Ženidba kneza Lazara

Izvor: Викизворник

Vino pije silan car Stjepane
u Prizrenu, gradu bijelome.
Vino služi vjeran sluga Lazar,
pa sve caru čašu preslužuje,
a na cara krvno pogleduje.
Care pita vjerna sluga Laza:
„Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo,
što te pitam, pravo da mi kažeš:
Što ti mene čašu preslužuješ ?
Što l' na mene krivo pogleduješ?
Ali ti je konjic ološao,
ali ti je ruho ostarilo,
al' t' je malo golijemna blaga ?
Šta t' je malo u dvoru mojemu ?"
Njemu veli vjeran sluga Lazo:
„Voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Nije mene konjic ološao,
niti mi je ruho ostarilo,
nit' je malo golijemna blaga;
svega dosta u dvoru tvojemu;
voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Koje sluge poslije dođoše,
sve se tebe sluge udvoriše,
sve si sluge, care iženio,
a ja ti se udvorit ne mogoh,
mene, care, ne kće oženiti
za mladosti i ljepote moje."
Besjedi mu silan car Stjepane:
„Oj Boga mi, vjeran slugo Lazo,
ja ne mogu tebe oženiti
svinjaricom ni govedaricom,
za te tražim gospođu đevojku,
i za mene dobra prijatelja,
koji će mi sjesti uz koljeno,
sa kojim ću ladno piti vino.
No ču li me, vjeran slugo Lazo,
ja sam za te našao đevojku,
i za mene dobra prijatelja,
u onoga stara Jug-Bogdana,
milu seju devet Jugovića,
baš Milncu, milu mljezinicu;
no se Jugu pomenut ne smije, —
nije lasno njemu pomenuti,
jer je Bogdan roda gospodskoga,
neće dati za slugu đevojku;
no ču li me, vjeran slugo Lazo,
danas petak, a sjutra subota,
prekosjutra svijetla neđelja,
poći ćemo u lov u planinu,
pozvaćemo stara Jug-Bogdana,
s njim će poći devet Jugovića,
ti ne idi u planinu, Lazo,
no ostani kod bijela dvora,
te gotovi gospodsku večeru;
kad dođemo iz lova planine,
ja ću svraćat Juga na večeru,
a ti svraćaj devet Jugovića.
Kad sjedemo za stolove zlatne,
ti navali šećer i rakiju,
pa donesi crveniku vino.
Kad se ladna napijemo vina,
o svačem će Juže besjediti,
kako koji dobar junak jeste,
iznijeće knjige staroslavne,
da kazuje pošljednje vrijeme;
ti kad čuješ, vjerna slugo Lazo,
a ti trči na tananu kulu,
te donesi onu čašu zlatnu,
što no sam je skoro kupovao
u bijelu Varadinu gradu
od đevojke mlade kujundžinke,
za nju dao tovar i po blaga;
nasluži je crvenijem vinom,
pokloni je staru Jug-Bogdanu,
tada će se Bogdan zamisliti,
čim će tebe, Lazo, darivati,
te ću njemu onda pomenuti
za Milicu, ćercu mljezinicu."
Prođe petak i prođe subota;
rano dođe svijetla neđelja,
car pođe u lov u planinu,
i pozvaše stara Jug-Bogdana.
S Jugom pođe devet Jugovića,
otidoše u lov u planinu.
Lov loviše po gori zelenoj,
ni dobiše, ni šta izgubiše,
no se svome povratiše dvoru,
preda njih je išetao Lazo;
care svraća Juga na večeru,
Lazo svraća devet Jugovića.
Kad sjedoše za stolove zlatne:
uvrh sovre silan car Stjepane,
a do njega stari Jug-Bogdane,
a do Juga devet Jugovića,
njima služi vjeran sluga Lazo;
on navali šećer i rakiju,
pa donese crveniku vino.
Kad se ladna napojiše vina,
o svačemu staše besjediti,
kako koji dobar junak jeste;
Jug izvadi knjige staroslavne,
te kazuje pošljednje vrijeme:
„Vidite li, moja braćo krasna,
vidite li kako knjiga kaže:
nastanuće pošljednje vrijeme,
nestanuće ovce i všenice
i u polju čele i cvijeta;
kum će kuma po sudu ćerati,
a brat brata zvati po megdanu!"
Kad to začu vjeran sluga Lazo,
on otrča na tananu kulu,
te donese onu čašu zlatnu,
nasluži je crvenijem vinom,
pokloni je staru Jug-Bogdanu,
Bogdan primi zlatnu kupu vina,
kupu primi, a pitije neće,
misli Bogdan šta je i kako je,
čime li će darivati Laza.
Jugu veli devet Jugovića:
„O naš babo, stari Jug-Bogdane,
što ne piješ zlatnu kupu vina,
štono ti je poklonio Lazo."
Veli njima stari Jug Bogdane:
„Đeco moja, devet Jugovića,
ja ću lasno piti kupu vina, -
nego mislim, moja đeco draga,
čime ću ja darivati Laza?"
Jugu veli devet Jugovića:
„Lasno ćeš ga darivati, babo:
u nas dosta konja i sokola,
u nas dosta pera i kalpaka."
Tad govori silan car Stjepane:
„Ima Lazo konja i sokola,
Lazo ima pera i kalpaka;
Lazo toga neće nijednoga,
Lazo hoće Milicu đevojku,
baš Milicu, milu mljezinicu,
milu seju devet Jugovića."
Kad začuše devet Jugovića,
poskočiše na noge lagane,
potegoše mače kovrdine
da pogube cara u stolici.
Moli im se stari Jug-Bogdane:
„Nete, sinci, ako Boga znate!
Ako danas cara pogubite,
na vama će ostanuti kletva;
dok izvadim knjige staroslavne,
da ja gledam, sinci, u knjigama,
je l' Milica Lazu suđenica."
Knjige uči stari Jug Bogdane,
knjige uči, grozne suze roni:
„Nete, sinci, ako Boga znate!
Milica je Lazu suđenica,
na njemu će ostanuti carstvo,
sa njome će carovati Lazo
u Kruševcu kod vode Morave.
Kad to začu silan car Stjepane,
on se maši rukom u džepove,
te izvadi hiljadu dukata,
i izvadi od zlata jabuku,
u jabuci tri kamena draga,
obilježje Milici đevojci.

Vidi još[uredi]

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom: