Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 4.2

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


četrti period.
II. Dolazak Habzburga na mađarsko-hrvatski presto.

1. Borba o presto u Mađarskoj između Ferdinanda Habzburškog i Jovana Zapolje. — 2. Držanje Hrvata u tome pitanju. — 3. Držanje Srba. — 4. »Car« Jovan. 5. Posredovanje Turaka. — 6. Despot Stevan Berislavić. — 7. Borba Austrije i hrišćanske lige protiv Turaka. — 8. Pogibija Pavla Bakića. — 9. Ivan Kacianer. — 10. Značaj Habzburške dinastije.


U Mađarskoj, posle mohačke katastrofe i privremenog povlačenja Turaka, nasta duga i krvava borba oko prestola. Prema ugovorima, koji su postojali između mađarskoga dvora i austriske vladarske kuće Habzburga, presto je imao da dobije Ferdinand Habzburški, austriski nadvojvoda. Ferdinand, sin cara Maksimilijana, a brat cara Karla V, dobio je, po konačnom sporazumu sa bratom, pri podeli velike habsburške države, 30. januara god. 1522. pod svoju vlast celu gornju Austriju, Štajersku, Kranjsku, Goricu i Istru. Po pogibiji kralja Lajoša, kad je ostao upražnjen presto mađarski, hrvatski i češki, na kojem je on sedeo, Ferdinand bez muke bi u jesen god. 1526. izabran za češkoga kralja. Sa izborom u Mađarskoj i Hrvatskoj išlo je teže, mada se Ferdinand odavno na to pripravljao. Njegova sestra Marija bila se udala za Lajoša, a on se sam oženio Lajoševom sestrom Anom. Veze između poslednjega mađarskoga vladara i austriskoga nadvojvode nisu, dakle, mogle biti prisnije. Pa, ipak, protiv Ferdinandova izbora za kralja javila se oštra opozicija. Njemu protivna stranka pozivala se na jedan zaključak mađarskoga sabora od god. 1505., prema kojem na mađarski presto nije mogao dođi stranac. Između ta dva tabora nasta u jesen god. 1526. borba, koja zapali svu zemlju. U tim borbama podeliše se i Srbi i Hrvati na dve stranke. Krsto Frankopan, na vest o mađarskoj pogibiji, napisa ove značajne reči: »da je ta razboj gospodin Bog dopustil nad kraljem u Ugri, ne za zlo ili pogibelj, dapače za dobro vično tomu rusagu, zač, ako bi bili sada Ugri cara razbili, kada bi konac njih nevridnu rešenju, ili gdo bi mogal pod njimi ostati? ... a ovako ih oće ta razboj učiniti pokornije i poslušnije«. Na saboru hrvatske gospode, sazvanom 23. septembra u Koprivnici, knez Krsto bi proglašen »zaštitnikom i braniteljem« (»tutor et defensor«) Slavonije i odobren mu, za odbranu zemlje, vanredni ratni porez po dukat od svakog dima. Krsto je sad važio kao čovek Ferdinandov; težio je, znalo se, da preko ovoga dobije pomoć od Austrije za odbranu Hrvatske i Mađarske, i da steče uopšte što pouzdaniji oslonac u susedstvu. Ali, nije bio za to da se Ferdinand prizna za kralja na osnovu ugovorenih legitimnih prava, nego da novi kralj primi ugovorno na sebe i izvesne nove obaveze. Ugled Krstin porastao je naročito za vreme turskoga povlačenja, krajem septembra i početkom oktobra tad. 1526., kad je, posle odlaska Turaka, spasavao plemstvo od ozlojeđenih i pobunjenih kmetova. Neke županije (na pr. zaladska i baranjska) oglasiše kneza Krstu i sa svoje strane »zaštitnikom i braniteljem« i proneše mu tako glas i pretenzije.

