Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 3.2

Izvor: Викизворник
Pređi na navigaciju Pređi na pretragu
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


treći period.
II. Bosanski meteži.

1. Hrvoje Vukčić na vrhuncu svoje moći. — 2. Pad kralja Ostoje. — 3. Kralj Sigismund u borbi protiv Bosne. — 4. Kapitulacija Ladislava Napuljskog.


Dok je Stevan Lazarević iskreno prišao Sigismundu, vođen željom da sa mađarskom pomoću pojača izglede svog otpora prema Turcima, dotle je bosanski kralj Stevan Ostoja stao otvoreno u red opredeljenih protivnika mađarskoga kralja. Kao protivnik Sigismundov on se god. 1403. pokazao i kao protivnik Sigismundu odane Dubrovačke Republike i tražio je od nje, što Tvrtko nikad nije činio, da, mesto mađarske, prizna bosansku vrhovnu vlast. Kada to Dubrovnik nije hteo da učini, objavili su mu Bosanci rat i ozbiljno ga ugrozili. Da za Dubrovnik bude nevolja veća, na nj je bila upućena i jedna mala flota kralja Ladislava, koji je bio ljut što se Dubrovnik ne opredeljuje na njegovu stranu. Obavešten o Ladislavljevom krunisanju, o držanju bosanske vlastele i o nevolji Dubrovnika, kralj Sigismund se rešio da pođe u Primorje i popravi stanje. Čim je čuo za njegove pripreme i skori dolazak, kralj Ladislav se uplaši, napusti svoje novo područje i ode kući, u svoj Napulj. Pre svog odlaska, oko 20. oktobra god. 1403., imenovao je Hrvoja za glavnog namesnika ne samo u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni, nego i u Ugarskoj. Po tituli, kao »potkralj« (vicerex), Hrvoje je bio jedna od glavnih ličnosti u kraljevini Sv. Stevana; stvarno, u ovo vreme, bio je najmoćniji čovek Hrvatske, Dalmacije i Bosne. Sem što ga je imenovao za svoga namesnika, Ladislav je još imenovao Hrvoja i hercegom, davši mu grad Split sa otocima Bračem, Hvarom i Korčulom kao njegovo samostalno područje. Na taj način herceg Hrvoje postaje jedna vrsta vladara, kuje svoj novac i drži svoj dvor. Pored Splita, koji postaje kao njegova prestonica i gde jedna snažna kula govori i danas o njegovoj moći u tom gradu, on u samoj Bosni, nad neobično retkim i jedinstveno živopisnim padom Plive, u jednom planinski svežem kraju punom zelenila i vode, na jednoj strateškoj glavici, podiže grad Jajce, kojem je to neobično ime dao po gradu Uovo ili Ovo kralja Ladislava. Jajce je, sve do danas očuvano dobro, nesumnjivo jedno od najlepših mesta naše kraljevine; Hrvoje je, što inače nije uvek čest slučaj kod naših ljudi Srednjeg veka, doista pokazao da ima smisla za veličanstvenu lepotu prirode ovoga kraja.

Hrvoje je primio svoju novu dužnost u Splitu 4. novembra god. 1403. i pokazao se kao vrlo dobar organizator. Za gradskog kneza doveo je u grad sebi dobro poznatoga i odanoga Petrića Đurćevića, dotle vrbaškog kneza. Moćan i autoritativan, Hrvoje je nagnao susedni Trogir, starog splitskog neprijatelja, da se izmiri sa njegovim podanicima i da njemu samom bude od usluge. Novom hercegu i knezu Donjih Krajeva »i drugim mnogim zemljama« napisao je krstjanin Hval jedan lep, zlatom ukrašen, zbornik, u kojem se, pored evanćelija i apostola, nalaze još i psaltir i apokalipsa. Istom hercegu napisan je i jedan glagoljoki misal, u kojem je, u jednoj minijaturi, izrađen on sam, na konju u oklopu, sa dugim kopljem u desnoj i sa štitom u levoj ruci, gde se nalazi njegov grb, primljen delimično u Bosni za vreme austro-ugarske uprave (deo ruke s mačem u njoj). Ova dva spomenika, pisana u oba slovenska pisma, kao izraz pisanja slovenskih ljudi u Bosni i Hrvatskoj, pokazuju kulturu i etničku boju koju je novi herceg širio na Primorju i pravac kojim se jedino mogla trajno osvojiti i obezbediti jadranska obala u slovenskom posedu.

Kralj Ostoja, osećajući se lično zasenjen tolikim uspehom Hrvojevim, a zaplašen odlaskom Ladislavljevim i spremanjem Sigismundovim, pokušao je da se približi Sigismundu, svaljujući krivicu za sve što se desilo na široka leđa splitskoga hercega. Mađarski kralj primio je njegovu izvinu, mada je bilo mnogo ljudi koji su ga odvraćali od toga. Naročito je njihovo izmirenje htela da spreči Dubrovačka Republika, koja, kad u tome nije uspela, uđe u neposredne veze sa Hrvojem. Besan zbog kraljeva verolomstva, Hrvoje je digao protiv njega svoje prijatelje u Bosni, i maja meseca god. 1404. srušio je Ostoju sa prestola i naterao ga da beži u Mađarsku. Za novog bosanskog kralja bi izabran sin kralja Tvrtka, Tvrtko II. Nije bilo teško predvideti da će ovaj novi kralj, još mlad čovek, posle Ostojina slučaja, postati bezmalo igračka u rukama moćne vlastele, od čijih je raspoloženja zavisila labilna bosanska kruna.

