Život i običaji naroda srpskoga/4

←Vjerovanje stvari kojijeh nema

ŽIVOT I OBIČAJI NARODA SRPSKOGA Pisac: Vuk Stefanović Karadžić Postanje gdekojijeh stvari

Junaci i konji njihovi→

Kornjača

Srblji pripovijedaju da je čovjek (prije nego je kornjača na svijetu bila) umijesno pogaču i ispekao kokoš, pa sjeo da jede, a u taj čas rupi kum njegov na vrata, a on onda brže bolje metne kokoš na pogaču pa poklopi čankom, i tako sakrije od kuma. Kad kum otide, a on ustane opet da dohvati kokoš i pogaču i čanak da jede, ali se ono sve (kokoš, pogača i čanak) pretvorilo u kornjaču (što je sakrio od svoga kuma). I tako postane kornjača.

Kumovska slava

Ono što Nijemci na nebu zovu Milchstrasse (mliječni put) Srbi pripovijedaju da je postalo ovako: kum u kuma ukrao breme slame, pa kako ga je nosio slama ispadala i prosipala se putem, onako Bog ostavio na nebu za vječni spomen.

Kain i Avelj

Gdjekoji pripovijedaju da su ono Kain i Avelj što se vidi u mjesecu kao nekaka sjenka, i da ih je Bog ondje naznačio svijetu za ugled kao preveliki grijeh što je brat brata ubio.

Vukova međa

Znaci od zida bez kreča i zemlje, koji je išao od Bijele gore (više Grahova, preko Cuca, Kčevske planine, povrh Plješivaca, preko Ostroga, planine Bjelopavlićske i Morače donje) do Kučkoga Koma. Od jednoga kraja do drugoga ove međe prijekijem putem ima oko četiri dana hoda; a kad bi se išlo preko gudura i litica pored nje, bilo bi mnogo više. Od onoga po kojega se imenu ova međa zove, ništa se više u narodu danas ne čuje, osim što gdjekoji dodaju: međa Vuka mahnitoga; nego se pripovijeda da je ona ovako postala: Bila tri brata i jedna sestra, pa svaki od braće htio sestru da uzme za se, a ne mogući se u tome između sebe drukčije pogoditi ugovore, — jedan da preziđuje planine, drugi da gradi crkvu na Duke, a treći da sastavlja rijeku Cijevnu s Moračom, pa koji svoj posao najprije svrši, onaj da je uzme. Treći brat svrši svoj posao najprije i uzme sestru va se, od prvoga ostane ova međa malo nedovršena, a od drugoga u Bjelopavlićskom polju kamenje, koje je vađeno u Vinićskome humu, pa gdje stigne glas one koji su ga vukli, da je Cijevna s Moračom sastavljena, ondje ga i ostave.

Gavanovo jezero

Tako se u Lici zove Plattensee u Madžarskoj. Onamo se pripovijeda da su, mjesto dva anđela, Hristos i sveti Petar došli pred dvore Gavanove. Kad je sluga kazao da bi im dao jagnje ali je u planini u ovcama, oni mu rekli: „Ako ti je na srcu pomišljenje kao što je govorenje, sad će jagnje tu biti." I u taj se mah jagnje ondje obri. — Pošto oni reknu sluzi da bježi odande u planinu, udare munje i gromovi, te dvore Gavanove sažegu i ondje postane jezero, u kome, vele, da i sad pijetli poju i zvona zvone.

Jabučica

U nas se pripovijeda da Adam onu jabuku što mu je Jeva dala da izije, nije proždrъo, nego je sažvatao, pa mu stala u grlu, i otuda u ljudi da je postala jabučica, koje žene nemaju (jer je Jeva jabuku pojela).

Stidak

Ova trava (caucalis grandiflora Linn.) ima bijel cvijet, u srijedi malo crven; Srblji pripovijedaju da je ono crveno od prije veće bilo, pa sad svaki dan biva manje: jer već nestaje stida među ljudma.

