao da ostaje u pitomijim mestima, koja privlače turske siledžije i ove pustolove, i da se satire u radu, kojim će se drugi koristiti. Mesto zemljoradnjom svet se sve više počinje baviti stočarstvom. Stoka se u žirom bogatim šumama lako hranila, a bila je i dosta lako pokretna, što je u onim nesigurnim vremenima mnogo značilo. Sva glavna lica u Srbiji sa kraja XVIII i na početku XIX veka bavila su se prodajom stoke, kao Koča Anđelković, Aleksa Nenadović, Karađorđe, Miloš Obrenović i dr. Knez Miloš je još za svoje, znatno izmenjeno, vreme govorio da je »trgovina u marvi jedini produkat našega predela koji se u onu stranu izvozi i otkud narod naš sva potrebna sebi i danak nabavlja«. Kako je zemljoradnja bila oskudna svedoči najbolje to što su »varoši pored Dunava donosile pšenicu i pšenično brašno iz Banata« i što je počeo da se seje krompir tek god. 1821.

Od oblasti u Srbiji naročit značaj dobija u to vreme Šumadija. Sva obrasla u gustu bukovu i hrastovu šumu, po kojoj je dobila svoje ime, Šumadija je bila teško pristupačna za kaznene vojničke ekspedicije; bila je daleko od središta loše upravljanoga Turskoga Carstva; u njoj se nalazilo malo muslimanskoga stanovništva, i to samo po varošima; čitlučki režim tu nije bio mnogo rasprostranjen. Takva, Šumadija je izgledala kao stvorena za hajdučke zbegove i uopšte za ova skloništa.

I, doista, u Šumadiji se tokom XVIII veka pribira mnogo iseljenika iz raznih srpskih oblasti. Po ispitivanjima stanovništva u Gruži je, na primer, samo 58 porodica starinaca, a ostalo je sve doseljenik. »Naročito je znatan broj doseljenika iz druge polovine 18 veka. Sve su to doseljavanja od Sjenice, Kolašina, Crnogorskih Brda, manje iz jugozapadnih delova dosadanje Kraljevine Srbije«. U narodu se priča, kazuje Mih. Dragić, kako je Karađorđe osvajajući Sjenicu »sagnao« ljude u Šumadiju govoreći: »Hajte u Šumadiju, tamo ima pustahije zemlje«. U Jasenici starinačkih porodica ima svega 49, odnosno 2.33% od celokupnog broja stanovništva te oblasti. Od doseljenika polovina je iz dinarskih krajeva. U smederevskom Podunavlju i Jasenici starinaca ima svega 4.1%. Sličan je, kao u Šumadiji, mali broj starinaca i u Kolubari i Podgorini. Tamo se našlo 78 starih porodica prema 1074 novih. U užičkoj Crnoj Gori ima oko 435 porodica doseljenih do prve decenije XVIII veka: »najveći broj porodica je iz 18 veka pa do god. 1827.«. U Zlatiboru »glavni deo stanovništva je doseljen iz naših jugozapadnih planinskih krajeva. Najviše je doseljavanja bilo zbog turskih nasilja, a ovde su se naseljavali zbog dobrih uslova za stočarstvo«. Tih. Đorđević upozorio je na jednu zanimljivu pojavu. Kada su austriske vlasti posle Požarevačkoga mira postavljale kapetane po Srbiji, od 12 imenovanih Srba 7 ih nije bilo iz Srbije; — u zemlji je, znači, prevlađivao doseljenik. Sličan je slučaj i sa junacima iz Karađorđeva ustanka; jedan krupan procenat pada na doseljenike iz Južne Srbije, iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Međutim, kako je Cvijić naglasio, »nigde se doseljenici nisu tako brzo prilagođavali novoj geografskoj i društvenoj sredini i nigde se nisu toliko ukrštavali kao u Šumadiji«. Jedna od tako ukrštenih porodica bila je i Karađorđeva. Njegovi stari, muške linije, došli su sa vasojevićskih strana, dok je Karađorđeva majka bila iz Šumadije, iz Masloševa.