Narodna stranka istakla je za to vreme kao svoga kandidata erdeljskoga vojvodu, poznatoga ugušitelja Dožijeva krstaškoga pokreta, moćnoga i imućnoga Jovana Zapolju. Zapoljina porodica beše hrvatskog porekla, starinom iz Zapolja kod Nove Gradiške. Sa dobrim delom mađarskoga plemstva Zapolja, po odlasku Turaka, posede Budim, Ostrogon, Višegrad i Stoni Beograd. U ovom poslednjem gradu 10. novembra god. 1526. Zapolja bi izabran za mađarskoga kralja, a sutradan n krunisan. Ovo krunisanje pokoleba mnoge hrvatske pristalice Ferdinandove, pa i samoga kneza Krstu, koji je dotle već bio ugovorio, u Hajnburgu, 10. novembra, na sam dan Zapoljina izbora, i pismeno utvrdio sve lične odnose između sebe i Ferdinanda. Zapolja proglasi, nekoliko nedelja potom, Krstu hrvatskim banom i vrhovnim kapetanom na celom području između Drave i Dunava, dade mu gubernatorstvo Vrane, poveri mu odbranu Bihaća i povrati mu, najzad, staro porodično dobro, grad Senj. Veliki deo slavonskoga hrvatskoga plemstva povede se za primerom Krstinim i priđe Zapolji. Na tu odluku delovala je očevidno geografska zavisnost od Ugarske, koja je bila gotovo sva u vlasti Zapoljinoj. Stegnuta sa juga od Turaka, slavonska gospoda nisu se usuđivala da prime sukobe i sa Zapoljinim ljudima sa severa. U užoj Hrvatskoj položaj je bio nešto drukčiji. Njene veze sa Mađarima nisu bile toliko neposredne, niti je mađarski uticaj bio tamo naročito jak. Sa Austrijom oni su već pre ovog imali veza, i Ferdinandove čete već su se nalazile otpre tri četiri godine u nekim njenim gradovima kao pomoć za borbu s Turcima. Stoga je držanje velikaša iz uže Hrvatske i bilo stalnije i odlučno za Ferdinanda i Austriju. Ipak, hrvatski plemići nisu hteli da prisustvuju saboru mađarskih velikaša u Požunu, koji je, sazvan 16. decembra, izabrao Ferdinanda za mađarskoga kralja. Oni su sazvali za izbor kralja svoj poseban sabor, u Cetin-gradu, krajem decembra. Uz Ivana Karlovića tu su se našli, pored drugih, Nikola Zrinjski, Frankopani Brinjski i Slunjski, Stevan Blagajski. Hrvati tu više nisu energično zastupali načelo da novoga kralja priznaju na osnovu svog izbornog, a ne na osnovu njegovog naslednog prava; ali, za izbor su ipak postavljali posebne uslove. Ovog puta oni su priznavali Ferdinandovo pravo, stečeno ugovorima, samo su želeli kao kompromisno rešenje da se i njihovo izborno pravo prizna primanjem njihovih uslova. A ti uslovi bili su ovi: 1. da kralj, za odbranu »svoje kraljevine Hrvatske«, drži u zemlji stalnu vojsku od 1000 konjanika sa mesečnom platom od tri dukata za svakog vojnika; 2. da na granici Kranjske uz Hrvatsku drži, isto tako, stalno jedan broj vojnika; da utvrdi pogranične hrvatske gradove, da im nabavi municije i pojača garnizone; 3. da će poštovati prava hrvatskih staleža i hrvatske saborske odluke, kao i stare običaje, i da će ih braniti celog života. Kada su komesari Ferdinandovi dali pismeni pristanak na te zahteve, izabraše hrvatski staleži, licem na 1. januar god. 1527., Ferdinanda za svoga kralja. Tako habzburška dinastija postade gospodar Hrvatske, naravno u vezi sa njenim dobijanjem krune Sv. Stevana uopšte. Hrvatska odluka donesena je na hrvatskome saboru; ali, ipak ne potpuno nezavisno od Mađarske. U izbornoj povelji Hrvati sami govore o Ferdinandovom stečenom pravu i o požunskom izboru »valjano i zakonito obavljenom«, koji je, prema tome, morao imati izvesnog uticaja i na njihovu odluku. Teško bi, držim, bilo tvrditi da su Hrvati izabrali Ferdinanda »sasvim nezavisno od požunskoga sabora«, kad se, eto, sami, u izbornome aktu, pozivaju na to. Međutim, sasvim je tačan ovaj opšti sud F. Šišića o značaju cetinskoga izbora: »Izborni sabor cetinski ide u red onih krupnih događaja u prošlosti hrvatskoga naroda kojim se svršava jedna stara, a počinje nova epoha. On je u političkom pogledu snažan izraz kako je hrvatski narod u bitnim prigodama merodavno odlučivao o najvažnijim državopravnim pitanjima, smatrajući sebe i svoju domovinu osobitim političkim narodom i zasebnom političkom teritorijom«.

