Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 2.17

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


drugi period.


XVII. Turci na Balkanu.


1. Kantakuzen poziva Turke u Evropu. — 2. Car Dušan u pregovorima sa papskom kurijom. — 3. Car Dušan i češki kralj Karlo IV. — 4. Napadaj Mađara na Srbiju i prekid pregovora sa papskom kurijom. — 5. Smrt cara Dušana. — 6. Značaj Dušanova dela. — 7. Njegov Zakonik.


Dušana ovo držanje Grka nije trglo u njegovoj osvajačkoj politici. On se nije zadovoljio postignutim, niti se zaustavio da dobijeno što jače priljubi staroj državi. Njegova tvorevina hibridnog srpsko-vizantiskog carstva trebalo je, po njegovu mišljenju, da dobije svoj prirodni završetak, kojem je on već odredio pravac. Stoga ide za tim da Vizantiju sasvim osami. Pregovara čak i sa Turcima, njenim glavnim saveznicima, da ih ili pridobije za se ili bar odvrati od nje. Ali, u tome nije uspeo, jer su grčke veze sa njima bile dublje i jer su Grci, u nevolji, bili svakako spremniji na veće ustupke. Kada je tokom god. 1352. došlo do novog sukoba i borbe između cara Jovana Paleologa i Kantakuzena, ovaj drugi je, da bi Turke imao svaki čas pri ruci i da ne bi, u slučaju nužde, stradao dok se oni prevezu iz Male Azije, ustupio turskoj vojsci grad Cimpu na Galipolju. Tu su Turci dobili prvo svoje stalno uporište na Balkanu, koje će proširiti uzimanjem samog grada Galipolja, postradalog i napuštenog od stanovništva prilikom strahovitog zemljotresa od 2. marta god. 1354. Uz grad Turci uzeše i okolna zemljišta i odmah ih podeliše u svoje spahiluke, ne brinući se o pravima i nevoljama stradalnika. Protiv Kantakuzena car Jovan je zamolio za pomoć Srbe i Bugare. Ovi su se odazvali; ali, u sukobu sa Turcima, blizu mesta Empitija, nisu imali sreće.

Kantakuzen je doživeo loša iskustva sa svojim saveznicima. Srbi su svoju pomoć hteli skupo da naplate, i savezništvo sa njim iskoristili su za svoje interese; idući za tim »interesima«, koji su u poslednje vreme postali čisto imperijalističke prirode, ugrozili su gotovo sam opstanak Vizantije. Slično se dogodilo i sa Turcima. Njihova je cena spočetka bila svakako niža od srpske; ali, vremenom se pela sve više što su Turci dublje ulazili u stvar, poznavali zlo stanje države i osećali koliko je njihova pomoć Grcima neophodna. Prema stanovništvu tračkog i južno-maćedonskog područja Turci su bili sasvim bezobzirni; nisu razlšsovali saveznika od neprijatelja. Od njihove pljačke i otimačine propištali su Grci gotovo više nego tamo malobrojni Srbi. Široki slojevi naroda počeše roptati protiv njihove pomoći; naročito je bio osuđivan Kantakuzen što ih je doveo u Evropu. Ogorčenje naroda protiv njega zbog Turaka i zbog toga što sa tim tako nepogodnim saveznicima ipak nije postigao ništa od značaja uzelo je toliko maha da ga je Carigrad napustio i 10. decembra god. 1354. oterao u kaluđere. Turci su, međutim, nastavili svoje širenje sa Galipolja postepeno ali stalno, i to u sve većim razmerama.

Dušan je zavremena video opasnost od Turaka. Sveža, vojnički odlična rasa zadala je nekoliko udaraca njegovoj vojsci, koji, ako i nisu bili od većeg obima, kazivahu ipak dovoljno da protivnik pretstavlja snagu sa kojom se mora ozbiljno računati. Sem toga, učvršćavanje Turaka na Galipolju i njihovo širenje po Trakiji počelo je pretstavljati znatnu smetnju za Dušanove dalje planove prema istoku i Carigradu, koju je on, naravno, hteo da ukloni sa puta. Turke je trebalo ukloniti sa Balkana dok još nisu uhvatili dubljeg korena. Da bi svoje namere protiv njih mogao privesti u delo, pošto je predviđao ozbiljne borbe, Dušan je hteo da svakako obezbedi zaleđe od Mađara. Da za akciju dobije moralnu, a možda i stvarnu, pomoć od papske kurije i zapadnih država, ili da onemogući savezništvo još koje hrišćanske države sa Turcima, on se odlučio da se ponudi papi i da, kao njegov mandatar, odnosno kao »hrišćanski kapetan« povede borbu protiv Agarjana, protiv kojih je Evropa ranije vodila krstaške ratove, da od njih ili njihovih srodničkih suvernika oslobađa Grob gospodnji. Sad je trebalo, zavremena, oslobađati samu Evropu.