Šumadija je postala u neku ruku jedan veliki hajdučki zbeg. To je došlo dobrim delom, sem gornjih razloga, još i stoga što je Beogradski pašaluk bio pogranična oblast, u kojoj su vođene česte borbe. U tim borbama Srbi su uvek učestvovali veoma aktivno, naročito potsticani sa austriske strane. Učešća u ratovima, ma kolika bila naknadna razočarenja, dizala su ipak samosvest u ljudi, pojačavala otpor, podržavala hajdučiju i omogućavala, u času nevolje, radi stvorenih veza, sklonište kod suseda. Turci, ma koliko da su bili kivni na njih, uvek su i zazirali pomalo od njih i često puta bili skloniji na pregovore nego na borbu, bojeći se srpskih veza sa Austrijancima i hoteći da ih popuštanjem preseku. Dvadesetogodišnja austriska okupacija Srbije (1718.-1739.) bila je važna opomena za Turke, isto kao i rezultati Kučuk-kainardžiskoga ugovora. Položaj Srba popravio se naročito posle Svištovskoga mira. Porta se posle njega bila ozbiljno rešila da u važnome Beogradskome pašaluku stvori reda. I novi sultan Selim III, koji je god. 1789., za vreme rata, primio vlast, bio je istinski uveren o potrebi da se njegovo već dosta pohabano carstvo mora reformisati, ako hoće da se održi, i odlučno je pregao da potrebne reforme i izvede. Kao prvi uslov za smirivanje Beogradskoga pašaluka bilo je isterivanje janičara iz njega, koji su tu pretstavljali najgori elemenat nediscipline. Da to nije moglo proći bez janičarskog otpora razume se samo po sebi. Beogradski vezir, koji je imao da izvrši te naredbe, nije raspolagao sa dovoljno vojske i morao je da traži potporu sa još koje strane. Tada je pala misao da se za odbranu Pašaluka obrazuje od Srba narodna vojska. Kod Srba, međutim, koji počinju da osećaju svoju vrednost, javljaju se u isto vreme izvesni zahtevi, koji jasno govore da se oni više ne smatraju kao pokorna raja sa kojom se može postupati po miloj volji. Prema jednom zapisu po Višnjiću čuvenoga Hadži-Ruvima, Srbi su tada tražili od sultana »kako ne bi se mešali Turci u carske poslove, krome paša i knezovi«, vraćajući se tim na jedan od bitnih zahteva srpskoga programa arhimandrita St. Jovanovića. I, doista, godina 1793. donela je u tome pogledu važne promene. Te godine Hadži-Mustafa paša, novi vezir beogradski, pozvao je Srbe u borbu protiv janičara i dobio je njihov pristanak. Prota Matija priča kako je tada telal vikao po svima pazarima: »Ko je Srbin a nema duge puške, dva pištolja i veliki nož, nek proda jednu kravu i pusat sebi kupi. Tako je od čestitoga vezira zapovest«. Ko se od Srba bude hrabro pokazao, poručivao je vezir dalje, biće oslobođen za godinu dana od svih dažbina. To je prvi put da Turci sami, u borbi sa svojim jednovercima, zovu Srbe u pomoć i prosto im guraju oružje u ruke. Srbe nije trebalo mnogo sokoliti. 31. jula te godine stiglo je njih 250 sa srebreničkim pašom u Beograd. Dolazili su postrojeni u dva reda, sa šest knezova, koji su jahali svaki pred svojim odredom, potpuno po primeru vojničke discipline iz austriske vojske i Mihaljevićeva frajkora. Disciplinovani, hrabri, znajući šta hoće, Srbi su u borbi sa sultanovim odmetnicima učinili veziru dragocene usluge; on ih je čak cenio toliko da ih je redovno uzimao kao svoju ličnu pratnju. Odbrana Pašaluka uspela je zahvaljujući samo njihovoj saradnji. Srbi su to činili, naravno, iz vlastitog interesa, da onemoguće povratak janičara, da oslobode narod od tereta tih zulumćara, i da dobiju izvesne nagrade za usluge. One su i došle. God. 1793. i 1794. dobili su Srbi čitav niz povlastica, koje su bile utvrđene carskim fermanima i svečano objavljene.

