Život i običaji naroda srpskoga/5
| ←Postanje gdekojijeh stvari | ŽIVOT I OBIČAJI NARODA SRPSKOGA Pisac: Vuk Stefanović Karadžić Junaci i konji njihovi |
Život→ |
Nikakoga Srbina nema koji ne zna za ime Marka Kraljevića. Ja ću ovdje naznačiti o njemu ono što se slabo u pjesmama nalazi, nego se pripovijeda. Pripovijeda se, da je Marko bio mnogo jači od ostalijeh sadašnjijeh a jamačno i ondašnjijeh ljudi. U 72. pjesmi druge knjige („Turci u Marka na slavi”) pjeva se da je u njegovom buzdovanu, kojijem je on jednom rukom mahao i njime se bacao, bilo šezdeset i šest oka; a ja sam u djetinjstvu gledao u Srijemu u krčmi manastira Krušedola gdje je Marko namolovan kako jednom rukom matoroga vola drži za rep preko ramena i nosi na leđima idući upravo; u pjesmi 67. („Marko Kraljević i Musa Kesedžija”) pjeva se kako je uzeo u ruku suhu drenovinu „sa tavana od devet godina”, pa kad ju je stisnuo rukom, ona prela na dvoje na troje i dvije kaplje vode iskočile iz nje. On bez vina nije mogao nikud, i prema jačini svojoj mnogo ga je mogao popiti da se ne opije. Za njegova Šarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila nekaka vila, a jedni opet da ga je kupio u nekakijeh kiridžija: prije Šarca vele da je mijenjao mnogo konja, pa ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakijeh kiridžija vidi šareno gubavo muško ždrijebe, učini mu se da će od njega dobar konj biti, i uzme ga za rep da omahne oko sebe kao što je ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni s mjesta pomaći; onda ga kupi u kiridžija, izliječi ga od gube i nauči vino piti. Za smrt Marka Kraljevića različno se pripovijeda: jedni vele da ga je negdje u selu Rovinama ubio nekakav Karavlanki vojvoda Mirčeta zlatnom strijelom u usta, kad su se Turci bili s Karavlasima; drugi kazuju da mu se u takovome boju zaglibio Šarac u nekakoj bari kod Dunava i da su ondje obojica propali; u krajini Negotinskoj pripovijeda se da je to bilo u jednoj bari ondje blizu Negotina ispod izvora Caričine; ondje ima i sad bara i zidine od stare crkve, za koju govore da je bila načinjena na grobu Markovu. Treći kažu da je u takomu boju toliko ljudi izginulo da su po krvi poplivali konji i ljudi, pa Marko onda pružio ruke k nebu i rekao: „Bože, što ću ja sad!” Na to se Bog smilovao i nekakijem čudnijem načinom prenio i njega i Šarca u nekaku pećinu, u kojoj i sad obojica žive: on zabodavši svoju sablju pod gredu ili je udarivši u kamen legao te zaspao, pa jednako spava; pred Šarcem stoji malo mahovine od koje pomalo jede, a sablja sve pomalo izlazi ispod grede ili iz kamena, pa kad Šarac mahovinu pojede i sablja ispod grede ili iz kamena ispadne, onda će se i on probuditi i opet na svijet izići. Jedni govore da je on u tu pećinu pobjegao kad je prvi put vidio pušku i pošavši da je ogleda (da li je istina da je onaka kao što se pripovijeda) probio iz nje sam sebi dlan, pa onda rekao: „Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljega junaka.”
(Ovaj se natpis našao u rukopisu na praznome listu.)
(Također na prazmo listu.)
Tako se u narodu zove sin kneza Lazara, koji je poslije Kosovskoga boja u Srbiji vladao i koji je zidao manastir Manasiju. U narodu se našemu pripovijeda da je Visoki Stevan po smrti oca svojega pobjegao u Moskovsku, pa poslije nekoliko godina odonuda s vojskom preko Madžarske došao u Srbiju i s Turcima se bio i nadvladavši ih i pretjeravši preko mora bacio za njima svoj buzdovan u more govoreći: „Kad ovaj buzdovan izišao na suho, onda se i Turci vratili ano!“ a buzdovan odmah sam iziđe na brijeg; u tom mu se anđeo javi govoreći: „I ti možeš i konj ti može, ali ti Bog ne da.“
Gradi, kneže, biće ti za dušu
I za zdravlje Visokom Stevanu.
