Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 1.9

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


prvi period.
IX. Država maćedonskih Slovena.


1. Bogumilski pokret. 2. Samuilova država. 3. Ofanziva Vizantije pod carem Vasilijem II. 4. Mletački uspesi na račun Hrvata. 5. Maćedonska država pod naslednicima Samuilovim i njena propast.


Bugarski car Petar, naslednik Simeonov (927.—969.), nije bio dorastao svome ocu ni u kojem pogledu. Za njegove vladavine počeo je u znatnoj meri da se krnji teritorijalni posed bugarske države i da opada njena do nedavno strašna vojnička snaga. Poslednje godine njegove vlade izvršen je veliki pohod Rusa protiv Bugarske, koji je pospešio i smrt Petrovu i pad nove carevine. U unutrašnjosti države rasulo je, isto tako, uzimalo maha, samo proces raspadanja nije bio suviše nagao.

Za Petrove vlade uzeo je bio u Bugarskoj naročito maha bogumilski pokret kao pokret opozicije prema službenoj crkvi i reakcije na dotadanji državni poredak. Na Balkanu prvi pretstavnici toga pokreta bili su tuđinci; ali, zanimljivo je da su našli živa odziva u svima slovenskim oblastima i plemenima, i to i među pripadnicima istočne, kao i među pripadnicima zapadne crkve.

Postanak bogumilske sekte veže se uz, po svoj prilici, legendarno ime popa Bogumila (prema grč. Θεόφιλος), koji je delovao u Petrovo vreme. Osnove njene u teološkom pogledu treba tražiti u pavlikijanskom i manihejskom učenju. Naši stari tekstovi izrično tumače da su »Masalijani učitelji bogumilima rekše babunima«. Više je nego u ortodoksnoj crkvi izraženo kod Bogumila ne toliko samo dualističko shvatanje o dobru i zlu, koje imaju sve istočnjačke religije sa hrišćanstvom zajedno, koliko socijalne konzekvencije koje se moraju povući iz toga. Borbu između anđela i đavola, koji stalno misle o zlu ljudskom, prikazuju dovoljno i spisi svih hrišćanskih svetih otaca, paterici naročito, ali je, ipak, nisu uzimali do kraja tako konkretno i dosledno kao bogumili. Službena crkva usvojila je Stari zavet, dok ga bogumili odbacuju kao proizvod nečistih elemenata, nehrišćanskih i po duhu i po sastavu. Bogumilizam, hoteći da duhovnim pobedi telesno, ne samo da je strog u pitanju hrane (na primer, njegove pristalice ne treba da jedu mesa) nego je uopšte protivnik i braka. Samo bogumilizam nije uspeo da svoje tako strogo i protiv ljudske prirode konstruisano učenje nametne svima vernima; instinkt života i uživanja života pobedio je i kod njih, kao i među sledbenicima prve apostolske crkve Hristove, koja je isto tako ispočetka htela da očuva krajnju načelnost i moralnu strogost. Uspeh bogumilskog pokreta ne treba, uostalom, tražiti u teološkoj strani; ona sama ne bi bila dovoljna da ga učini onako popularnim kako je brzo postao. Njegov uspeh dolazi od njegova socijalnog stava. Bogumili su od pavlikijanaca nasledili opoziciju protiv nehrišćanskog sjaja crkve i njene ne uvek dostojne uloge u Vizantiji. U Bugarskoj je za taj stav osude, izgleda, bilo isto tako dovoljno primera. Velika bogatstva crkve i njenih pretstavnika i njihov odnos prema ljudima na crkvenim imanjima izazivali su proteste. Bogumili traže od pretstavnika crkve pravi hrišćanski život odricanja i jednakosti; kao pavlikijanci, oni hoće da se sve prečisti. Radi toga se oni zovu »čisti«, ili »pravi hrišćani« ili kod Slovena »Bogu-mili«.

Bogumili su gledali na svet sa izvesnom skepsom, a u svoja objašnjavanja unosili su dosta racionalizma i kritike. Oni nisu tvrdili da je bog tvorac neba i zemlje, nego su to pripisivali zlom duhu. Na svetu je božje i dobro samo sunce i čovečja duša. Ali, i to božje sunce ukrao je đavo i stavio ga, uz mesec i zvezde, na nebo koje je on stvorio. Tradicija o suncu, ukradenom od boga, koje su trebali spasavati božji ugodnici, veoma je raširena kad svih Južnih Slovena, u narodnim pričama i pesmama, i možda je jednim delom popularisana od bogumila ili je u vezi sa njihovim učenjima. Od masalijanskih učenja bogumili su primili da je božji otpadnik, Satanail, čije je ime i kod nas prodrlo u sve narodne redove, ustvari sin božji, i to stariji od Hrista. Hristovo vaploćenje, po njihovom shvatanju, bilo je samo prividno. Oni stoga ne polažu na krštenje, a naročito su protivni krštenju dece, koja ne pojimaju značaj toga čina. Ne veruju u vaskresenje mrtvih. Verske simbolizacije ne primaju; pričešće i liturgija nisu delo apostolsko nego Jovana Zlatoustog. Rugaju se pomisli o čistilištu i praštanju grehova; a naročito su se protivili štovanju krsta na kojem je Hristos stradao.