Srpske povlastice dobijene od Porte išle su, uglavnom, u korist širokog seoskog sveta, pošto građanskog srpskog staleža ustvari gotovo nije ni bilo, Povlasticama se dao pun značaj lokalnoj vlasti narodnih knezova. Oni su snosili odgovornost za svoje seljake i sela i bili jedini posrednici između njih i paše. Čisto srpska sela bila su oslobođena od turskih poseta; bilo je čak dozvoljeno da osion Turčin, koji dođe u selo, može biti uhvaćen i predan knezu. Na jednom velikom narodnom zboru u Beogradu, o Velikoj gospojini god. 1793., jedan turski efendija iz Carigrada raspitivao se kod naroda što su »sela tako prazna ili retko naseljena« i kad je čuo da je tome uzrok rat, pomor, beda i iseljavanje, on je odgovorio »da toga više neće biti, jer se sada uvodi sasvim drugi i mnogo bolji poredak«. Zamolio je još sve sakupljene da »učine sve što mogu da se opustela sela opet nasele i napune stanovništvom«. Same susedne austrioke vlasti vide i utvrđuju da se u Srbiji uvodi »sasvim nov red«. Porez za čitav Pašaluk iznosio je 650.000 groša, a imao se plaćati u dva obroka. Svaka poreska glava plaćala je 15 groša poreze i groš poreščiji. God. 1796. donesena je odluka da porez ne kupe Turci nego knezovi, da ne bi dolazilo do nezgodnih i za seljaka neprijatnih stvari. Stanje seljaka u Srbiji bilo je, posle svega toga, nesravnjeno bolje nego i u jednoj drugoj našoj pokrajini pod turskom vlašću. Imajući oružje u rukama, i svoje vođe, i svoje vojne jedinice, i pozivan da i on, od samih Turaka, čuva poredak u Carstvu, srbijanski seljak nije više mogao da se smatra kao potišten. U njemu se potpuno razvio stav čoveka koji hoće i, što je važnije, koji može da se brani. Setimo se, uostalom, samo kako Višnjić opisuje Birčanina Iliju:


On Turčinu ne da u knežinu;

Kad Turčina u knežini nađe,

Topuzom mu rebra isprebija.


U drugim našim pokrajinama stanje seljaka bilo je mnogo teže. U Bosni, koja je kao i Srbija bila pogranična oblast, bilo je više muslimanskoga domaćega elementa, koji je imao jaka korena u zemlji i koji se nije dao lako potisnuti. Hrišćanski elemenat nije bio tu homogen kao u Srbiji, nego razdeljen u dve vere i dva tabora, između kojih nije bilo uvek intimnog dodira i poverenja potrebnog za akciju. Maćedonija i Stara Srbija behu u središtu tadanjeg Turskog Carstva i mogle su bez mnogo muke biti prigušene. Otporniji stav imao je još samo srpski elemenat u Hercegovini, zahvaljujući svojim planinama i krševima i susednoj Crnoj Gori, koja mu je davala utočišta.

Ali, to povoljno stanje u Srbiji nije dugo potrajalo. Prognani janičari našli su sklonište u vidinskoga gospodara a Portina odmetnika, Pazvan-Oglu. Sa njegovom pomoću oni su nekoliko puta upadali u Srbiju, a u zimu god. 1797. ugrozili su i sam Beograd. Srpska narodna vojska pokazala se i ovog puta kako treba. Porta, međutim, koja je pokušavala da slomije buntovnoga Pazvan-Oglu, nije imala uspeha, jer je dobar deo simpatija konzervativnih turskih ljudi bio na njegovoj strani. Sem toga, Turci nisu nikako mogli da se snađu u tome novome poretku, gde islamske pripadnike treba goniti radi đaura ili čak pomoću đaura udarati na svoje suvernike. Posle Napoleonova upada u Egipat, god. 1798., bojeći se težih udaraca od Francuza, Porta je gotovo kapitulirala pred odmetnicima i bezmalo ostavila vidinskome gospodaru slobodne ruke. Prognani janičari dobiše dozvolu da se vraćaju u Beogradski pašaluk. Oni tamo nagrnuše u velikom broju. I posle malo vremena počeše njihova nasilja: god. 1799. pogibe Stanko Harambašić, glavni vođ narodne vojske, a god. 1800. pade tamnavski knez Ranko Lazarević. Knez Aleksa Nenadović samo se slučajem spasao od pogibije u taj mah. God. 1801. bi ubijen i sam vezir Hadži-Mustafa paša. Vlast prigrabiše janičari i njihovi vođi, četiri poznate dahije, Aganlija, Kučuk Alija, Mula Jusuf i Mehmed-aga Fočić. Oni se okomiše ne samo na Srbe, nego i na takozvane carske Turke, spahije i druge dotad lojalne elemente, a njihove protivnike. »Kako su daije proćerale prave spaije (piše Vuk Karadžić) oni sad postanu i spaije i čitluk-saibije i po svim selima pograde anove i čardake i pomeću svoje subaše. Pa ova uredba ne ostane samo u Bijogradskome Pašaluku, nego se primi i Bosne. Jer i Ali-beg Vidaić, brat Kapetan-paše iz Zvornika, pristane s daijama i otide u Bijograd te se pobaši, pak, vrativši se natrag, počne po naiji Zvorničkoj ljude na silu čitlučiti i namještati subaše po selima... Sad već ni sudija drugi nije bilo u zemlji osim daija i njiovi kabadaija i subaša: knezovi su poslije Adži-Mustajpašine smrti odma izgubili vlast u narodu, a i kadija, đe se koji nalazio, nije smijo od nji ni pomoliti svoga ćitapa«. »Kakogođ što su se pod mudrim i pravednim vladanjem Adži-Mustajpašinim slabo i glasili ajduci u Srbiji, tako se sad od ovake sile i od zuluma poajduči desetina naroda«.

