Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 1.14

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


prvi period.
XIV. Pad srpske i hrvatske kraljevine.


1. Mađarska ofanziva prema Hrvatskoj. 2. Osnivanje zagrebačke biskupije.3. Prolaz krstaša kroz jugoslovenske zemlje. 4. Smrt kralja Bodina.5. Kralj Koloman i Hrvati. — 6. Pacta conventa.


Da su prilike u Hrvatskoj bile potpuno zamućene, i da se neposredno iza nestanka Zvonimirova nijedna stranka nije mogla da naturi kao apsolutan gospodar situacije, vidi se najbolje po tome što se, svakako pod uticajem crkve, kojoj je takvo rešenje išlo najviše u korist, došlo na misao da se istakne pravo legitimiteta stare dinastije Trpimirovića. Izveden je iz manastira poslednji član te kuće, herceg Stepan, sinovac Krešimirov. Ali, taj bolešljivi čovek ne sastavi na prestolu ni pune dve godine, nego umre negde krajem god. 1090. ili početkom 1091. Sada se više nisu dali ničim obuzdati prohtevi pojedinih moćnih velikaša u zemlji i na plen gotovih suseda iz inostranstva. U zemlji nasta građanski rat. Latinska stranka osetila je u velikoj meri i mržnju hrvatskoga puka i ona stoga ne ističe svog kandidata. Ali, zato dobija maha mađarofilska stranka Zvonimirove udovice. Kraljica Jelena je htela sama da uzme vlast, oslanjajući se na prijatelje svog muža i potporu svog brata, kralja Ladislava. Kako je opozicija u zemlji protiv nje bila i suviše moćna, ona se nije mogla održati i obratila se bratu za vojničku pomoć. Na mađarski dvor se obratio, pritešnjen od Hrvata, i grad Split; a sem toga i jedan deo hrvatskog plemstva (Petar Gusić). U zemlji samoj, među Hrvatima, nije bilo čoveka koji bi se sam mogao naturiti svojom snagom i ugledom; surevnjivost raznih plemena i njihova nepovezanost i zavađenost i nepoverenje u sama sebe onemogućavali su svaki širi sporazum. S proleća g. 1091. pošao je kralj Ladislav na Hrvatsku da joj nametne svoju vlast. Severna savska Hrvatska, s otvorenim granicama, odavno već svikla na Mađare, nije se ni odupirala njihovoj vojsci; prvi otpor dan je tek iza planine Gvozda. Taj otpor Hrvata, kako nam ga opisuje Toma arhiđakon, veoma je poučan za stanje u zemlji i za još neizrađenu državnu misao kod Hrvata. Protiv Mađara, priča on, borila su se hrvatska plemena tek kad su bila ugrožena na svom području, a i tada ne u zajedničkoj organizaciji koja bi im pribrala snage i zajemčila kakav takav uspeh, nego podvojeno, svako za se. Mađarskom kralju nije bilo teško da ih tako razdvojene savlada i nagna na pokornost. Ni u tako sudbonosnom času nije mogla da se uvidi zajednica interesa; državna svest nije mogla da probije kroz plemensku. Uostalom, to je bilo i teško. Kroz dvesta godina državnog života tvorci hrvatskog kraljevstva izvodili su teritorijalno jedinstvo Hrvatima nastanjenih područja, ali nisu uspeli da stvore jedinstvo duha u toj državi i harmoniju interesa svih njenih činilaca. Latinski episkopat i gradsko romansko stanovništvo nisu bili nosioci hrvatskog kraljevstva, nego elemenat njegove vlasti, koji je uvek i samo gledao svoje interese i po njima se opredeljivao. Hrvatski elemenat, nedovoljno privikavan da uzme punog učešća u državnoj upravi, ostao je, u osnovi, u svojim starim plemenskim grupacijama, koje su svikle da budu respektovane toliko kolika je bila njihova snaga, razvijena na račun drugih. Tuđinski elemenat je bio gospodareći, a hrvatski se prema njemu odnosio ili kao prema nekom koga trpi kad mora, ili kao prema neprijatelju. U hrvatskoj državi, i pored hrvatskog dvora, Hrvati su bili dobrim delom podvlašćeni, a tuđinci povlašćeni.