Kozma Prezviter, bugarski pisac X veka, koji je bio glavni, iako ne uvek i originalni polemičar protiv bogumila, priča i prevodi grčka kazivanja o tome kako su oni aktivni u narodu. Oštro osuđuju stanje u ratovima iscrpenoj i dobrim delom demoralizovanoj državi; i to govore neposredno, narodu dostupačnom rečitošću. Sveštenstvo, puno poroka, jedva može da ih suzbija u širokom puku. Kozma prebacuje, dalje, bogumišima da su nepokorni vlastima, da napadaju bogataše, da ismevaju starešine i da ističu kako sluge ne treba da rade svojim gospodarima. Najzad, bogumili su dali i izvesna prava ženama, dižući ih iz položaja potpune potčinjenosti. Ovo je, očigledno, čist socijalan pokret, koji svoja načela izvodi ne samo na osnovu teoloških učenja nego i posmatranjem života oko sebe. Ovde ima i izvesne doslednosti u tumačenju stvari, i načelnosti u njihovom prosuđivanju, i hrabrosti da se zastupaju. Sam Kozma, koji je bio njihov protivnik, opisujući savremeno stanje daje, u osnovi, njima za pravo. On piše: »Pomiluj nas, vladiko! Ti nas kažnjavaš kao otac decu, puštajući na nas ratove i brige, ali da nas kažnjavaš po zasluzi, nas bi sažegao oganj ili bi nas voda potopila. Ta, svi se uklonismo od tebe, jedni u jeres, neki u vojevanja, neki u krađe, jedni u blud, drugi u klevetanja i mržnju na braću, neki u gordost i u lenost, jedni u pijanstva i bezakone igre i u druge grehove«.

U vreme kada je hrišćanska vera među Južnim Slovenima bila još veoma mlada (tek je prošlo kakvih sto godina od pokrštavanja širih masa) i kada je u narodu, punom starih nasleđa, jedva počela da hvata koren, nije bilo teško novim učenjima izazvati reakciju protiv službene crkve. Za teološko-dogmatske stvari naš svet nije imao pravog razumevanja, i stoga u učenju bogumila na našem području nema onih teološko-filozofskih tančina kao, na primer, u učenju monofizita. Naši ljudi su veru shvatali po onom što su videli, po njenim spoljnim manifestacijama, a u prvom redu po njenim pretstavnicima. Bogumili gledaju stvari dosta uprošćeno, ali sa stavom kritike. Stoga je prevladao socijalni momenat i izvesna oštrina opozicije. Kako je pokret uzeo dosta maha među Slovenima, može biti da je u njemu bilo i izvesne plemenske oštrice protiv vlasti, koju su još uvek, u većem delu, pretstavljali Bugari. U bogumilizmu postoji nesumnjivo jedna crta slovenskog individualizma. Ime pokreta i činovi u njemu (ded, starac, gost, strojnik), zatim očuvana imena pripadnika kazuju jasno da su mu Sloveni dali svoje obeležje. Jedan od razloga za to prihvatanje biće svakako u tome što je bogumilizam imao jasan demokratski karakter, koji je još uvek najbolje odgovarao starim plemenskim tradicijama Slovena. Upada u oči i to da se drugi naziv za bogumile, babuni, podudara sa nazivom jedne velike planine u Maćedoniji, Babune, gde su slovenska naselja bila gusta i gde je novi pokret imao svojih pristalica. U Azotu se glavno selo sve do danas zove Botomila; tu se, kazuje Gr. Božović, još uvek priča o braći »bogomilskoga plemena« (ne vere), koja su osnovala to selo sa popom Bogomiljcem. Za sebe same govore da su jakoverci.

Začetnici bogumilskoga pokreta na Balkanu bili su Sirci i Jermeni, pavlikijanci, koje su od VIII veka počeli dovoditi vizantiski carevi u Trakiju i Maćedoniju, da bi pojačali grčke redove prema slovenskim masama. Njihov uticaj zapazio je već i Teofan, stari grčki pisac iz prve polovine IX veka. Iz Bugarske i Maćedonije, gde je pokret u X veku uhvatio jak koren u narodu, posebno meću Slovenima Drugovićima i Brsjacima, on se postepeno širio i u ostale slovenske oblasti na Balkanu. U XII veku bogumilstvo je bilo veoma ozbiljno u Srbiji, odakle je, još u istom veku, zahvatilo i Bosnu. U Bosni bogumili dobijaju nekoliko novih naziva, kao patareni, kako ih zovu Dubrovčani i neki zapadni izvori, i kudugeri (hulitelji krsta), kako se zovu kod Grka.

