Ženidba Senjanina Iva

Zaprosio Senjaninu Ivo
Na daleko ljepotu đevojku
U primorju pokraj mora sinjeg
U nekoga dužda mletačkoga,
Ivan prosi, i dužde je daje.
Dokle Ivo isprosi đevojku,
I poreza čeig na đevojku,
Tri tovara potrošio blaga,
Kaka blaga sve žuta dukata.
Pa se Ivo Senju povratio
Da pokupi kićene svatove.
U putu ga knjiga sustignula
Od punice i od zaročnice,
Da se ljuta naturila guja,
Ljuta guja od Bišća Alija
Preprositi ljepotu đevojku:
"Već ako si junak od megdana,
"Ti sakupi od Senja Senjane,
"Pa ih vodi u Kunar-planinu,
"Otmi, Ivo, ljepotu đevojku."
Kad Ivanu taka knjiga dođe,
Bi voljeo da je poginuo.
Ode Ivo Senju bijelome,
Sve kazuje šta je i kako je,
Pa po Senju pokupi Senjane
Đe gođ koga poboljega znade,
Malo mnogo pet stotin’ junaka,
I pred njima Komnen-barjaktare.
Pravo idu u Kunar-planinu,
Te čekaju od Bišća Aliju.
Dokle danu bilo oko podne,
Stade jeka gore i planine
Od turskije silnije svatova.
Al’ besjedi Ivan-kapetanu:
"O Gavrane, mili pobratime,
"Ded se penji jeli u vrove,
"Sad će Turci u Dugu Poljanu.
"Ti si često bio u Udbinu,
"Mloge znadeš i poznaješ, pobro,
"Uvodićeš silu i svatove,
"Da vidimo, mili pobratime,
"Smijemo li njima udariti."
A da vidiš Gavran-barjaktara,
On se penje uz jelu zelenu,
Gleda junak na Dugu Poljanu.
Prva sila izbi u Poljanu,
Kad sagleda silu i ordiju,
Odista se junak prepanuo,
Pa eto ga na zemljicu crnu,
Te kazuje Ivan-kapetanu:
"O Ivane, senjski kapetane,
"Najprvi je od Bišća Alija,
"Za Alijom Tanković Osmane,
"Za Osmanom budalina Tale,
"A za Talom Kovačina Ramo,
"A za Ramom odža na kaćunu,
"A za odžom Drnda na putalju,
"Za Drndom je Rnjavina Mujo,
"Mujo vodi đoga pod đevojkom,
"Spored njega gojeni Alile,
"I ostali kićeni svatovi.
"O Ivane, senjski kapetanu,
"Šta ću tebi lakrdiju duljit’,
"Što je sile u četiri grada,
"Sve Aliji pošlo u svatove,
"Danas će nas pogaziti Turci."
Kad to začu Ivan kapetane,
Skoči Ivo, uze dževerdara,
Pa okrete bježat’ uz planinu.
Senjanima Ivo besjedio:
"Bjež’te, braćo, od Senja Senjani,
"Mi oćemo ludo izginuti
"Oko jedne ljepote đevojke."
Svi Senjani puške dovatiše,
Za Ivanom pošli uz planinu,
Al’ ne oće Komnen barjaktaru,
No srdito besjedi Komnene:
"O Ivane, jedna strašivico,
"Zašto pušta ljepotu đevojku,
"Osramoti Senje i Kotare?
"A da čudna Senju kapetana!
"Ni si junak, ni si od junaka,
"A nijesi ni za kapetana.
"Bjež’te, braćo, crn vam obraz bio!
"A tako mi mooje vjere tvrde,
"Oću zasjest’ u druma široka,
"I ubiti danas najprvoga,
"Pa uteći zdravo i veselo.
"Kud će vaša pokor i sramota?"
Pa uzima pušku dževerdara,
A zasjeda na druma široka,
Pa je jeli odsjekao granu,
Pobi granu usred druma puta.
A nasloni pušku dževerdara.
