Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 4.24

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


četrti period.
XXIV. Sabori od god. 1790..

1. Neuspeh politike Josifa II. — 2. Slobodni zidari u našoj sredini. — 3. Odnosi Hrvata i Mađara. — 4. Temišvarski sabor. — 5. Mađarske odluke na Požunskom saboru. — 6. Ideja autonomije Srbije.


Neuspeh spoljne politike Josifa II, kao i neznatni uspesi njegove vojske, na koju je mnogo polagao, slomiše veliko pouzdanje carevo, a u isto vreme izazvaše i moćnu opoziciju protiv njegovih reforama da digne glavu i počne javno tražiti promenu kursa. Katoličko sveštenstvo, čiji je uticaj u narodu car prosvetitelj i suviše potcenjivao, i moćno plemstvo Ugarske i Hrvatske behu na čelu te opozicije, koja je imala svojih pristalica i na samome dvoru. Car je morao popuštati, da bi mogao nastaviti rat i imati šireg oslonca u narodu u slučaju težih komplikacija sa Pruskom. Kao prvi ustupak bilo je sazivanje županiskih skupština. Na njima se odmah pokazalo u kolikoj je meri nezadovoljstvo u narodu uzelo maha. Carevi činovnici moradoše da se povuku, i mogli su samo da izveste kako je raspoloženje za rad sa tim elementom prosto nemoguće. Nemački jezik bi odmah odbačen, a ponovo uveden, istina na kratko vreme, latinski. Što je spoljna situacija postajala gora i složenija, što je bivalo jasnije da će se rat na južnim granicama Carevine završiti sa neuspehom, opozicija je sve više dizala svoj glas. Imbro Tkalac priča kako je njegov ded tada otvoreno govorio: »Meni Turci nijesu ništa uradili, a car nije ni sabor ni mene pitao bi li započeo rat«. Caru se prebacivalo što je sve vodio na svoju ruku i zemlju najzad doveo u ćorsokak. Car, koji se razboleo na ratištu, potišten i razočaran, osećao je i sam da mora ne samo popuštati nego i napuštati čak osnovna načela svoje politike. Centralizam se pokazao kao suviše krut i neprilagodljiv, i on je krajem god. 1789. bio žrtvovan. Po katoličkom Božiću, 17./28. decembra, car objavi vaspostavljanje ustava u Hrvatskoj i Ugarskoj i primanje svih obaveza koje iz njega proističu. Ban Balaša u Zagrebu, glavni pretstavnik režima, morade posle toga prosto da beži.

Na duhove je počela uticati i ideologija Francuske revolucije, o kojoj su glasovi sve više dopirali i do naših strana. U austriskoj Belgiji izbila je krajem god. 1789. revolucija i uskoro tamo bi proglašena republika. Protiv vladarske i upravljačke samovolje stade se isticati pravo naroda. Ako za sve tri devize Revolucije, za bratstvo, jednakost i slobodu, narod u našim stranama još ne beše podjednako zreo i vaspitan, za ovu treću imao je odavno i dosta tradicija i isto tako dosta oduševljenja. U Josifu II Mađari i Hrvati su gledali neku vrstu tirana, i borba protiv njegova režima uzela je taj huk, a nastavila se, u nešto kanalisanom pravcu, i posle njegove smrti. Kod Hrvata je u to vreme nastala jedna pesma, sva u duhu novog buntovnog pokreta:


Ovak Francuz sam govori:
Za to noć i dan se bori,
Da potere gospoštinu
I utvrdi sloboštinu.


Komedija Tita Brezovačkog Matijaš Grabancijaš, koja je god. 1780. doživela tri izdanja, ima dobrim delom da zahvali svoju veliku popularnost samo oštroj satiri protiv postojećeg stanja, u kojem su »pravdoznanci« istini oči iskopali, a pravdi ih zavezali »da ne bi videla kaj je pravo ali krivo«. »I zato vam vezda vse naopak ide«.

