Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 2.10

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


drugi period.
X. Srbija kao glavna balkanska država.


1. Kralj Milutin i njegova politika. — 2. Srpsko širenje prema jugu, severu i severoistoku. — 3, Izmirenje s Vizantijom cara Andronika II.


Sa kraljem Milutinom Srbija je dobila jednog vladara nesumnjivih sposobnosti, visokih ambicija i snažne volje, koja nije zazirala ni od čega. Njegovu političku veštinu krunisao je vidan uspeh, uz priznanje koje mu nisu mogli uskratiti ni najogorčeniji protivnici. Ono što je odbijalo mnoge ljude od Milutina bila je neograničena i kod nas na takvom položaju besprimerna sebičnost i bezobzirnost kad su bili u pitanju njegovi interesi i prohtevi. Njegova moralna osećanja bila su nerazvijena ili se on, smatrajući se po svom položaju izuzetnim čovekom, suvereno dizao iznad njih, vređajući pri tom i najrođenije. Milutina ljudi nisu voleli; ali, svi su ga se bojali. On u izvesnom pravcu, po oštrini, po bezobzirnosti i prema najbližim, po iskorišćavanju svake prilike u svoju korist, potseća mnogo na samoga Nemanju, samo što je on sve te Nemanjine osobine, izgleda, razvio za jedan stepen u gore. Ali, u istoriji postoji svirepa činjenica da državu ponajčešće nisu stvarali ili dizali ljudi od mnogo obzira, nego sasvim obratno. U nas su za to najbolji primeri Nemanja, Milutin i u XIX veku knez Miloš. Pored tih ličnih osobina kraljevih, razvijanju i stabilizaciji Srbije doprinelo je znatno još i to što je i Milutin, kao i Nemanja, vladao dugo, pa tim uštedeo zemlji teže prestone potrese i privikao čitave naraštaje na jednu vrstu vlasti i uprave.

U državnoj politici kralja Milutina postoje uglavnom dva razdoblja; prvi je period nastavak stare očeve i bratove politike sa zapadnjacima protiv Vizantije, a drugi je rad i sporazum sa Vizantijom i borba protiv zapadnjaka. Prvi period bio je ujedno i doba glavne aktivnosti Milutinove, sa glavnim tekovinama njegove vladavine; drugi je, u bitnosti, posvećen čuvanju stečenoga.

Ne znajući za nesreću koja je zadesila Anžujce u Italiji, Srbi su god. 1282., sa primetnom snagom, počeli svoja osvajanja uz tok Vardara. Njihov uspeh bio je veoma velik, čak neočekivan. Oni su zauzeli Skoplje, koje uskoro postaje, kao najveći grad Srbije, jedno od prestonih mesta; zatim oba Pologa, Ovče Polje, Zletovo i Pijanec. Srpskom uspehu verovatno su dosta doprineli i Tesalci, koji su napadali sa jugozapada. Stari car Mihailo Paleolog krenuo se lično da organizuje borbu protiv jednih i drugih, i da, udružen sa Nogajevim Tatarima, počne ofanzivu. Ali, usred tih spremanja zadesi ga smrt u selu Alage kod Rodosta (11. decembra god. 1282.). Skupljena vojska krenula je ipak na Srbiju i doprla do Prizrena i Lipljana, smatrajući da je tim dolaskom do granice povratila staro stanje. Tatarski odred, pod vođom Crnoglavom, pokuša međutim da prodre i u Srbiju; ali, strahovito nastrada u nabujalom Drimu i pri pokušajima da se spase na obalu. Srbi su nastavljali ratovanje i tokom god. 1283. Udružene vojske oba brata, Dragutina i Milutina, prodreše duboko u Maćedoniju, sve do Svete Gore i do same Kavale. Sam Milutin nastavio je ratovanje i god. 1284., sad u drugom pravcu, pomagan i od nekih susednih, ponajpre albanskih velikaša. Ovog puta on je osvojio zapadne delove Maćedonije, porečku, kičevsku, debarsku i ohridsku oblast, ne nailazeći ni na kakav ozbiljan otpor. Sva ova osvajanja Milutin je dobrim delom i zadržao. Na taj način on je pomakao srpske granice daleko na jug, blizu Kroje, Ohrida, Prilepa i Strumice. Tim osvajanjem on je Srbiju za dug niz godina uputio na jug, niz vardarsku dolinu, prema Egejskom Moru. Do njega Srbija je gravitirala pretežno Jadranskome Moru; tamo su vodili glavni trgovački putevi i sve druge veze, u Dubrovnik, Kotor, Bar i Skadar. Sada se srpski interes znatno proširuje. Posedom moravske, a naročito posedom vardarske linije, Srbi postepeno proširuju, a donekle i pomeraju svoja ekspanziona područja. Vizantija toga vremena, sa carem Andronikom II na čelu, nije imala sposobnosti da se opre toj ekspanziji. Mesto u snagu, ona se pouzdavala, u odnosu prema Milutinu, samo u svoju diplomatiju. I bilo je, ustvari, veoma teško odoleti nadiranju srpskog elementa, čija je planinska snaga nabujala, i koji je eksploatisanjem sve većeg broja novih srebrnih rudnika (Rudnik, Trepča, Brvenik, Rogozna i dr.; čitav Kopaonik zvali su Mlečani »Srebrna planina«) došao do bogatih finansiskih izvora, koji su naglo u brđansko-stočarskoj zemlji razvili akcioni polet n davali kralju mogućnosti da svoju vojničku snagu pojača nabavljanjem većih najamničkih jedinica. Srpski zamah ovog vremena nije stoga stvar jednog podesnog momenta, nego živa potreba jednog snagom nabreklog organizma.

