Žitije Ajduk-Veljka Petrovića

ŽITIJE AJDUK-VELjKA PETROVIĆA Pisac: Vuk Stefanović Karadžić

    Ajduk Veljko Petrović, vojvoda krajinski i komandant negotinski, rodio se oko godine 1780. u Crnoj rijeci, u selu Lenovcima. Kad Pasmandžijske krdžalije, tukući se s vojskom biogradskom, popale i poaraju Lenovce (koji se potom prozovu Negalice), kao i mloga druga sela naokolo, Veljko, kao dijete od desetak-petnaest godina, ostavi oca i majku i braću, i otide u Vidin te se najmi u nekaka Turčina da mu čuva ovce, ili upravo da poslužuje druge čobane; a poslije nekog vremena dođe u Požarevac i onđe se najami u vojvode da mu gotovi jelo. Pošro i tu provede neko vrijeme, zadocni se na Vaskrsenije igrajući s momčadima u kolu, te svome gospodaru ne zgotovi na vrijeme večere, zato ga gospodar poćera da bije, a on uteče i otide u ajduke k Stanoju Glavašu, s kojim ono ljeto (1803. godine) provede. Kad pred zimu ajduci otidu po jatacima, njega Glavaš namesti u naiji smederevskoj u selu Duboni kod nekakva čoveka ako da mu čuva ovce. I tako na jataku, kao najamlik pucajući ovce, oženi se u tom selu, ušavši u kuću nekakvoj udovici, rođaci ili posestrimi Stanoja Glavaša, koja nije znala da je on ajduk, nego je mislila da je pravi najamlik. Kad se u početku 1804. godine počne dizati buna na daije, on se jedno veče obuče tajno kod svoga bivšeg gazde u ajdučke aljine i pripaše oružje, pa onako nakićen dođe ženi u kuću, a žena kad ga vidi, stane se busati rukama u prsi: „Kuku mene, međer sam ja pošla za ajduka!“ No on je utješi i zaprijeti joj da ne kazuje nikom ništa, pa otide da traži društvo. Kad se već buna počne, on se iznajprije držao sa Stanojem Glavašem, a poslije se prilijepi Đuši Vulićeviću, kao poglavici naiji smederevske, i tako je uza nj’ga išao i vojevao gotovo dvije godine; a kad Đuša (1805. godine) pogine u Smederevu, on ostane kod njegova brata Vujice; no utom je već i sam bio stekao nekoliko momaka i načinio se kao buljubašica. Te zime, između malog i velikog Božića, dođe sa svoja nekoliko momka pijan u Smederevo, te oplijeni nekake Turke koji su se bili predali Srbima; zato ga Srbi pozovu na sud, no on ne smijedne doći, nego pobjegne opet u ajduke, i tako se sa svojim momcima krio i verkao kojekuda po Krajini, dok negđe kad su se Srbi spremali da dočekaju Turke, iziđe s podosta momaka te se preda Crnom Đorđu, i tako se mu se oprosti sve.