U Hrvatskoj je pokret slobodnih zidara, prvenstveno u francuskim idejama, čak ponegde sa francuskim imenima loža i sa francuskim jezikom u prometu, počeo već od šezdesetih godina XVIII veka. Prva slobodnozidarska loža otvorena je u Glini negde oko god. 1769., pod francuskim imenom L’ amitié de guerre, a osnovali su je hrvatski oficiri koji su učestvovali u Sedmogodišnjem ratu. Na čelu joj je bio pukovnik grof Ivan Drašković, koji je u pokret uveo i još neke članove svoje porodice. Varaždinska loža, osnovana god. 1772., nosi ime L’union parfaite, koje posle menja u programsko ime Libertas. Do god. 1777. u Hrvatskoj i Slavoniji otvoreno je sedam loža, čiji su članovi bili iz najuglednijih hrvatskih porodica, kao Erdedi, Jelačići, Pejačevići i dr., nekoliko sveštenika, katoličkih i pravoslavnih, kao zagrebački biskup Josif Galjuf, Maksimilijan Vrhovac, kanonik Filip Volgemut, arhimandrit Stevan Stratimirović, Josif Šakabenta i dr. Jedan deo tih ljudi bio je za slobodoumne reforme Josifa II u korist seljaka i za versku toleranciju, pomagao je njegova nastojanja u prosveti i humanosti; ali, ipak nije do kraja odobravao i njegovu opštu politiku.

Austriska unutarnja politika ušla je u fazu reakcije i pre Josifove smrti, a posle nje izmenila se potpuno. Popuštalo se u državopravnim pitanjima; ali, stezale su se narodne slobode. Svuda se osećao, po službenim rečima, strah od »francuske zaraze«. Hrvatska opozicija bila je jedno vreme veoma oštra. Nalazilo se čak ljudi, kao baron Ignjat Magdalenović, koji su, zbog Josifove politike, mislili kako dinastiji treba staviti do znanja da je prekršila svoje obaveze prema narodu, i da stoga treba sa njom praviti nov, pouzdaniji, ugovor ili čak pomišljati na novu dinastiju. Kao što je sasvim prirodno, Mađari i Hrvati, zbog zajedničke opozicije Dvoru, dođoše međusobno u tešnji dodir. Baza njihovog otpora bila je sa jedne strane u istorizmu njihovih državnih tradicija, a sa druge u probuđenoj narodnoj svesti, koja će otsad iz godine u godinu samo jačati. Zbog istorizma živa je studija državnog prava i istoriskih spomenika; čak se, po pričanju grofa Adama Oršića, počelo nositi u Ugarskoj i odelo starih vremena. Mesto nemačkoga u upotrebu poče ulaziti narodni jezik. Katančićeva Mara Valpovkinja skida »svileno odilo, koje za njom po zemljici šušti«, da obuče »od pamuka roklju« i »zapiva pismu na slavonski«.

Na županiskoj zagrebačkoj skupštini izneo je 4./15. aprila god. 1790. veliki župan Nikola Škrlec predlog da se Hrvatska veže s Ugarskom »nerazvezivom vezom«, kako bi, tako ujedinjene, mogle održati zajednički borbeni front, o koji bi se imali razbiti svi dalji pokušaji nasrtanja na njihova prava. Na hrvatskome saboru, koji se mesec dana potom sastao u Zagrebu, ostvario se taj predlog, koji nije bio samo lični izraz Škrlecov. Hrvatski sabor doneo je tada zaključak da Hrvatska i Mađarska dobiju jednu zajedničku vladu, senat kraljevine. »Takav odnos između Ugarske i Hrvatske ima da potraje eve dotle dok se natrag ne osvoje oni delovi Hrvatske što ih sada drže Turci i Mlečani, tako da se uzmogne naći na okupu dovoljan broj županija za obrazovanje zasebnoga političkoga dikasterija (pokrajinske autonomne vlade); sve dotle, pak, neka ovo šest županija (zagrebačka, križevačka, varaždinska, virovitička, požeška i srijemska) prima naloge od ugarske vlade. Tim zaključkom (podvlači F. Šišić) Hrvati su zapravo sami onaj neustavni čin Marije Terezije od godine 1779. sada sankcionirali na svome saboru«.