Vremenom i uticajem sredina, bogumilizam je znatno izgubio od svoje ranije načelne strogosti; u Bosni je čak uspeo da postane verom vladajućih krugova, banova i knezova. Uostalom, možda je već dopirući do Bosne, kroz razne mene, bogumilizam bio napravio izvesne kompromise i popustio u svojoj gorljivosti; njegovi pripadnici se žene, dobro se hrane, primaju i sami čine zakletve, računaju s izvesnim svecima i sl. U svom testamentu od god. 1466. bogumilski gost Radin dvoji dve vrste svojih prijatelja, one »koji su prave vjere apostolske«, koji su »sa pravom dušom i dobrijem načinom krštenijem«, »koji grijeha ne ljube«; a drugo su »mrsni ljudi«. Šta je bliža karakteristika ovih drugih nije nam danas poznato; ali, očevidno je da to nisu oni koji bi bili onako besprekorni ili prečišćeni. Kod bosanskih bogumila naročito se razvila nacionalna crta; oni su vremenom postali glavni pretstavnici bosanskog nacionalizma. Sva su njihova imena lična i u hijerarhiji gotovo isključivo narodna. Gonjeni od papske kurije i Mađara, koji su pomagali papske želje iz svojih političkih interesa, oni su osećali da je mađarsko zavojevanje, sa katoličanstvom zajedno, ne samo ugrožavanje njihove vere nego i njihove državne samostalnosti. Stoga grčevito brane i jedno i drugo i svoju crkvu nazivaju »narodnom« i »bosanskom«, a sebe same »pravim« ili »dobrim Bošnjanima«.

Protiv njih se borila sa velikom energijom i pravoslavna i katolička crkva. Savremenik cara Petra, carigradski patrijarh Teofilakt, preporučivao je protiv njih spočetka samo epitimiju i anatemu, ali su posle uzimane i mnogo oštrije mere. Papska kurija tražila je u Bosni čak krstaške ratove protiv njih. Dokrajčilo je bogumile, uglavnom, ipak robovanje pod Turcima, kad su se, pod pritiskom, zbili jače redovi hrišćana i gubile razlike, n kad su malodušniji prešli u islam. Ipak su se održavali, prema nekim podacima, sve do XIX veka, istina znatno proređeni. Jedan podatak iz katoličkog šematizma hercegovačke biskupije od god. 1867. zaslužuje u tom pogledu ozbiljnu pažnju. Tamo se kaže da je u selu Dubočanima porodica Helež, pre koju godinu, prešla u islam, a »bila je poslednja koja se držala ludila bogumilskog«.

U ovo vreme razvijanja bogumilskog pokreta pada i razvijanje i organizovanje kaluđerskih opština u Svetoj Gori. Do sredine X veka monaški život u Svetoj Gori ograničen je na pojedince i male manastirske zajednice. Tek god. 963., Atanasije Atonski, prijatelj cara Nićifora Foke, njegovom pomoću podiže prvi veliki manastir na Atosu, svoju lavru, i otvara seriju velikih mnogoljudnih manastira, čitavih monaških kasarni, u kojima se prikuplja i vaspitava aktivan kaluđerski red. Posle učenika Ćirila i Metodija, svetogorski kaluđeri učinili su najviše za razvijanje hrišćanske civilizacije među Južnim Slovenima, vaspitavajući njihov kaluđerski podmladak i šireći među njima književnu kulturu hrišćanske Vizantije.

I među Južnim Slovenima javlja se od X veka jedan niz monaha isposnika, koji beže od sveta u planine i koji tamo godinama provode pasivan život same molitve. Najpoznatiji od njih je Jovan Rilski († god. 946.), savremenik cara Petra, koji je postao najpopularniji svetitelj Bugara i kome je posvećen jedan od najvećih njihovih manastira. Od njega je legenda napravila »sveca civilizatora«. Njegovi poslednici su Joakim Sarandaporski, Gavrilo Lesnovski i Prohor Pšinjski, sve »begunci od sveta i života«, kako se to kaže u monaškim žitijima, začetnici — stvarni ili duhovni — poznatih manastira Sarandapora, Pesnova i Pšinje. Karakteristično je da krug njihova rada ne prelazi mnogo područje od Pšinje do Rile, i naročito da ne ide u slovenska naselja Maćedonije oko Ohrida.

*

U Maćedoniji Sloveni nisu bili zadovoljni bugarskom upravom. Grupisani u svojoj jakoj etničkoj zajednici, oni su osećali izvesnu protivnost prema Bugarskoj, u kojoj je etnička mešavina još bila vidna i gde su Bugari držali sve glavnije položaje; osećali su da stvari tamo nisu dobro vođene i da bi oni mogli da urade nešto bolje. Odmah po smrti cara Petra († god. 969.) izbio je ustanak u Maćedoniji. Vodila su ga četiri sina brsjačkoga kneza Nikole sa starozavetnim imenima: David, Mojsije, Aron i Samuilo. Kasniji, veoma mutni izvori, nastali po predanju, govore da je Samuilo bio bogumil i da je pokret, prema tome, imao karakter bogumilske opozicije. Pokret je, istina, izbio u kraju gde su bogumili bili jaki; ali, da je Samuilo sam bio bogumil nema nikakvih dokaza; gornja imena u porodici govorila bi čak protiv toga. Više ima verovatnoće da je Samuilo bio jermenskog porekla, bar po ženskoj liniji, kao potomak jermenskih kolonija sa Vardara, koje su nekad doista bile pavlikijanske. To bi se sve šalo zaključiti, sem po kazivanju jednog jermenskog pisca, još i po jermenskim imenima u njegovoj porodici (majka mu se zvala Ripsimija, a sin Aronov Aluzijan). Ovaj njihov ustanak nije uspeo u taj mah. Vizantiski car, moćni Jovan Cimishija, podržavao je isprva Petrove naslednike: ali, kada Rusi upadoše u Bugarsku i zagroziše i samoj Vizantiji, on krenu sa vojskom tamo, pa protera Ruse i onda prosto posede vojnički i celu bugarsku državu, god. 971. Po kazivanju Dukljanske hronike careva vojska došla je tad i u Rašku, pa pokorila i nju. To je, naravno, smirilo donekle i pokret u Maćedoniji, ali ga nije sasvim ugušilo.