    U početku 1807. godine, pošto Srbi zavladaju Biogradom, Veljko se stane moliti srpskom Sovjetu da mu dadu dopuštenje da pređe iz paraćinske naije na Krivi Vir, da pobuni Crnu rijeku ili mali Timok i da otme od Turaka, za koji posao nije iskao nikakve pomoći do jedan barjak^[1], i otvoreno pismo da svaki čovek od begunca ili došljaka iz onoga kraja, koji hoće, može slobodno s njim poći na taj posao. Ponajviše ondašnjih sovjetnika srpski niti su znali što je Krivi Vir, ni Crna rijeka niti su tije imena prije čuli do od njega; zato su ga iznajprije sve razvijali, a kad im on dosadi moleći se svaki dan, onda reče Mladen, koji je kao najstariji bio u Sovjetu: „Ajde, more, kad je tako navalio da ga pošaljemo, pa ako da bog te što otme, dobro, rasprostraniće o zemlju našu; ako li pogine i propadne, mi mu nijesmo krivi, vidiš da neće da miruje, nego će otići i bez dopuštenja.“ I tako mu dadu barjak i otvoreno pismo, u kome ga naimenuju bumbašom, i dopuste mu da može svaki od došljaka iz onoga kraja, koji oće, poći s njim slobodno; i dadu mu još nekolike stotine groša^[2] novca i malo džebane^[3]. Veljko sad s tim barjakom i s pismom skupi gotovo 100 kojekaki bjegunaca i bećara iz onoga kraja, pa udari s njima upravo preko Krivog Vira, i dođe u selo Podgorac, te onđe opkoli nekaka bega u kuli. Istina da s begom nije bilo više od desetak-petnaest duša, ali je kula bila tvrda, zato mu danju nijesu mogli ništa učiniti; a kad bude uveče, Veljko nađe u selu nekoliko buradi i kaca, pa i napuni slamom i sijenom i, privalivši pod kulu zapali, te tako upali kulu. Kad kula stade goreti, beg se preda. Tu Veljko nađe kod bega u ćemeru 800 dukata, i još nekake dvojice trgovaca , koji su bili pošli da kupe goveda, pa se tu zastali, pune dvije zobmice bijeli novaca ; osim toga pouzima od Turaka sve oružje; a od aljina što bude u Turaka bolje, ono pomijenjaju (Veljko i beg, a njegovi momci i ostali Turci) za svoje gore; tako Veljko uzme i begova ata sebi, a njemu dade svoga konja, pa ga sutradan sa svima Turcima isprati u Tursku. Potom Veljko iskupi ve svoje momke u paradu, pa im onu jednu torbu bijeli novaca podijeli svima jednako; tako im tako im razdjeli i oružje begovi momaka; a što su uzeli od bega i ona dva trgovca nekoliko pari lijepi pištolja i noževa, od onije on najbolje izabere sebi, a ostalo ispoklanja znatnijim momcima, govoreći jednome: „Na, ti si moj bimbaša“; „Ti si moj buljubaša“; trećemu: „Ti si moj barjaktar“ itd. Pa onda onu drugu torbu novaca zapečati i po svome bimbaši pošalje Sovjetu, i piše mu kako je njemu bog dao te je zadobio, i od dobitka svojega šalje po po svome bimbaši dijel u narodnu kasu. Kad bimbaša te novce s pismom donese i preda Sovjetu, sovjetnici nijesu znali ili će se prije čuditi kako Veljko tako odma dobi tolike novce i njima posla, ili otkud njemu bimbaša kad je on tek buljubaša! Najposlije dozovu bimbašu unutra pa ga zapitaju: „Ko si ti?“ — A on odgovori: „Ja sam bimbaša gospodara Veljka.“ — „A kad si ti bimbaša, šta je Veljko?“ — „On je veli gospodar.“ Da su gospodar i bimbaša iskali što od Sovjeta, moglo bi biti i više razgovora, ali budući da su davali, tako Sovjet primi torbu novaca dragovoljno i blagodari i bimbaši i gospodaru.
    Kad čuju ostale subaše i begovi po Crnoj rijeci šta je bilo od ovoga bega u Podgorcu, odma svi pobjegnu u Vidin i u ostale okolne gradove i varoši, a Crnu rijeku ostave Veljku; no on ne ćede narod sav dizati na vojsku (kao što je bio običaj), nego prikupi još nešto bećara i samovoljaca, a narodu kaže da rade svaki svoj posao, a on će i čuvati od Turaka, samo da mu vojsci tain donose; pa se potom namjesti u nekakvom selu da zimuje, jer je bilo još rano, i bio snijeg udario. Kad Turci utom čuju šta se radi po Crnoj rijeci i razberu da Veljko nema mlogo vojske, onda se podigne iz Vidina nekoliko stotina Turaka i pođu na njega; a kad dođu na pošljednji konak, pa će kao sjutra udariti, onda on skupi svoje momke pa im reče: „Braćo, mi Turke ovđe ne možemo čekati, jer je nji mlogo više nego nas; već ajdmo, u ime boga, da mi udarimo noćas na nji, pa ako i kako zabunismo i razbismo, dobro; ako li im ne mogbudemo ništa učiniti, a mi ćemo noć na glavu, pa u planinu.” Pa onda podignuvši sve svoje momke, otide te se polako privuku i uđu usred Turaka, pa ujedanput svi obore vatru iz pušaka i stanu vikati turski: „Bježite! Razbi nas Ajduk Veljko.“ Turci se od pucnjeve i od vike onako iza sna smetu, a konji im se još izotkidaju pa udare preko logora i preko nji, i tako Turci pobjegnu, koji pješice, koji bos, koji gologlav, a sav logor ostave Srbima. I od tada Veljko ostane kod svoji momaka i bimbaša i buljubaša gospodar, a kod Sovjeta i Crnoga Đorđija rabri vojvoda, a kod Turaka na svemu onome kraju strašni neprijatelj.