Odluke cetinskoga sabora nisu prihvatili svi Hrvati. Sabor slavonskoga plemstva, sazvan u Dubravi kod Čazme 6. januara god. 1527., pod vođstvom Krste Frankopana, izabra za kralja Zapolju i proglasi njegovo krunisanje zakonitim. Građanski rat bio je usled toga na pomolu. Kako se tačno, već tada, cenila politička situacija vidi se najbolje po ovim rečima Zagrepčanina Gašpara Pastora, koji je napisao 8. januara: »Držim da se naš kralj (Zapolja) neće moći oduprijeti Nijemcima, ako ne pozove Turčina«. I nije se prevario. Proces političkog padanja Mađarske i Hrvatske dobio je sublizu isti karakter kao i proces padanja balkanskih hrišćanskih država. Dojučeranji glavni protivnik, Turska, postaje traženi saveznik i arbitar. U borbi za vlast gubi se osnovno načelo svih poslednjih akcija mađarskih, od kraja XIV veka pa do Mohača. Mađarska njima gubi ne samo istorisku ulogu u odnosu Srednje Evrope prema Turcima, nego zubi i svoju političku inicijativu i svoju slobodnu državu uopšte.

Pitanje novog mađarokog kralja pode-lilo je i Srbe. Uz Zapolju pristadoše Pavle Bakić, Marko Jakšić i Radič Božić. Bakić je bio onaj junak koji je i osvojio Stoni Beograd i održao ga za Zapolju i njegov izborni sabor. Radič Božić istakao se svojim junaštvima pri povlačenju Turaka; a sticao je sve više uticaja, zahvaljujući svojoj aktivnoj šajkaškoj floti, koja je imala na 500 lađa. Pored njih javlja se među Srbima u to vreme i jedna nova, dotle nepoznata ličnost, tamnog porekla. To je Jovan Nenad, Crni Jovan, ili popularni car Jovan. On se javlja neposredno iza odlaska Turaka, koji behu napravili pravu pustoš od krajeva kroz koje su prolazili. Masa srpskih begunaca beše se sklonila preko Tise, u gornji Banat i Pomorišje. Među tim beguncima skupio je Jovan, u okolini Lipova, svoju četu ratnika. Niko nije znao ko je bio taj crni čovek, koji se dovodio u vezu sa vizantiskim i srpskim vladarskim precima i koji je uzeo carsku titulu, i, izgleda, ime Jovana iz bugarske vladarske tradicije. Ali, verovalo se u nj! Bio je pregalac, borben, pun nekih planova, za uzbuđeni svet onoga doba svejedno da li realnih ili fantastičnih. Svet, još dosta u buntovnoj tradiciji krstaša, video je u njemu jednog novog borca, i pošao je za njim, jer mu je on u opoj opštoj potištenosti dizao duh. Stoga se nije brinuo da li je car Jovan prost pustolov ili nekim proviđenjem njemu upućeni vođ. U borbama sa Turcima po Bačkoj i Banatu pokazao se kao hrabar i čovek od uspeha, a svoje je ljude vezao uza se deleći im zemlje mađarskih velikaša, koji se behu sklonili ispred Turaka, i pleneći sa njima trgovačke karavane. U njemu se mešalo nešto od narodnog borca, nešto od prostog hajduka, i nešto od socijalnog revolucionara. Nije čudo stoga što je broj njegovih vojnika brzo narastao na više hiljada ljudi. Jovan je hteo da ima izgled pravog vladara; uredio je svoj dvor i stvorio svoju »janičarsku« gardu. Jedno vreme bio se smestio u Subotici, koju beše prepadom oteo od jednog mađarskog plemića; ali, tu se nije dugo zadržao. Drugi srpski vođi, kao i despot Stevan Berislavić, nisu hteli da sarađuju sa Jovanom kao sa čovekom sumnjiva porekla i sumnjivih poslova. U mađarskom sporu Jovan je spočetka bio uz Zapolju; ali, već u proleće god. 1527. prešao je Ferdinandu, naročito, preko posebnih poslanika, pozivan od njegove sestre, a bivše mađarske kraljice. To, naravno, izazva protiv njega učestane napade Zapoljinih ljudi i četa; od jednog Zapoljina pristalice bio je iz zasede, u Segedinu, i smrtno ranjen 26. jula god. 1527., baš kad se spremao da se sa jednim delom svojih ljudi pridruži Ferdinandovoj vojsci. Njegovi ljudi razbili su se odmah iza njegove smrti na razne strane.

