Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 4.7

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


četrti period.
VII. Seljačka buna u Hrvatskoj.

1. Seljačka raspoloženja. — 2. Uzroci seljačke bune od god. 1573. — 3. Neuspeh bune.


Kao novi izraz slobode duhova i javne kritike, koju su u narod uneli protestantski agitatori i propovednici, može se uzeti i ona velika pobuna seljaka koja se javila u slovenačkim i hrvatskim oblastima god. 1573. Njeni uzroci su svakako i dublji i dalji; ali, za revolt seljaka bilo je u izvesnoj meri odlučujuće i ono borbeno raspoloženje što su ga u narod unela preganjanja između katolika i protestanata i vrenje među uskocima.

Položaj seljaka u feudalnim državama Srednjega veka nije nigde bio dobar. U Slavoniji, gde je vlastelin od XII veka pretežno tuđin, svakako je u nekoliko gori nego što je bio u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, gde je između seljaka i vlastele kao jednoplemenika bilo ipak više dodirnih tačaka i duže tradicije u vezama. Težinu tereta, veliku i inače, znatno su pojačale nove obaveze naturene radi potrebe pribiranja sredstava za borbu sa Turcima; nameti u novcu, komore, kulučenje za opravku gradova i uza sve još i grabež gospodara, koji su, oštećeni gdegod ili iscrpeni troškovima za opremu banderija ili drugo što, gledali da svu štetu namire na svome seljaku, — sve to davalo je dovoljno povoda seljaku da protestuje i, najzad, da se pobuni. Antun Vrančić, nadbiskup ostrogonski, pisao je sam caru god. 1573. ove teške reči optužbe: »Kod nas gospoda bolje postupa sa stokom svojom negoli sa ovim podaničkim narodom. Od Turaka ne mogu da ih ti gospodari odbrane, a sami ih pljačkaju gore nego Turci«.

Slovenački seljak, koji je bio izmešan sa nemačkim, pratio je, verovatno, izvesne pokrete svojih sapatnika po staležu koji su se javljali u Nemačkoj i dopirali i u alpiske zemlje. Od XV veka među nemačkim seljacima osećalo se izvesno vrenje. Njegovi uzroci nisu bili jedne vrste. Pored pritiska izvesnih gospodara, koji se, kao i kod nas, ne sme preterano uopštavati, bilo je i nešto socijalne agitacije. Još od sredine XV veka javio se pokret organizacije »opanka« (Bundschuh), koji je za seljaka tražio »pravice«, odnosno oslobođenje od teških kmetskih obaveza; ličnu slobodu kretanja i menjanja gospodara i zemlje; slobodu goroseče, lova i ribolova. Naročito su ljudi bili kivni na sveštenike i manastire, čiji su kmetovi nemilosrdno eksploatisani. Pokret, u osnovi opravdan, naišao je na ogorčenu opoziciju zainteresovanih plemića i prelata, i pretvorio se, zbog nepopuštanja vlasničkog, već početkom XVI veka u krvave pobune. Jedan takav ustanak, koji je god. 1513. izbio u okolini Brajzgau, preneo se, kao vatra, u celu Virtemberšku, a god. 1515. i u alpiske zemlje. Videli smo da se javio, kao neki daleki odjek, čak i u Ugarskoj. Kanale, kojim su seljaci došli u veze tom prilikom, istorija će teško moći ikad utvrditi, jer su to bile, nesumnjivo, lične poruke, usmena saopštavanja viđenog i tajanstveno došaptavanje vesti u četiri oka. God. 1524. izbili su u Nemačkoj novi ustanci, isto tako širokih razmera, koje su Luterovi protivnici pripisivali njegovom pokretu. U tim optužbama izgleda da ima izvestan deo istine, koju nemačka istoriografija uglavnom priznaje; ali, seme nezadovoljstva zna se da je bilo posejano mnogo ranije.