Kad iza smrti Jovana Cimishija († god. 976.) nastaše smutnje u Vizantiji, javilo se nekoliko pokreta među balkanskim Slovenima. Pominje se ustanak u Raškoj i ponovan ustanak, pod istim vođstvom, u Maćedoniji. Glavno područje brsjačkih kneževića beše Pelagonija, a njihovo ishodišno mesto kraj oko Prespe. Tamo je, u selu Germanu, kod jedne crkvice, nađen nadgrobni spomenik, koji je god. 992/3. Samuilo podigao ocu Nikoli, majci i bratu Davidu, nekoliko godina posle njihove smrti. Vlast su, po slovenskom običaju, držala sva četiri brata; najstariji, David, bio je verovatno najpre glava zajednice. Ali, brzo padoše dva starija brata; Davida ubiše maćedonski Vlasi u planinama između Prespe i Kostura, a Mojsije pogibe pri napadu na grad Ser. Dok su sva četvorica delila vlast, između braće kao da nije bilo nesloge; ali, kad ostadoše samo dvojica, Aron i Samuilo, dođe do spora. Samuilo, najmlađi od braće, ali i najnasrtljiviji, dade ubiti Arona što je, kažu, hteo da ugrabi svu vlast ili što je, možda, ušao u neke veze sa Vizantijom. Tako ostade na čelu cele akcije Samuilo sam.

Na vest o ustanku u Maćedoniji krenuše u Bugarsku sinovi cara Petra, Boris i Roman, koji su se nalazili u Carigradu, da pokušaju osloboditi svoju zemlju od Grka. Ali, nisu uspeli. Boris je poginuo usput; a Roman, naišavši na slab odziv kod Bugara, priđe Samuilu. Samuilo, koji nije hteo deliti vlast sa bratom, ne htede da je deli ni sa Romanom, nego ga uputi kao namesnika u Skoplje. Samuilo, prema tome, ne priznaje vlast bivše bugarske dinastije nad svojom zemljom; on stvara novu državnu organizaciju i svoju, novu dinastiju. Mada je posle osvojio Bugarsku i njenu carsku prestonicu Preslav, on tamo ne prenosi svoje sedište, nego ostaje veran svojoj maćedonskoj sredini, Prespi i Ohridu. Tamo, u Ohrid, on je preneo i sedište patrijaršije. Tako je oblast maćedonskih Slovena, prvi i poslednji put u našoj istoriji, postala središte jedne velike oslobodilačke akcije i jedne velike države. Jedino što je primio Samuilo iz stare bugarske države, kojoj je nekad pripadao, jeste carska titula, kao ponos i pravno nasleđe, i u crkvenom pogledu ustanova patrijaršije. Time je Samuilo hteo da naglasi kontinuitet bugarske tvorevine carstva kao nove državne organizacije nastale u borbi protiv Carigrada. Kao što je današnja Jugoslavija nova tvorevina, koja se koristila političkim uspesima i akcijom Srbije, tako je i Samuilova država maćedonskih Slovena bila novo delo, koje je iskorišćavalo carsko nasleđe Bugarske. Stoga je njegova država smatrana u izvesnim stranim krugovima kao nastavak stare Simeonove, odnosno bugarske države.

Smutnje u Vizantiji, veoma opake, trajale su od god. 976.—980. Njih je Samuilo iskoristio u obilatoj meri. Oslobodivši celu Maćedoniju, on se upućuje na jug, u Tesaliju, i god. 983. osvaja Larisu. Pad Larise bolno je odjeknuo u grčkom svetu. Da ga osveti i spreči dalje slovenske uspehe, krenuo je novi vizantiski car, Vasilije II, protiv Samuila. Pohod je upravio prema severozapadu, na važnu Sofiju, dokle behu doprla Samuilova osvajanja. Ali, tu je, mesto da nešto preduzme, neiskusni car izgubio, sa nedovoljno opremljenom vojskom, pune tri nedelje, kubureći sa ishranom, a onda se, ne postigavši ništa, stao povlačiti. Na povratku, u klancu Trojanovih vrata, napadoše ga Sloveni pod vođstvom samoga Samuila, i razbiše ga potpuno, 17. avgusta god. 986. Kao posledica ove pobede došlo je Samuilovo osvajanje Bugarske, sve do Dunava, a u Vizantiji nove borbe i smutnje, koje traju sve do god. 989.

