Goba Mara
Goba Mara
Uoči Božića, nas pet samaca bjesmo na večeri u jednoj prijateljskoj kući. Poslije jela, u oblaku dima, zapodjenu se razgovor o velikom hrišćanskom prazniku, o običajima koji tada vladaju, itd. Njeki će dodati:
- U božićne običaje već i u nas spadaju i božićne priče, koje prosto kipte, ne samo po književnim listovima, nego i u političkim!
Domaćica prihvati:
- Ja ih sve čitam.
Lijepi Milovan, prozvani Bankar, izbaci:
- Žao mi je, gospođo, što se s vama ne slažem. Ja užasno mrzim te konvencionalne izmišljotine, taj izraz fadne, buržoaske duše i ukusa, kojoj je potreba da se svake godine, u slavu i čast Hristova rođenja, kljuka nedotupavnim prenemaganjem, kome je glavna odlika tobož njeko "naravoučenije", a onamo...
Prekide ga opšti smijeh. Domaćin reče u šali:
- Baš ste vi galantni, doktore! Nastade žagor... Niko se nije začudio Bankarovu ispadu, jer je bio koliko iskren, toliko i neoprezan. Zato mu se nije zbiljski ni zamjerilo. Uz to bio je načitan, duhovit, veliki ljubitelj paradoksa i neprijatelj skriba i "buržoazije", iako po zanatu bješe "čivija njene mašinerije", jer, svršiv prava, stupi u njeki veliki novčani zavod kao činovnik.
Kad zavlada tišina, gospođa ga zapita:
- Zar, bez izuzetka, doktore? Sve su te priče dosadne?
- Gotovo, gospođo! Cijenim božićne priče, djeci namijenjene, razumije se, one koje su im pristupačne i koje im, u isto vrijeme, mogu učiniti radost, što je teže nego što se misli. Jer od svih tih naših i svjetskih božićnih običaja, vrijede samo oni koji su djeci na radost.
- Ko zna da vi nemate jednu taku u rezervi! - reče gospođa.
Nastade ponovo graja, iz koje izbijahu riječi:
- Ima! Ima! Pričaj! Moraš! Bankar odgovori:
- Oprostite, gospođo, rekoh da cijenim dobre priče za djecu, a dodajem: i one koje su iskrena sjećanja iz djetinjstva, ni suviše banalna, ni namještena.
- Lijepo! - prihvati domaćica, - bilo jedne vrste ili druge, vi ćete nam nješto ispričati.
- Dobro, - pristade Bankar. - Kad već hoćete da vas gnjavim, čujte:
- Gledam sebe u doba kad mi se počela buditi svijest. Moja dadilja Mima nosa me, ljubi me, ropski vrši moje zapovijesti, pjeva mi i onda kad je bijem šačicama po licu, jer sam već uvjeren da imam; pravo kinjiti one koji su mi podložni, a niko mi ne bješe pokorniji od te djevojčice od dvanaest godina. Uvjerenje je došlo od primjera, jer gotovo svi stariji u kući nemahu obzira prema siroti, koja se bješe pribila uz nas. I tako, moj duševni život započe lažnim shvatanjem i nečovječnim postupanjem!... Laž me uze za ručice pri prvim koracima u životu!...
- Sve se steklo da na tome putu napredujem i da se što brže i snažnije razvije prirođena sebičnost. Mima me često nosi u susjednu kuću, na drugi boj, gdje bješe radionica njeke moje tetka, krojačice... Bila je to udovica, bez djece, imućna, sredovječna, još lijepa. Imala je njekoliko švalja, mladih i lijepih, sem jedne, koja je bila stara, grbava, dugačkih i pjegavih obraza, kose crvenkaste i prosijede. Zvala se Mara. Upravo nije bila švalja, jer je samo "jemčila" porube, inače je posluživala i trčkarala po gradu. Rijetko su je zvali imenom, nego: "Goba". Tu, u tetkinoj radionici, bio sam mažen, kljukan slatkišima, premještan sa krila na krilo, - a već sam osjećao kako su meka i topla stegna djevojačka, kako su sočne njihove mesnate usne! Razumije se da nikada ne sjedoh na suho koljeno Goba Mare, da se nikada njena tanka blijeda usta ne prilijepiše na moj obraščić! Ta ona bješe za mene kao njeka sinteza svih zala, koje bijah iskusio, - raznih "boca", studeni, mraka, materinih neodziva na moje zahtjeve, itd. Ljutilo me je što me Goba gledala nježno, kaogod mati, Mima, tetka i lijepe djevojke; veselilo me je kad su je cure gađale klupcima, četkama, zgužvanim haljinama, kad su je vodom polivale, da meni radost učine. Dosta je bilo da reknem: "Ute Gobu!" pa da nastane juriš. A najveća mi je radost bila kad bi uhvatile kolo oko nje, pocikujući. Doduše, zadovoljstvo mi nije nikada potpuno bilo, zato što se Goba nije ljutila, što je sve rado podnosila da bih se ja zabavljao!