Ali, odmah potom nastali su između njih sukobi. Mađari, koji su se borili protiv Josifova centralizma i germanizacije, imali su i sami u svojoj nacionalnoj politici ista načela. I u njih je postojala, i to u većine, moćna struja koja je isticala kao svoju političku dogmu apsolutno jedinstvo zemalja krune Sv. Stevana, tražeći jedan jezik, naravno mađarski, za celo to područje i jednu upravu, usredsređenu u Budimu. Protiv germanskoga obeležja Austrije imalo se postaviti mađarsko obeležje Ugarske. To je ideja koja otad nije izilazila iz glava njihovih patriota i koja je, u bitnosti, dobila svoj konačni izraz u stvaranju austro-ugarskoga dualizma god. 1867. Na zajedničkome saboru držanom u Budimu, juna god. 1790., već na prvoj sednici, oduprli su se hrvatski pretstavnici mađarskome predlogu da se mađarski ozvaniči kao jezik sabora mesto dotadanjeg latinskog. Franjo Bedeković, hrvatski poslanik za donju kuću, objašnjavao je u privatnim razgovorima svoj otpor time što on, smatrajući hrvatski narod ravnim mađarskome po starosti i pravu, ne bi mogao dozvoliti da Hrvati, napuštajući svoj jezik, izgube svoje glavno narodno obeležje i da postanu sluge Mađarima. Hrvatska opozicija uspela je samo utoliko što je uz mađarski ostao dozvoljen i latinski jezik; o svome narodnom jeziku kao saborskome u Budimu ili Požunu nisu tada Hrvati ni pomišljali. Njima je kao štit protiv mađarizacije imao da služi latinski jezik kao zajednički, kao onaj koji spaja obe strane, koji je jezik dugo branjene i osveštane tradicije, dok bi traženje hrvatskoga jezika bilo nesumnjivo smatrano kao neka vrsta revolta. Tako su Hrvati došli u nezgodan položaj da se brane na dve strane, protiv Beča, koji je radio na germanizaciji, i protiv Budima, koji je istakao program mađarizacije. Protiv Beča borili su se zajedno sa Mađarima, pozivajući se na utvrđene tradicije prava i običaja; ali, šta da rade sada kada i Budim, po primeru Beča i u duhu novoga vremena, počinje da gazi ono što se u neku ruku smatralo kao osveštano i neprikosnoveno? Plemići križevačke županije kao da prvi pogodiše put kojim treba poći. Oni poručiše banu da treba braniti latinski jezik sve dok se može; a ako ne bi bilo druge, onda će oni pre upotrebiti svoj negoli mađarski jezik. To je bio pravi odgovor na mađarske težnje, i on je u zemlji naišao na izvesno odobravanje.

Car Leopold II (1790.—1792.), koji je bio sklon na popuštanja, nije ipak hteo da u tome ide predaleko. Kada je budimski sabor uzeo pogodbeni stav, da mu pre krunisanja postavlja uslove za polaganje zakletve vernosti, hoteći da se zaštiti od ponavljanja Josifovih metoda i primera, Dvor odjednom izjavi da on u svojim garantijama ne može ići dalje od onoga što su davali Karlo VI i Marija Terezija. Mađarska vlastela imala je tajnih veza sa Fridrihom II i, ohrabrena time, bila je veoma borbena. Grof Almaši je čak tvrdio u saboru da Leopold i nema prava na presto, jer je »konac nasleđa prekinut«, pošto on nije sin nego brat Josifov. Da pokaže svoju odlučnost, Dvor poče u Budim dovoditi vojsku, a poče raditi i drugim sredstvima da slomije otpor Mađara. U Hrvatskoj se sa planom potsticao otpor protiv mađarskoga držanja u pitanju jezika. Uzbuđenje je, usled te agitacije i mađarske kratkovidnosti, u toj zemlji uzelo, tokom leta god. 1790., toliko maha da se ozbiljno govorilo o mogućnosti potpunoga raskida između Mađara i Hrvata i o tome da se Hrvati sasvim obrate Beču, tražeći svoju posebnu vladu, koja bi, nezavisno od Mađara, opštila s ugarskim kancelarom u austriskoj prestonici.