Pošto je oslobodio Maćedoniju i osvojio gotovo celu Bugarsku, krenuo je Samuilo da osvaja i ostale zemlje na Balkanskom Poluostrvu. Sad je krug svoga rada proširio i na ostale slovenske sunarodnike na severu i severozapadu. Iza god. 986. počeli su Maćedonci osvajati Rašku, Bosnu i Srem, koji su držali Mađari, pa Zetu i Trebinje. O podvlašćivanju Zete znamo nešto malo više. U toj zemlji vladao je knez Vladimir, koji je imao prestonicu ispod Katrkola, kod crkve Prečiste Krajinske. Vladimir se povukao pred Samuilovom vojskom na brdo Oblik; ali, naskoro, zbog gladi i izdaje, morao je da se preda. Bio je odveden u ropstvo, u samu Prespu. Samuilo je tom prilikom napadao i na Ulcinj, ali nije mogao da ga uzme. Pustošeći, on je prošao celom Dalmacijom sve do Zadra, kivan na hrvatske prijateljske odnose sa Vizantijom, a onda se, u dotle i posle kod nas nikad neponovljenom zaletu, preko Bosne i Raške vratio kući. Tamo je, na jugu, nastavio širenje svojih poseda, osvojivši Ber i Srpčište, a zatim Epir i dračku oblast.

Prolazeći Dalmacijom i odatle za Bosnu, Samuilo je prošao i hrvatskim područjem, i sigurno ga, kao ni ostala, nije poštedeo. Ne spominju se, istina, njegove borbe sa Hrvatima; ali, nije moguće da je na takvom jednom pohodu prošlo bez njih. Ili su Hrvati, pod svojim kraljem Stepanom Držislavom (969.—997.), imali dovoljno snage da mu se odupru i spreče veće zlo? Vizantiski dalmatinski gradovi, otsečeni od Carstva, ušli su u to doba u tešnje veze sa Hrvatima. Veoma je verovatno da je Stepan Držislav ovom prilikom i dobio te gradove na čuvanje kao vizantiski eparh, i da mu je Vizantija, da ga zadrži kao saveznika, priznala kraljevski naslov i poslala kraljevske znake, kako to kazuje Toma arhiđakon, istina docniji, ali dobro obavešten pisac.

Samuilo je u ovo vreme bio na vrhuncu svoje moći. Njegova država se prostirala od Srema do blizu Soluna i od Crnoga do Jadranskoga Mora i do Neretve. Razvila se naglo, za petnaest godina, sa vojničkom srećom kao u bajci. Vojničke ekspedicije Samuilove, kao ova iz Zete u Dalmaciju i preko Bosne i Raške u Maćedoniju, govore o smelosti kojoj nije bilo ravne. Čovek ne zna šta je pravi razlog Samuilovim uspesima: da li prava vojnička snaga ili neobična smelost podviga njenog vođe. Uspehu je na istoku svakako doprinosio jedan deo stare bugarske državne tradicije; na zapadu pocepanost iza Časlavljeve smrti; a u celini slabost i usled građanskih ratova paralizovanost Vizantije; ali, time se ipak ke da protumačiti sve. Lični udeo Samuilov mora da je bio izuzetno veliki; uostalom, to se najbolje vidi i po tome što je sve glavne vojne ekspedicije vodio on sam. Ima u Samuilovoj politici i neobičnih poteza, koji govore o njegovim širim shvatanjima. On zemlje ne osvaja prosto, nego nastoji da ih što prisnije sljubi sa njihovom novom maticom. Zetskom knezu Vladimiru vratio je Zetu, i dao mu još za ženu svoju kćer Teodoru-Kosaru. Narodno predanje kaže da se mlada kći Samuilova zaljubila u zasužnjenog kneza i izmolila ga u oca. Možda tu ima nešto istine, jer je Samuilo prema deci bio popustljiv, naročito u njihovim ljubavnim ćudima. Vladimir se vratio u svoju državu kao zet, vazal i pravi prijatelj Samuilov. Tom prilikom je vraćena i trebinjska oblast Vladimirovu stricu Dragomiru. Crkva u Zeti i Raškoj došla je, prirodno, pod vlast ohridske patrijaršije. Ovo je sve učinilo da su postale mnogo življe i neposrednije veze između Maćedonije i ostalih naših oblasti, a posebno između Maćedonije i Zete. Naročito vredi istaći uticaj koji je slovenska ohridska patrijaršija sa svojom slovenskom književnošću, rađenom u tradiciji sv. Klimenta, vršila u našim zemljama.