Za dotadanje Dušanovo postupanje prema katolicima ne može se reći da je bilo sa mnogo obzira, mada nije bilo očevidne nepravde. Katolici su u njegovoj proširenoj državi pretstavljali gotovo beznačajnu manjinu, ograničenu na uzan pojas Primorja od Kotora do Drača i sa nešto malo pripadnika u unutrašnjosti Zete i Albanije. Po čl. 6 njegova Zakonika katolička vera zvala se »jeres latinska«. Tim članom car je naređivao da se ponovo vrate u pravoslavlje svi koji su ranije bili prešli ili prevedeni u katoličanstvo. U stare prave katolike zakon nije dirao. Njegova odredba imala je za cilj da preseče svaku propagandu katoličanstva na račun pravoslavlja, koje je u srpskoj carevini bila državna vera. Sa katoličke strane činjeno je, naravno, dosta pokušaja da se car pridobije za njihovu crkvu i da obustavi svoje mere protiv katolika. U tom pravcu radio je papa Kliment VI, od god. 1345. Rimska kurija i katolički svet naročito su mnogo polagali na Kotoranina Nikolu Buću, dobrog katolika, koji je bio protovestijar carev i glavni njegov finansiski stručnjak, veoma uticajan i moćan. U Dubrovniku se još XVII veka očuvala uzrečica »Ako car da, Buća ne da«. Ali, Dušan se dugo opirao. Njegove mere protiv katolika diktovali su dobrim delom politički razlozi: napuljska dinastija oslanjala se u Albaniji, u svojoj politici protiv njega, prvenstveno i gotovo isključivo na tamošnji katolički elemenat. Izvesnog zaziranja od katolika bilo je i zbog njihova jakog delovanja u Bosni, u kojoj je fra Gerald Odonis god. 1339.—1340. osnovao franjevačku vikariju. Od god. 1349. počinje svoju življu aktivnost franjevački manastir u Stonu, koji je bio sedište braće određene za Bosnu. Bosanske katolike moćno je i stalno pomagala Mađarska, nalazeći u njima ako ne uvek svoje oruđe, a ono ipak elemenat koji joj je po svojim verskim vezama bio dostupačniji i za političke smerove. Posle izmirenja kralja Lajoša sa napuljskim dvorom (god. 1350.), počelo je u Mađarskoj, sa papinim potstrekom, spremanje na borbe protiv »nevernika i šizmatika«. Kraljev savez sa Đenovom protiv Mletaka (god. 1351.) i ženidba sa Jelisavetom, kćerju bosanskog bana Stevana II (god. 1353.) govorili su jasno da Lajoš misli na aktivniju politiku na Balkanu i da ona, kao toliko puta ranije, pod verskom firmom ima da nosi čisto političke tendencije.

Dušan je god. 1354. pomišljao na stvarniji sporazum sa papskom kurijom i katolicima. Zavađen sa Carigradom i proklet od njegova patrijarha, Dušan je, mimo opšte raspoloženje zemlje i mimo njegovu tadanju politiku, pokazivao sklonost da prizna papu kao vrhovnog poglavara crkve. Njegov izaslanik u Avinjonu, ranije kotorski a posle trogirski biskup Vartolomej, uveravao je pašu Inokentija VI da car misli iskreno; njegovo u poslednje vreme popustljivo držanje prema katolicima davalo je i neposrednih dokaza o tome. Ali, papin odgovor od 29. avgusta god. 1354. nije odgovarao nadama carevim. U njemu je, najpre, Dušan nazvan kraljem a ne carem, možda iz obzira prema francuskome dvoru koji je bio kraljevski, ili još više iz obzira prema kraljevima mađarskom i napuljskom. Posle, papa je, bez ikakve vidne potrebe, otezao stvar i uputio je svoje poslanstvo u Srbiju na Badnji-dan, ne prihvativši ponudu carevu odmah i oberučke, kako je ovaj očekivao. Kao papin poslanik pošao je u Srbiju učeni francuski biskup Petar Toma. On je donosio caru traženu titulu ali ne i jemstvo da će katolički vladari ostati prijateljski raspoloženi ili bar neutralni za vreme njegovog razračunavanja sa Turcima.

To papino poslanstvo srelo se, po njegovoj naredbi, u Pizi sa češkim kraljem Karlom IV, koji je polazio u Rim da se kruniše za nemačkog cara. Karlo je tom prilikom (19. februara god. 1355.) i sam uputio Dušanu, »svome dragome bratu«, jedno pismo, hvaleći mu nameru i radujući se njegovu spasenju »kao čoveka sa kojim nas i u kraljevskoj časti ljubav bratinska izjednačuje i jednakost plemenitog slovenskog jezika spaja«. Kralj je uzimao na se da posreduje između Dušana i mađarskoga kralja, a obećavao je i svoju pomoć da Dušan proširi vlast na račun Grka; oboje pod uslovom ako istraje na započetom putu crkvene unije. Da bi se ta unija lakše ostvarila, papa je bio voljan, i kralj Karlo isto tako, da se očuva slovenski jezik u upotrebi crkve. Postoji jedno mišljenje u našoj nauci (d-ra M. Kostića) da je kralj Karlo osnovao slovensko-glagoljaški manastir Emaus u Pragu, u nj doveo glagoljaše iz Hrvatske i dobio još god. 1346. izuzetno odobrenje od papske kurije da oni služe misu na slovenskom jeziku, iz toga razloga što je »papska kurija htela Karla IV i preko njega praške glagoljaše manastira Emausa sa crkvenoslovenskim bogosluženjem da upotrebi kao sredstvo da Dušana i njegove podanike lakše privede uniji sa katoličkom crkvom«.

Međutim, Mađari, koji su već god, 1353. pokazivali neprijateljsko raspoloženje prema Srbima, izvedoše u leto god. 1354. veći upad u Srbiju, pod vođstvom samoga kralja Lajoša. Dušan je morao da napusti južne oblasti i da pohita na sever. Njegov dolazak zaustavio je ofanzivu mađarske vojske, koja je stradala i od malarične zaraze. Dušan nije mogao da sam pređe u protivnapad, jer su se na jugu zbivali događaji od neobične važnosti za nj. Caru Jovanu Paleologu obrnula se sreća, i u borbi sa Kantakuzenom on je uspeo da ga sruši, krajem god. 1354., posle toliko godina borbe i napora. Jedan važni mletački izveštaj od 6. avgusta te godine kazivao je da se stanovništvo prestonice, ogorčeno na Turke i uplašeno od. njih, nalazilo u takvom raspoloženju da bi primilo i neku tuđu vlast, svejedno čiju, čak i mletačku ili srpsku, samo ako bi ga ona zaštitila od azijatskog tobožnjeg saveznika. Dušan je budno pratio taj tok stvari i spremao se da ih što šire iskoristi. Može se, onda, razumeti njegovo ogorčenje kad ga je mađarski kralj svojim napadom trgao iz sred te napregnute pažnje.

To Dušanovo raspoloženje osetili su dobro papini poslanici, kad su, po svoj prilici marta god. 1355., došli preda nj. Biografu biskupa Petra učinilo se čak da je postojala opasnost za život biskupov zbog kraljeve srdžbe i zle volje. Svi se pregovori razbiše. Šta će Srbiji i caru to vezivanje za papu ako papa neće i ne može da spreči mađarskoga kralja od neprijateljstava u času kada car sprema vojnu u neku ruku već kao mandatar Svete Stolice? Politički to vezivanje nije donelo nikakve koristi; a stvarno, bez tih koristi, car bi uz otpor u narodu uticajne pravoslavne hijerarhije mogao možda da računa i na otpor plemstva. Biskup Petar vratio se iz Srbije razočaran i ljut, i otišao je, na povratku, kralju Lajošu, tražeći od njega da rat sa Srbijom nastavi svom žestinom.