Dokle je u ovom svom pohodu kralj Ladislav bio dopro teško je reći. U jednom svom pismu montekasinskom opatu Oderiziju on mu s izvesnim ponosom javlja kako je »dobio« gotovo svu zemlju Slovena (»Sclavoniam iam fere totam acquisivi«) i da sad sa njim može opštiti kao sa susedom. Iz tih reči sme se sa priličnom pouzdanošću tvrditi da su Mađari izbili negde na morsku obalu. Da ovom prilikom kralj nije mogao posesti celu zemlju sprečio ga je jedan upad Kumana u samu Mađarsku, radi čega je morao da prekine dalje operacije. Napuštajući lično Hrvatsku, Ladislav je ostavio u njoj kao kralja svoga sinovca Almoša, smišljajući možda da tako stvori jednu oblast mađarske sekundogeniture.

Akcija Mađara u Hrvatskoj nije bila dobro primljena u susedstvu. Papska kurija, koliko se može posredno zaključiti, nije pristajala da Mađari posednu Hrvatsku. Tako se bar tumači pojava što je u to vreme Ladislav napustio papu Urbana II i prišao Klimentu III, njegovom protivkandidatu. To posedanje nije bilo ni u interesu Mletaka; njima je bila u Dalmaciji milija slaba Hrvatska nego snažna Mađarska. Ni Vizantija nije htela da pregori svojih gradova. Upad Kumana u Mađarsku izgleda da je bio tražen od kumanskih saveznika iz Carigrada. Otvoreno i neposredno ustao je car Aleksije protiv Mađara u samoj Dalmaciji. On je uputio tamo sebi odanoga grofa Gotfrida Melfinskog, sina grofa Amika, koji je ranije posredovao u Hrvatskoj. Ovaj je krajem god. 1091. uspeo da povrati Carevini dalmatinske gradove, u isto vreme kad je Vizantiji pošlo za rukom da i u Zeti znatno suzbije kralja Bodina. Car Aleksije se zainteresovao ponovo za položaj Carevine u Jadranskome Moru, i to na celoj liniji, u Zeti, Dalmaciji i južnoj Italiji, i postigao je tamo vidne uspehe. Sve ovo imalo je, naravno, odjeka i među Hrvatima samim; po svoj prilici, njima su Vizantinci obećavali izvesnu pomoć za borbu sa Mađarima, a da su ih poticali na otpor to je gotovo sasvim sigurno. Tako se u užoj Hrvatskoj, t. j. u zemlji ispod Gvozda, javio kao narodni kralj neki Petar, za koga se, na osnovu jedne povelje, misli da je bio u srodničkoj vezi sa kraljem Slavcem. On se oslanjao na Vizantiju; saobraćaj dalmatinskih gradova sa Zagorjem i duhovne veze između njih bili su u to vreme slobodni.

