Zadužbina/4

Izvor: Викизворник
Zadužbina
Pisac: Milorad Popović Šapčanin
III



III
Ovo, što dolazi, zbiva se pred onim poznatim hladnjakom što je na visu, zapadno prema manastiru. Prvo se pope otud od manastira:


VLAJKO (i neveseo peva):
Strašna tuga ispuni mi grudi.
Braćo moja, da l’ smo jošte ljudi?
Da l’ pravednom odmerismo merom?
Il’ smo caru prevrnuli verom?
Da l’ nas neće sam Gospod da kara,
Šgo ne čusmo glas oca nam stara?
Neposlušnik dobru se ne nada;
Samovoljnik uvek mnogo strada.
(Pojavi se Miljko koji je došao s puta iz Kruševca).
MILjKO:
Vlajko, dragi brate,
Jedva dočekah te.
Put je težak bio,
Pa me umorio.
Iz Kruševca ocu
Jedva poći daše —
Eno mu pomažu
Da sa konja sjaše.
VLAJKO:
Dobro ste nam došli
Iz Kruševca ravna;
Da se povratite,
Čekasmo odavna.
MILjKO:
Što si mi se mio
Tako osamio?
VLAJKO:
Braća su u gradu
Na crkvenu radu.
MILjKO:
Je li tamo Rade?
VLAJKO:
Nije.
MILjKO:
Pa da gde je?
VLAJKO:
Bog bi znao
Kud je otišao.
MILjKO:
Ovde nije kao što je bilo,
Sve na neki jad se izmenilo.
Gle, kako je tužno lice tvoje!
Kazuj bratu šta je i kako je!
VLAJKO:
Brate, brate, oblačne su dnevi,
Strah me, da se otac ne razgnevi.
(Za se).
Kako ocu na oči izaći?
Neposlušnost sad će kaznu naći.
(Pojavi se Jug Bogdan, praćen slugama... Odmah dolaze svi Jugovići).
JUG:
Pomoz’ Bog vam, deco!
Da ste zdravo svi!
Božja i careva
Nek’ nad vama bdi!
(Jugovići prilaze mu, ustežući se).
JUG:
Svoga oca zagrliti smete.
(Grli ih; oni njega u ruku. Kad ga Vlajko poljubi, obrati se njemu):
Šta je s crkvom, moje drago dete?
VLAJKO:
Božiji su sazidani dvori;
Pa s’ raduju mladi saraori,
Što su srećno dovršili rada —
Već polaze iz crkvena grada.
JUG:
Je l’ i Rade tamo s neimari?
(Vlajko, oklevajući, gleda u braću).
Ne znam, oče stari.
MILjKO:
Ti si, Vlajko, tamo bio,
Pa gde si ga ostavio?
VLAJKO (ćuti).
JUG:
Kakva li te tuga,
Moje čedo, mori?
Kad stariji pita,
Onda mlađi zbori.
(Vlajko obori glavu i ćuti).
JUG (pogledajući redom u decu, ozbiljnijim glasom):
Kud’ li ode Rade?
VLAJKO:
Pitao sam, oče, saraore mlade:
Recite mi, rec’te, kuda ode Rade?
Saraorčad gnevna
Graknu na sva usta:
„Evo vama crkve
„Ostala vam pusta!
„Po pogodbi eto
„Izrađeno sve je,
„Ali majstor-Rada,
„Među nama neje!
(Svi Jugovići prenu, pogruženi).
JUG:
Mora da ga stegnu muka ljuta,
Te se lati neznanoga puta;
Neki demon na dušu mu staje —
Hajdmo, deco, da vidimo šta je.
(Jugovići ne kreću se. Jug ih gleda mrko i čudno).
Ne razumem. Recite mi,
Šta vas tišti sad?
SVI (oborivši glave):
Jad!
JUG (Iznenađen ustukne).
DAMNjAN:
Ja ću, oče, istinu na sredu,
Gorka jeste, al’ nije na ino.
Kad ti ode caru u Kruševac,
Tamo osta letu do jeseni,
Mi međ sobom savet učinismo
Da činimo kao što smislismo:
I šteđasmo to carevo blago,
I nadnice dadosmo zidarom
Od zlatnika jednu polovinu,
Napojnice čašu o obroku...
JUG:
Šta rekoste?
DAMNjAN:
Cara omanusmo,
Sa njegovim blagom tvrdovasmo.
Zidari su žalosni, zlovoljni. —
Rade ode pravo u Kruševac.
JUG (planuv):
I vi mene, oca, ne slušaste?
I carevu pogaziste volju?
Moje krvi sramni izmetnici!
(Prilaze da ga mole).