»Od potopa sveta nije se toliko svet smeo i vrtio koliko sade«, pisala je u jednom svom pismu od 8. avgusta god. 1404. Dubrovačka Republika vojvodi Sandalju Hranjiću. »U njemu je malo (što) stanovito«. To je, doista, opšta, tačno viđena karakteristika prilika u susedstvu male republike Sv. Vlaha. U Zeti, gde Balša II nastoji da povrati gradove koje je njegov otac ustupio Mlečanima, dolazi do dugotrajnih borbi, u kojima albanski Dukađini i mešoviti Pamalijoti idu uz Balšu, a sebični, iz katuna ponikli i bez nacionalne svesti vaspitani, Crnojevići služe Mlečanima. Stvari se zapliću toliko da Mlečani god. 1404. jasno odbijaju da prime Kotor, kad im se ovaj sam i opet ponudio. Drivaštani, međutim, dižu bunu protiv Mlečića i isteruju ih iz svog grada.

I na drugoj strani, u Hrvatskoj i Dalmaciji, period od god. 1403.—1409. pretstavlja period gotovo najvećih smutnja. Kralj Sigismund počeo je od god. 1405. svoje ofanzivne pokrete na jugu, uputivši prvi pohod u unsku dolinu, gde je privremeno zauzet grad Bihać. Uza nj pristaje jedan deo hrvatskih velikaša, koji, po sili prilika, gaze u građanski rat protiv svoje rođene braće, a za interese tuđih dinastija. Da jače veže svoje pristalice, napuljski kandidat im obećava i tobož dariva široka područja. Herceg Hrvoje, koji se ponekad zove i »regnorum Racie et Bosne supremus vayvoda«, dobija od njega god. 1406. vrljičku oblast i grad Zrinj, koji je pripadao Pavlu Šubiću, Sigismundovom pristalici. Sandalju Hranjiću, isto tako na tuđ račun, »daje« Ladislav gradove Drežnik, Slunj i Cetin, koji su bili vlasništvo Frankopana. Takva darivanja, koja su obdarenima bila svakako veoma prijatna i koja su, valjda, k došla na njihovu želju, nisu se mogla ostvariti bez ljutog poraza druge strane; ona su sad dolazila samo kao izraz prohteva i kao sredstvo za potsticanje dalje revnosti dotičnih pristalica, ali u isti mah i kao kvasac za nove smutnje. Kraljevini Bosni Ladislav je, 26. avgusta god. 1406., odobrio, na želju jednog posebnog izaslanstva koje ga je za to molilo u ime kralja i vlastele, one, bliže neodređene ali u narodu možda zapamćene ili željene, granice koje je ona imala u vremena bana Kulina. Te granice imale su se postići samo na račun Mađarske, jer se na Hrvojeve oblasti sigurno nije tada moglo misliti.

Mađari su god. 1406. pomogli kralja Ostoju da se vrati u Bosnu i razvije tamo aktivnost u korist kralja Sigismunda. Ali, on tamo nije imao više nikakva uticaja i odziva, i živeo je u tvrdom Bobovcu gotovo kao kakav zatočenik mračna raspoloženja. Da pojača svoj uticaj i posedne glavna mesta u Bosni, dok on do bolje prilike dođe sam sa povećom vojskom, uputio je Sigismund tamo, iste god. 1406., sa jednim odredom vojske, čuvenog avanturista Pipa Spana ili Filipa de Skolaris (za koga St. Stanojević misli da je ostao u narodnom sećanju u ličnosti Filipa Mađarina). Taj junak je, pustošeći, prošao pola zemlje i zaseo i sam u Bobovcu. Iduće godine pošle su u Bosnu dve mađarske vojske, od kojih je jedna na Hrvojevom području bila suzbijena, a druga je i opet doprla do Bobovca. I sam Sigismund došao je ovog puta u Bosnu, ali ratovanje je morao prekinuti zbog nenadane bolesti, koja ga je tu sustigla. Bosanska vlastela, koja je bila prilično složna protiv Mađara, ponudila je savez Mletačkoj Republici; ali, tamošnja vlada je dobro ocenila položaj i našla da bi taj savez doneo za njih samo sukob sa Mađarskom, nepotrebne i možda opasne zaplete, a nikakvu neposrednu korist, pa ga je stoga prosto odbila. U borbi sa Sigismundom Bosanci su ostali sami. Dobivši od pape Grgura XII blagoslov za nov pohod protiv »nevernika«, organizovao je Sigismund protiv Bosne veliku ekspediciju i u leto, avgusta god. 1408., počeo je nove operacije kod grada Dobora. Takvoj sili Bosna nije mogla odoleti; njen otpor bio je potpuno skrhan. Mađari zarobiše sama kralja Tvrtka i 126 velikaša, koje kralj dade pobiti i baciti pod Doborom u reku Bosnu, a Tvrtka, kao sužnja, odvede u Mađarsku. Među zarobljenim velikašima nisu se ipak nalazile glavne bosanske ličnosti, herceg Hrvoje, Sandalj Hranjić i Pavle Radenović. Ne znamo da li se to dogodilo stoga što one nisu učestvovale u borbama oko Dobora ili što su se, na neki način, za vremena spasle. Za kralja bi vraćen, naravno, Ostoja, ali, za svaku sigurnost, Sigismund ostavi u Bosni i jedan odred svoje vojske kao neku vrstu posade i kao jasnu afirmaciju svog utvrđenog prava u toj zemlji.

