Ženidba Zlatanića Pavla

Izvor: Викизворник


Ženidba Zlatanića Pavla

Curu prosi Zlataniću Pavle,
Od Koštuna grada bijeloga,
Preko mora iz gornjeg primorja,
U onoga primorskoga bana,
Prosio je godinicu dana, 5
Kad nastade druge polovina,
Onda Pavle curu isprosio,
Prsten dao, svadbu odgodio:
»Svadba naša ne malo zemana,
Neka bude po godine dana, 10
Dok ja pođem do Koštuna grada,
Te sakupim kićene svatove.«
Dok je Pavle caru isprosio,
Mlogo blago Pavle potrošio,
Pak se vrati do Koštuna svoga, 15
Kad on dođe svojoj tankoj kuli,
Stade kitne kupiti svatove,
Dok evo ti knjige šarovite,
Iz onoga kamena primorja,
Od punice đevojačke majke, 20
Ovako mu sitna knjiga piše:
»O moj zete, Zlataniću Pavle!
Kada staneš kupiti svatove,
Nemoj vodit' maline svatova,
Već povedi hiljadu svatova, 25
Sve Srbina kajno vatre žive,
Sve vojvode, sokolove sive,
Đevojka je odveć ponosita,
Daleko je oglasila lice,
Oglasila po bijelu sv'jetu, 30
Ona ima mnogo mušterija,
Pak je mnogom hatar ostanuo,
Đe za njega tvoja cura neće,
Pa je njemu na svakoga krivo,
Sinoć meni sitna knjiga dođe, 35
Od Turčina od Krnave Rama,
Ovako mi sitna knjiga kaže:
»O punice, primorska banice!
Zar si moju curu poklonila
Kaurinu Pavlu Zlataniću? 40
Ja znadeš li, primorska banice,
Đe ću vaše svate dočekati,
Na obali pokraj sinjeg mora,
Su mojijeh hiljadu vojnika,
Od Krnave grada bijeloga, 45
Bijele im ruke savezati,
Pa im ruse posijeći g lave,
Tvoga zeta turiti u more,
Ja znadeš li, primorska banice!
Kakve imam sive sokolove, 50
Sve delije, baše Jedrenlije,
Ja bih mogo s carem zaratiti,
Ja kamoli s tvojim zetom Pavlom!«
Pa moj zete, Zlataniću Pavle,
Sad ti gledaj što ćeš i kako ćeš, 55
Kako ćeš ti curu izbaviti?
Kako meni ova knjiga piše,
Sve da imaš dive sokolove,
Ne bi lako cure izbavio,
A meni je tuga i nevolja, 60
Što ne moreš cure izbaviti,
Pak će otić vjera u nevjeru,
To bi bilo svem narodu teško,
A mene bi opasala tuga,
Da ja žalim dovijeka svoga, 65
Ja nijesam curu odgojila,
Za Turčina, srpskog dušmanina,
Tebi sam je poklonila, Pavle,
Sad ti misli što ćeš i kako ćeš?«
Kada Pavlu ta'ka knjiga dođe, 70
Golemu se čudu začudio,
Kod njeg' sjedi dvanajest vojvoda,
Prvo mi je Starević Ilija,
A drugo je Banović Nikola,
A do njihe ostale vojvode, 75
Do njih stoje tri-četiri sluge,
Što ih vinom i duvanom služe,
Onda reče Starević Ilija:
»Pobratime, Zlataniću Pavle
O'klen tebi tak'a knjiga dođ'e, 80
Pa se na nju zabrinuti pođe,
I dosad su knjige dolazile,
Al' nijesu tako brižne bile,
Kazuj, brate, šta ti knjiga piše?«
Sve im Pavle od istine kaže, 85
Onda reče Starević Ilija:
»Ne brini se, mio pobratime,
Već ti piši knjige šarovite,
Sitne knjige na četiri strane,
Ti sakupi svate izabrane,
Viđećemo od Krnave Rama.«
Kad to začu Zlataniću Pavle,
Piše knjige na četiri strane,
Pa sabira kićene svatove,
Pavle piše, Ile mu kazuje,
Prvu šalje od Srijema Janju:
»Pobratime, od Srijema Janjo,
Da si brže do Koštuna grada,
Evo ti se ženim u dobri čas,
Pak i tebe zovem u svatove,
Da mi budeš svatski starješina,
Daleko sam curu isprosio,
Preko mora u gornjem primorju.«
Sve mu kaza što je i kako je,
Onu šalje, drugu sitnu piše,
Pak je šalje bijelu Pazaru,
Na koljeno Relji Bošnjaninu:
»Pobratime, Relja Bošnjanine!