    Godine 1809. poslije propasti na Kamenici, čuvao je Banju od Turaka, i bio mu je Sovjet poslao Stefana Živkovića kao za upravitelja ili sovjetnika, bojeći se da on sa svojom prevelikom slobodom i rabrosti ne bi đe vojsku svoju ludo potro i pogubio. Tukući se tu oko Banje s Turcima, rani se i on i Živković. Pošto ih Turci opkole i, držeći i nekolike neđelje dana opkoljene, vrlo pritijesne, dođu im Mladen i Vujica s vojskom u pomoć. Kad oni vide i poznadu srpsku vojsku, onda Veljko, koji se prije Živkovića bio ranio i već se pridigao, uzjaše na ata, pa krosred turske vojske iziđe među Srbe, te im kaže đe će onu noć pograditi šančeve i otkuda će udariti na Turke; pa se onda kroz Turke vrati u Banju da uredi vojsku svoju, da i ona u određeno vrijeme udari đe treba. Kad Srbi ovi spolja dođu uveče na ono mjesto đe im je Veljko kazao da načine šanac, onda se nesrećom nekako obori puška nekakvom vojniku srpskom sama te pukne, i tako se srpska vojska pobuni i uteče natrag, a Veljko kad čuje đe puške pucaju, pomisli da Srbi udariše na Turke, pa udari i on iznutra, no Turci ga uzbiju natrag. Kad ujutru svane, a to od Srba na određenom mjestu nigđe nikoga, nego im se viju barjaci čak negđe po nekakim brdima; onda Veljko, ne mogući se više u Banji držati (jer su mu Turci bili i vodu uzaptili), a ne imajući već nikakve nadežde na Srbe, namisli da s vojskom bježi kroz Turke, pa ko prođe, prođe, a ko ostane, nek ostane. Kad se on u svojoj sobi spremao da bježi, zapitaju ra momci šta će činiti sa Živkovićem, koji je u drugoj sobi ranjen ležao, a on odgovori pozdravo, kako će Živković čuti: „Šta ćete učiniti? Ako može ići, neka ide, kao i ostali ljudi; ako li ne može, a vi mu odsjecite glavu, pa ponesite da je Turci ne nose.” Kad Živković čuje te riječi, on pomisli: „Šta! Ovaj kakav je lud, on će to i učiniti.“ Pa skoči onako ranjen i nada između prvije.
    Kad Turci te jeseni dođu na Moravu, Veljko im je sa svojim bećarima izokola činio veliku štetu i uznemiravao i plašio. A kad bude u Biogradu o Novom ljetu na skupštini, optuže ga nekaki kneščići i buljubašice, iz oni naija kuda je on zapovijedao da je nekake đevojke silovao, i momci njegovi da su nekakvim ljudima pootimali goveda i ovce i prodali kao tursko; i zato ga Sovjet osudi u kulu, no srećom njegovom onaj ga dan ne zatvore nego ostane do ujutru, a on uveče skupi svoje momke pa im kaže: „Braćo, ja sam mislio mene zovu u Biograd da me pitaju koliko sam rana ljetos pretrpeo i koliko mi je momaka poginulo, koliko li sakati ostalo, i koliko mi je kumbara više glave puklo, i koliko je konja poda mnom poginulo, i imam li čim momcima ajluk isplatiti; a oni me pitaju koliko sam đevojaka obljubio; pa sjutra oće da me zatvore u kulu, nego bježite da bježimo odavde.“ Pa se onda digne sa svima svojim momcima i tu noć pobjegne iz Biograda. Kad ujutru stignu u Smederevo, onđe odjašu od konja te se odmore i ručaju, i kaže svakome kako je utekao iz Biograda i ide upravo k Milenku u Poreč: „Dovde sam, veli, bježao, a odavde ću ići polako; a ko je rad biti se i mrijeti, neka ide za mnom.“ Iz Smedereva poslije ručka otide preko Morave i dolje preko naije požarevačke upravo u Poreč, đe ga Milenko jedva dočeka, i odredi mu po 500 groša na mjesec, a njegovim bimbašama i buljubašama kom 200, kom 100, a momcima kao i ostalim bećarima.
