Zet i punica

Izvor: Викизворник

Nekakav zet dođe u punice, i sedeći kod vatre vidi đe dve žene dobro posole jedan lonac, pa pomisli u sebi da ono što se u loncu kuva, već nije za jelo, i kao što su zetovi u punicama šaljivi i bezobrazni, namisli da ga i on jošt tako presoli, da se ni u usta uzeti ne može, pa onda ostavši sam u kući, zavuče obe ruke u slanicu i zagrabi pune pregršti soli. Slanica je bila od drveta i imala okruglu jamu, na koju se so unutra sipala i napolje vadila. Na onu jamu on ruke uvuče lasno u slanicu, ali ih zajedno, još pune soli, nipošto nije mogao napolje izvući, i tako mučeći se oko toga i natežući, ruke podbunu da najposle ni jedne ni prazne nije mogao izvući. Kad u tom neko rupi na vrata, on brže-bolje sedne, pa slanicu s rukama metne među noge da se ne bi videlo šta mu se dogodilo. Kad potom sednu za večeru, on od sramote ne smjedne kazati šta mu se dogodilo, nego reče da je sit i da ne može večerati ništa. I tako posle mnogoga nuđenja i moljenja, on na čudo i žalost sviju ukućana ne ćedne ni sesti za sofru niti išta okusiti. Kad se po večeri čeljad raziđu iz kuće, on ustane i noseći slanicu na rukama izađe napolje, pa ugledavši za kućom kroz mrak svoju punicu đe stoji, pomisli da je panj nekakav, pa razmahnuvši slanicom udari je po plećima koliko igda može, govoreći tamo njoj mater: Ti meni ne dade večerati. Punica se na to trgne, i odgovori mu: Anatema te bilo! Kako ti nisam dala večerati? Ta nisam li te zvala i nudila više od deset puta!

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 281–282.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.