Porta, zauzeta drugim brigama, nije mogla u taj mah da kazni ubice za smrt pašinu; šta više, ona je sa njima ušla u pogađanja. 10. maja god. 1802. stigao je Portin glasnik u Beograd, da javi janičarima kako će im sve biti zaboravljeno i oprošteno, ako prime pašu koga im šalje Carigrad. Kada su dahije, uzevši već svu vlast u ruke, pristali na to, oprost je bio javno proglašen.

*

Na revolucionisanju turskih pokrajina rađeno je sistematski u poslednjem deceniju XVIII veka. Agitacija je vođena iz Francuske, i to sa puno plana. Videći da se Austrija sve više interesuje za francuske stvari povodom Revolucije i da se sprema i na vojničku intervenciju, sklapajući čak savez sa Pruskom, svojim glavnim dojučeranjim protivnikom, rešila se francuska diplomatija da Austriju što više zabavi na istoku. Preko Dubrovnika, gde je bio aktivan njihov konzul Marko Bruerević, i sam po ocu Francuz, Francuzi su živo radili na tome da uzbune bosanske muslimane u Krajini, da ne prime malu izmenu granica oko Une, koja je Svištovskim mirom bila predviđena u korist Austrije. Od toga su se nadali sigurnoj dobiti. Kako će Turci teško pristati da prave jači pritisak na svoje suvernike da popuste, Austrija će biti prisiljena da upotrebi sama silu protiv njih. U tome slučaju ona bi lako mogla ponovo doći u sukob sa Portom, ili, radi ogorčenosti bosanskih muslimana, zadržati izvestan deo svoje vojske na njihovoj granici. I, doista, francuska agitacija zadala je Austriji mnogo posla. Bosanski begovi su pravili česte ispade na granici i sprečavali silom svako razgraničenje. Ratifikacija Svištovskog ugovora otezala se zbog njih ne iz meseca u mesec nego iz godine u godinu. U pitanju je bio austriski ugled na osetljivome mestu, na jednoj lako uzbudljivoj granici, i njihov ugled na Porti. Kada se Turska, ipak, rešila da izvrši ugovor i kada se, u prkos žive aktivnosti francuske diplomatije, opredelila na stranu njenih protivnika, onda se iz Francuske radilo na tome da se potpali turska sopstvena kuća. U Bosni su posle toga pobunjene begove stali razjarivati protiv sultanovih reformi, i imali su i u tome dosta uspeha.