Sem prema jugu, Milutin je proširio srpsko područje i prema istoku. U braničevskoj oblasti, u Ždrelu na Mlavi, behu se utvrdila dva brata Drman i Kudelin, bugarski velikaši i odmetnici od svih vlasti. Iz toga tvrdog skloništa oni su uznemiravali celo susedstvo i izazvali, najzad, god. 1285., jednu mađarsku ekspediciju protiv sebe, a potom i srpski napad. Ali, ovaj srpski napad sa samim snagama kralja Dragutina nije imao uspeha. Šta više, posle njega Drman i Kudelin pređoše sami u ofanzivu i zadadoše mnogo posla Dragutinu. Ovaj stoga zamoli pomoć u brata. Udružene srpske vojske prodrle su (ne zna se tačno koje godine, no ponajpre negde krajem osamdesetih godina XIII veka) u područje odmetnika, skrhale su njihov otpor i osvojile Braničevo. Upravu nad tom osvojenom oblašću, koja otada ostaje stalno u sastavu srpske države, dobio je kralj Dragutin. Tako je srpska etnografska i politička granica proširena i prema severoistoku. Ranije je Braničevo bilo u bugarskoj vlasti; posle pada bugarske i maćedonske države pokušavali su Mađari tokom XII veka da ga preotmu od Vizantije, a tokom XIII veka da ga preotmu od Bugara, koji ga behu ponovo poseli posle vaspostavljanja drugog Bugarskog Carstva.

Srpsko osvajanje Braničeva dovelo je do sukoba između Srba i bugarskog vidinskog gospodara, kneza Šišmana, koji je sam polagao pravo na taj kraj. On je iznenada, negde oko god. 1290., upao u Srbiju sve do Hvosna. Na tom putu je, po svoj prilici, opljačkao i razorio Žiču. Kada je kralju Milutinu stigao glas o tom prepadu, koji je doveo neprijatelja tako duboko u Srbiju, on je brzo skupio vojsku i suzbio je napadače pre nego što su stigli do Peći, kuda se behu uputili, a onda je stao da ih goni sve do samog Vidina. Šišman se sa mukom, na lađama, spasao na levu obalu Dunava, dok su Srbi zauzeli njegovu oblast. Šišmanu sad nije ostajalo ništa drugo nego da moli za mir. Uslovi koje je Milutin postavio bili su prilično teški: Šišman mora da prizna srpsku vlast, a o Braničevu, koje ostaje Srbima, nije moglo biti nikakva govora. Kao jemstvo za taj mir imao je biti brak Šišmanov sa ćerkom velikog srpskog župana Dragoša i kasnije brak Šišmanova sina Mihaila sa Milutinovom ćerkom Anom, koja u docnijim spisima nosi i narodno ime Neda. Ovaj mir kazuje dosta jasno da se Milutin osećao gospodarem situacije i da su njegove pretenzije političkog uticaja išle ne samo preko južnih nego i preko istočnih granica srpske države. Kada se još uzme u obzir da je u Sremu i severoistočnoj Bosni, na području koje dotle, posle XI veka, nije više bilo u sastavu srpske države, vladao kralj Dragutin, šireći i na toj strani uticaj Raške, onda se jasno vidi kako je Srbija ovog vremena, od kraja XIII veka, počela naglo širenje u svima pravcima sa svešću o svojoj državnoj i etničkoj snazi.