Kako je postalo ime Obilić

Srbi pripovijedaju da je Silni Stefan loveći po Ceru ugledao na jednom mjestu gdje se grane od drveća i dolje savijaju i gore uzvijaju. Kad dođu na ono mjesto, a to dijete kod nekoliko ovaca udarilo svoju sjekiru u kladu pa leglo na leđa te spava: kad dihne iz sebe, onda se grane uzvijaju, a kad povuče paru u se, onda se savijaju k zemlji. Kad to vidi car, začudi se, pa pruži ruku s konja da mu uzme sjekiru, ali hoćeš! ne može da je izvadi iz klade. Brže bolje sjašu sluge i vojvode s konja, ogledaju svi redom objema rukama da izvade sjekiru iz klade, ali je ni jedan ne može ni pomaći. Onda probude dijete i zapita ga car: „Kako ti je ime?“ A ono odgovori: „Miloš.“ „Imaš li oca i majku?“ „Majku imam, a otac mi je umrъэ.“ „A gdje ti je majka?“ „Eto je tamo dolje u selu kod kuće.“ „Ajde da nas vodiš kući.“ „Ne mogu od ovaca.“ I tako ga kojekako namole da potjera ovce i da pođe pred njima kući. Sad su oni radi znati i vidjeti šta će on raditi sa sjekirom, kako će je izvaditi iz klade; ili će je onako ostaviti. Kad Miloš krene ovce, a on uzme sjekiru jednom rukom i zametne na ramo. Kako dođu kući, Miloš odmah ostavi ovce i nepoznate goste, pa zamakne među zgrade da traži majku. Pošto car sjaše s konja, pođe i on za Milošem da gleda da mu se gdje ne sa krije, kad pogleda kroz brvna u jednu zgradu, a to tu majka mjesi hljeb, a pribacila desnu sisu preko lijevoga ramena, a lijevu preko desnoga, te on ostrag sisa. Onda car reče: „Međer obila majka rodila obila junaka!“ — Car uzme Miloša od majke i odvede ga svome dvoru, i od toga se nazove Obilić.

Krasa

U narodu našemu pripovijeda se da se zmija u početku svijeta zvala krasa i imala je noge, pa pošto je Jevu prevarila, Bog joj noge uveo i prokleo je da se mora vući na trbuhu i ko je god vidi da gleda da je ubije i da se više ne zove krasa, nego zmija. U narodu našemu za zmiju se još pripovijeda da ona i sad ima noge ali ih krije („krije kao zmija noge“), i kad bi se u procijepu pripekla k vatri da bi ih pokazala; ali ko bi ih god vidio, odmah bi umrъo.

Krijesnica

Tako se u Hrvatskoj zove ona mala bubica što oko polovine ljeta noću leti i svijetli se, i u Srbiji se zove svišac, u Slavoniji svišaljka, a u Dubrovniku sviješnjak. Onamo se pripovijeda da su oživljene iskre od krijesa i tako da su postale krijesnice.

Jasika

Poznato je da list na jasici pomalo trepti gotovo bez najmanje vjetra. U ovoj pjesmici koja se pjeva uz časni post stoji kako je majka Božija proklela jasiku da nema roda nikakvoga i jednako da trepeće: <poem>

Oj na djelu na golemu

Mloga građa savezana,

Sveta crkva sagrađena,

U njoj poju do dva sveca

Sveti Petar i Nikola,

Sestrice im otpjevale:

Anđelija i Marija.

Slušala ih Božja majka,

Svako čedo umučkava

I po gori svako drvce,

A jasike ne umučka,

Već jasika trepetala.

Ljuto kune Božja majka:

„Svako drvo urodilo,

„A jasika ne rodila,

„Već jasika trepetala

„U sred leta i bez vjetra!"

Smrdljika

Za ovo se drvo pripovijeda u Crnoj Gori da je negda rađalo maslinama, na kad je nekakav car o njemu objesno prava čovjeka, onda ga Bog prokleo te je ostalo ovako kao što je sad.

Duvan

Srbi pripovijedaju da je duvan iznikao iz utrobe prokletoga Arije kad mu je ispala; i za to kažu da je grehota duvan pušiti.

Dečani

O postanju manastira Dečana u narodu našemu pripovijeda se ovako: Pošto je dečanskome kralju otac izvadio oči i objesio na koncu više gradskijeh vrata, on iziđe slijepu šetnju iza grada (Prizrena), pa ga opazio sveti Aranđeo i sažalilo mu se, pa se stvorio u orla i doletio te ukrao njegove oči iznad vrata i darovao mu ih, i rekao „odéči oči”. Onda kralj progledao, i na onome mjestu načinio Dečane.