Na drugoj strani Beč je protiv Mađara pokušao da i Srbe iskoristi. Njemu je bio dobro poznat dugogodišnji otpor Srba da dođu pod neposrednu vlast Mađara, kao i težnje ovih drugih da se na njihovom području ne dozvoli izdvajanje posebne srpske oblasti, koja bi bila van njihova neposredna upravnog domašaja. Ona mađarska struja koja je prema Hrvatima u budimskome saboru pokazivala onoliko bezobzirnosti nije mogla biti blaža ni u svojim zahtevima prema Srbima; naprotiv, mogla je biti samo stroža. Jer dok su Hrvati, vezani sa njima starim vezama, bili do juče, i u mnogo pitanja još i tada, pouzdani saveznici, Srbi su važili kao njihovi protivnici, kao carski ljudi, koji su pozdravljali Josifa II, i koji su stalno gledali da, pomoću svojih privilegija i Dvora, obiđu ili potpuno prenebregnu Budim. I sada, čim su čuli za Josifovu smrt i za povraćanje mađarskoga ustava, Srbi su požurili sa molbom Dvoru da i oni budu zastupani na saboru ili dijeti, kako se onda govorilo, »kako se ne bi na njoj šta preduzimalo u pogledu srpskoga naroda, a bez naroda«. Car Leopold, kome su srpski episkopi došli u Beč, naredi, doista, da im se izdaju pozivi za sabor, a o ostalim pretstavnicima Srba da se ostavi rešenje samome saboru. Mađari su se, naravno, toj odluci opirali iz sve snage, zastupajući gledište da su Srbi došljaci u njihovoj zemlji i da se njihovo pravo ne osniva ni na kakvom zakonu nego na povlasticama. A povlastice su, razume se, po njihovom shvatanju, manjega značaja od zakona, jer je njih davao samo Dvor po svome nahođenju i na svoju ruku. Kada su videli takvo držanje Mađara, koje je naskoro dobilo i službenog izraza, Srbi onda zamoliše cara da im dozvoli održavanje njihova posebnog narodnog sabora u Temišvaru, i dobiše za to odobrenje 26. juna god. 1790. Sava Tekelija u svojoj autobiografiji kaže da je mitropolit »kako se čini, uputstvovanijem dvora iskao sabor«. Dva dana pošto je dobijeno to odobrenje, umre iznenada mitropolit Mojsej Putnik. Srbi su verovali da su ga otrovali Mađari, da bi mogli srpski sabor pretstaviti ne kao politički, nego kao sabor za izbor mitropolita. »Taj sabor Madžarom zada stra i popustili jako žicu na Dijeti«.

Temišvarski sabor sastao se na Veliku gospojinu god. 1790. Na njemu je za mitropolita izabran mudri, aktivni i radoznali Stevan Stratimirović; a na njemu je, pre toga, dugo i sa strašću raspravljano i o odnosu sa Mađarima. Pretstavnici klira, plemići-spahije i nešto građana tražili su da se Srbi »inartikuliraju«, t. j. da saobraze svoj povlašćeni položaj prema mađarskim državnim zakonima. Vojnici na saboru i drugi deo građana ustadoše odlučno protiv toga. »Nećemo i ne damo da se naše privilegije od Mađara uzakonjavaju«, govorili su oni odlučno. Karakteristično je prilikom te debate bilo držanje carskoga komesara. Kada je čuo za predlog o inartikulaciji, priča Tekelija, on »se pomami«, govoreći »da se privilegija naša ne mogu složiti sa zakonima madžarskima«. To unese dosta razdora među Srbe; ali, ipak je prevladalo mišljenje, doneseno pod sugestijom komesara, da se traži za Srbe zasebno područje, sa zasebnim saborom i sa posebnim zvanjima za njih. Kao posebno područje želeli su da im se izdvoji Banat, odnosno svaki drugi kraj koji car izvoli odrediti za njih. Pomišljalo se ponovo na obnovu srpske despotovine, a za despota pomišljali su i predlagali Leopoldova sina Aleksandra. Manjina je na tom saboru ostala dosledno za sporazum sa Mađarima.

Car je, ispunjavajući izvesne želje Srba, 20. februara god. 1791., osnovao za njih Ilirsku dvorsku kancelariju. Naziv ilirski za srpski već je tih vremena ušao u promet, kao što su ga upotrebljavali i za hrvatski, i to ne samo tuđinci nego i domaći ljudi. Uveli su ga i oživeli književnici starinari, koji su znali da su ilirska plemena zauzimala nekad krajeve u kojima sad žive Srbi i Hrvati, a bilo ih je mnogo koji su verovali i da su Sloveni ne samo geografski nego i etnički naslednici Ilira. Ime ilirsko je dosta često upotrebljavano kao oznaka za širi naziv jugoslovenski i srpskohrvatski, a ponekad i u užoj upotrebi. Baš na ovome Temišvarskome saboru držao je vladi-ka Petar Petrović svečanu besedu u ime »vernago i ljubeznago Iliričeskago naroda«, misleći pri tome samo na Srbe, kao ranije i grof Đorđe Branković. U isto vreme križevačko plemstvo je protestovalo protiv mađarskoga pritiska »na prastaro pleme i narod ilirski«, odnosno na Hrvate. Inače, ponajstarija identifikacija Srba sa Ilirima u našim domaćim spomenicima biće ona u Camblakovoj biografiji Stevana Dečanskoga, gde se kaže da je arhiepiskop Nikodim krunisao Stevana »savršena pokazavši svim iliričeskim narodima cara«. Za prvoga kancelara nove Ilirske kancelarije car je postavio bivšega bana Franju Balašu.