Na istoku je srpskoj ekspanziji postavio branu tatarski han Nogaj, čija se ogromna država širila od Železnih Vrata i Dunava do iza Krima, u nekoj vezi sa Zlatnom Hordom u Rusiji. Han Nogaj, koji je još od god. 1273. bio vizantiski carski zet, vršio je moćan uticaj na političke prilike u severoistočnom delu Balkana, a svojim odredima pomagao je ponekad svoje prijatelje. Videli smo tako njegove čete u vizantiskoj vojsci protiv Srba. Od god. 1285. bugarski car Đorđe Terterije priznavao je njegovu vrhovnu vlast, a god. 1292., kad mu se Terterije učinio kao nedovoljno pouzdan, ušao je Nogaj u Trnovo, gde je kao svog kandidata postavio na carski presto vojvodu Smilca. Nogaj je smatrao bugarsko područje kao svoje, kao nešto što njemu pripada, i to i po obavezi bugarskih vladara koji su mu priznavali vrhovnu vlast, i po krvi koju je za nju dao. On je stoga Milutinovo osvajanje u Braničevu i u vidiiskoj oblasti smatrao kao povredu svog prava i spremao se na borbu. Obavešten o tome, Milutin mu ponudi pregovore. Po svoj prilici on je uveravao Nogaja kako nema namere da širi svoju vlast u Bugarskoj, i svakako je u tom pogledu dao i izvesne obaveze, a kao garantiju da će se držati ugovora poslao je Nogaju taoce, među kojima se nalazio i njegov sin Stevan. Nogaj se tim zadovoljio, po svoj prilici stoga što su ga zaokupili važniji događaji u mađarskom susedstvu i među samim Tatarima. Srpski taoci ostali su na Nogajevu dvoru sve do njegova sloma i pogibije, čija hronologija još nije utvrđena. Nesumnjivo je samo da su oslobođeni još krajem XIII veka. Bugari, koje je tatarska vlast tištala i unižavala, jedva su dočekali da je se oslobode. Car Smilac obratio se za pomoć Milutinu; brak između Smilčeve kćeri Teodore i mladog srpskog kraljevića Stevana bio je izraz tih intimnijih veza. Ali, kad u Bugarskoj dođe do krvavih borbi oko prestola, u kojima se naročito istakao svojom ambicijom i svirepošću Terterijev sin Svetoslav, Milutin osta pasivan, zadržan verovatno od svoje žene, a sestre Svetoslavljeve.

Kralj Milutin je sablažnjavao svet svojim nemoralnim porodičnim životom. Naša istorija nema bezobzirnijeg sladostrasnika od njega, ni čoveka koji je u brutalnosti išao tako daleko do kraja kao on. Na njegovim portretima, očuvanim po crkvama, taj se izraz ne može da vidi; ti su portreti mahom iz starijih njegovih godina i sa licem izgubljenim u bradi. Ali, ipak, njegove male oči, sasvim kose i nacrtane kao da škilje, odaju lukavost i neustručavanje od sredstava. Svoju prvu ženu, epirsku princezu, koja mu je rodila jednog sina i kćer, otpustio je još vrlo mlad, ne znamo iz kojih razloga. Drugu ženu, svastiku svoga brata Dragutina, zaveo je kao kaluđericu, venčao se sa njom, pa je i nju oterao, pošto mu je rodila jednu kćer, krštenu neobičnim imenom Carica. God. 1284. već se oženio i treći put sa kćerju bugarskoga cara Đorđa Terterija. Prvi brak mogao je biti politički, i bez njegove volje; ali, drugi to nije bio nikako. Za treći bi, kao i za prvi, mogli pretpostaviti neke političke motive, ali, ipak im ne možemo uhvatiti pravu vezu. Pre je tada Bugarskoj trebao Milutin nego Milutinu Bugarska. Krajem XIII veka, god. 1299., Milutin je sklopio i četvrti brak; ovog puta čisto politički. Evo kako je do njega došlo.