Despot Stevan Berislavić opredelio se odmah za Ferdinanda. Protiv njega je Zapolja kao novog srpskog despota istakao Radiča Božića, hoteći da tom titulom i ličnošću deluje na Srbe u svoju korist. Cepanja je bilo isto tako i u Bosni, gde je od dva jajačka bana jedan bio za Ferdinanda, a drugi za Zapolju. Hrvatski velikaši, kojima je održavanje jajačkoga banata bilo životno pitanje, preporučivali su živo Ferdinandu da uzme u svoje ruke taj grad. Ferdinand je, međutim, jedno vreme računao da Bosna sa Jajcem bude neka vrsta rekompenzacionog područja za Zapolju, pa mu je, čini se, to i nudio zajedno sa kraljevskom titulom. Nastojanja Ferdinandova da se nekako nagodi sa Zapoljom i izbegne rešavanje spora oružjem, i njegovo otezanje da izvrši obaveze primljene na cetinskome saboru, mada je opasnost od Turaka baš zbog toga sporenja postajala sve veća, izazvaše kod Hrvata veliko uzbuđenje. Naročito pošto padoše u turske ruke Obrovac i Udbina. Agitacija Krste Frankopana protiv Ferdinanda dobi time nove hrane. Na novom cetinskome saboru, 28. aprila god. 1527., uputili su Hrvati Ferdinandu dosta opore reči i reči u isto vreme pune samosvesti: »Neka znade vaše veličanstvo da se ne može naći da bi koji vladar silom zavladao Hrvatskom (Croatiam occupasset), nego smo se po smrti poslednjega našega kralja Zvonimira blažene uspomene svojom slobodnom voljom pridružili svetoj kruni Ugarskog Kraljevstva i sad posle toga vašem veličanstvu«. Njima su se u poslednje vreme obraćali i Mlečani i Turci; ovi su im, posle Mohača, nudili poštovanje i održavanje svih imanja, vere i običaja, i obećavali im da ih neće upotrebljavati u borbi protiv ostalih hrišćana, samo ako priznaju njihovu vrhovnu vlast. Drugim rečima, nisu Hrvati bili upućeni samo na jednu političku kombinaciju za rešenje svoga pitanja, i to je trebalo da kralj Ferdinand zna. Ferdinand je odmah na to odgovorio izvinjavajući se da ga u izvršenju izvesnih njihovih traženja ometaju drugi, veoma krupni, poslovi i da je naročito zauzet sporom sa Zapoljom. Učinio je ipak nešto delimično još ranije, a delimično i sad, posednuvši svojim četama ugrožene hrvatske gradove na granici, kao Bihać, Senj, Otočac, i neke manje, da bi koliko-toliko sprečio tursko prodiranje u već dobro načetu Liku i Krbavu.

U leto god. 1527. došlo je do krvavog razračunavanja između Ferdinanda i Zapolje. Ferdinandova vojska, bolja i bolje vođena, brzo je potisnula Zapoljine od raznih elemenata sastavljene čete, uzela je Budim i odnela konačnu pobedu kod Tokaja, 27. septembra. Istog dana poginuo je pod Varaždinom i Krsto Frankopan. Posle tih uspeha i Krstine pogibije Ferdinandu su prišli gotovo svi važniji protivnici u Mađarskoj i Hrvatskoj, i on je 5. novembra u Stonom Beogradu krunisan za kralja. Od Srba njegov je protivnik ostao do kraja Radič Božić († god. 1528.), dok su drugi priznali Ferdinanda i slušali njegove naredbe. Slovenci beleže kao znatan nacionalni uspeh to što su sa konačnom pobedom Ferdinandovom došli u bliži dodir sa njima njihovi sunarodnici iz zapadne Ugarske, iz okoline Blatnoga Jezera.