O francuskim vezama i savezu sa skadarskim Mahmut-pašom Bušatlijom, koji se odmetao od sultana, izveštavao je jasno i podrobno, austriski dvor sam crnogorski vladika Petar I u jednome svome pismu od 3. septembra god. 1796. Za vreme borbi između Crnogoraca i Albanaca, vođenih u leto god. 1796., francuska jedna eskadra snabdevala je Bušatlijinu vojsku municijom i hranom, a vladika je pominjao čak i njihov plan da Francuzi preko Albanije i Srbije izbiju na Dunav. On se stoga, u nevolji, obraćao Beču, da ga on pomogne isto tako svojom flotom. U jesen te godine, u krvavoj borbi na Krusama, 22. septembra, uspelo je Crnogorcima, koje su vodili vladika Petar i guvernadur Radonjić, da potpuno potuku albansku vojsku i ugrabe glavu samoga Mahmut-paše. »Sudbina je omela (kaže crnogorski izveštaj) i po drugi put neverne namere Turaka i Francuza«. Poraz Austrije u ratu sa Francuzima u severnoj Italiji (1796.—1797.) i ukidanje Mletačke Republike (1797.) neobično su digli francuski ugled u Primorju, a posebno na Balkanu, koji je sa Mlecima imao toliko vekovnih veza. Napoleon Bonaparta, mladi vojskovođ francuski i pobednik Austrije, pokazujući već u to vreme interes za zapadnu obalu Balkanskoga Poluostrva i šalje jednog svog poverenika u Albaniju, da izvidi stanje u njoj. On utvrđuje ranije veze Francuske u toj zemlji i zadobija Ibrahim-pašu, naslednika Mahmutova, na njihovu stranu. Krajem god. 1797. Francuzi posedaju jonska ostrva i jedan deo južne Albanije.

I vladika crnogorski, Petar I, smatran sa razlogom kao ruski čovek, počeo se postepeno približavati Francuzima. Na to ga je nagonilo delimično netaktično ponašanje Austrijanaca, koji su posle pada Mletačke Republike postali gospodari Boke i došli tamo sa njim u sukob; a delimično sugestije njegova sekretara, Dubrovčanina opata Dolćija, koji je bio frankofil. Stvar se razvila postepeno dotle da je ruska vlada god. 1803. naredila formalnu istragu protiv vladike i poslala grofa Marka Ivelića da je sprovede.

Francuska agitacija bila je dosta živa i u istočnom delu Balkana. U Pazvan-Oglovom pokretu, danas se zna pouzdano, bilo je i njenih sugestija: pomoću Francuske i, posle, pomoću Rusije on se nadao da će se moći potpuno odvojiti od Porte. Ne manje živa bila je i agitacija među Grcima. God. 1796. carigradski Grci pregovarali su sa Francuzima o svome oslobođenu; poznati grčki rodoljub i pesnik Riga od Fere, potican od Francuza, smatrao je da je sada došao čas za narodno oslobođenje. On je u leto god. 1796. došao u Beč, stupio tu u veze sa nekim Grcima i sa jednim dva Srbina, da ih oduševi za borbu protiv Turaka, i ispevao je tu svoju Ubojnu pesmu. U njoj se on obraćao na sve hrišćane Balkana, da ustanu na oružje. »Upalite jedan plamen u celoj Turskoj, da zahvati od Bosne do Arabije; nad zastavama uzdignite krst, i kao grom udrite neprijatelja«. Ta pesma, koja je postala veoma popularna, pevala se već iduće godine čak u Zemunu. Kada je god. 1797. Francuska posela jonska ostrva, Riga je poverovao da je kucnuo »izvesni čas«, spremio je proglas grčkome narodu i pošao u Trst, da ga u masama pošalje u Grčku, pa da se i sam tamo prebaci. Ali, stigla ga je tu austriska policija, zatvorila i posle provedene istrage predala Turcima sa nekoliko drugova. Francuski konzulat pokušao je da posreduje za nj, ali uzalud. Predaja Rigina izvršena je u Beogradu; tu je Riga, 24. juna god. 1798., bio i zadavljen, noću, u beogradskoj tvrđavi.

Ova ovako razgranata francuska agitacija, koliko danas znamo, nije imala neposrednog uticaja na Srbiju; ali, posrednog uticaja nesumnjivo je bilo. Ona je usplahirila duhove, stvarala ratničko i buntovničko raspoloženje, izazivala nade i izvesne pokrete za oslobođenje, i u Tursko Carstvo, koje je i inače patilo od obesti janičara, i u kojem su glavni putevi i čitave pokrajine bili nesigurni od hajdučije i odmetnika, unela nov elemenat nereda.