Kralj Ladislav, osećajući dobro značaj crkvene organizacije za stvaranje političkih središta, beše preduzeo da severnu Hrvatsku što solidnije veže sa mađarsku duhovnu i državnu zajednicu. Stoga je oko god. 1094. osnovao zagrebačku biskupiju. Svakako iz obzira prema tamošnjem slovenskom elementu on je za prvog zagrebačkog biskupa postavio jednog Čeha, po imenu Duha. Nova biskupija bila je, naravno, potčinjena mađarskoj ostrogonskoj nadbiskupiji; a radila je, kao i sve mađarske crkve toga vremena, u latinskoj kulturi. Dosad očuvana dva najstarija liturgiska rukopisa zagrebačke stolne crkve, jedan misal i jedan benediktinski sakramentar, pisana su na latinskom jeziku, koji je bio i jezik bogoslužja. Važna je činjenica da je krajem XI veka, u vreme osnivanja zagrebačke biskupije, na njenom području bilo još dosta utvrđenih tragova istočnog obreda, očevidno ostataka delovanja Metodijeva i njegovih učenika. O slovenskom puku se u novoj biskupiji vodilo dosta računa. U pomenutom starom misalu izrično se kaže: da o Cvetnici »ima biti propoved puku o evanđelju«, a sličnih uputa ima i u kasnijim rukopisima; govoriti puku, međutim, da on razume propoved, moglo se samo na narodnom jeziku. Iz istih pobuda, iz kojih je osnovao zagrebačku biskupiju, proširio je kralj Ladislav i opseg pečujske dijeceze, dodelivši joj oblast požeškog komitata. Granica između Hrvatske i slovenskih zemalja pod tuđom vlašću poklapala se izvesno vreme sa granicom zagrebačke biskupije i stare države na jugu, na Krki, a na severu se ustalila na Sutli. Sa južne granice potisnuti su Hrvati na Breganu i Kupu negde između god. 1135. i 1172. ofanzivom aktivnih koruških Španhajma.

Otpor, koji se javio prema kralju Ladislavu od strane Vizantije, papske kurije i hrvatskih plemena ispod Gvozda, bio je uzrok da on izmeni svoju politiku prema Hrvatskoj. Ranije, on se nadao da će pomoću sestre i mađarofilske stranke u zavađenoj zemlji moći lako učvrstiti vlast, ističući svoje pravo na nju po rodbinskim vezama i pretstavljajući se, po tome, kao neka vrsta pravnog naslednika sa prijateljskim obzirom prema Hrvatskoj i njenim pravima. Sada, posle tog otpora, napuštajući dalje prodiranje, on posednutu zemlju smatra kao osvojenu; Almoš od kralja (rex) postaje samo herceg (dux); velika dobra Slavonije daju se izvesnim mađarskim kraljevskim srodnicima; kidaju se stare crkvene veze i stvaraju neposredne sa Mađarskom. U mađarskoj ekspanzivnoj politici, koja je već od kraja XI veka počela jasno da se ocrtava, posavska Hrvatska pretstavljala je prvu stečenu etapu za napredovanje prema moru, i nju je Mađarska stoga stegla čvrsto u ruke. Dalje prodiranje Mađara postalo je samo pitanje vremena.

*

Krajem XI veka prolazile su jugoslovenskim zemljama razuzdane čete krstaša prvog krstaškog pohoda. Jedne su išle dunavskom dolinom, preko Mađarske, i moravskom dolinom u i kroz Vizantiju. Druge su se prevozile preko mora do Drača, a odatle se kretale preko Maćedonije na Solun. Poslednji su prošli, u zimu god. 1096./7., francuski Provansalci pod vođstvom tuluskog grofa Rajmunda. Prešavši preko severne Italije i Istre, oni su se kopnom uputili kroz Dalmaciju, ne obavestivši o tom svom putu hrvatskog kralja. Prirodno je da su stoga u njegovoj zemlji naišli na mnogo neprilika. Slovene primorja, hrvatskog i srpskog, kao i unutrašnjosti kojom su prošli, prikazuje opis toga putovanja, koji je dao ažilski kanonik Rajmund, kao surove i grabljive, upravo »kao divlje životinje«, a gorovitu im zemlju kao malo obrađenu i slabo naseljenu, sa stanovništvom koje se pretežno bavi stočarstvom. Krstaši su sa njima imali mnogo muka i sukoba. Posle četrdeset dana putovanja stigli su najzad do Skadra, gde se nađoše sa kraljem Bodinom. Bodin i Rajmund se čak pobratiše; to je prvi istoriski pomen pobratimstva u jugoslovenskoj prošlosti. Ali, ipak su, sve do dolaska u Drač, krstaši stalno imali nezgoda sa slovenskim i posle s albanskim brđanima.