Zapolji, posle poraza, nije preostajalo ništa drugo nego ili da se pokori ili da traži nečiju tuđu pomoć. On se rešio na ovo drugo i obratio se sultanu Sulejmanu. Turska je jedva dočekala da iskoristi ovaj sukob, i odmah se odlučila na rat. Njeni pogranični zapovednici u Bosni i bez toga su smatrali za svoju dužnost da, gde god im se dadne prilika, nanesu udar hrišćanskom protivniku i liše ga kog važnijeg mesta na granici. Podacima krcati dnevnik Marina Sanuda daje o tome stotine primera. Tako su početkom god. 1528. udarili na Jajce, u koje beše nedavno ušla slaba i neuredno plaćana Ferdinandova posada, i uzeli ga bez velike muke. Posle Jajca oni su brzo osvojili i nekoliko drugih susednih gradova i gradića, pa se niz Vrbas spustili do iza Banje Luke, koja je ostala u njihovoj vlasti. Tako je god. 1528. konačno uništen i dotle uporno branjeni jajački banat. On, istina, nije više bio poslednji ostatak stare bosanske države, ali je bar bio poslednje područje hrišćanske vlasti u Bosni. Padom Jajca bio je sad širom otvoren put turskom prodiranju prema Hrvatskoj n prema Dalmaciji. Naskoro i krenuše turske čete tim putem; u proleće one su već pustošile čak po Kranjskoj i Istri. Hrvatski krajišnici, na čelu sa junačnim Ivom Karlovićem, imaće otsad pune ruke posla, da predusretaju njihove upade ili spasavaju plen iz njihovih ruku.

Pošto se dobro pripremio, krenuo je maja meseca god. 1529. sultan Sulejman sa ogromnom vojskom na Ferdinanda. Ovaj, mada se nadao tome napadu, ipak nije mogao da za vremena organizuje dovoljan otpor, nemajući gotovo nikakvih materijalnih sredstava za ozbiljnija preduzeća. Kao i Mađarska poslednjih godina, tako je i Ferdinandova Austrija patila od nestašice novca, bez kojeg se ondašnje ratovanje sa najamnicima, a i ovako drugo, nije moglo ni zamisliti. Car Karlo, koji je mogao pomoći, beše zauzet dugogodišnjim ratovanjem sa Francuzima, pa nije stigao da održi obećanje u pravi čas. Događalo se stoga da su ljudi, neisplaćivani i prezaduženi, sami napuštali svoja mesta i gradove. Tako je, nekoliko meseci pred dolazak Turaka, despot Stevan napustio gradove Bač i Feleđhaz, pošto je mesecima uzalud molio na ove strane da mu se ljudi isplate. Gradove su, naravno, odmah poseli Turci. To dade povoda da Ferdinand optuži despota i da ga baci u tamnicu. Možda to, a još više neodržavanje obećanja i krajnja oskudica u kojoj su ih držali, opredeli mnoge Srbe pa se počeše odmetati od Ferdinanda, a neki čak pređoše i Turcima. Posrednici su im obično bili oni njihovi sunarodnici koji su vojevali uz Zapolju. »Od toga časa (piše A. Ivić) počinje da se profaniše uzvišena ideja koja je Srbe navela da napuste svoju otadžbinu, ideja borbe protiv Turaka«. Doista, od boraca za slobodu oni postaju postepeno oruđe za tuđa razračunavanja, služeći ne uvek načelima nego ličnostima; pretvaraju se u ratnike od zanata, koji, napustivši redovna zanimanja, žive od najamničkih plata. Njih otsad sretamo u oba tabora. Kao martolozi, t. j. kao plaćeni pešački i stražarski odredi u turskoj vojsci i posadama, gde služe za platu, oni u XV veku stiču naročito loš glas.