U isto vreme pobedila je Sigismundova stranka i u Primorju. Herceg Hrvoje, pogođen porazom Bosne, nije imao ni snage ni energije da joj se snažno suprotstavi. Sam kralj Ladislav nije preduzimao gotovo ništa stvarno da pomogne svojim prijateljima, sem što je njegova flota vršila izvesne demonstracije. On je očekivao da mu krunu izvojšte drugi, pa da ih onda za te zasluge samo milostivo nagradi, i to ne mnogo na svoj račun. Kad je dobio izveštaje o porazu Bosanaca i neuspehu u Hrvatskoj i Dalmaciji, on diže ruke od dalje akcije, koja već uzalud traje toliko godina, samo namisli da svoje odricanje što bolje unovči. Sa Sigismundom se nije mogao pogađati, naročito ne sad posle ovako očevidnog neuspeha; stoga se obrati drugom takmacu za dalmatinsku obalu, Mletačkoj Republici. Ova se upusti u pogodbe sa njim i, najzad, 9. jula god. 1409., dođe do sporazuma, po kojem se Ladislav za 100.000 dukata odrekao svih svojih poseda u Dalmaciji (Zadra s okolinom, Novog, Vrane i ostrva Paga) i svih svojih prava na tu zemlju. Ostavljajući svoje prijatelje sasvim neizvesnoj sudbini, ne pokušavši, kad je već bio rešen da napusti jednu akciju koja je doista postala bezizgledna, da spase ljude koji su za nj, u najsudbonosnijim časovima jugoslovenske istorije, prolili toliko krvi, kralj Ladislav je, kao pretstavnik državničkih i dinastičkih cinika XV veka, gledao samo da iz celog preduzeća on lično prođe sa što manje štete.

Obračun cele njegove akcije veoma je negativan. Istina, zahvaljujući moralnoj pomoći napuljskoga dvora, koji je jedno vreme pomagala papska kurija, mogao je kralj Tvrtko I da bar privremeno ostvari svoju zamisao o jednoj kraljevini Srba i Hrvata. Ali, taj njegov privremeni i doista lepi uspeh pretežu veliki i mnogobrojni neuspesi na drugoj strani. Zauzeti borbama za njegovu krunu, i Tvrtko i Lazar nisu u dovoljnoj meri spremili odbranu od Turaka kakvu bi bez toga verovatno mogli dati, a u svakom slučaju su dobar deo svojih snaga, kojih nikako nije bilo na odmet, satrli u besplodnim sukobima sa četama kralja Sigismunda. Može se, istina, i to sa razlogom reći da te borbe oni nisu vodili toliko radi Ladislavljeve koliko radi svoje koristi; ali, ta korist je, videli smo, bila uslovna i, na žalost, kratka, i u Bosni, gde je jedino imala vidnih i velikih rezultata, vezana samo za krupnu ličnost i intelektualne sposobnosti kralja Tvrtka. Posle, zalaganje za Ladislava ogorčilo je Sigismunda i svakako loše uticalo na njegovu politiku prema Srbiji i Bosni. Sem toga, borbe sa Ladislavom svakako su dobrim delom paralisale njegovu snagu i interes za druga pitanja, a naročito za tursku opasnost, koju je Sigismund inače rano zapazio. Pogledajte, dalje, zatrovanost odnosa u Hrvatskoj i Dalmaciji, gde je građanski rat godinama besneo, i gde je toliko narodne energije utrošeno za jedan u stvari ništavan cilj. Koliko se moralnih vrednosti poljulalo, koliko snage rasulo, koliko zla podnelo — i zašto? Najposle, koliko je sve ovo uticalo na Bosnu i kako je ona, i bez doborske katastrofe, skupo platila ovo takmičenje, koje je trajalo gotovo četvrt veka. A dok se ta uporna borba vodila na jednoj strani, kakvi su sve potresi krhali Balkan na drugoj i kakva su, i koliko sudbonoona, pitanja stavljana ne samo pred Južne Slovene sve izreda, nego i pred ceo svet srednje i jugoistočne Evrope!