Carigrad

Srblji pripovijedaju da Carigrad nijesu ljudi zidali, nego da se sam sazdao. Kažu da je nekakav car loveći nagazio na mrtvu ljudsku glavu i pregazio je s konjem; onda mu glava progovorila: „Šta me gaziš, kad ću ti mrtva dosaditi.“ Kad to čuje car, on sjaše s konja te uzme onu glavu i odnese kući; pa je kod kuće sažeže, i ono ugljevlje od nje pošto se ohladi, stuče u prah, pa zavije u hartiju i ostavi u sanduk. Poslije nekoga vremena otide nekuda car, a njegova kći (koja je bila djevojka na udaju), uzme ključeve pa otvori sanduk i počne po njemu nešto premetati; kad nađe onaj prah u hartiji, vidi da je nekakav prah, ali ne zna kakav je, pa onda metne pret na jezik te pokvasi, pa umoči u onaj prah, i lazne malo da bi doznala što je; po tom ga opet zavije u hartiju kao što je i bio, i ostavi u sanduk, a ona od toga časa ostane trudna. Kad se poslije stane istraživati i ispitivati od kud i kako, dozna se da je od one glave. Kad djevojka bude na tom doba, a ona rodi sina. Kad uzme car još onako malo dijete u ruke, a ono njemu odmah rukama te za bradu! Onda car zapovjedi, da donesu jedan tanjir živa ugljevlja, a jedan dukata, da ogledaju čini li to dijete iz ludosti ili od svoje volje. „Ako (veli) bude dijete ludo, ono će potrčati s rukama i za ugljevlje, ako li ne bude, ono će za dukate.“ Kad donesu pred dijete ugljevlje i dukate, a ono odmah rukama za dukate, a ugljevlju ni mukajet. Car već vidi da će ono da se ispuni što mu je glava kazala. Kad bude dijete već veliki momak, onda ga car otjera u svijet, i kaže mu: „Da se nigde ne staniš, dok ne nađeš gdje su se dva zla udarila.“ - Hodajući taj momak po svijetu, kad dođe na ono mjesto gde je sad Carigrad, nađe glogov tri gdje se okolo njega obmotala guja, pa guja peca trn, a trn bode guju; onda pomisli u sebi: „Evo ovo su dva zla, pa nođe u naokolo razmatrati ona mjesta; kad dođe onako unaokolo idući, opet poblizu onoga trna, onda stane, pa reče: „Ovjde treba stati.“ U koji mah to reče, u onaj se mah obazre, a to se od onoga trna do njegovijeh leđa (kud je god on išao), stvorio zid. I od toga mjesta do onoga trna, kažu da ni danas nema zida u Carigradu (a da se on nije obazreo i da nije rekao: „ovdje treba stati,“ zid bi za njim narastao do trna). Poslije on tu postane car, i od svoga djeda otme carstvo.

Bogati Gavan

U manastiru Tronoši, u Jadru, bio je s desne srane kod dveri namolovan go starac, kojega su guje opasale, te ga kolju i piju mu sise. Kao što obično roditelji različne ikone po crkvama i po manastirima djeci tumače, tako je i meni moj otac kazivao da se onaj starac zvao Bogati Gavan, i da je pored svega prevelikoga bogastva bio vrlo tvrd a nemilostiv, pa ga za to Bog onako osudio. (I ovo se dosta slaže s onijem što se o Gavanu pjeva i pripovijeda po zapadnijem krajevima naroda našega). Kad sam 1846. godine (gotovo poslije četrdeset godina) bio u Tronoši i otišao u crkvu, odmah sam očima tražio Bogatoga Gavana, ali njega ondje više nema, nego kao što je crkva za vremena Karađorđijeva arana i paljena, na negovom mjestu ispisan nekakav svetac.

Badalj

Trava koja se u Hrvatskoj pored ovoga imena zove i sjekavac a u Lici pasji stric, zove se u Boci badelj. List ove trave bodljikav je, a korijen se za nevolju u gladne godine kuha i jede. U Boci se pripovijeda da u zemlji pod ovom travom ko je srećan može naći nekakav dragocjeni prsten.

Ljeskova mela

Na kojoj bi se lijesci našla mela, pod onom lijeskom ima guja s dragim kamenom na glavi ili još Bog zna kakovo drugo blago pored nje (tako pripovijedaju, jer se rijetko nalazi na lijesci.)

Pleće

Mnogi ljudi u narodu našemu proriču koješta iz pleća od pečena brava: čašica ona odozgo kažu da je kuća, i ako nije vrlo duboka, kažu da je puna kuća; one žile od čašice zovu se jular, i po tome se gleda kako su konji u domaćina; gornji kraj one kosti, koja je s jedne strane iz pleća izrasla, zove se šljeme; i što je više nalik na sohu, da se na njega može što nasloniti, to kažu da je kućno šljeme tvrđe; ispod čašice s one strane s koje je pleće ravno, imaju (valjada na gdjekom pleću) male jatice, kao da je iglom ubodeno, neke se od njih zovu raka, a neke kolijevka: ako su ove jatice tako snisko od čašice da se ne mogu dohvatiti palcem, kad se pošljednji njegov gležanj namjesti na kraj, onda raka ili kolijevka neće u kući nego u rodbini ili u selu. Sve ovo što je do sad kazano ide samo onome čije je bravče, t. j. kod koga se ojagnjilo i so lizalo dok nije zaklano. Donji široki i tanki kraj zove se polje: ako je polje čisto kad se pleće pogleda prema sebi, onda kažu da je mir; ako li je mutno, onda kažu da je vojska i koji su vješti u tome kazuju još koje je Hrišćanska koje li Turska i koja će jača biti, kao i mnogo drugo koješta. I ovo se najviše gleda u desno pleće, za to ga odmah kako se brav isiječe, dadu onome za kojega se misli da je najvještiji u tom poslu. Meso s ovakoga pleća ne valja glodati, nego se očupa prstima. Kad hoće još ko drugi u njega da gleda, ne valja mu ga dati u ruku, nego se metne na trpezu, pa ga on uzme. Čini mi se da i Arnauti gledaju ovako ne samo u pleće, nego i u kobilicu od kokoši. Po ovome se može razumeti i ono što se kaže kad koga odavno nema da se vidi:

„Nema ga ni u pleću.“