Kralj Lajoš se doista počeo spremati za rat. Ali, sem sa Srbijom, on se u to vreme upleo u rat i sa Mletačkom Republikom za posed Dalmacije. I tu je naišao na nešto srpskoga otpora. Dušanova sestra, Jelena Šubićka, pregovarala je sa Mlecima da im proda gradove Skradin i Klis. Zbog opasnosti da ti gradovi ne padnu u mađarske ruke uputi Dušan tamo jedno odeljenje srpske vojske. Skradinsko građanstvo nije bilo prijateljski raspoloženo prema Srbima, te su se ovi, početkom god. 1356., povukli, predavši grad mletačkoj vojsci. Usred tih zapleta sa Mađarima, dok su turske čete harale po Trakiji i pustošile po Bugarskoj, dok se u Vizantiji počinjala nova borba (sad između cara Jovana i Kantakuzenovih sinova), umro je iznenada car Dušan, 20. decembra god. 1355. Dve nedelje pre toga on se još nalazio na jugu, kod grada Bera. Postoji predanje da je i umro na jugu, u gradiću Devolu, ispod Ohrida. Naši romantičari su iskitili to predanje, kazujući da je car umro na pohodu protiv Carigrada, na čelu jedne ogromne vojske, i da su ga Grci otrovali da bi spasli svoju otadžbinu. Pouzdano se zna samo to da je car sahranjen u svojoj zadužbini kod Prizrena, a od čega je bolovao i tako brzo umro nije sigurno. Nedavno je, u leto god. 1927., vršeno prekopavanje Arhanđelovog manastira i u crkvi je, u jugozapadnom njenom delu, nađena jedna grobnica sa pločama od mramora, za koju se drži da je Dušanova. Nju je već ranije neko raskopao i opljačkao.

*

Dušanovi uspesi su nesumnjivo veliki. On je stvorio Srpsko Carstvo i dostigao najveći stepen zemaljske slave i za sebe lično i za svoju državu. Tim je na najvidniji način dokumentovao snagu i polet Srbije svoga vremena. I teritorijalno, i vojnički, i finansiski Srbija je bila prva sila Balkanskoga Poluostrva. Sjaj svetovne vlasti prati i sjaj crkve. Pored Carstva stvara se i Patrijaršija, obilato pomagana od dvora i države zajedno sa čitavim svešteničkim staležom.

Jedan od najznačajnijih kulturnih spomenika Dušanove vladavine jeste njegov Zakonik, utvrđen na dva državna sabora, god. 1349. i 1354. Pre toga svoga Zakonika Dušan je dao prevesti pravni zbornik, Sintagmu solunskog pravnika Matije Vlastara, sastavljenu god. 1335., iz čega je dao napraviti i kraći izvod i dodati mu, za praktične potrebe sudija, kratki »Zakon Justinijanov« i odredbe Jovana Posnika o kaznama. Kako ti grčki zbornici nisu obuhvatali sve zakonske odredbe koje se javljaju u razvijenoj pravnoj državi sa raznim konfesijama i staležima, to se osetila potreba za donošenjem novog zakonika. To je Zakonik Dušanov, jedno novo pravno i administrativno delo. D-r D. Mijušković, ukazujući sa razlogom na čitave partije odredaba o pravima staleža i o carskoj vlasti, izvedenih po jednom načelu i svakako posle mnogo primera iskustva, kazao je mišljenje da je Dušanov Zakonik ako ne ustav njegove Carevine, ono svakako zemaljska uredba »kojom se uređuje naša srednjovekovna država i u njoj utvrđuje red i sigurnost«. Mislim da je malo suviše podvučen značaj lične Dušanove koncepcije carstva u ovom stavu iz jednog spisa F. Taranovskoga, koji u osnovi nesumnjivo ima vrlo mnogo tačnog: »Carstvo nije nacionalna država, jer ova je ostvarena bila u kraljevstvu, a carstvo se stavlja prema kraljevstvu kao jedan viši stepen u političkoj jerarhiji i političkom razvitku. Carstvo prelazi granice nacionalne države i stupa na šire, svetsko poprište. Carstvo je svetska vlast, kao što ju je shvatao i ostvario Rim (imperium) i njegova istočna naslednica, Vizantija, drugi Rim, koji je pod carem Konstantinom postao hrišćansko, pravoslavno carstvo. Baš tu ideju carstva Dušan je prihvatio i preuzeo za sebe i svoju državu... Nije zaista ceo svet pod njegovom vlašću; ali, ipak se njegova vlast proteže ne samo na Srbe, nego na više naroda, a između njih i na grčki, koji je poznati nosilac ideje carstva. Dušanova vlast nije vlast nad celim svetom; ali, ona je vlast sa svetskim poletom; taj svetski polet je u tome što država koja se proglašuje carstvom postaje ili bar teži da postane zaista činilac svetske politike i svetske istorije. Ako je država primila na sebe dostojanstvo carstva, to znači da je ona došla do svesti o svojoj svetskoj ulozi, pa i do izvesne mogućnosti da tu ulogu ostvari. Carstvo je, dakle, velika sila koja se ne ograničava samo na održanje jednog naroda, nego teži da posluži celom čovečanstvu. Baš tako shvaćeno carstvo ima u vidu Dušanov Zakonik kad određuje državno ustrojstvo te propisuje pravne odredbe koje baš carstvu pristoje«. A. Solovjev, u svojoj tezi o Zakonodavstvu Stefana Dušana, bliži je stvarnosti kad nalazi da Zakonik »nije samo ustav, jer se u njemu nalaze i mnogobrojne odredbe iz crkvenog prava, iz krivičnog prava, nešto iz građanskog i naročito mnogo iz postupka. Cilj je tih članova da popune praznine grčkih zbornika i da definišu one odredbe srpskog običajnog prava kaje mogu da važe i dalje u Dušanovoj carevini«. To je, nema sumnje, najverovatniji neposredni motiv za donošenje Zakonika. U drugom svom skorašgnjem spisu (»Postanak i značaj Dušanova Zakonika«) on naglašava činjenicu da je Dušan svojim Zakonikom, kao i ostalom svojom politikom, hteo da olakša Grcima srpsku vlast i da im se pretstavi kao vladar legitimnog osećanja, koji poštuje njihovu kulturu i pravnu tradiciju. Stoga je, bez ustezanja, primio ili kalemio u srpskoj državi njihova pravna načela. »Širokogrudost i pravičnost Dušanova naročito se ističu ako ih uporedimo sa pravnim prilikama u južnoj Grčkoj istoga doba pod vlašću franačkih vitezova. U XIII i XIV veku francusko, katalonsko i mletačko plemstvo, u Atini i u Peloponezu, na Kandiji i na Kipru, donelo je sobom sistem personalnih zakona. Potpuna prava uživaju samo »Franci«, koji se upravljaju po svojim feudalnim zakonima. Grčko pravo potisnuto je u pozadinu, Grci su smatrani za nižu, osvojenu rasu«.