Saziv i zaključci Temišvarskoga sabora imali su, u Beču očekivano, jako dejstvo na Mađare. Oni posle njega osetno popustiše u opoziciji prema Dvoru. Za svoga palatina izabraše baš careva sina Aleksandra, da razbiju i onemoguće sve srpske planove sa njim. Ali, zato su nameravali da dosledno sprovode sistem mađarizacije u Hrvatskoj. Kao prvi korak imalo je poslužiti uvođenje mađarskoga jezika kao službenog u Hrvatskoj, što je mađarski sabor predlagao kao jednu od najvažnijih novih reforama. Ona izazva energičnu opoziciju Hrvata. Njihovi pretstavnici izjaviše u posebnoj deklaraciji da te odluke ne mogu primiti. »U Hrvatskoj žive čisti Slaveni (govorili su oni) pa ni isti odličnici ne znaju mađarski. Šta više, ovdje bi se mnogo lakše dalo uvesti francuski ili talijanski jezik kao službeni, jer te jezike razumiju bar gospoda i svećenici«. »Sjetite se samo što ste osjećali, kad vam je car Josip u svojoj samovolji silom htio da nametne njemački jezik. I Hrvatska osjeća sada tako. Njoj je svejedno da li je netko prinuđava da prima njemački ili mađarski jezik, da li to čini kralj ili njezin saveznik«. Tada je nastala hrvatska krilatica: »kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakona«. Kada se Leopold krunisao u Požunu, novembra god. 1790., i tu nastavio saborski rad, on je gledao da nekako stiša uzbuđene duhove. Postigao je kod borbama već zamorenih Mađara mnogo u pogledu njihova stava prema Dvoru; ali, i on je njima učinio znatan ustupak time što im je prema Hrvatima dao prilično slobodne ruke.

Car Leopold, koji je inače na celoj liniji vodio pomirljivu politiku, nije hteo ni sa Mađarima da ide u krajnost. Pokazao im je da oni nisu apsolutni gospodari ni na svome području i da im on može zadati ozbiljna posla kad god ushtedne ili kad mu to zatreba, a upozorio ih je i na svoju vojničku moć; sa druge strane i sam je zazirao od mađarskih veza sa Prusima i osećao je da protiv sebe ima jedan politički svestan i žilav narod. Stoga je i pristao na kompromis. Prilikom svoga krunisanja u Požunu, on je priznao Ugarsku i Hrvatsku kao slobodnu državu (regnum liberum), kojoj može davati zakone samo zakoniti kralj u sporazumu sa saborom, isključujući mogućnost vladanja prostim uredbama ili preko njegovih organa. Mađarski jezik uveden je u srednje i visoke škole; za Hrvatsku je zadržan latinski u službenom prometu potpuno, a u Mađarskoj samo privremeno. Najveća vlast Ugarske postalo je njeno Namesničko veće, a napušten je raniji hrvatski predlog o jednoj zajedničkoj vladi. Kralj je odbio i hrvatsku želju da njihov sabor samostalno odlučuje o poslovima triju starih županija, zagrebačke, varaždinske i križevačke, nego bi rešeno da Namesničko veće izdaje i za njih naredbe, a da u Veću, pored bana, bude i izvestan broj hrvatskih pretstavnika. Hrvatski sabor motao se sazivati samo sa odobrenjem kraljevim i rešavati samo autonomne poslove. Najzad, ovom prilikom bi zajemčena i verska ravnopravnost pravoslavnih i određeno da na državnim saborima učestvuju i njihovi pretstavnici.