    Kad pređu Rusi 1810. godine u Krajinu, otide i on sa svojim momcima preda nji, i to je cijelo ljeto s njima rabro vojevao oko Dunava i Timoka, i za rabrost svoju dobio zlatnu kolajnu; a pod jesen je vidio rusku vojsku na Varvarin, đe se u onoj slavnoj bitki ranio u lijevu ruku, i potom u šaci malo ostao sakat (niti je mogao prsta dobro skupiti ni ispraviti). Toga ljeta dobije negđe od Turaka vrlo lijepu sablju, okovanu srebrom i zlatom i iskićenu kamenjem, pa je preko ondašnjega poglavara ruske vojske pošalje feldmaršalu Kamenskome na dar, no on mu je vrati natrag, izgovarajući se da on nije vrijedan takvu sablju nositi, nego neka je nosi onaj junak koji je od Turaka zadobio; i pošalje mu 200 dukata na dar.
    Premda se on toga ljeta sastajao i pomirno s Crnim Đorđijem, no u jesen ostane opet kod Milenka i kod Petra, i oni ga po Novom ljetu (1811. godine) dovedu u Biograd, da bi im sa svojim momcima bio u pomoći ako se pobiju sa Mladenom i s Crnim Đorđijem. Crni Đorđije pak i Mladen, videći da je on jedina nadežda i potpora Milenkova i Petrova, oblaskaju ga i potukupe, pa još iznesu nekakvo lažljivo pismo kao da su Turci udarili na Banju, te ga tako pošalju na Krajinu pred Turke, obećavajući da će mu se odma vojvodska diploma za njim poslati, kao što i bude.
    Te iste godine u ljeto skoče opet na njega one buljubašice i kneščići iz Banjske i iz Crnoriječke, koji su sad već na prošavšoj skupštini vojvode bili postali, ali od njega nijesu mogli da vojvoduju, te ga optuže Mladenu i Crnom Đorđiju i, podmitivši pisara Crnog Đorđija, dignu ga sa velikom žalošću njegovom iz Banje i premjeste u Negotin, mjesto Miše Karapandžića, koji umre toga ljeta. Kad je tako došao u Negotin, nikakva drugoga bogatstva nije imao osim dobri konja i gospodskoga rua i oružja; jer na vojsci što je god otkud dobijao, sve je dijelio sa svojima; ali tu 1812. godine zakupi od Sovjeta skele i đumruke na onom kraju, te se srećom vrlo obogati no i taj dobitak gotovo sav podijeli sa svojim bimbašama i buljubašama.