Svi izvori Dušanovog zakonodavnog rada nisu još do danas potpuno utvrđeni, da bi se podrobno mogao pregledati, tačno shvatiti i oceniti ceo sistem rada; ali, delo kao celina znak je osećanja pravne odgovornosti i potrebe razvijanja pravne svesti, bez koje je nemoguće stvoriti pravu državu.

*

Nu, čitav Dušanov rad ima i mnogo negativnog i dao je kvasac za mnoge docnije nevolje. Ponesen pobedama, Dušan je obuhvatio daleko veći krug zemalja od onog koji bi se mogao bez težih kriza priljubiti i asimilovati novoj državi. Njegova politika bila je suviše imperijalistička. Njegova osvajanja donela su Srbiji gotovo toliko isto zemlje koliko je pre imala, naglo, u roku od nekih dvadeset godina. I što je mnogo važnije, donela su tuđ elemenat. Srpska država, mada nije bila mlada, nije, ipak, imala još ni dovoljno veštine, ni tradicije, ni vremena, da u nove oblasti unese svoj duh. A to ni inače nije bilo lako. Grčki elemenat, sa svojom starijom i nadmoćnijom kulturom, mogao je biti politički savladan, ali ne i duhovno; a naročito ne onda kad je on u sastav nove države ulazio u veoma velikom broju i u mnogim oblastima bio daleko pretežniji od slovenskoga. Posle, te su zemlje bile osvojene, a ne pridružene, ma koliko se car posle trudio da taj odnos ublaži; u njima su ostala još sveža i svesna sećanja i osećanja za staru pripadnost, i one su bile pokorne samo dotle dokle su verovale da bi svaki pokušaj trzanja bio u krvi ugušen. Najposle, pri takvoj nagloj aktivnosti centralna državna vlast morala je da slabi; jedno stoga što je car, nosilac te vlasti, bio zauzet vojnim poslovima i sav zaokupljen prvenstveno vizantiskim državnim pitanjem i što nije, pored sve svoje volje, mogao svuda uticati; a drugo stoga što je tolika raširenost, u ono vreme slabih veza i teških komunikacija, onemogućavala lak pregled i neposredan nadzor. Posledica toga beše jačanje pojedinih oblasnih gospodara, razvijanje centrifugalnih težnja i na kraju raspadanje države u pokrajinske jedinice. Tome svemu došla je kao hrana nagla smrt Dušanova, u njegovoj punoj muškoj snazi, i apsolutna nesposobnost njegova naslednika.