Ti stari ustanci bili su ako ne sasvim zaboravljeni a ono svakako prilično preživljeni, kad su se spremale odluke za novu bunu god. 1573, A do te bune došlo je ovako. Vlasnik polovine imanja Donje Stubice i Susedgrada, vrhovni sudac, Andrija Bator, beše ga, radi dugova, prodao god. 1564. Franji Tahiju, kapetanu kanjiških konjanika i jednom od najobesnijih velikaša tadanje Hrvatske. Porodica Tahi važila je uopšte kao nasilnička i neskrupulozna. Stoga, još god. 1526. Hrvati nisu hteli da prime za bana Ivana Tahija, koga im kralj beše imenovao. I Franja je bio na zlu glasu. Njegova žena bila je sestra Nikole Zrinjskoga sigetskoga, a njegova kći beše udata za bana Petra Erdedija. Imajući tako moćno zaleđe, Tahi je ušao u te posede ne na sasvim zakonit način, a ponašao se neverovatno obesno prema celom svetu. Istina, prava neprijateljstva nije ipak počeo on nego vlasnica drugog dela imanja, Uršula Hening sa njenom porodicom, koja je god. 1565., dok se Tahi nalazio negde u Ugarskoj, napala sa kmetovima na Tahijev Susedgrad, prodrla u nj i svega ga opljačkala. Tahi se potuži kralju na taj postulak, i kralj odmah naredi da se Tahiju vrate njegovi posedi. Kad Heningova i njena mnogobrojna rodbina odbi da izvrši tu naredbu, morala se upotrebiti sila. Nedovoljno pripravljen, ban Erdedi, koji je lično sa vojskom došao da ispuni zapoved, bi razbijen pod Susedgradom. Uplašivši se od posledica toga dela i od kraljeve pretnje, Uršula naskoro ipak popusti i ustupi Tahiju njegov deo. Kada se vratio na svoja dobra, Tahi poče da se nemilosrdno sveti ljudima koji su učestvovali u otimačini. Njegove kazne bile su sadistička mučenja jednog istinskog krvoloka, a njegova otimanja prelazila su često sve obzire. To je izazvalo opšti protest i dovelo do velike parnice. Sudije su o Tahiju imale da čuju strašne stvari; ništa manje od 508 svedoka iznosilo je protiv njega težak optužni materijal. I ona pobuna protiv Tahija od god. 1565. došla je ne iz nekog nižeg instinkta haranja nego prosto kao osveta za njegove brutalnosti. God. 1569. zakupio je Tahi i drugi deo Stubice i Susedgrada, pošto ga je Heningova pre toga ustupila kralju, odnosno njegovim ljudima. Kakav je bio Tahijev režim na tim novim posedima i inače vidi se najbolje po tome što već dve godine potom izbi buna nezadovoljnih seljaka. Kao uzrok navodili su nove globe i ceđenja i strašnu pohotljivost Tahijevu. Jednoj istražnoj komisiji izneli su pobunjenici 14 slučajeva silovanja devojaka, koja su one same priznale. Kako se ta buna javila baš u vreme kada su Turci prešli Kupu, požurila je kraljevska komora sa naredbom da se Tahiju oduzme novi deo Stubice i Susedgrada, da ne bi Turci tu pobunu iskoristili za se. Tahi nije hteo da se pokori odluci, kao što nije hteo pristati ni na istragu povodom cele te stvari. Hrvatski sabor, da utiša duhove, jednostrano odluči, pored energičnog poziva da se seljaci pokore, još i ovo: da se seljaci pošalju da opravljaju tvrđave Ivanić i Božjakovinu. Kada su seljaci videli da se njihov gospodar izvlači ispod svakog suda, a da se oni nateruju u bezuslovnu pokornost i upućuju na drugu stranu, da se možda za vreme njihova otsustva izvrše kakva nova nasilja, odbiše i oni da se pokore toj odredbi. U saboru je plemićska većina, koja prema seljacima nije bila mnogo bolja od Tahija, nalazila uvek ako ne i potpunog opravdanja za njegove postupke, ono ipak dovoljno razloga da načelno ne popušta pobunjenome kmetu. Tahiju je tako znatno pomagala krivo shvaćena staleška solidarnost plemićskih interesa. Manji plemići, sa manjim autoritetom u staleškom saboru, nisu mogli mnogo postići sa svojim zalaganjem za seljake. A ovi, imajući već izvesne samosvesti i pregavši na otpor i obračun, provališe u junu god. 1572. na imanja Tahijeva i proteraše sa njih njegovu porodicu. Odmah potom uputili su na dvor u Beč svoju deputaciju da se potuže i potraže zaštite. Car (kralj) Maksimilijan uputi jednu komisiju da izvidi stvar, ali ona ne stiže da uredi odnose u pobunjenoj oblasti, nego se zadrža u Zagrebu, da stvar uredi pomoću sabora. Sabor, istina, nije dozvoljavao da Tahi sam kažnjava svoje kmetove, kako je on želeo; ali, ipak je tražio kaznu za njih što su se uopšte usuđivali da se bune. To i Tahijev povratak na imanje izazva opšte ogorčenje. Videći da sabor u njihovu sporu zauzima uvek jednostrano stanovište, seljaci se rešiše da postupe sasvim samovoljno. Oni proglasiše prosto da Tahija više ne smatraju za svoga gospodara, a sabor njih oglasi za buntovnike i izdajnike.