Dok je Milutin bio zauzet na severu, pokušali su Vizantinci od god. 1290. da potisnu njegove anžujske i epirske saveznike na jugu. Sin Karla II, Filip Tarentski, kome otac beše ustupio Albaniju kao anžujsku sekundogenituru, oženio se god. 1294. kćerju epirskoga despota Nićifora sa željom da tim brakom pojačaju stare veze i stvore jači front. Vizantinci su ipak imali uspeha i povratili su dobar deo Albanije. Kralj Milutin, kome vizantisko prodiranje nije išlo u račun, pređe i sam u napad i preote Vizantincima god. 1296. nedavno od njih zauzeti Drač. Milutinovo posredovanje kvarilo je Grcima sve kombinacije i oni stoga preduzeše sve da ga odvoje od saveznika, pošto im je pokušaj ofanzive protiv Srba, pod vođstvom hvaljenog Mihaila Glavasa, potpuno propao. Carigrad se beše rešio da prizna Milutinu sve oblasti koje ranije beše osvojio, da ga tako zadrži od dalje akcije i da ga ustupanjem toga već za Vizantiju davno izgubljenog područja zadobije kao prijatelja. Na srpski dvor, krajem god. 1298., pođe kao poslanik mudri Teodor Metohit, docniji veliki logofet. Očuvan nam je njegov opširni izveštaj iz Srbije, u koju je tokom pregovora odlazio pet puta, i taj izveštaj daje nam nekoliko dragocenih podataka o Srbiji krajem XIII veka, istina gledanoj očima jednog Grka.

Kralj je, prema obaveštenjima koja je Metohit dobio u Solunu, bio voljan za sporazum sa Grcima; ali, postojala je jaka opozicija njegovih ljudi. Ovi, »ljudi od uticaja, naviknuti su na bitke, i to im je najveća radost; naviknuti su još da krišom otimaju stoku, da ne žive na naseljenim mestima nego na granici, po planinama i pustinjama, gde iz zaseda pljačkaju putnike i kradu stoku, nikako ne vodeći računa ni o prirodi, ni o zakonima, ni o pravdi«. Oni utiču na kralja »svaki dan« da ga odvrate od sporazuma sa Grcima i izmišljaju prevare i izgovore da odlože ili osujete stvar. Car Andronik nudio je kralju najpre svoju sestru, udovicu trapezuntskog cara Jovana II, a kad ona to odbi, car, da ne bi ozlojedio Milutina, ponudi mu svoju kćer Simonidu, ludo dete od nepunih šest godina. Milutin je želeo da se orodi sa vizantiskom carskom kućom; to mu je godilo sujeti, dizalo mu značaj, i trebalo mu kao moćno sredstvo za osiguranje prestola prema Dragutinu i njegovoj deci. Stoga nije obraćao nikakve pažnje na to što je njegova nevesta dete i što takva veza nije prirodna. Kako je pravoslavna crkva teško odobravala četvrti brak, a zabranjivala ga u slučaju da je treća žena živa, to je trebalo naći načina da se i ta teškoća prebrodi. Kao izlaz našlo se rešenje da se kraljev brak sa Terterijevom kćeri proglasi kao nezakonit, bez obzira što su takvim rešenjem bila pogođena i kraljeva deca, a među njima i sin mu Stevan. U Vizantiji je bilo mnogo lica koja su osuđivala taj novi brak; sam patrijarh carigradski ustajao je protiv toga. Car Andronik je jedva uspeo da umiri crkvu ustupcima na drugoj strani i bolnom izjavom da on mora žrtvovati rođeno dete da bi samo otadžbini dobio i osigurao mir. Grci su znali da kralj Milutin »mnogo polaže na taj brak« i da ne popušta od želje da ga ostvari. Hoteći da na vizantisko poslanstvo učini što bolji utisak, on ga je dočekao, ne kaže se u kom mestu, sav nagizdan. »Oko tela imao je više nakita od skupocenog kamena i bisera, koliko je god moglo da stane, i sav je treptio u zlatu. Ceo dom blistaše svilenim i zlatom ukrašenim nameštajem«. Gostima je hrana donošena u njihov stan »na zlatnim i srebrnim tanjirima i posuđu«. Kad se taj opis sravni sa Pahimerovim pričanjem o skromnosti i čak ubogosti koju su Grci pre trideset godina zatekli na dvoru Uroša I, može se najbolje videti koliko su se prilike promenile i ambicije porasle. Grčki poslanici su se nadali da će u poslednji čas zbog tog kraljevog raspoloženja moći što povoljno iščupati za Vizantiju i tražili su neke varoši i predele na granici da ih kralj vrati, a za veću sigurnost hteli su da se na novi ugovor zakunu kralj, kraljica-majka Jelena, glavna vlastela i glavari crkve. Bilo je i još nekih zahteva, kao da se preda Grcima kraljeva treća žena, da se uzajamno dadu taoci i da se predadu grčki prebezi. Oko svih tih pitanja pregovaralo se dugo, i najposle je postignut sporazum. Nije sigurno da li je Milutin tom prilikom obećao Grcima vratiti Drač ili ga je morao predati Anžujcima; god. 1301. on je sigurno u rukama ovih drugih.