Na mohačkome razbojištu sačekao je Zapolja sultana Sulejmana i podanički mu poljubio ruku. Prošavši kroz Budim, turska vojska je krenula pravo na Beč. Za to vreme bio je despot Stevan bez mnogo straže upućen kralju Ferdinandu. On se na putu iskrao nekako od pratnje i stigao pravo u turski logor. Sam sultan je primio despota i povratio mu sva njegova imanja u Slavoniji. Od važnijih srpskih vođa ostao je uz Ferdinanda samo Pavle Bakić, koji je sa svojim srpskim odredom živo sudelovao pri odbrani Beča. Austrisku prestonicu sultan nije mogao da uzme na juriš, a za duže opsedanje nije bilo pogodno jesenje vreme. Stoga je 16. oktobra napustio Beč i počeo povlačenje. Ferdinandovi ljudi smatrali su to sa pravom kao svoj uspeh i digli su glave. Njihova nasrtanja na Zapoljine prijatelje postaju češća, a uzajamna obračunavanja i po našim, srpskim i hrvatskim krajevima, svakodnevna pojava. Među ostalima bio je tih meseci dosta aktivan despot Stevan, koji se, sada kao turski pristalica, hteo da osveti za nanesenu uvredu. Ta krvoločna preganjanja izazivala su kod uviđavnijih ljudi gnušanje i akciju da se tome bar privremeno učini kraj. To se i postiglo, makar i za kratko vreme od godine i po dana (1530. do 1532.). Ali, odmah potom, u proleće god. 1532., došlo je do nove turske ofanzive, i opet pod sultanovim vođstvom. I opet je vojni cilj bio Beč. Nu, na pohodu protiv njega opro se Turcima sa neobičnom hrabrošću Nikola Jurišić, Senjanin, vrhovni kapetan Ferdinandovih četa i kranjski zemaljski glavar, braneći tvrdi Kisek. Sam sultan se zadivio njegovu junaštvu i obdario ga. Zaustavljen tu, Sulejman nije nastavio put prema Beču, nego se obrnuo na Štajersku, Korušku i Kranjsku, koje je opustošio, pa se preko Hrvatske vratio u Beograd. Jedna mu je vojska prešla kroz Posavinu, preko Križevaca, a sam sultan sa drugim delom vojske udario je preko Podravine, na Koprivnicu. Hrvatska istorija beleži da je ovo jedini slučaj kad je sultanova vojska prešla gotovo preko cele sadanje Hrvatske. Očevidno, tako je bilo ne stoga što sultan to ne bi mogao učiniti nego što je put za njegove glavne ciljeve, za Budim i Beč, imao kraće i neposrednije linije.

Mnogo je štete nanosio svojim susedima despot Stevan, pomagan od Turaka iz Bosne. On je bio kivan na Ferdinanda ne samo zbog onog bacanja u tamnicu, nego i zbog toga što mu nisu uspevali svi njegovi pokušaji da između njih dođe do izmirenja. U Ferdinandovu dvoru o njemu je vladalo loše mišljenje i kao o čoveku i kao o junaku. Karakteristično je da su i Turci bili njime nezadovoljni, nešto možda što su čuli kakve glasove o njegovim vezama sa nekim Ferdinandovim ljudima, a nešto možda i iz drugih razloga. God. 1536. oni su sa njim napravili kratak proces: napali su ga i ubili, a njegova dobra u Slavoniji najvećim delom oteli i prisvojili. Tada su od Broda napravili jedno od glavnih svojih uporišta na Savi, a od osvojene Požege doskora požeški sandžak. Savremeni Bartolomej Georgijević sa ogorčenjem beleži Stevanov slučaj kao »sramotan primer« »gadne« hrišćanske nesloge. Sem osvajanja srednje Slavonije, izvršena tokom god. 1535.—1536., Turci su napali te godine i Klis u Dalmaciji i posle duže opsade uzeli ga, početkom god. 1537. Od njega su odmah, zbog njegove velike vojničke važnosti, napravili središte jednog novog, kliškog sandžaka. Prvi kliški sandžak-beg postao je Murat beg Tardić, poturčeni Šibenčanin, koji je u tom gradu imao brata kanonika i koji je najviše doprineo da Klis padne.

Da bi se Turskoj naneo snažan udarac, kao odgovor na njenu akciju da posle skršene Ugarske uzdrma i Nemačko Carstvo, i da se pomogne Ferdinandu, koji beše ušao u nov rat sa Turcima, došlo je, po inicijativi Karla V, do sklapanja jedne Svete lige, u koju su god. 1538., pored Habzburgovaca, ušli papa Pavle III i Mletačka Republika. Ali, ta liga nije bila unapred dobro pripravljena i njene vojničke operacije i na moru i na kopnu ispadoše bedno. Kao kuriozum vredi zabeležiti da su Španjolci Karla V zaposeli i jedno vreme držali grad Herceg-Novi. Za vreme tog rata u veliku opasnost beše došla Dubrovačka Republika, čiju su saradnju tražile obe strane. Mlečani su pretstavljali Dubrovčane kao izdajice hrišćanstva i tražili su energično da se njihov grad uzme. Dubrovčane je ovog puta spasao Karlo V i njihova diplomatska veština. Oni predložiše Španiji da tobože zarobi njihove lađe koje se nađu u njenim lukama i da ih, zajedno s osobljem, upotrebi u borbi, da bi se oni pred sultanom na zakletvu mogli braniti kako je to sudelovanje iznuđeno. Za vreme borbi toga Svetoga saveza, do god. 1540., kad su Mleci sklopili zaseban mir, celo dalmatinsko zaleđe, kao i dobar deo zaleđa hrvatskoga Primorja, došlo je u turske ruke. Obala sa gradovima ostala je mletačka, a austriska vlast i uticaj behu skoro potpuno potisnuti. Na toj strani, pored kliškoga, stvoren je i lički sandžak, u koji su, pored Like, ušli Kotari, Bukovica i Knin, a granica između ličkoga i kliškoga sandžaka išla je rekom Krkom.