Da si brže do Koštuna grada,
Evo ti se ženim u dobri čas,
Pak i tebe zovem u svatove,
Da mi, brate, u svatove pođeš,
Da mi budeš prvi u svatima,
I povedi dva mlada prvljenca,
Dva prvljenca dva Vojinovića.«
Onu spremi, drugu sitnu piše,
Pak je šalje do Prizrena grada,
A na ruke Obilić Milošu:
»Pobratime, Obilić Miloše,
Da si brže do Koštuna grada,
Evo ti se ženim u dobri čas,
Daleko sam curu isprosio,
U primorju od primorskog bana,
Pak i tebe zovem u svatove,
Da mi budeš vojvoda u svatima.«
Onu šalje, drugu sitnu piše,
Pak je šalje Smederevu gradu,
Na koljeno Smederevac Đuri:
»O moj kume, Smedrevadž Đuro,
Da si brže do Koštuna grada,
Evo ti se ženim u dobri čas,
Pak i tebe zovem u svatove,
I dosad smo kumstvo slavnovali,
Danas ćemo bolje ponoviti.«
Onu šalje, drugu sitnu piše,
Pak je šalje bijelu Topliku,
A na ruke Toplici Milanu:
Pobratime, Toplica Milane,
Da si brže do Koštuna grada,
Evo ti se ženim u dobri čas,
Pak i tebe zovem u svatove,
Da razviješ krstata barjaka,
Za barjaka rodila te majka,
Daleko sam curu isprosio,
U primorju od primorskog bana.«
Onu šalje, drugu sitnu piše,
Pak je šalje do Sibinja grada:
»Pobratime, Sibinjanin Janko,
Eto tebi knjige šarovite,
Dobro vidi, što ti knjiga piše,
Spremi meni dvoje đece ludo,
Svoga sina Janković Sekulu,
I sokola Banović Sekulu,
Tvog sestrića i tvog mila sina,
Ja se ženim od primorskog bana,
Nek mi budu dva đevera mlada,
Jer su đeca stavna i prikladna,
Nek s' imamo ponositi čime.«
Onu šal>e, drugu sitnu piše,
Na koljeno Kraljeviću Marku:
»Pobratime, Kraljeviću Marko!
Da si brže do Košutna grada,
Evo ti se ženim u dobri čas,
Pak i tebe zovem u svatove,
Da mi čuvaš mlade đeverove,
I primorsku kićenu đevojku,
Da ti budeš njima starješina;
Da daruješ od Krnave Rama,
Dočekaće svate u primorju.«
Kad je tak'e knjige rasturio,
Malko vreme za dugo ne bilo,
Dok evo ti od Srijema Janja,
I on vodi stotinu svatova,
I tamo ih dobro dočekaše,
Svate vode na rosnu livadu,
A vojvode na bijelu kulu.
Taman sjeli, te se odmorili,
I rujna se vinca napojili,
Dok evo ti Relje Bošnjanina,
I on vodi stotinu svatova,
I pred njime dva mlada prvljenca,
Dva prvljenca dva Vojinovića,
Od malena sela Vučitrna;
I tu svate dobro dočekaše,
Svate vode na rosnu livadu,
A vojvode na bijelu kulu.
Taman sjeli, te se odmorili,
I rujna se vina napojili,
Dok evo ti Obilić Miloša,
Na ždralinu, vas u suhu zlatu,
Mrke masti, visoke odrasti,
Štrk na nogam', širok u plećima,
A za njime stotinu svatova,
Pravo dođe pod Pavlovu kulu,
I tamo ih dobro dočekaše,
Svate vode na rosnu livadu,
A vojvode na visoku kulu.
Taman sjeli, te se odmorili,
I zdravice srpske nazdravili,
Dok evo ti Toplice Milana,
Na doratu, ko na gorskoj vili,
Viš' njega se krstat barjak vija,
Krst na njemu kano sunce sija!
I on vodi stotinu svatova,
I tamo ih dobro dočekaše,
Svate vode na rosnu livadu,
A vojvode na bijelu kulu,
Taman sjeli, te se odmorili,
I rujnim se vinom obredili,
Dok evo ti Smederevac Đura,
Na dorinu konju od mejdana,
I on vodi stotinu svatova,
Svate vode na rosnu livadu,
A vojvode na bijelu kulu,
Taman sjeli, te se odmorili,
I rujna se vina napojili,
Dok evo ti dvoje đece ludo,
A pod njima oba konja vrana,
Kako pera u vrana gavrana,
To su Pavlu dva đevera mlada,
Jedno mu je: Banović Sekula,
A drugo je: Janković Sekula,
Kako su se đeca zaođela?
Odijelo od suhoga zlata,
Ljepša đeca od svake đevojke;
Konji vrani kano i gavrani,
Jedno s drugim to se razgovara!