Da osujete Milutinov sporazum sa Grcima tesalski prinčevi slali su u Srbiju pisma i razne ljude, govoreći kako carigradskim izaslanicima ne treba ništa verovati i kako Srbi treba da obnove veze sa njima. Sa druge strane, udovica cara Smilca uputila je u Srbiju poslanstvo, koje je sa Grcima zajedno bilo na kraljevu dvoru, i nudila je kralju svoju ruku, upozoravajući ga da sa tim brakom može dobiti i vlast nad Bugarskom. Mi nismo imali ni ranije ni posle vladara o koga su se više otimale države i žene kao ovog puta oko Milutina, mada je njegova nepouzdanost bila prilično poznata; očevidno, to nije dolazilo zbog njegove ličnosti, koliko usled snage koju je Srbija pretstavljala u to vreme i koja bi svakom od suseda, koji se pozove na nju, unapred osiguravala uspeh njegove stvari.

Brak između Milutina i Simonide sklopljen je posle Vaskrsa god. 1299. Srbiji je, tobože kao miraz uz carevu kćer, priznato osvojeno područje, a ona je sa Vizantijom sklopila prijateljstvo i savez, koji behu utvrđeni pri ličnom sastanku između Milutina i cara Andronika u Solunu. U jednoj svojoj povelji manastiru Hilandaru Milutin sa ponosom pominje kako je »po maču« dobio južnu Srbiju; ali, ne bez sujete, ističe kako potom postade zet grčkoga cara, koji mu onda dade »onu zemlju u prćiju«. Tim svojim novim rodom Milutin se hvali češće puta, očevidno ponosit na nj, mada mu je on u samoj porodici doneo nekoliko neprijatnosti. Moralna kraljica-majka Jelena nije bila za taj i takav brak, i nije se zaklela na ugovor sa Grcima, mada su to ovi izrično tražili. Ni kraljev sin Stevan nije mogao biti za taj brak, već zbog majke i jer je zbog njega sam morao biti oglašen za nezakonito dete. Protiv toga braka digao se odlučno i kralj Dragutin, i iz ličnih i iz političkih razloga. Kao carski zet Milutin sigurno neće hteti ustupiti presto Dragutinovom sinu, kako je glasio raniji ugovor; a politički on je, posle veza sa Vizantijom, postao neprijatelj dosadanjih drugova u savezu, a posebno neprijatelj Dragutinu bliskih Anžujaca. Dragutin je bio toliko ogorčen da je već hteo i zaratiti na brata, ali do neprijateljstva nije ipak došlo, pošto je Andronik stavio na raspoloženje novom zetu jedan deo svoje vojske, i što Dragutin u tada građanskim ratom rastrovanoj Mađarskoj nije mogao naći potrebne potpore.

*

Kraj XIII veka, odnosno datum braka sa Simonidom, čini vidan preokret u Milutinovoj državnoj politici. Dotle, on je odlučan protivnik Carstva i saveznik svih njegovih neprijatelja na Balkanu. Glavne svoje dobitke Srbija stiče na račun vizantiskog poseda; glavni putevi srpske ekspanzije vode preko njihova područja. Dizanje Srbije, činilo se, nije se moglo izvesti bez posrtanja Vizantije. Posle ovog braka Srbija ide sa Vizantijom, gotovo uvek za njen račun. Ona više ne osvaja na jugu ništa; period osvajanja završen je uglavnom god. 1299. Kasnije akcije i na drugim stranama, ukoliko ih ima, ne dolaze kao akt novog poleta, nego kao završavanje starih, odnosno već započetih računa. Možda tu ima i razumljivog psihološkog procesa: posle burne osvajačke mladosti došla je staračka pasivnost; kralj se trudio da sam uredi i, koliko može, asimiluje ono što je pridobio za državu. Objašnjenja za njegovo držanje može biti više i svako može imati za sebe izvesnu opravdanost; ali, svakako je nesumnjiva činjenica tu da je Vizantija ovim brakom zadržala Milutinovo širenje na južnim granicama i obezbedila sebi sa te strane mir za poduži niz godina.