Ovim rešenjima požunskoga sabora bila je Hrvatska teško pogođena. Ona je njima stvarno podvrgnuta Mađarskoj, izgubivši polako dotadanji ma i formalni značaj ravnopravnoga saveznoga kraljevstva. Ban je prestao biti prema Mađarima pretstavnik volje hrvatskoga sabora, nego je postao jedna nova vrsta posrednika i izvršnog organa Namesničkog veća. Sam hrvatski sabor izgubio je gotovo sve samostalne funkcije i zadržao se na samim formalnostima. Ugarsko Namesničko veće postade glavna vlast za Hrvatsku, a zajednički državni sabor u Požunu pravo središte političkoga života.

Čim se izmirio sa Mađarima, bečki dvor je žrtvovao i Srbe, isto kao i Hrvate. Istina, na prestolu se nije više nalazio Leopold II, koji je naglo umro god. 1792., nego njegov sin Franc I. On je ukinuo 3. juna god. 1792. godinu pre osnovanu Ilirsku kancelariju; a Banat, koji je imao, po carskom obećanju, ostati zasebno srpsko područje, bi pripojen Mađarskoj. Srbi su dobili posle Temišvarokoga sabora samo nekolike važne kulturne tekovine: god. 1791. osnovana je srpska gimnazija u Karlovcima, prva u srpstvu, i udaren temelj seminariji, iz koje je god. 1794. nikla, u istome mestu, i prva naša bogoslovija. God. 1792. prešla je i Kurcbekova slovenska štamparija u ruke Srbina Stevana Novakovića. U god. 1791. krenuo je u Beču Markides Puljo i prve Serbskija novini povsednevnija.

Prilikom većanja Temišvarskoga sabora, pokušao je tronoški arhimandrit Stevan Jovanović da u ime Srba iz zapadne Srbije deluje kod poslanika kako bi se nešto uradilo i za njih, veoma uplašene povratkom Turaka, kojima su se suviše zamerili svojim sudelovanjem u austriskoj vojsci. Oni su želeli ili da im se da pomoć za nastavak borbe ili da im se, otezanjem pregovora sa Turcima, omogući nova seoba u Austriju. Srpski delegati Temišvarskoga sabora bili su voljni da učine sve što mogu. Kada je postalo jasno da od daljega ratovanja neće biti ništa, onda se javila misao da se bar poradi na što većem osiguravanju naroda od turske osvete i samovolje. Izvesnim ljudima bio je pred očima primer onih autonomnih povlastica koje su imale Vlaška i Moldavska, a koje bi se sastojale, konkretno, u ovome: 1. da se Turcima daje danak otsekom; 2. da Srbima ne sude paše i muselimi i da se ne mešaju u njihove poslove; 3. da izaberu svoga vođa (»komendata«), koji bi bio ujedno posrednik između naroda i Turaka. Program sa tim željama, sličan u izvesnim tačkama sa željama vlaških bojara, potpisala su tri sveštena lica iz Srbije: arhimandrit Stevan, studenički arhimandrit Vasilije Radosavljević i prota Jovan Milović, koji su nameravali da za nj pridobiju pristanak što većeg broja uglednijih narodnih ljudi, pa da sa njim idu u Beč; ili, ako tamo ne nađu odziva, neposredno na kongres u Svištov, da za svoje želje zainteresuju i druge činioce. Ali, sa jedne strane to što se ovaj plan javio relativno kasno, po svoj prilici tek u proleće god. 1791., kada nije bilo vremena da se stvar razvije; a sa druge težak položaj Austrije, koja je jedva čekala da dođe do mira i koja stoga nije htela preduzimati a ni dozvoljavati ništa što bi pregovore o miru, otegnute i inače u beskonačnoet, moglo još više razvući i otežati, učinili su da ovaj program u taj mah nije izišao iz okvira samoga plana. Srbi, sem ugovorene amnestije, ne mogoše žirom u Svištovu postići ništa drugo. Simpatična je, ipak, bila gotovost Temišvarskoga sabora da se zauzme za svoju braću, i iskrena saradnja i van toga kruga srpskih ljudi pod Austrijom da im što više pomognu. Nacionalna solidarnost bila je kod Srba već potpuno razvijena i našla je i na taj način svoj lep izraz. Međutim, bližeg dodira sa Hrvatima sad nije bilo, iako ih je zajednička borba protiv Mađara mogla dovesti u političku saradnju. Verske i druge protivnosti, razvijane tokom XVIII veka, a naročito različit stav koji su prema Josifu II uzeli Srbi i Hrvati, učinili su da se ta kombinacija uzimala najmanje u obzir.