Napadi Turaka na Slavoniju i Dalmaciju za vreme dok je još trajao sa Portom ugovoreni i neotkazani mir, i stalni sukobi sa Zapoljom, koji je, oslanjajući se na sultana, još uvek nastavljao svoju agitaciju protiv njepg, izazvaše kralja Ferdinanda da i on sa svoje strane krene protiv Turaka moćniju ofanzivu i da pozove u pomoć brata Karla i potakne napred pomenuto stvaranje hrišćanske lige. Bilo je za nju ozbiljna razloga i u bojazni da Hrvati, koji toliko stradaju, ne priđu Zapolji. Da zadobije za ofanzivu ne samo Srbe u Ugarskoj, neto i one koji su pod Turcima, da bi se pridružili njegovoj vojsci, imenovao je Ferdinand 20. septembra god. 1537. Pavla Bakića za »pravoga i zakonitoga despota našega kraljevstva Raške (regni nostri Rasciae)« i preporučivao je svima Srbima »u pomenutom našem kraljevstvu ili onima koji stanuju gde bilo na drugoj strani« da ga kao takvoga paze i pripoznaju. Austriska vojska sa nekih 24.000 ljudi imala je za prvu dužnost da povrati Slavoniju i da onda, ukoliko mogne, nastavi dalje operacije. Na njenome čelu nalazio se Ivan Kacianer, jedan od najboljih Ferdinandovih vojskovođa, koji se dotad odlikovao u više bojeva. Iz Koprivnice, preko Virovitice, udarila je hrišćanska vojska na Osek, kao na glavno mesto za prelaz turske vojske u Ugarsku, pored kojeg se nalazio velik i dobar vojnički most turski. Ali, napad nije uspeo. Za dužu opsadu hrišćani nisu imali hrane, a za dobro izvođenje juriša nije bilo potrebne sloge. Stoga posle kraćeg vremena nastade otstupanje, koje se ubrzo pretvori u rasulo. Spasavajući ostatke razbijene vojske, poginuo je u krvavoj seči sa Turcima kod Gorjana poslednji srpski despot, 9. oktobra god. 1537. Smrću Pavla Bakića nestalo je poslednjeg nosioca te srpske vladarske titule, koja je još značila respektovanje položaja Srba u Ugarskoj i pretstavljala nesumnjivu tradiciju stare srpske države.

Kacianer je zbog te vojničke katastrofe bio lišen čina i zatvoren; ali, nekako se spasao tamnice i dobegao u Hrvatsku. Zamolio je braću Zrinjske, Ivana i Nikolu, da ga izvesno vreme prime u Kostajnicu, važni granični grad prema Turcima. Zrinjski su to učinili, poznavajući odranije Kacianera kao odlična junaka i hoteći mu pomoći da okaje učinjene pogreške. Za nj se i inače zalagalo mnogo uglednih lica a naročito kranjski staleži. U Kostajnici, međutim, Kacianer je ušao u veze sa Turcima, kao i toliki drugi odmetnici Ferdinandovi. Obavešteni o tome, Zrinjski, iz bojazni da ne dođe do izdaje grada, narediše da se Kacianvr ubije (25. oktobra god. 1538.). Ljubljanski biskup Franc, brat Kacianerov, dade mrtvo telo preneti u otadžbinu i podignuti mu veoma lepo rađen spomenik. Sultan je energično protestovao u Beču povodom te pogibije i tražio kaznu za Zrinjske, a kad mu u tom nisu izišli na susret, on je uputio jaku vojsku protiv Zrinja i Kostajnice. Zrinjski su uz pripomoć suseda uspeli da se održe, mada po skupu cenu (god. 1540.).

