Irin
| Irin Pisac: Jovan Ilić |
Irin
Jednog dana, u prekrasno veče,
Plovio je po širokom moru
Stari Irin s mlađanijem sinom
Na čuniću svome malenome,
A da vrške ponamješta u rit,
Koji bješe oko jedne ade.
Sunce već je sjedalo za more,
A pučina i rumeno nebo
Kano da je u plamenu bilo.
»A moj Bože ! da divne krasote,«
Od radosti poviče dijete,
Koga stari bješe naučio
Pazit svaku naravi krasotu;
»Pogle, babo, kako labud b'jeli,
Svojijema opkoljen piladma,
U rumeno polijeće more.
Eno, plovi, rujne vale sječe,
I raspinje svoja b'jela krkla.
Kako divno na obali onoj
A u česti vitijeh jasika,
Plaho lišće na granama trepti,
I šušteći povija se vlaće
Kao ono zeleno jezero,
Kad ga vjetrić lahoriti stane.
Kakvom slavom i milinom rajskom
Luzi, mora i nebesa dišu!
O, kako je sve krasno! . . .
............................................. i kako
Narav blaga, mati naša mila,
Srećnima nas i spokojnim tvori.
Da, ona nas — tako počne Irin —
Spokojnima i srećnima tvori.
Pa i ti ćeš uv'jek biti srećan,
Ako pošten i pravedan budeš,
Ako divlje želje ne ištete
Ovo d'jepo, tiho zadovoljstvo.
O, moj dobri i premili sine !
Ja ću morat ostaviti skoro
Tebe i va.s ovaj svijet krasni,
I u drugom još krasnijem mjestu
Plod dobrijeh blagovati djela;
O, budi mi samo pošten svagda,
S plačnim plači, i gluv ne ostani,
Već ud'jeli siromahu rado
Od onoga što ti je Bog dao.
Budi radan, i pomozi sv'jetu
Čime goder uzmogao budeš.
Misli uv'jek na Svemogućega
Kome narav, i vjetar, i more
Od postanja pokoravaju se,
Koj' sve vodi a na dobro sv'jeta.
Čast, bogastvo, i slava je igra,
Mirno srce, to je sreća naša.
Tako misleć ja osjedih, evo,
U veselju i radosti svakoj.
Osamdeset vidio sam puta,
Gdje se šuma u novome listu
Oko naše kolibe zeleni,
Pa i opet moj je život dugi
U radosti i veselju prošb,
Kao kakav vedri danak majski,
Premda i ja po gdjekoji puta
Trpjet' moram i što ne bih htjeo.
Kad tvoj bratac — pokojna mu duša!
Još u ranoj mladosti preminu,
Suze su mi od očiju tekle,
A nebo mi nad glavom pomrknu.
Drugda opet olujina divlja
Spopane me na pučini morskoj,
I stane me bacat u oblake.
Čun moj mali visio je često
Na vrh vala, nebu pod oblake,
I s huktećim talasima opet
Spuštao se u pučinu dolje.
Stanovnici mora debeloga,
Kad vidješe tu strahotu Božju,
Ja kako im nad glavama tutnji,
Pobjegoše u dubine morske,
A men', tužnu, činilo se tada,
Svakim trenom b'jesnoga talasa,
Ko da mi se grob smrtni otvara.
Vjetar mahne teškijem krilima
A talasi prekriju me svega.
No naskoro vjetrina ućuti
I ja vidjeh u svijetloj zraci
Lik nebesni na pučini tihoj.
Već i plava jesetra plovušeć
Crvenkastim zvjeraše očima
U ritove kroz pučinu bistru,
A ostali stanovnici morski
Igrahu se po zdatnijem val'ma.
Tada i ja na novo oživjeh,
I veselje i spokojstvo staro
U srce mi povrati se opet.
Sad već na me hladni grobak čeka>
Al' ja zato ne strašim se smrti.
Veče moga živovanja biće
Isto tako veselo i krasno
Kano što je dan i jutro bilo.
O moj sine ! budi samo dobar,
Pa ćeš i ti srećan bit kb i ja,
Narav svagda ostaće ti krasna.
D'jete sad se prišunji uz starca
O ne, oče ! ti umr'jeti nećeš,
Bog će tebe poživiti jošte
A na radost i utjehu moju.
To govoreć plakao je gorko
Međutijem i vrške izvuku,
Noć se tavna iz mora dizaše,
Te i oni veslajući tiho
Povrate se postojbini svojoj.
Irin umre naskoro potome,
A sin dobri žalio ga dugo,
Nigda njemu veče ovo krasno
Iz pameti izlazilo nije.
Slatka bi ga obuzela jeza,
Kadagod se starog oca sjeti.
On je uv'jek sa pobožnim srcem
Sljedovao nauci njegovoj,
N usrećen blagoslovom svakim,
I njemu se dug život činjaše
Kao kakav pramaletni danak. —
Napomene[uredi]
- Ova pesma izdata u:Vojvođanka 1851, br. 48.
Izvori[uredi]
- Jovan Ilić: Celokupna dela, strana 72 - 76 , Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta.
|