    Kad se 1813. godine otvorio rat s Turcima, odredi mu Sovjet i Crni Đorđije još tri kneževine iz naije požerevačke u pomoć da čuva onaj kraj od Turaka. Pošto s ostalim ženama i s đecom iz Negotina isprati i on svoju ženu sa snaama i s đecom u Poreč, dođe mu jedan prijatelj, i viđevši po sobi različne srebrne nakite konjske i druge kojekake skupocijene stvari, zapita ga uveče nasama, zašto i to nije poslao sa ženom u Poreč; a on mu odgovori: „Neka žene nose i čuvaju njiove košulje i čarape, i platno, i pređu i pletivo; a ovo su stvari junačke, koje sam ja na sablju dobio i sad sa sabljom valja da i čuvam; a koji to nije kadar sabljom čuvati i braniti, nije ga vrijedan ni imati. Sramota bi bilo da Turci dođu u moju kuću pa, kod tolike slave i imena moga, ništa u njoj da ne nađu.“ Prijatelj je taj njegov namjeravao da ide u Biograd, no on ga je zadržavao i ustavljao, govoreći: „Mi smo ovđe dosta veseli dana zajedno proveli, ostani i sad da razbijemo Kapetan-pašu (za koga se govorilo da će s vojskom na Negotin udariti), pa barem i slavu da dijelimo.“ Prijatelj ga zapita kako misli on sad razbiti Turke, a on mu odgovori: „E kako? Izvešću moje soldate i bećare preda nji, pa ću im j… mater.“ On tada svega vojske nije imao pod svojom komandom više od 3000, pa i to nije bilo sve u Negotinu, nego nešto bilo odvojeno u Brzu Palanku, a nešto u Veliko ostrvo, a za Turke znalo se da ide na Negotin više od 15000; zato mu reče prijatelj: „Ali sad neće udariti na tebe samo subaše, nego će doći carska vojska, i dovući ubojne topove i kumbare; zato može biti da bi bolje bilo da se ti ne zatvoraš u Negotin, nego da načiniš još jedan mali šančić đe u planini, a ovđe da narediš samo toliko pješaka koliko je potrebno za čuvanje šančeva i da im postaviš dobre urednike; pa kad Turci udare na Timok, a ti iziđi te i dočekaj tako s bećarima i sa soldatima, pa ako i razbiješ, a ti ajde opet u Negotin, ako li tebe Turci razbiju, ne idi više u Negotin, nego sa svim konjanicima i s ostalom vojskom, što je suviše u šančevima, idi u planinu; pa će se Turci tebe iz planine s 100 ljudi više bojati nego da imaš 10000 pa da te ovđe opkole.“ Na to se on grohotom nasmije, pa odgovori: „E! ti si se poplašio od Turaka. Moli se ti samo bogu da Turci udare, pa kad dođu moji kozaci s Timoka i reku: „Eto Turaka“, - onda ću ja pripasati sablju i uzjati Kušlju^[4], pa idem u polje preda nji, a ti viči Petra ključara neka ti donese olbu pelenaša, pa evo ovđe sjedi te pij i uzmi durbin te gledaj kako ću ja njima da j… mater.“ Potom na nekoliko dana taj prijatelj njegov srećom otide u Poreč i odande u Biograd, a on ostane u Negotinu po starome.
    Kad Turci Redžepovi iz Adakale prvi put iziđu u Ključ da narodu ne dadu bježati unutra u Srbiju, nego da ga vraćaju u Adakale, i tu se pobiju s Veljkovim bratom Milutinom, onda Veljko podigne nekoliko stotina svoje vojske i otide preko Timoka, pa pješake ostavi iznad Vidinskoga polja u brdima, a on s konjicama siđe do samoga Vidina, te zaplijeni svu stoku što nađe po polju vidinskome i pobije Turke koje onako iznenada zateče na polju; pa se taj isti dan s nekoliko iljada ovaca i goveda vrati zdravo i veselo u Negotin.
    Kad se vojska turska prikupi u Vidin, onda se dignu nekolike iljade turski konjanika, te pređu preko Timoka samo da vide kako je; no Veljko i dočeka oko Bukovače i srećno i uzbije natrag. Potom treći dan udri sva sila turska, s topovima i sa svom opravom, te pređe preko Timoka. On, istina, s ono svoje vojske što je mogao izvesti iz šančeva iziđe opet pred Turke i s neiskazanom rabrošću udari da bi i opet uzbio; no šta je on sa svoji 3-400 konjika i s toliko vlaški soldata u ravnu polju mogao učiniti turskoj vojsci od 15-16000? S jednom se vojskom tukao, a dvije su tri obilazile da mu zađu s leđa; i tako on ustupi i izmičući se pred Turcima dođe u Negotin. Tu noć iziđe opet iz Negotina te udari na Turke; no Turci se održe. I tako je poslije nekoliko dana svaki dan izilazio u polje i s neiskazanom rabrošću tukao se s Turcima, no Turci se utvrde i pograde šančeve oko Negotina. Turcima dođe y pomoć Redžep iz Adakale i karavlaški knez Karadža i sam veliki vezir Rušić-paša; a u njega i od ono malo vojske što je imao izginu i izrane se najbolji junaci. Turci su se svaku noć kroz zemlju bliže prikučivali k srpskim šančevima i najposlije su se tako blizu bili prikučili da su se batinama pustimičke mogli tući. Tu već sad drugoga boja nije bilo osim sa šančeva iz topova i iz kumbara i iz pušaka. Turci sve kule negotinske topovima i kombarama razvale i obore, i sama ona najveća kula đe je on sjedio padne, i on siđe u podrum. Najposlije mu nestane džebane, osobito taneta^[5] i topovski i puščani, zato pokupi sva kalajna kandila i kašike i tanjire, te rastopi na puščana taneta; a u topove je, kad su negđe Turci činili juriš, metao najposlije i talijere.