A za njima stotinu svatova,
I tamo ih dobro dočekaše,
Svatovi se redom iskupiše,
A još nema Kraljevića Marka,
Kad u Prilip sitna knjiga dođe,
Ali Marka doma ne bijaše,
Veće stara na odžaku majka,
Suze lije niz bijelo lice,
Kad viđela što joj knjiga piše,
Još je više suzam' protočila,
Knjigonoši jadna govorila:
»Jadan, brate, momče knjigonoša
Šta ti tražiš, šta l' za Marka pitaš?
Ev' imade godinica dana,
Kako mi se osužnjio Marko,
U Jedreni, u turskoj palanci,
Uhvati ga trideset delija,
Na nevjeri, vjera ih ubila!
Uhvatiše, pa ga uapsiše,
Naskoro ti u svatove neće,
A da ide to bi bilo sreće.«
Kad se kitni svati sakupiše,
Tu čekaše Kraljevića Marka,
Tri bijela danka brez prestanka,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Pociknuše jasni dalumbasi,
Podviknuše kićeni čauši:
»Na noge se, kićeni svatovi,
Da ranimo, da ne odocnimo,
Ko je konjik, priteži kolane,
Ko je pješak, na noge opanke,
Više, braćo, ne čekajmo Marka,
Jer đevojka nije za čekanja.«
To rekoše, na noge skočiše,
I otalen zdravo polaziše,
Naprijeda Relja Bošnjanine,
A do njega dva Vojinovića,
Oba brata od jedne matere,
A za njima od Srijema Janjo,
A za Janjom Smederevac Đuro,
A za Đurom Toplica Milane,
Krstat ga je barjak poklopio,
S obje strane do zelene trave;
Za Milanom Obilić Miloše,
Za Milošem Banović Sekula,
A za njime Janković Sekula,
A za njime Zlataniću Pavle,
Za vojvodam ostali svatovi,
Kud gođ išli, u primorje sišli,
Do banova do bijela dvora,
I tamo ih dobro dočekaše,
Rasturiše javte na svatove,
Tu svatovi noćcu prenoćiše,
Kad ujutru jutro osvanulo,
Osvapulo i sunce granulo,
Zavikaše kićeni čauši:
»Vi svatovi konje opremajte,
A đeveri kićenu đevojku,
Da ranimo, da ne odocnimo,
Tuđa zemlja pratioca nema.«
Dok zavika primorska banica:
»Lako malo kićeni svatovi,
Dok iziđe ručak i darovi.«
Iza toga ručak izlazio,
Iza ručka gospo'ski darovi,
Darovaše što za kog bijaše,
Pak đevojku svati povedoše,
A za njima pristanuo bane,
I gospoja kićena banica,
Šćercu prate, suze proljevaju,
A govore Zlataniću Pavlu:
»O naš zete, Zlataniću Pavle,
Kad budete na morsku obalu,
Đe izlazi iz mora đemija,
Tu će vaske dočekati Turci,
Dočekati od Krnave Ramo,
A Ramo je ćesedžija ljuta,
Dodijo je caru i ćesaru,
Pak se tiče i srpske granice,
Da Srbima pokraj mora sudi,
I skoro je razbio svatove,
Kod Mljetaka grada bijeloga,
I oteo kićenu đevojku ;
Da je Bog d'o i sreća velika,
Da je vama u svatima Marko,
Lako bi vam putovati bilo,
Jer je Marko junak od starina,
Koliko je u godini dana,
On je više dobio mejdana.«
A veli im Zlataniću Pavle:
»Ne bojim se od Krnave Rama,
Dok je meni Miloš u svatima.«
To rekoše, pa se rastadoše,
I otalen svati polaziše,
Kud god išli, na obalu sišli,
Kad siđoše moru na obalu^
Dok pogleda Zlataniću Pavle,
Kad obalu pritisnuli Turci,
Među njima od Krnave Ramo,
On za čador privezo kulaša,
Oko njega stotinu čadora,
I Ramovo hšьadu delija,
Kada Ramo opazi svatove,
Na mlađe je srklet učinio,
A mlađi mu konja dovedoše,
Za gotova zasjede kulaša,
Stade mu se kulaš propinjati,
Po tri koplja nebu u visine,
Po četiri polju u širine,
A u Rama sablja Arapova
Što je njemu Arap poklonio,
U Solunu gradu bijelome,
Koja reže šipke od čelika,
A siječe pancijer košulju,
Sve delije konje posjedoše,
Pred svatove konje naćeraše,
Tadaj reče od Krnave Ramo:
»Kopiljane, Zlataniću Pavle,
Stani malo, zastavi zekana,
Ti ostavi kićenu đevojku,
Ako li je ti ostavit nećeš,
Iziđi mi na mejdan junački?«
Kad to čuše sve srpske vojvode,
Sve vojvode konje zastaviše,
Među sobom tiho govoriše:
»Ko će Ramu na mejdan izići?«
Onda reče od Srijema Janjo:
»Stani brate, Zlataniću Pavle,
Ja ću Ramu na mejdan izići.«
Pak naćera konja na Turčina,
A to Ramo jedva dočekao,
Pak preda n>'ga naćera kulaša,
Po jednom se džidam preturiše,
Obojica džide salomiše,
Pak balčake u tavu baciše,
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se muški udarati.