Natrag! Dalje! Otac vas se gnuša!
Ja, Jug Bogdan, zlo hvaljah se svuda
Mojoj deci da prilike nije;
Mišljah, taštan, Bog je vrlinama
Samo moju decu okitio...
Mišljah, jadan, uzor ste, svetilo,
Primer celom pokoljenju svome!
A gle sada, na sramotu svoju,
U laž ste me, stara, saterali,
Iz te nize i iz te sramote
Ni teme mi sedo ne vidi se...
VLAJKO:
Ja te molim, stari roditelju...
JUG:
Svi do jednog pomrknuste likom,
Preda mnom ste tamni i ništavni;
Što bi ponos, u jad se preturi...
Bože, Bože, po srcu me šinu,
Ne železom, — gujom otrovanom!...
MILjKO:
Pred tobom su sami pokajnici;
Pogledaj ih... saslušaj ih, oče.
JUG:
Ko ne sluša stara roditelja,
Najveći je kamen zavitlao...
Kakav kamen?... ta strelu je zab’o
Gde stanuje ljubav roditeljska,
Zebnja, briga, nemir, strahovanje
Sva tištanja, udenja i boli
Za svoj porod, deo svoga srca,
Svoje duše, svojega života...
I taj porod, tako negovani,
Opuči se — ratuje na mene!
Ja, nesrećnik, šta sam dočekao!...
(Pada malo van sebe; sinovi ga prihvaćaju. Došav sebi, otisne ih i stane među njih ponosno).
Pustite me, da se malo smirim.
Damari mi skoro popucali,
Duša bolna došla u podgrlac,
Hoće nekud, grabi, otima se...
Prosti, care, staru roditelju,
Što ti takve odnegova borce;
Prosti deci, il’ ne! — ne opraštaj,
Čini s njima što ti volji drago!
Oni svojom glavom udarahu,
Čini i ti što ti tvoja kaže.
A kad gnev tvoj porazi mi decu...
Milost, milost nesrećnome ocu.
Evo klečim...
(Hoće da klekne; deca ga prihvaćaju, dok se polako ne spusti na kolena. Svi sinovi kleknu krugom oko njega).
Pustite .me grešna,
Da se molim svetoj zadužbini,
Da omekša gnev pravedni carev,
Da pogleda poniženu starost,
Pogaženu, ucveljenu, stidnu...
Deci mojoj prosim milost, crkvo!
Deci mojoj prosim milost, care!
(Posle dužega odmora i ćutanja Bogdanova, počinje.)
DAMNjAN:
Oprosti nam, dobri roditelju;
Mnogo smo te stara ojadili;
Bol tvoj velji proždire nam dušu.
Da smo znali, e ćeš patit’ tol’ko,
Ta ne bismo nikad pomislili
A kamo li da činimo, što smo,
Dobro hoteć’, ludo uradili...
Sam nečastiv naveo nas na to.
I dan i noć kopkalo nas nešto:
Volja carska nije tako prava
Da se katkad ne da ispraviti...
I ko znade, bi l’ se odlučili,
Jedna sablast da međ’ nas ne pade...
VOJIN:
Jednog dana, dođe neki putnik,
Pustinjik li... upravo ne znamo...
Pa nam poče tiho, poverljivo:
Poruka je, reče, iz Kruševca,
Iz samoga carevoga dvora
Vlastelin ga posla...
(Ostaloj braći).
Koji beše?
MILjKO:
Ne kaza mu imena i čina.
JUG (mrko):
Ćut’! Ni jedne! Sram je neposlušnost;
Zaklanjat’ je gatkom još stidnije.
Ako li se pravdati želite,
Pravdajte se pred carevim sudom...
Od mene se daleko klonite!
Poštovanje kad mi odrekoste,
Bar toliko budite pitomi
I pred moje oči ne izlaz’te!
(Jugovići pođu. U taj mah pojavi se)
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Kuda tako, hitleni sokoli?...
Daj mi ruku, čestita starino!
Znam, da mi se ni nadali niste.
JUG:
Dobro doš’o! A od kuda tako?
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Iz Homolja. Idem ka Kruševcu,
Nosim caru neku retku divljač.
Živu sam je rukom uhvatio,