Ovo bratimljenje Bodinovo sa Rajmundom, odnosno njegovo prijateljsko primanje krstaša poslednji je znatniji istoriski pomen koji imamo o zetskome kralju. U novom srpskom pokretu protiv Grka od god. 1106. on se nigde ne pominje. Bodin je svakako umro u tom međuvremenu, i to negde oko god. 1101. Odmah iza njegove smrti u ozlojeđenoj porodici nastaju strašne scene uzajamnih progonjenja i ubistava. Zavađeni pretendenti traže pomoć sa strane, i to ne samo iz srpske Raške nego i iz grčkog Drača. Radi prestola i ličnih koristi uvlače u svoje međusobice neprijatelja, protiv koga su njihovi dedovi i očevi vodili ratove za oslobođenje. Istina, Grci i sami ne bi propustili da iskoriste unutarnje krize Zete i da u toj po njih veoma važnoj primorskoj oblasti vaspostave svoju vlast; samo su čekali za to podesnu priliku, da ne bi morali, zbog svojih drugih važnih poslova, praviti veće napore radi obračunavanja sa njima. Vizantisko osvajanje Zete, odnosno zetske unutrašnjosti, pokušavala je izvesno vreme da sprečava Raška, koja je pokazivala sve očiglednije jačanje i svoje snage i svog uticaja. Naročito je u tom pogledu stekao zasluga veliki župan Vukan, koji je Raškoj dao nov polet. Njegove uspešne borbe sa Grcima, vođene od god. 1090., oživele su stare ratničke sklonosti brđanskih srpskih plemena i dale poticaja novim težnjama i prohtevima. Još za živa Bodina Vukan je počeo da uzima maha i da se izdiže mimo njega, a posle Bodinove smrti on postaje glavna ličnost srpske istorije na početku XI veka. Sa njim se diže i ugled Raške na uštrb Zete.

*

Novi mađarski kralj Koloman, sinovac kralja Ladislava koji je umro 29. jula god. 1095., smatrao je kao jednu od svojih prvih dužnosti da reši hrvatsko pitanje. Pošto je sačekao prolaz nedisciplinovanih krstaških rulja kroz svoje zemlje tokom god. 1096., uputio je odmah, narednog proleća, svoju vojsku protiv Hrvata i njihova novoga kralja, smatrajući sebe, po Ladislavljevu nasledstvu, za jedinoga gospodara njihove zemlje. Kod planine Gvozda hrvatska vojska, pod vođstvom kralja Petra, bi potpuno poražena. Sam kralj Petar pogibe u toj bitci, i od njegove pogibije, kazuje jedna stara mađarska hronika, taj kraj se prozva Petrova Gora. Mađarska vojska uđe potom u Hrvatsku i posede raniji prestoni grad Biograd. Tu se, možda slučajno, a možda i namerno, iskrcala Kolomanova nevesta, jedna normanska princeza, koja je polazila u Mađarsku na venčanje. Hrvatska je, u toj borbi sa Mađarima, izgubila svoga vladara i svoju pravu nezavisnost; poraz kod Petrove Gore bio je jedan od najsudbonosnijih događaja u celoj njihovoj istoriji.

O hrvatsko nasleđe poče iza toga vekovna borba između Mađara i Mletaka, sa raznim obrtima. Mletačka Republika, tokom XI veka dovoljno ojačala za veće podvige, nije htela da olako upusti dalmatinsku obalu mađarskoj državi, koja je postala moćna kopnena sila i opasan sused sa očiglednim osvajačkim sklonostima. Mađarima je, opet, trebao što širi izlaz na more, i to svakako na obali gde je već razvijen promet. Vizantija u ovaj mah beše zauzeta krstaškim pitanjem i pustila je stoga Mletke, kao svog mandatara, da uzmu dalmatinske gradove privremeno pod svoje okrilje. Kolebljivi Split i Trogir behu prvi koji pristadoše uz Mlečane, obavezavši se čak da će, u slučaju potrebe, opremati i ratne lađe za pojačanje mletačke flote. U prvi mah, Mađari i Mlečani su nastojali da podele sfere interesa; Mađarima bi pripala Hrvatska, a Mlečanima Dalmacija. Ali, brzo se uvidelo da je takav sporazum nemoguće održati. Hrvatska obala bila je nerazvijena, i Mađari, kao i hrvatski kraljevi, nisu mogli za se zaustave kao kakav trgovački karavan pred vratima Zadra ili Splita. Nemoguća je bila svaka politika koja bi širenje jednog nabujalog državnog organizma zaustavila nekoliko kilometara ispred mora.