Car Vasilije II, čista ratnička priroda, koga su ranije nedaće samo prekalile, nesalomljiv i istrajan, morao je da dopusti Samuilovo jačanje, jer je imao još težih i neposrednijih briga. Kada mu je, posle dugih napora, pošlo za rukom da savlada sve protivnike i povrati red u Carevini, on se rešava i na obračun sa Samuilom. Spočetka mu je sreća nestalna, ali god. 996., posle jednog Samuilova udara na Solun i upada u Peloponez, Grci postižu odlučne uspehe. Na vest o toj Samuilovoj akciji uputio je car Vasilije svoju vojsku pod sposobnim Nićiforom Uranom da ga progoni i nagna na borbu. U dolini Sperhija naišli su Grci na Slovene, izvršili na njih noćni prepad i potpuno ih potukli. U toj borbi dopali su rana i Samuilo i njegov sin Gavrilo Radomir i jedva su izneli živu glavu. Ova bitka jasno obeležava obrt Samuilove sreće, posle dvadeset godina uspeha. Posle ovoga, inicijativu za dalje borbe preuzima Vizantija. Već god. 997. upada Uran iz Soluna u maćedonsku oblast i hara je tri meseca; god. 1001. osvaja Vasilije Bugarsku, a god. 1002. stradaju južne oblasti Samuilove i Grci povraćaju Tesaliju. Izvesne vojvode Samuilove, počinjući sumnjati u njegovu sreću, predaju se Grcima sa gradovima u kojima su bili zapovednici. Car Vasilije radi sistematski; pridobija ljude obećanjima i nagradama, osvaja kraj po kraj, a u osvojenim mestima, mesto Slovena koje uklanja, kolonizuje grčki elemenat. God. 1003. došlo je do nove borbe između Vasilija i Samuila na Vardaru, negde blizu Skoplja, kad se Vasilije vraćao sa bojnog pohoda od Vidina. I u toj borbi Sloveni su bili poraženi, a Vasilije je kao pobednik ušao u Skoplje. Po carevom odlasku Samuilo je pokušao god. 1004. da osvoji Solun, ali mu je napor ostao uzaludan. Iduće godine on će doživeti bolno razočaranje u samoj porodici. Njegov tast u Draču i zet Ašot (i on jermenskog porekla), koji je od Samuila dobio na upravu dračku oblast, izdadoše Drač Vizantiji, očevidno s uverenjem da je Samuilova zvezda na zahodu.

Vasilije II dobro odmerava svoje udarce i vidi im dejstvo. On ne da Samuilu da odahne, nego ga stalno uznemiruje novim upadima. Samuilo sam, izgleda, više ne napada; bar od god. 1004. do god. 1014. o njegovoj ofanzivi nema važnijeg pomena, a zna se da bi oberučke prihvatio povoljan mir. On sad prvenstveno organizuje svoju odbranu, podižući utvrđenja i pregrađujući klisuru među Ograždenom i Belasicom, u strumičkoj dolini. Ti radovi bili su izvedeni solidno, jer Vasilije nije mogao da se tuda probije god. 1014. kad je išao na Samuila. Spremajući se na odlučnu borbu, Vasilije je naredio tada jednom odeljenju svoje vojske, pod vođstvom Nićifora Ksifijasa, da obiđe te položaje, a sam je udario frontalno. Samuilo je, da zbuni Grke, uputio jednu vojsku protiv Soluna, ali je ona bila potučena i nije ništa uticala na tok glavne bitke. Ksifijas je, međutim, izvršio svoj zadatak. On je udario sa Belasice u bok maćedonskoj vojsci i sasvim je rastrojio, 29. jula god. 1014. Samuilova vojska je pretrpela potpun poraz; 15.000 ljudi dopalo je u grčko ropstvo. Da zastraši ostale, a kivan i inače, car Vasilije je izdao onu surovu zapovest da se svi zarobljenici oslepe, a svakoj stotini da se ostavi vođ sa po jednim okom. Samuilo ovakav poraz, za koji je još i osećao da je presudan, nije mogao da preboli; dobio je srčani napad i umro je u toku te iste godine.