Konopcima dobro upetljao,
Za mnom evo mog sluge Prvula,
Konja jašeć’, konopcem je vodi.
VLAJKO:
Je li medved?
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Sasvim nešto drugo...
Oj, Prvule, daj tu životinju,
Povuc’! povuc’! Ali pazi more
Da zubima konop ne pregrize.
(Pojavi se Prvul i o konopcu vodi vezana pustinjika).
Amo, amo, vod’ ga pred gospodu!
JUGOVIĆI (Svi pokliknu od iznenađenja i radosti).
DAMNjAN:
Oče, oče, evo poslanika,
Nečastivi, što ga međ’ nas posla.
PUSTINjIK:
Jezik sebi, budalasta deco!
Molim ti se lepo, Jug Bogdane,
Zapovedi ovoj budalini
(Pokazujući na Prvula)
Da me, stara, ostavi na miru;
Oprosti me od ovih uzlova.
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Niko u moj lov mešat’ se nema!
U Kruševac neću prazne ruke.
Odavna te vrebam, bezbožniče;
Buniš Gornjak, buniš Vitovnicu,
Pa si nag’o i ka trškoj crkvi.
Al’ tu moja ujela te guja.
Dok je mene u Homolju, Zviždu,
Neće biti lažnih apostola!
DAMNjAN:
Ta je laža i nae omanula,
Izmišljenom zbunila porukom...
Koji beše gospodin vlastelin
Što te nama posla iz Kruševca?
PUSTINjIK:
Poslanstvo je moje izvršeno.
Kriv vam nisam, što me poslušaste:
Vi o svojoj, ja po svojoj glavi.
Majstore vam htedoh rasturiti,
Da ne grade vašu lažnu crkvu.
JUGOVIĆI (potegnu sablje na pustinjika):
Ta ti hula biće i poslednja!
JUG:
Lakše deco! Ne skrnav’te ruku!
Ne dirajte ovog otšelnika,
Koji će se uvek ponositi
Da j’ i vašu pamet zavarčio.
Vidite li, uver’te se sada
Da je svoja glava nedovoljna,
Često, često pozajmica treba;
Sa starijim dobro j’ svetovat’ se,
Sud je njihov temelj omladini.
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Ova havet smelo zaredila
Po selima i po manastirma
Odvraćati narod od molitve,
Ismevati crkve i svetinju...
Bre, ja ću mu sputit’ jezičinu
Da je nikad pomoliti neće!...
A sad k vragu! vodi ga, Prvule!
(Jugovići mole Homoljanina Živka. U ime njihovo govori.)
VLAJKO:
Pomozi nam, čestita vojvodo,
Da babovo srce omekšamo,
Da se opet nama smilostivi,
Da oprosti, što ga uvredismo.
HOMOLjANIN ŽIVKO:
E, e, deco, ne ide to tako
Titrati se s babovim obrazom!
Ko ne štuje stara roditelja,
Sam je svoju posekao glavu,
Dušu pred’o večitim mukama.
Vaj! da mene tako omanuste,
Ne znam šta bih, sokolovi moji:
Žute bih vam kljune podrezao!
Jest, ono je rđa rđaković
Kome deca kalpak nameštaju!
DAMNjAN:
Zar baš tako, gospodine striče?
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Kad ja zborim, neću pogovora!
VOJIN:
Mi moljasmo, da nas s ocem miriš ...
MILjKO:
A ti mačem obostrano oštrim.
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Korim li vas? Pa to vam pristoji!
Ja vas volim; a koga volimo
Ne trpimo na njem’ ni mrljice —
Ne dam na vas ni jedne senčice!
Na meni je dosta lišajeva,
Al’ vi hoću da ste savršeni!
Otac vam je junak i svetitelj,
Grad, u koji nije ulegao
Još ni jedan od ljudskih grehova;
Bolje da ste topuzom ga bili,
Nego što ga tako žalostiste.
VLAJKO:
Striče dragi...
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Dete moje, Vlajko,
Pusti čiku da se izgovori.
Dobro vas je malo prodrmusat’