Zauzevši severnu Hrvatsku, Koloman se domalo upleo u rat sa galičkim Rusima, u kojem je veoma loše prošao. Imao je i nešto sukoba sa bratom Almošem, nesuđenim kraljem Hrvatske. To je uticalo na Hrvate, a naročito na one iz južne Hrvatske, koji ne behu neposredno pogođeni mađarskim napadima, da se među njima javi borben pokret protiv Mađara. Kakav je sve taj pokret bio i kolike je razmere zauzeo ne može se danas reći zbog oskudice u izvorima; ali, da je bio ozbiljan vidi se najbolje po tome što je sam kralj Koloman lično krenuo da ga uguši i što su, po jednoj vesti, hrvatski odmetnici spremali ovog puta Mađarima otpor čak kod Drave. Do borbe nije došlo. Kralj Koloman, posle teškog neuspeha u borbi sa Rusima, beše popustio u svojoj ratobornosti i stoga je, bojeći se većih zapleta na jugu, pozvao Hrvate da se smire, obećavajući im da će izići na susret njihovim željama. Možda je bio obavešten i o kakvim nedoličnim postupcima svojih ljudi, koji su dali hrane narodnom ustanku. Kralj je, u unutarnjim pitanjima, bio voljan da čini široka popuštanja; ali, tražio je bezuslovno da se ima priznavati njegova vlast. Na toj osnovi je i došlo do sporazuma. Dvanaest hrvatskih plemića, kao pretstavnici dvanaest hrvatskih plemena (Kačića, Kukara, Šubića, Čudomirića, Svačića, Murića, Gusića, Karinjana i Lapčana, Polečića, Lačničića, Jamometića, Tugomirića), ugovoriše god. 1102. sa kraljem ovo: da ta plemena zadržavaju sve svoje posede i da na njih ne plaćaju kralju poreze i ne vrše druge službe sem vojne. Na kraljev poziv na vojsku imalo je svako pleme da opremi bar 10 konjanika do Drave o svome trošku, a odatle o kraljevome. Sva hrvatska pomoć iznosila bi, prema tome, 120 ljudi. Kralj je hrvatskim plemićima time učinio znatan ustupak, ne ponašajući se prema njima kao osvajač prema pobeđenima, nego kao sa ljudima koje želi imati kao odobrovoljene podanike. Ali, u tom ugovoru nema nikakve državopravne odredbe, niti bi Koloman, verovatno, pristao na nju. On je prema Hrvatima pokazao onu istu predusretljivost kakvu će uskoro pokazati i prema dalmatinskim gradovima: obećao je i izrazio poštovanje prema njihovom dotadanjem običajnom pravu u unutarnjem uređenju; ali, pitanje svog suverenog prava smatrao je kao nešto što je nesumnjivo. Izvesni domaći istoričari preuveličavali su značaj ovog akta; išli su čak tako daleko da su odziv plemena na pregovaranje sa Kolomanom hteli tumačiti »da su oni njega već tim časom i izabrali i priznali svojim gospodarom«. Najdalje je svakako, od ljudi nauke, otišao bivši hrvatski ban dr. N. Tomašić u svom delu Temelji državnog prava hrvatskog kraljevstva, koji je iz Kolomanovih ugovora sa Trogirom i drugim dalmatinskim romanskim odnosno nehrvatskim gradovima hteo izvoditi: da su Hrvati Kolomana birali za svog kralja, t. j. da im se on nije nametnuo, nego da su ga oni primili »svojevoljno« i da je Hrvatska »posvema« nezavisna od Ugarske, spojena sa njom samo jednom vrstom personalne unije. Mađari su opet tvrdili da je izvor na koji se Hrvati pozivaju sumnjiv, — ugovor, naime, nije očuvan u originalu nego u prepisu sa kraja XIII ili početka XIV veka, koji je dodan rukopisu Tome, splitskoga arhiđakona i istoričara, — i da je Hrvatska osvojena a ne svojevoljno pridružena zemlja. Ugovor, doista, ima jednu grešku koja se u jednom ovakvom tekstu teško može razumeti: za glavno lice, za kralja Kolomana, kaže se tu da je sin kralja Ladislava, dok je on ustvari bio njegov sinovac. Kralj Koloman u tom ugovoru nigde ne govori o obavezama hrvatskoga kraljevstva prema sebi niti o svojim prema hrvatskome kraljevstvu, nego samo o obavezama pojedinih plemena (de qualibet generacione). Na taj prigovor može se, međutim, odgovoriti da su pretstavnici svih dvanaest glavnih hrvatskih plemena ustvari pretstavnici hrvatskog kraljevstva, bar svetovnog i borbenog dela njegovog. Više upada u oči što taj akt pogodbe nije raspravljan na hrvatskom saboru, kao na primer Zvonimirov izbor. Mi nalazimo da je u to pitanje, zbog državno-pravnih sukoba između Hrvatske i Mađarske, uneseno tokom XIX veka mnogo moderne armature, a da su odnosi na početku XII veka bili mnogo uprošćeniji. Priznanje povlastica koje je Koloman činio avtonomnim dalmatinskim gradovima kao malim celinama, diktovano željom da se zadobiju predusretljivošću, nije u potpunoj analogiji sa povlasticama koje bi se imale i mogle dati celoj jednoj državi, u kojoj je politički poredak već odavno bio pokoleban. Hrvatska pacta conventa, po našem mišljenju, imaju mnogo državnopravnih rekonstrukcija prema docnijim odnosima, i stoga nama ne izgledaju sasvim pouzdana osnova.