U isto vreme bila je pritešnjena i druga slovenska država na Balkanu, Držislavova Hrvatska. Mlečani, koji su se krajem X veka bili znatno ojačali, odrekoše god. 996. plaćanje godišnjeg dara Hrvatima i Neretljanima. Borbe koje su zbog toga nastale bile su spočetka lokalne i u malom stilu; ali, posle Držislavove smrti (god. 997.), kad u Hrvatskoj nastaše borbe između njegova tri sina oko vlasti, Mlečani postigoše znatne uspehe. Najstariji sin Držislavov, Svetoslav, nije hteo da deli vlast sa braćom Krešimirom zvanim Suronjom i Gojislavom. Zbog toga se ova dvojica, verovatno po poticaju iz dalmatinskih gradova, kojima je primer dao Zadar, obratiše za pomoć Mlecima. Mlečani obavestiše o tome Carigrad i dobiše otud dozvolu da uzmu pod svoju zaštitu i vlast dalmatinske gradove, koji su ih i sami molili za to. 9. maja god. 1000. krenuo je dužd Petar Orseolo sa mletačkom flotom u Dalmaciju. Njegov pohod ličio je na triumf. Bez borbe mu se predadoše svi primorski gradovi i glavna ostrva, a u Zadru odu se pokloni najveći deo njihovih zastupnika. Njihovom primeru sledovao je čak i hrvatski prestoni grad, Beograd na moru. Dužd je obišao dalje, s istim uspehom, Trogir i Split. Jedino su mu dala otpor dva neretljanska ostrva, Korčula i Lastovo. Dužda je na tom pohodu u Trogiru pozdravio Krešimir Suronja, a u Splitu ga zamoliše za mir pretstavnici Neretljana, koje, kao i Hrvate, beše uplašio duždev pohod i glas koji je pred njim išao. Prilikom ovoga pohoda sav dalmatinski episkopat držao je stranu Mlečića protiv Hrvata, i posle svih onih ustupaka koji mu ranije behu učinjeni. Romanski Mleci behu im ipak bliži od slovenskih Hrvata, verovatno još uvek malo sirovih i nepodnosivih za tamošnje gradsko stanovništvo. Sem toga, biće da je bilo i uticaja opozicije glagoljaškog hrvatskog sveštenstva, koje se još uporno držalo i izazivalo gnev romanskog episkopata. Kralj Svetoslav se, naravno, u takvim prilikama nije mogao održati; posle ove godine njemu se gubi svaki trag. Na hrvatski presto dođoše njegova braća Krešimir III i Gojislav. Koliko je ovaj građanski rat oslabio Hrvate vidi se najbolje po tome što su oni, do nedavno gotovo gospodari istočne jadranske obale, došli sad sublizu u podređen položaj prema Mlecima. Krešimir je morao dati duždu kao taoca svoga sina Stepana, koji je živeo u gradu Sv. Marka, gde mu je posle dužd dao za ženu svoju kćer Hicelu.

*

Posrnulu državu maćedonskih Slovena nije bilo lako zadahnuti novim životom. Izmoreni i poraženi Samuilovi ratnici behu klonuli duhom, a Vasilije nije dao da mu onako sjajna pobeda ostane neiskorišćena. Još iste jeseni, god. 1014., on je nastavio ratovanje i ušao u samu Pelagoniju, gde je popalio Bitolj sa dvorom novoga cara Radomira, pa je rat nastavio i god. 1015. Ove neuspehe i zlu sreću Samuilove porodice iskoristio je te jeseni Jovan Vladislav, sin Samuilova brata Arona, pa se, ubivši Radomira, sam dočepao prestola. Vladislav, za koga predanje kaže da je to izvršio sa pristankom Vasilijevim, zamoli odmah Vizantiju za mir. Car Vasilije se neko vreme predomišljao; ali, obavešten o protivnostima u Maćedonskoj Državi i o njenom zlom stanju, reši se najzad da je prosto pokori. Mada je on lično dosta lako prodro do Ohrida, njegova odeljenja imala su teških kriza u borbi sa pojedinim slovenskim vojvodama, koji su u svojim tvrdim gradovima i planinama davali nesalomiv otpor.

Nije jasno koji su sve motivi rukovodili Vladislava da usred te tako ozbiljne i teške situacije, kad je trebalo okupljati sve snage, domami i ubije u Prespi zetskog kneza Vladimira (22. maja god. 1016.). Vladimir je, nema sumnje, bio odan Samuilu; ali, nema vesti da je ma šta pokušavao protiv Vladislava. Ili se ovaj valjda bojao toga? Vladimir, koji inače nije imao velika uticaja za života, stekao je velik glas posle smrti, verovatno radi svoje moralne vrednosti. Njegov kult još se i danas održava, naročito oko planine Rumije, a telo mu je, sa puno poštovanja, prenošeno nekoliko puta. Sada se nalazi u manastiru Šin Đin kod Elbasana, koji je god. 1381. obnovio albanski gospodar Karlo Topija sa sinom Đorđem.

Od kraja leta god. 1016. počele su nove grčke operacije protiv gradova Maćedonske Države, da se nastave i s proleća god. 1017. Vojsku je vodio sam car Vasilije. Sloveni su davali otpor, koji je iznenađivao po svojoj žilavosti i vitalitetu. Ako bi se, možda, moglo donekle govoriti da je u Samuilovim uspesima bilo nečeg avanturističkog i da je on, uglavnom, srećno iskoristio trčke unutarnje nezgode, ovaj silni otpor i posle njegova poraza pokazuje da je kod Slovena bilo istinske snage i uporne volje da se održi vlastita državna tvorevina. Sam Vladislav, toliko surov i moralno sitan u porodičnim odnosima, pokazivao je sad energiju koja je bila sasvim u tradiciji njegove porodice i koja je, mada za kratko, produžila život Maćedonskoj Državi. Grci su imali velike muke u borbi sa njim i sa njegovim Slovenima. Kada je video da Vasilije ne popušta sa napadima, Vladislav je, krajem god. 1017. ili početkom god. 1018., pošto mu se protivnik vratio na odmor u Carigrad, krenuo sa vojskom na Drač, da se tamo, na neki način, obešteti ili nađe nove veze. Tu je, pod samim Dračem, poginuo na tajanstven način.