I istresti rđu nečastivu
Što je u vas lažni prorok baci.
Kad se mladim’ na klizavu putu
Ovda onda bukvica očita,
Dođu k sebi, trgnu se i spasu
I postanu čestiti i svetli,
Teško zemlji gde je mladost pusta,
Gde stariji ne svetuje mlađeg,
Gde ne sluša mlađi starijega!...
DAMNjAN:
Sve to znamo, čestita vojvodo...
HOMOLjANIN ŽIVKO:
Sve to znate... Znate vi, dakako,
I carevu volju ispravljati
I lažnome proroku se klanjat’!
Al’ ako vam onaj iz Kruševca
Začne vita prebrajati rebra —
Znate čime! Al’ sad nek je dosta...
(Jugu).
Čuješ li me, stari vlastitelju,
Ti si meni otac i gospodin,
Uvek si me voleo i kar’o
Kad ja ’nako malo pozabrazdih;
Ja sam tebe uvek poslušao,
Tvrdu glavu i surovu volju
Priklanjao tvojim savetima.
Kad ja tebe tisućima puta,
I ti mene čuj bar ovog puta:
Šta ćeš, stegni uvređeno srce;
Stišaj srdžbu, odbij im na mladost;
Ti oproštaj, a oni kajanje,
Pa mir gotov! A za večnost mira
Ja sam jamac, tako mi topuza!...
Što stojite, deco! Na kolena!
(Jugovići kleknu pred oca).
A ti, deda, amo tvoju ruku!
(Uzme mu ruku i gleda je milo).
Ta stvorena da je časnu ljubiš!
(Poljubi je. Jugovićima)
A sad, deco, vi činite svoje!
Ja je pružam, drž’te! — ljubite je!
(Jugovići ljube ruku očinu).
HOMOLjANIN ŽIVKO (veselo):
Tako, tako; pa sad ne recite
Da po katkad i ja ne znam reći.
Ta, ako li čuju igumani
Kako li sam ovde pridikov’o,
Okupiće za mnom nožnicama,
Postrići me, nabit’ kamilavku.
JUG:
Ja sam voljan oprostiti deci,
Al’ krivica veća nego volja.
Pa car, car kad čuje, šta ću onda?
Pred njegovim svetiteljskim licem
Srušiće me stid rođene dece.
HOMOLjANIN ŽIVKO:
I car ima srca, ima dece,
A bio je negda i on mladić,
Zna, da mladost grabi uz vrleti,
Hoće tamo kud mi ne možemo,
Pa kad u rov neznani strmekne
I spase se razbijene glave,
Onda od nje niko poslušniji.
Oprosti im! A sad vodite me,
Da vam vidim novu zadužbinu
Je li lepa, je li prema caru,
Da je mogu njemu pohvaliti;
Znam, da će me odmah zapitati:
Kako moja zadužbina, Živko?
P' onda — na put, pravo u Kruševac!
Ovde neka vašeg logoteta.
Ako care još sa praga oštro,
I ja ću se muški isprsiti;
Vi za leđa; dok je strike Živka,
Naše majke, gospođe carice,
Ne bojte se gneva carevoga —
Utrćemo put u carsko srce.
Posle, deco, jeste li me čuli:
Još jedanput pokušate l’ ’vako
Roditeljsko srce da cvelite
I čestita cara da vređate,
Vera i Bog!— sve ću vas iženit’!
(Čuje se pesma saraora.)
Šta je ovo?
(Svi slušaju).
SARAORI (pevaju tužno):
Sazidasmo sveta hrama
U Božiju čast i slavu:
Mi idemo s posla tužni,
Mi idemo u Moravu.

Blago onom Srbljaninu
Što po putu grede pravu:
Mi idemo s posla tužni,
Mi idemo u Moravu.

Nek’ je prosto Srbljaninu
Što nas ’vako u jad savi:
Mi idemo da zidamo
Svete crkve po Moravi.

Car će čuti naše jade —
(Neka mu se ime slavi!)
Potražiće decu svoju
Saraore u Moravi.

(Saraori, sa svojim halatima, dođu iz daljine, približe se da se lepo mogu čuti i videti; onda se, malo po malo, izgube u daljini. Pesma im se donekle čuje, pa onda izgubi se).



Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milorad Popović Šapčanin, umro 1895, pre 129 godina.