Ovoliko krvoproliće, od kojega su stradali i Ferdinand i Zapolja, nateralo je obadvojicu da se, najzad, nekako sporazumeju. U Velikome Varadinu, 24. februara god. 1538., bi rešeno: da Zapolja za života ostane kralj i zadrži Erdelj sa krajevima koje je u taj mah držao, a posle njegove smrti da sva Ugarska dođe pod Habzburge. Hrvatska i Slavonija ispadale su, prema tome, iz Zapoljine sfere i ostale su čisto habzburške, ukoliko nisu bile turske. Tako je završen ovaj strašni period dvanaestgodišnjega klanja i pustošenja, kojim su se ustvari najviše koristili samo Turci.

Mađarska težnja da imaju vladare svoje krvi i državu koja bi bila njihova, a ne sastavni deo habzburškoga poseda, prirodan je izraz njihove petstogodišnje državne tradicije. Ali, ona je dolazila u sukob sa težnjom habzburškoga doma, koja je, nešto iz porodične imperijalističke ambicije, a nešto iz političke potrebe vremena, nastojala da se u Srednjoj Evropi stvori jedna moćna država koja će udružiti slabe snage pojedinaca za borbu protiv Turaka. Mada je u ono doba kod nekih raspoloženje bilo već prilično pokolebano (kao na pr. kod Francuza, koji su već paktirali sa Turcima), naši ljudi, iz hrišćanskih i sentimentalnih razloga, nisu ipak mogli da sarađuju sa Turcima, i stoga su, kako smo videli, došli u sukob sa njima i stradali. Pokušaji sa hrišćanskim ligama, kojima bi na čelu bio papa kao najveća moralna vrednost, i Mađarska kao prva hrišćanska država na udarcu, pokazali su se tokom celog XV veka kao nepogodni i retko ostvarljivi. Trebalo je voditi računa o više raznih interesa i više raznih volja i metoda rada, koji nisu uvek mogli da se dovedu u sklad. Stoga se moralo pokušati da se u Dunavskom Bazenu stvori jedna moćna država u kojoj će odlučivati jedna volja i jedan bitni interes. Primanje habzburške Austrije kao novog moćnog hrišćanskog središta činilo se tada kao jedino političko rešenje. Zašto baš Austrije? Iz više razloga: 1. što je ona posle Ugarske dolazila geografski na red i što je njoj samoj bilo u životnom interesu da se što bolje zaštiti; 2. što je Mađarska već bila satrvena, što se Češka nalazila u zajednici sa njom i što je Poljska, odvojena Karpatima, dolazila u pitanje kao borac protiv Turaka tek u drugom redu; 3. što je habzburška dinastija bila tada najmoćnija dinastija Evrope i što je kao takva najpre i sa najviše izgleda mogla da organizuje borbu protiv Turaka; 4. što je Austrija bila katolička država i stoga mogla računati na simpatije i pomoć papske kurije i cele Evrope; i 5. što bi nastavak tradicije rada i opstanka malih dinasta i državica samo pojačavao krize i stvarao nova trvenja. Naši politički ljudi namenjivali su takvu ulogu Mađarskoj XV veka, kad već nije bilo uviđavnosti da se pre toga ostvari takva jugoslovenska formacija. Katastrofalnoj decentralizaciji XV veka imala je kao reakcija dođi jedna nova, hrišćanskom odbranom motivisana centralizacija vojničke i političke snage. Primanje Austrije bilo je, prema tome, politička nužda. Drugo je pitanje da li je Austrija i odgovorila tada svima tim nadama. Mi smo napred istakli da nije, a sad bi još mogli reći da je kod Ferdinanda bilo više planova nego sredstava i da mu je dugo trebalo da sagleda kako stvari istinski stoje; da je uticaj moćnoga Karla V u istočnoj politici dolazio do izraza manje nego što se iščekivalo; da je velika sebičnost Habzburgovaca ovu tešku krizu učinila još težom; i najzad, da se, vremenom, opasnost od Turaka preobraćala u ne manju opasnost od Austrije. Međutim, jednu nesumnjivu konstataciju treba odmah učiniti: u odnosu prema Evropi Austrija je doista ispunila svoju ulogu. Ona je bila glavna brana turskom daljem prodiranju, i čitavih sto i pedeset godina ona mu je i odolevala, dok se, najzad, pod Bečom nije za uvek skršila turska snaga i zamah.