Ossim onoga što se u našijem narodnijem pjesmamaa pjeva o Sibinjanjin-Janku i o njegovu nećaku Sekuli, ja ću ovdje da kažem samo ono to se o njima pripovijeda. Visoki Stefan idući s vojskom iz Moskovske u Srbiju dođe u Budim na konak, i ondje Madžarska gospoda videći ga onaka visoka i lijepa zažele imati od njega poroda, i u razgovoru zapitaju ga da li bi se u vojsci njegovoj mogao naći dobar ždrijebac da opase njihovu kobilu da bi i oni zapatili tako lijepijeh konja, a on im odgovori: „Bi, za što ne bi!“ Kad bude u veče oni mu pošalju lijepu djevojku da noći s njime. Kad se on stane izgovarati, kaže mu se da je on to obrekao učiniti; tako on djevojku primi i prenoći s njome, i sjutradan u jutru na rastanku dade joj prsten i reče joj, ako rodi muško, da mu nadjene ime Janko, ako li rodi žensko, Janja, i pošto dijete odraste da mu da onaj prsten. Odatle se on krene i otide u Srbiju, a djevojka poslije devet mjeseci rodi dvoje i muško i žensko, i po njegovoj naredbi nadjenu muškome ime Janko a ženskome Janja. Pošto Janko malo poodraste i stane se s djecom igrati, gdje se skače, on otskače, gdje se rve, on obara, gdje se kamena meće, on odmeće, gdje se trči, on utječe; za to mu stanu djeca zavidjeti i kao podsmijevajući mu se govoriti da on nema oca nego da je kopile. Kad se to Janku dosadi on jednom navali na svoju mater da mu kaže ko je njegov otac; na to mu mati dade onaj prsten, a kad on unj zagleda i prouči šta se na njemu piše, on reče: „Međer sam ja jednoga sin“ i za to je poslije išao u Srbiju i bio se s Turcima kao tražeći svoju očevinu. Janja se uda a rodi sina Sekulu, koji je u narodnijem pjesmama ponajviše sa svojijem ujakom. Pripovijeda se da su ih Turci jedan put tako razbili da se nijesu mogli vratiti pravijem putem u Madžarsku, nego da su nekuda preko Srbije i preko Hercegovine samo sa dvanaest ljudi pobjegli u Dubrovnik; i da su ih Dubravčani ondje obojicu izmolovali i da se je govorilo da dva ljepša čovjeka ondje nijesu došla.
(I ovaj se natpis našao na praznome listu.)
Trojan
[uredi]Ovako se zovu zidine od starinskoga grada navrh Cera (više Dvorišta). Onuda se pripovijeda da je u onom gradu bio nekakav kralj Trojan, koji je svaku noć išao u Srijem te ljubio nekaku ženu ili djevojku; zato je išao noću što danju nije smio od sunca da se ne rastopi. Kad bi došao k svojoj ljubaznici, natakli bi konjma zob, pa kad bi konji zob pozobali i pijetli zapjevali, on bi pošao natrag i do sunca bi došao u svoj grad. Jednom muž ili brat njegove ljubaznice povadi svijem pijetlima jezike da ne mogu pjevati a konjma u zobnice mjesto zobi naspe pijesak. Kad se kralju učini da bi već bilo vrijeme ići, a pijetli još ne pjevaju, on zapita svojega slugu jesu li konji pozobali zob, a sluga mu odgovori da nijesu još (jer je samo pipao rukama odozdo), i tako se zadocni; kad već vidi šta je, on uzjaše na konja pa pobjegne k svojemu gradu, ali ga u putu stigne sunce; onda on brže bolje sjaše s konja, pa uteče pod plast, i sakrije se od sunca, ali (njegovom nesrećom naiđu goveda te razbuče plast, i ondje ga sunce rastopi).
Dukljan
[uredi]U Crnoj Gori i onuda po okolini pripovijeda se da je car Dukljan u Morači u viru pod Vezirovijem mostom svezan u sindžir, koji jednako glođe, i uoči Božića taman da ga preglođe i svijet da uždi, a Ciganin svaki po jednom udari maljem (velikijem čekićem) u nakovanj te pritvrdi. Od Vezireva mosta do zidina od negdašnje Diokleje koje su u kutu između Zete i Morače (gdje se ove dvije vode sastaju) i koje se sad onamo zovu Duke nema više do nekoliko sahata.
Porča od Avale
[uredi](I ovaj se natpis našao na praznome listu).
(Također na praznome listu).
(I taj se natpis našao na praznome listu).
Tamni vilajet ili samo tama
[uredi]Pripovijeda se kako je nekakav car došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilaet gdje se nikad ništa ne vidi, ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobila da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekako positno kamenje, a iz mraka nešto poviče: „Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, ako ne ponese, kajaće se.“ Gjdekoji pomisli: „Kad ću se kajati zašto da ga nosim?“ a gdjekoji; „Daj barem jedan da ponesem.“ Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje; onda oni koji nijesu ponijeli stanu se kajati što nijesu, a oni što su ponijeli, što nijesu više. Valjada se na ovu tamu i ono misli gdje se pjeva:
Pa se nose po Kosovu ravnom,
Dok na tamu počinulo sunce.