- Sjećam se da su ti prvi doživljaji koje pamtim bili u ljeto, da sam na sebi imao samo košuljicu, i da Mima iđaše bosa. Kad bismo se uveče vraćali od tetke, trebalo nam je proći kroz mračnu sobu pred radionicom, gde je bilo skladište. Mima bi tu sobu pretrčala, a tako isto i mračne stepenice, smijući se na silu, kao što rade djeca da bi zabašurila strah. Ja bih zagnjurio glavu u njena njedarca i vježbao se u lažnome smijehu. Ona je šaptala: "Bjež'mo! Bjež'mo! Bau! Bau!" a ja sam ponavljao te riječi, strahujući istinski od velikog "Babaua", koji je, po mome mišljenju, bio mnogo veći i silniji nego što bješe Goba, ali ipak nalik na nju, dakle njeki Gobo!...
- Zaspao bih uz pričanje Mimino, koje je bivalo u mome jeziku i vrtjelo se u krugu mojih utisaka. Glavno je bilo: "Mama lijepa, teta lijepa, cuje lijepe, Goba kaka, - u'te Gobu! - ko-lo! - bau, bau!" Mimin jedini posao da mene služi kanda bješe zamoran, jer često bi zaspala kraj mene, a prije mene.
- Novi dan donosio mi je istovjetne potrebe i navike. Kako je mati obremenjena bila drugom djecom i poslovima, kako me u radionici željno očekivahu, a i Mima se onamo najbolje zabavljaše, već i ne izbivasmo odonud. Polazak u radionicu i povratak kroz mračnu sobu navikavahu me na pojimanje njeke jedinke vremena, na slutnju da ono prolazi i da se u njemu prolazi; dugačke i kratke sjenke na zažarenoj ulici davahu građu mašti da radi; tice i mačke po krovovima, sunčevo brodenje po nebu, promjene vremena, psi i konji po ulici, dozrijevanje voća na drvetima, cvijeće što vene, - sve to pomalo donošaše početke shvatanja života u prirodi!... Ponjekad prolazi ulicom povorka ljudi i žena. Naprijed jedan nosi dugačku motku, pri vrhu presamićenu. Za njim ide čovjek u neobičnoj nošnji; za ovim njekolicina pjevajući; za njima, četvorica nose nješto crno, dugačko a uzano; za njima idu ostali. Nikako ne mogoh razumjeti šta je to, ali čitam na licima mojih djevojaka da to mora biti njihov "baubau", jer su sve blijede, namrštene, sa otvorenim ustima, - njeke i sa suznim očima. Čudni su ti odrasli, kad njihov "babau" prolazi na danu, praćen pjevanjem, a oni ne bježe od njega smijući se, kao što radimo ja i Mima, nego dugo gledaju za njim i zadugo ostaju mrzovoljni! Hajde, što Goba plače! To je u redu, - trebalo bi da gadna Goba uvijek plače, ali zašto se ostale ne vesele kad njihova "ba-bau" ljudi nose da ga negdje bace, - jer doista to je, čim ga nose pjevajući! Smiješni su i nedotupavni ti odrasli! Kažu mi da se to zove: "uml'o, um'la". Stvar ne razumijem, riječ tuvim i primjenjujem je grbavici: "Um'la Goba". Tim je umnožen moj rječnik. Ta i inače on je prilično obogaćen riječima, od kojih veći dio ne razumijem!... Tako napredujem u svemu, te već počinjem izvoditi i zaključke. Na primjer, ponjekad me mati ili tetka izbiju. To se zove "kazna". Tetka ponjekad nemilostivo tuče najmanju švalju. I to se zove "kazna". Ali kanda to zlo može doći i od drugoga njekoga, jer gdjekad izjutra vidim gdje dolaze curice isplakane!... Tumače mi da ima njeko ko je jači od svakoga, koji ima vlast da kazni svakoga, i stare ljude i stare žene, a zove se "bog"! A bog njekad kazni zanavijek, na pr. načini njekoga grbavim, kao što je načinio Maru! Tada mi bi jasno da je to tek pravi "babau" i da mu je Mara morala nješto teško skriviti. I tada mi bi jasno koliko ljudi imaju prava mrziti i kinjiti nakažene!... Može biti da su mi i objasnili zašto je bog kaznio Maru, ali se toga ne opominjam, tek ja, po svojoj djetinjoj logici, zaključih ko je i šta je: "Bogo Babau!" Na to, - dobro pamtim, - stadoše me karati i uvjeravati da je bogo dobar, da on i nagrađuje, osobito dobru djecu, o čemu me uvjeriše, na Nikolj dan izjutra, kad se probudih i nađoh kraj sebe par novih cipelica, što mi je bogo poslao, kao nagradu za moje dobro vladanje! Ali, na kraju krajeva, imajući jednako pred očima Gobu Maru, uz to, gledajući često hrome, slijepe, bolesne, iznemogle starce, sakatu djecu, a znajući da je sve to "božja kazna", počeh zamišljati da je bog zaista dobar prema zdravim, čistim, uglađenim, bogatim, ali da je on u isto vrijeme Babau svih onih ostalih!