Krajem januara god. 1573., kao poslednje sredstvo potištenih, buknula je buna u punom plamenu. Nju su pomagali spočetka i neki plemići, neprijatelji Tahijevi. Ali, kad ustanak dobi opštiji karakter i kad se mržnja sa Tahija prenese i na druge plemiće, njegove pomagače u saboru, sa devizom »za stare pravice« i »dole s gospodarima«, onda mnogi od njih stuknuše natrag. Osetiše da je iz seljaka progovorio ugnjetavani rob koji hoće da se dočepa svoje slobode i koji u svakom gospodaru gleda neku vrstu neprijatelja. Pokret uze šire razmere. Seljaci traže slobodan promet, ukidanje carina, neposredan saobraćaj sa morem. »Da smo pobijedili gospodu (govorio je jedan od pobunjenih seljaka) osnovali bismo u Zagrebu carsku vladu. Ovdje bismo sami pobirali poreze i daće, pa se i sami brinuli za čuvanje granica od provala turskih«. Austriskoga bi cara, vele, ipak priznavali i slušali njegove naredbe.

Oni su, doista, ovog puta odmah i obrazovali neku vrstu svoje vlade, kojoj je na čelu bio seljak Matija Gubec iz Stubice. Ta vlada imala je sudsku vlast i organizovala je narodnu vojsku sa 12 kapetana i jednim vrhovnim zapovednikom. Za zapovednika beše izabran Ilija Gregorić, poznat junak iz borbi sa Turcima. Broj pobunjenih seljaka iz više zagorskih sela popeo se brzo na 20.000. Osetivši toliku snagu, oni sa samopouzdanjem donesoše odluku da ustanak prenesu i u susedne zemlje, među slovenačke sunarodnike u Kranjskoj i Štajerskoj, i to izvršiše odmah početkom februara. Dobar deo pograničnih slovenačkih seljaka pristade uz njih, što od svoje volje što na silu. Gradić Brešce predade im se sam, jedino se ne htede predati posada u tvrđavi; slično se desilo i u Kraškome. Tu su ustanici učinili veliku grešku što su podelili svoju snagu i pustili Gregorića da bude i vodnički zapovednik i agitator. Pobunjenici su pogrešili isto tako što nisu uspeli da za svoj ustanak pridobiju i uskoke, čija bi im vojnička pomoć mogla biti od velike koristi. To im se brzo osvetilo. Prvi veći poraz koji su pobunjeni seljaci pretrpeli zadao im je kod Kraškoga baron Josif Turn, uskočki kapetan, sa svojim uskocima i nešto nemačkih vojnika. Tim je skrhan pokušaj da se za pokret osvoje i slovenački kmetovi. Dan po tom, 6. februara, razbio je Gašpar Alapić, banski zamenik i zet Tahijev, i drugu seljačku vojsku, sada na hrvatskom području pod gradom Kerestincem. Naskoro, za dan-dva, nastrada i ostala vojska. Glavni poraz zadesio je seljačku vojsku, koju je vodio sam Gubec, 9. februara, kod Stubice. Pobunjenici izgiboše u velikom broju, što tu u borbi, što posle u begstvu, a Gubec bi zarobljen i odveden u Zagreb. Osveta plemića bila je veoma svirepa: čitave gomile seljaka poubijane su ili povešane usput po drveću, da budu strašilo i opomena za sve buduće pokrete slične vrste. Broj nastradalih seljaka cenio se na 4.000. Užasnom smrću umoren je Matija Gubec. Njega su pekli usijanim gvožđem i klještima mu kidali meso, pa su mu kao »seljačkome kralju« stavili usijanu železnu krunu na glavu, vukli ga tako izmučena ulicama i onda ga najzad raščerečili.

Hrvatska seljačka buna završila je suviše krvavo i bezobzirno, ostavljajući u dušama duboke tragove mržnje prema gospodaru tako malo gospodskog srca. U našim zemljama nema valjda kraja gde je jaz između gospode i seljaka tako dugo trajao i bio toliko dubok kao što je to slučaj u Hrvatskom Zagorju. Ta mržnja osećala se čak još i u XX veku. Spomen na Matiju Gupca i njegovu borbu za »pravice« očuvao je hrvatski seljak življe nego mnoge druge događaje svoje istorije, jer ga se najprisnije ticao. I čuvajući taj pomen on je, stolećima, sabirao ogorčenje, koje više nije smeo da pokazuje starim načinom, ali koje je izbilo čim mu se za to dala prva prilika. Kod srpskoga seljaka, čije je vlastele nestalo, a čiji su novi vođi poticali neposredno iz naroda i bili sa njim stalno u dodiru, takav jaz nije više mogao nastati, niti je čak bilo kakvih ozbiljnih pokušaja da se on stvori.