Kad to viđe Ivan-kapetane,
Kapetana izjede sramota,
Natrag sebe i družinu vrati,
Pa zasjede i naredi društvo
Oko druma s obadvije strane.
Dok eto ti sile i svatova:
Naprijed su age i begovi,
Pred svima je od Bišća Alija
Na doratu konju od mejdana,
Za Alijom Tanković Osmane,
Za Osmanom budalina Tale,
Za Talom je Kovačina Ramo,
A za Ramom odža na kaćunu,
A za odžom Drnda na putalju,
Za Drndom je Rnjavina Mujo,
Mujo vodi đoga pod đevojkom,
Pored Muja gojeni Alile,
Za njim sila ide i svatovi.
Kad se Turci primakoše blizu,
Pod Alijom dorat se pomami,
Naprijed mu ni kročiti neće.
Guraka ga od Bišća Alija:
"Dur, dorate, pust mi ostanuo!
"Il’ za mojom il’ za tvojom glavom!"
Govori mu Kariman ćehaja:
"Nemoj tako, od Bišća Alija,
"Ja se bojim danas od Senjana."
Besjedi mu Bišćanin Alija:
"A da Bog da i Muhamed svetac!
"Da izidu od Senja Senjani,
"Da ih ćeram na doratu mome,
"Karimane, uz Kunar-planinu."
A Kariman besjedi Aliji:
"Još ti ne znaš Senjane junake,
"To nijesu od Senja Senjani,
"Nego mrki od gorice vuci."
A to Komnen i sluša i gleda,
Pa zarati pušku dževerdara,
I pogodi od Bišća Aliju,
Kroz Aliju Kariman-ćehaju,
Kroz ćehaju budalinu Tala,
A kroz Tala odžu na kaćuna,
A kroz odžu Drndu na putalju,
U Drndi se kuršum ustavio.
Tad ostale puške zapucaše,
Neka bije, a neka ranjava,
Tek ni jedna ne puca zaludu.
Kad Senjani puške izmetoše,
Za golo se gvožđe ufatiše,
U svatove juriš učiniše.
Mili Bože, na svemu ti hvala!
Pade tama od neba do zemlje,
Tu brat brata poznat’ ne mogaše,
A kamo li Turčin kaurina.
Boga moli Ivan kapetane:
"Daj mi, Bože, vijar sa planine,
"Te oćeraj maglu po Kunari,
"Da ja viđu ko je zadobio."
Bog mu dade vjetar od oblaka,
Pa mu razbi maglu po Kunari.
Viđe Ivan ko je zadobio:
Od Turaka živa oka nema
Ni da kaže kakono je bilo,
Leš do leša, Turčin do Turčina.
Nešto mu se dade pogledati
Niz Kunaru visoku planinu,
Al’ ugleda Mujova đogina,
Na đogatu ljepota đevojka,
Bježi đogat u tursku Udbinu,
A goni ga Komnen barjaktaru.
Viče Komnen Latinku đevojku:
"Oj Boga ti, Latinka đevojko,
"Al’ ne možeš ustavit’ đogata,
"Ili ti je milo u Udbinu?"
A đevojka besjedi Komnenu:
"Nije meni milo u Udbinu,
"No ne mogu ustavit’ đogata."
Onda Komnen pušku napunio,
Pa ga puškom dževerdarom gađa,
Pres’ječe mu četiri kolana,
Pade đogat u zelenu travu,
I pritište Latinku đevojku.
Dok dotrča Komnen barjaktaru,
Pa izvadi ljepotu đevojku,
U ta doba Ivan kapetanu,
Pa ga desnom zagrlio rukom:
"O Komnene, senjski barjaktaru,
"Ti osvjetla obraz Senjanima,
"Tvoje ime poginuti neće
"Dok je sunca i ovije ljudi."
Pa iskupi od Senja Senjane.
Zadobiše ruo i oružje,
A suviše ljepotu đevojku,
Pa odoše Senju bijelome,
Pevajući i puške mećući.