- Kao što vidite, u suštini, imao sam već pojam buržoaskog boga, koji će se pojam docnije nješto malo uljepšati i postati rukovodno načelo u životu...
- Nastade zima. Sudih po tome, što su mi bogine cipelice bile tople, što i Mima iđaše obuvena, što se dobro umotavasmo i ogrtasmo idući u radionicu, što, svečera, u onom tetkinom velikom skladalištu, bješe i mračno i studeno! Ali, povrh svega toga, i što je najpretežnije od svega toga, pamjetujem da sam tada prvi put čuo i uvio tajanstvenu riječ: "Božić"! Uglavnom, shvatio sam i značenje njeno, ukoliko je u odnosu sa dječjim požudama; razumjeo sam da je Božić - veče, kad će biti u radionici mnogo toplo, mnogo svijetlo, mnogo slatkiša i igračaka! Tada gotovo poturih svih ostalih dvadeset, trideset riječi, koje sam znao i koje sastavljah, kako tako, a neprestano ponavljah: - "Božić! Lijepo! Bon-bone! Zuzu! zin!" - Mima) se truđaše da mi proširi i dopuni shvatanje nove riječi, ali i ostali je u tome pomogoše, te, otud, odovud, smjesti mi se u glavi otprilike ovo: "U radionici, pod zlatnim drvetom, naći će se beba, bijela i rumena, u svilenoj košuljici, sa zlatnom krunom na glavi. To će biti "bogin sin", a ime mu je "Božić"! Beba neće plakati, nego će spavati. Ti je moraš poljubiti, pa ćeš moći uzeti sve one lijepe stvari, što budu oko nje! Njena mama i njena Mima neće biti kod nje!"...
- Dabogme, da sam već unaprijed zavolio tu naivnu bebu, koja se tako lako da opljačkati za poljubac! Doista, najviše sam je zavolio baš zbog tolike naivnosti i zbog osnovana nadanja da ću joj moći i u budućnosti podvaljivati, da ću je moći pumpati. I u tome nadanju utvrdiše me, - otprilike, poučiše me: - "Samo se ti klanjaj Božiću i ljubi ga, pa će ti uvijek sve želje ispuniti!" - Nije li to, u suštini, opći pojam o Hristu?
- Ele, dođe i to toliko željeno i očekivano veče! I ne samo što sve bi kako mi je obećavano, nego, zacijelo, nadmaši moje očekivanje! Moje prvo Badnje veče, koje pamtim, tako mi je živo u sjećanju da bih vam sad mogao opisati sve potankosti! Ali se, poslije velike radosti, dogodi nješto neslućeno, za mene užasno.
- Goba Mare {valjda razdragana u onolikom slavlju), prosto kao iz zasjede, ugrabi i usudi se poljubiti me!
- Zamislite samo! Goba Mare cmoknu me u obraz, - onako silno, kao što su smjele Mima, mama i lijepe curice!!...
- Već zamišljate moj vrisak i indignaciju maminu, tetinu, Miminu i svih mojih dvorskih gospođa! Ali toga puta, ne venta radi, nego najozbiljnije, puče šamar po gadnom, pjegavom licu Marinu, i ne venta radi, nego od istine, nesrećnica briznu u plač i pobježe iz radionice, praćena pljuskom grdnja!
- Smirih se kad me uvjeriše da je "um'la", da je odnio onaj veliki Babau.
- To vam je moje sjećanje na prvi Božić, - završi Bankar.
- I to je božićna priča! - reče gospođa, ali ne razumjesmo bješe li to pitanje ili čuđenje.
- A nije priča za djecu, - doda drugi njeki.
- A ima očevidno naravoučenije, - veli treći.
Bankar slegnu ramenima i reče:
- Namještena nije ni najmanje. Dajem vam časnu riječ da je sve istinito!
- Dragi moj, - završih ja, - tu ću božićnu priču zapisati. Ti ne znaš od kakve si me brige oslobodio... Možda su ponajbolje one koje pisci "hvataju".
On opet slegnu ramenima i završi:
- Možeš, ali dodaj: "priča čovjeka koji ne piše priče".