    Još iz početka, kako je viđeo da mu džebane nestaje, pisao je Sovjetu u Biograd da mu pošalju džebane; i krivio i što zaranije nijesu to uredili i više mu džebane poslali; i najposlije prijetio im, govoreći: „Ako bog da te ovu ranu prebolim koja je sad na meni (tj. ako iziđe živ iz Negotina), oćemo se na zimu pitati kako se drži carevina.“ Iz Biograda pošalju mu odma (po onome istom prijatelju koji mu je govorio da se ne zatvara u Negotin) jednu lađu topovski taneta i narede da se baruta i puščane džebane uzme iz Poreča i da mu kako pošlje ako bude moguće; no to sve za njega stigne dockan u Poreč, a ni ostalima se ne mogne unijeti u Negotin. Također je pisao i Mladenu da pošlje pomoć, kao što je bilo ugovoreno; no Mladen, uzdajući se u Veljkovo junaštvo, mislio je da Negotin neće tako lasno propasti, a što će se Veljko malo više namučiti, nije mario, nego je još govorio: „Kad je mir, njemu se pjesma pjeva i po 10 muzikanta za ručkom sviraju: nek se drži sad.“ I tako odgađajući od danas do sjutra, ne pošlje mu pomoći.
Sad već kako su se Turci tako prikučili i nije se više moglo izlaziti na polje da se s njima bije, on je i dan i noć odao po šančevima i ljude slobodio i uređivao da čuvaju dobro. Tako jedno jutro (prvi dan mjeseca avgusta) iziđe u jedan mali šanac, i na tabljama stane naređivati i kazivati kako će se nešto zagraditi i popraviti što su turski topovi bili razvalili; a turski ga tobdžija zagleda, pa potegne iz topa, te ga udari isprijeka krosred pleća i tako ga prekine i raznese da ništa više nije mogao reći do „Drž —“, i s tom polovinom riječi padne mrtav na zemlju. Kako on tako padne, momci njegovi, koji su onđe bili oko njega, odma uzmu nekakve trave, što je za konje bila donešena i onđe se desila, te ga pokriju da ga ljudi ne vide; i tako je do mraka tu ležao mrtav, a uveče ga brat njegov Milutin s momcima uzme te ga iznese iz šanca i sarani kod crkve. Zaludu su tako smrt njegovu krili: vojska sva još onaj dan pozna da Veljka nema među njima; i iznajprije jedni stanu govoriti da se ranio pa leži, a drugi da je prošao kroz Turke i otišao po indat; a malo poslije svi doznadu da je poginuo. Dok je on sa svojim momcima svaki čas po šančevima prolazio, niko nije smio pokazati da se poplašio i slutiti na zlo, nego je svaki morao biti slobodan i veseo, ako mu se i neće; a kako njega nestane, vojska odma poviče da se više ne može držati u Negotinu, nego da se mora bježati makar kako. I tako Srbi peti dan poslije njegove smrti ostave Negotin i pobjegnu u Poreč. Potom odma sav onaj kraj, a malo poslije i sva Srbija, pozna da Veljka nema.
    Veljko je bio tanka i visoka struka, smeđe kose i vrlo mali brkovi, duguljasti suvi obraza, široki usta i podugačka, malo pokučasta nosa; i nije mu mlogo više bilo od 30 godina kad je poginuo. Po srcu i po telesnom junaštvu bio je prvi ne samo u Srbiji, nego se može slobodno reći i u cijeloj Evropi svoga svud ratnoga vremena. U vrijeme Ahila i Miloša Obilića on bi zaista njiov drug bio, a u njegovo vrijeme bogzna bi li se oni mogli s njim isporediti. No to njegovo preveliko junaštvo Kara-Đorđije i Mladen ove pošljednje godine nijesu upotrebili kao što bi valjalo. Negotin, kao svaki drugi grad, mogao bi mlogo manji junak, ali dobar urednik, čuvati bolje od njega; a on bi u polju pred odabranim konjicima vrijedio više nego iljade drugije. A osim toga, on je svagda potrebovao starješinu da mu kaže šta će činiti; to je on sam priznavao i još je kazivao da bi od sviju srpski starješina s kojima je vojevao najvolio slušati Vujicu i kneza Miloja Teodorovića (a za Mladena je javno govorio da nije za vojsku, i da Srbi moraju biti nadbijeni i nesrećni đe god on zapovijeda i upravlja). Kao što mlogi veliki ljudi poznaju svoju vrijednost, tako je i Veljko svoju poznavao i često se srdio što brošću ili novcima i s lažima dobili (kao npr. Džoda Vražogrnački, Jova Porečki, Živko Kladovski, Milisav Zaječarski), imaju ime i čest kao i on; i često bi govorio: „Da bog dâ da se Srbi ne umire s Turcima dok sam gođ ja živ, jer kako Turci udare, odma mene stanu malo odlikovati od ovi kokošara^[6], a da se umiri s Turcima, onda bi mi i žene sudile; a kad ja umrem, da im bog da mir, pa nikad više rata da nemaju.“ Istina da se Crni Đorđije gotovo više bojao njega nego on Crnog Đorđija, ali je slušao zapovijesti dosta dobro, osobito kako se bio preselio u Negotin. Bio je pravi ajduk i tim se imenom dičio i ponosio do svoje smrti. Kao pravi junak, i đe je valjalo, nije umio lagati. Tako je bio iskren i prostodušan da mu čovek nikakve tajne nije mogao kazati. Istina da je slabo bio pobožan i duševan, ali mu je opet mogao čovek, kao pravom junaku, u po noći bez ikakve svjedodžbe nebrojano blago povjeriti. Može biti da je ono karakteru svome najprotivnije učinio što je izdao Milenka i Petra u Biogradu. Koliko je na novce i na ostali svaki plijen bio lakom na vojsci, toliko za te stvari nije mario kad i je imao, nego i je štedro poklanjao drugima, pa i to ne samo svojim vojnicima nego i drugome svakome: „Kad u mene, veli, ima, kome gođ treba, neka dođe da mu dam, ali kad u mene nestane, ja ću oteti u koga gođ znam da ima.“ Ruse je neiskazano ljubio i mloge je običaje od nji poprimao, npr. s astala jesti, kosu strići, maramu oko vrata nositi, punč piti, mrsiti itd.