Vodeći računa o tome da je Hrvatska bila kraljevina, priznata od papâ, i sa svojom tradicijom od više godina, Koloman se rešio da se kruniše hrvatskom kraljevskom krunom i tako svom činu dade i potpuno legitiman karakter. Tim činom krunisanja nesumnjivo je očuvana i obeležena hrvatska državna osobenost, i Hrvatska je prema Ugarskoj došla posle njega u položaj ne osvojene nego pridružene zemlje. Krunisanje je izvršio Koloman da utvrdi svoje pravo na hrvatski presto; to je, uostalom, i pravi smisao krunisanja u Srednjem veku. Hrvatima je taj čin bio svakako prijatan, jer, mada čisto formalan, on je ipak pretstavljao nesumnjivu tradiciju njihovog narodnog kraljevstva.

»Hrvatski narod«, kazuje Franjo Rački na završetku svoje velike studije o Borbi Južnih Slovena u XI veku, »bud da mu je država samo u osobi zajedničkoga vladaoca s Ugarskom združena bila, presta god. 1102. živjeti svoj život. Poslednji kralj Petar II mogao je na Gvozdu zaviknuti »Finis Croatiae«. Hrvatska zemlja, prem tada razvijenija od Ugarske, podpade pod naravni zakon, kojemu su podvržena dva ustroja stojeća u doticaju uzajamnom, a različita ne samo veličinom i obsegom nego i prirodom i težnjom. Koja će od obiju kraljevina utjecati jedna na drugu, o tom nije se moglo sumnjati već u napried. Kada i ne bi bilo inih uzroka, Ugarske je položaj bio naprama Hrvatskoj daleko povoljniji već u tom, što je ona svimi uvjeti podpuno samostalne države proviđena bila«.