Njegova pogibija značila je kraj Maćedoneke Države. Čim je dobio vest o njoj, požurio je Vasilije, u martu god. 1018., da svrši svoj konačni obračun sa Slovenima, koji su, obezglavljeni, bili nesposobni za veći otpor. Mnogi od njih predadoše se i sami, ne nalazeći izlaza iz teškog položaja. Car ih je primao oberučke, naročito važnije zapovednike, i ostavljao ih je obično na dotadanjim položajima. Ranije onako besprimerno surov, car se sada pokazivao širokogrud i sa puno obzira. Poštedeo je ne samo ženske članove Samuilove dinastije i njihovu decu nego čak i Vladislavljeva sina Prusijana i dva mu brata, koji su u planini Tomoru pokušavali da mu se odupru. Pa, ipak, i pored tako očevidnog državnog sloma bilo je ljudi koji nisu hteli da se pokore i koji su nastavljali borbu. Među njima naročito je lepa figura vojvode Ivca, poznata junaka i odranije, koji je u gradu Proništu stvorio središte slovenskih ustanika, i koji na sva careva obećanja nije hteo da odustane od borbe. Njega su Grci uhvatili prevarom, došavši mu kući, na slavu Velike Gospojine. Krajem god. 1018. bila je sva Maćedonska Država pokorena; jedino se još na severu, u Sremu, držao poglavar Sermo, ali i on bi, i opet na prevaru, savladan god. 1019. Vizantiska vojska vaspostavi posle toga Vasilijevu vlast na severu do Fruške Gore i na zapadu, bez prekida, do Jadranskoga Mora.

Car Vasilije je srušio Maćedonsku Državu, ali je zadržao samostalnu ohridsku crkvu, istina samo sa titulom arhiepiskopije. Poveljom od 20. maja god. 1020. i sa još dve, izdane oko toga vremena, car je dao ohridskoj crkvi sav onaj opseg koji je dobila za Samuilova vremena. Pod ohridsku crkvu potpadala je 31 episkopija, i to od Srema, Beograda i Braničeva na severu, od Rasa i Prizrena na severozapadu do Silistrije, Vidina, Sofije i Strumice na istoku i do Verije i Srpčišta na jugu. Ona je, dakle, obuhvatala celo središte Balkanskog Poluostrva sa moravskom i vardarskom dolinom. Trakija i istočna Bugarska, na istočnoj, i Albanija i Bosna sa Humom, na zapadnoj strani, nisu ulazile u njen opseg. Uticaj ohridske crkve osećao se u nas dugo i vidno. On je, nastavljajući tradiciju Klimentova vremena i rada, najviše doprineo da je u Raškoj potisnut uticaj zapadnog sveštenstva i da je pravoslavlje uhvatilo čvršći koren. Iz ohridske škole potiču svakako oni dosta česti maćedonizmi u prvim našim književnim spomenicima, u Miroslavljevom i Vukanovom evanđelju, u Hilandarskom tipiku, u Ilovačkoj krmčiji i drugim delima, jer se književni jezik u raškim središtima razvijao sa nesumnjivim učešćem maćedonskoga dijalekta. Sem u tom tako važnom pitanju, uticaj maćedonske ohridske crkve dade se utvrditi kod nas i u nekim drugim, manjim, ali upadljivim stvarima. Kult sv. Ahilija, na primer, koga je Samuilo preneo iz Larise u Prespu i podigao mu crkvu tamo na jednom malom ostrvcu, proširio se odatle u kumanovski i užički kraj, gde mu je današnje Arilje još neposredan trag. Neobično ime Samuilove majke, Ripsimija, nalazimo kao žensko ime u prizrenskom kraju, u jednom pomeniku XVI veka, kao Risima.

Car Vasilije dobio je krajem god. 1018. pod svoju vrhovnu vlast i Hrvate. Ovi su oko toga vremena došli u sukob sa Mlečanima radi težnje da ponovo zavladaju romanskim gradovima u Primorju, i u tom sukobu loše su prošli. Verovatno iz straha od Mlečana sa jed-ne, i od pobedonosnog osvajanja vizantiske vojske sa druge strane, hrvatski vladari Krešimir III i Gojislav rešiše se da se pokore Vasiliju pre nego bi on sam došao u iskušenje da ih napadne. Verovatno su računali i sa time da će, kad se dragovoljno pokore Vizantiji, dobiti njen pristanak da se na Primorju povrati ranije stanje. Car je njihovu izjavu vernosti primio lepo i obdario je oba vladara titulom patricija. Jedna vest iz god. 1024., koja kaže da je zapovednik iz Barija nenadano sa flotom doplovio do hrvatske obale, zarobio tu ženu Krešimirovu i poslao je u Carigrad, nije dovoljno jasna ni po imenima koja daje ni pogledom na neposredne motive za takav postupak; ali, ukoliko bi bila pouzdana, bila bi dovoljna da se iz nje vidi nezadovoljstvo carevo Krešimirovim držanjem. Napad je izvršen sigurno po naredbi Vasilijevoj, pošto se zarobljena kraljica upućuje njemu u prestonicu. Posle toga Dalmacija dolazi ponovo pod neposrednu vlast Vizantije.