    Veljko se ženio dva puta, ili, upravo reći, imao je dvije žene. (O prvom je ženom iznajprije živio dosta lijepo, a, poslije se zavade što mu ona nije ćela da služi momaka kad zimi dođu s njim s vojske. Kad mu ona jedanput srdita kaže da neće služiti njegovih hajduka, on joj reče: „To su moja braća, s kojom sam dobio čest i slavu i sve što imam; zato ti njih moraš služiti i poštovati kao i mene; ako li nećeš, ja ću te oćerati pa uzeti drugu ženu.“ A ona mu reče: „Dok je živ Kara-Đorđije, i moj brat, Stanoje Glavaš, nećeš ti mene oćerati.“ Onda joj on na to odtovorio: „Tamo njoj mater i s Glavašem! A Kara-Đorđije neka sudi i zapovijeda svojoj ženi; a ti ćeš viđati smijem li ja to učiniti ili ne smijem.“ Potom, 1809. godine, kad Turci dođu na Moravu, žena se ta njegova doseli iz Jagodine u Biograd, i onđe ostane, kad on uteče u Poreč. U Poreču nađe jednu lijepu đevojčicu, po imenu Stanu, koja je iz Krajine, iz sela Sikola, bila, pristala za bećarima, koji su poharali Sikole i još nekoliko sela krajinskih, i došla u Poreč da se tuži Milenku i ostalim poglavarima ne bi li joj povratili njezine darove i aljine; ovu đevojčicu on najprije vidi u kući krajinskoga kapetana, Stojana Abraša, i omiljevši mu odmah, odmami je u svoj konak, kao da mu sluša gospođu, i više je ne pusti od sebe, nego je preobuče u varoške aljine, i stane živiti s njom kao sa ženom. Kad njegova, žena u Biogradu čuje da se on već gotovo oženio, ona se stane spremati da dođe k njemu u Poreč; no on joj odma poruči da će je baciti u Dunavo ako dođe. A kad se te jeseni sastane i pomiri s Kara-Đorđijem, on dade vladici iljadu groša, a toliko Kara-Đorđijinim pisarima, te mu dopuste da se vjenča sa Stanom; i tako se oženi po drugi put; a onoj prvoj ženi pokloni kuću i još kojekakvih miljkova u Jagodini, te je poslije tamo živila. No on, kao i drugi mlogi slavni vojnici, ljubeći više ženski rod nego svoju ženu, nije ni Stani vjeran ostao; pa ne samo što je griješio s drugima, nego se i ovoj prvoj ženi, koju je već jedanput ostavio, opet navraćao, te je 1812. godine i dijete rodila. S drugom ženom nije imao đeteta nijednoga, a s prvom, osim ovoga, što je rođen 1812. godine, imao je još prvih godina sina, Raku (Radovan ili Radojica), s koga će se, ako ga bog poživi, moći prepočeti pravo lice Veljkovo. Od Veljkova roda imaju u Srbiji još dva rođena brata njegova: Milutin i Miljko. Milutin je knez omoljski, a Miljko pečki. Istina da u licu nijedan nije mlogo nalik na Veljka, ali junaštvom obojica svjedoče ko su.
    Vrijedno je još nekolike riječi reći o Stani. Nju je Veljko, kao što je kazano, s ostalom čeljadi svojom i negotinskom još zarana bio poslao u Poreč; no pošto prvi put razbije Turke na Bukovči, učini mu se sramota da on svoju ženu krije po Poreču; zato pošalje te dovedu i nju i Milutinovicu opet u Negotin. Kad Srbi pobjegnu iz Negotina, Milutin s momcima izvede Stanu, kao i svoju ženu, koja je bila trudna pa u Negotinu od pucnjave topova i kumbara pobacila dijete. U zbjegu niže Pančeva sastanu se Stana i Marija (prva žena), pa Marija kaže Stani: „Kamo, kurvo, moj muž? Ti si moga muža pojela.“ A Stana veli: „Idi, drugo, bog s tobom! Nemoj mi na jade pristajati; dosta mi je moga jada i žalosti. Dok je bio živ, bio je i moj i tvoj, a sad ga nema ni meni ni tebi.“ Stanu je poslije u Banatu prosio nekakav bogat trgovac, no ona nije ćela poći: „Ja sam, veli, bila za junakom i, ako se još jedanput uzudajem, opet ću se udati za junaka.“ I zaista održi riječ: uda se za arnautskoga kapetana Jorgaća, koji je 1821. godine u Karavlaškoj dokazao da je bio vrijedan uzeti ženu Hajduk-Veljkovu.

Manje poznate reči

1. barjak — zastava
2. groš — peti dio dinara
3. džebana — municija, kuršum
4. tako mu se zvao najmiliji konj
5. tane (tur.) — zrno, purak; kuršum
6. Tako je zvao one vojvodice.

Izvor

Danica za godinu 1826. Izdao Vuk Stef. Karadžić. Prva godina. Beč: u štampariji Jermenskoga manastira. Str. 70-94.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 162 godine.