Da vi'š silna od Krnave Rama,
Uze Janja za prsi junačke,
Pa ga svali sedam-osam puta,
Dok mu sveza naopako ruke,
Pa zavika grlom bijelijem:
»Kopiljane, Zlataniću Pavle,
Iziđi mi na mejdan junački,
Ja opremi za se džebeliju?«
A kad viđe Zlataniću Pavle,
Onda reče Obilić Milošu:
«Pobratime, Obilić Miloše,
Ja ću Ramu na mejdan izići,
Ti pričuvaj kićenu đevojku,
Uz đevojku dva đevera mlada,
Jer su đeca luda i nejaka.«
Kad to reče Zlataniću Pavle,
Na Turčina napera zekana,
Buzdovane perne potegoše,
Šćaše Pavle udariti Rama,
Dočeka ga od Krnave Ramo,
Uze Pavla za prsi junačke,
Pa ga svali u zelenu travu,
Pa mu sveza naopako ruke.
Kad vojvode obredio redom,
Špaše Ramo prihvatit đevojku,
Kad to viđe Miloš Obiliću,
Na Turčina naćera ždralina,
Dočeka ga od Krnave Ramo,
Potegoše džide zakovane,
Po jednom se pidam preturiše,
Buzdovane perne potegoše,
Stadoše se njima udarati,
Buzdovanim' pera oblomiše,
A kad viđe od Krnave Ramo,
Đe će n>ega Miloš pogubiti, 400
On Milošu tiho govorio:
»Da mi britke sablje ostavimo,
Sablja more prevariti koga,
Na prevaru i nema junaštva.«
Kad začu Obilić Miloše, 405
Obojica sablje poturiše,
Da vi'š Rama, kukala mu majka!
Ko što će mu danas zakukati,
Onu baci, a drugu izvuče
Ispod sedla sa kulaša svoga, 410
Tako Turčin prevari mlogoga,
I Miloša prevaritй pođe,
A Milošu zmaj na oči dođe,
Zubom škri'nu, na Turčina pođe,
Uhvati ga za prsi junačke, 415
Obojica padoše u travu,
Spodbiše se po pleći junačke,
Onda Miloš stade besjediti:
»Bre![1] Turčine, od Krnave Ramo,
Nemoj reći da je prijevara, 420
Već se drži danas na mejdanu!«
Pak omahnu zdesna nalijevo,
Dok je s njime o tle udario,
Kad obori od Krnave Rama,
Sve ga vuče, dok sablji dovuče, 425
Pak mu rusu odsiječe glavu,
A zavika grlom bijelijem:
»Đe si, brate, Banović Sekula?
Pričuvaj mi baše Jedrenlije,
Da mi danas ne umaknu s puta.« 430
Kad to viđe Banović Sekula,
On u Turke naćera vrančića,
Miloš svoga posjede ždralina,
U delije juriš učiniše,
Tu se stade krvca proljevati,
Sve razgone Turke na buljuke,
Kano vuci po planini ovce,
Sekul goni, Miloš dočekuje,
Konje hvata, a siječe glave,
Isjekoše pet stotin' delija,
A ostali u more skočiše,
U sinjoj se vodi podaviše,
Pak vojvode konje povratiše,
Svatovima ruke oprostiše,
Onda reče Obilić Miloše:
»Pobratime, Banović Sekula,
Ne čudim se od Srijema Janju,
Nit' se čudim Toplici Milanu,
Već se čudim Zlataniću Pavlu,
I našemu Relji Bošnjaninu,
I prije su na mejdanu bili,
Šta činiše, kad se upušćaše?«
Onda reče Banović Sekula:
»Ko god pije preko mjere pivo,
Vazda mu je na mejdanu krivo !«
I šta ću ti dalje besjediti,
Tu svatovi mejdan zadobiše,
Od svatova niko ne pogibe,
A u zdravlju Obilić Miloša!
Pak debele konje posje юše,
Odvedoše kićenu đevojku,
Do Koštuna grada bijeloga,
I veselje jedno učiniše,
Oženiše Zlatanića Pavla,
Svadbovaše, pak se rastadoše,
Svaki ode zavičaju svome,
Osta Pavle ljubeći đevojku.



Reference[uredi]

  1. Tom prijetećom pa i nepristojnom riječi, obično Turčin breca na hrišćane, hrišćanin je ne smije izreći Turčinu ako mari za život.

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 553-564.