Visoki Stevan i car Bajazit

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Knjigu piše care Bajazite,
Iz Jedrene grada bijeloga,
Pak je šalje dolu Kruševome,
A na ruke carici Milici,
U knjizi je care pozdravio:
„O gospoje, carice Milice
Pođi meni za vijernu ljubu,
Šta ću drugu učit carovati,
kad je tebe Lazar naučio,
Sve ti znadeš što caru trebuje;
Ako nećeš Milice na lj'epo,
Ja ću silnu vojsku sakupiti,
Krušev-dolu tvome silaziti,
Na silu te odvest u Jedrenu
Pa ćeš biti moja carevica.“
Kad Milici takva knjiga siđe,
Knjigu uči a suze proljeva,
I ovako Milka progovara.
„Knez-Lazare, srpski gospodare
I moj babo, Jug-Bogdane stari
Ljuta rano devet braće milo,
Devet braće devet Jugovića,
Najuzdanij' naših sokolova
Zet Miloše, srpska vojevodo,
Desno krilo srpskog car Lazara
Sad da vam je očim' pogledati,
Kako mene turski car poziva,
Da mu budem vijernica ljuba,
U njegovu dvoru carevica!
Knez Lazare dragi gospodare,
ja da tebe mlada zaboravim,
Carstvo tvoje i gospodstvo tvoje!
O, Miloše, zete moj milosni,
Da je Bog da', da si u životu,
Pričuv'o bi mene u Kruševu,
Ti bi turskog cara oženio,
Ti bi srpskog cara osvetio,
Srpsko carstvo opet podignuo!
Neka znadeš care Bajazite,
Da se mlada poturčiti neću,
Ni na silu ni na dobru volju,
Nit' za blago cara čestitoga.
Bog da prosti gospodara moga,
I ostale srpske vitezove,
Koji 'no su slavno izginuli,
U Kosovu boju ljutome
Za krst časni i vjeru hrišćansku
I za ljubav svoje mile braće,
Krv prolili i ne zažalili;
Ja ostala jadna udovica,
I jošt sa mnom mnogo sirotica
Od srpskijeh hrabrih vitezova,
Silan Turčin u Jedrenu gradu,
Pobjesnio, da ga Bog ubije!
Tužnoj meni sjerotovat ne da,
Već mi grdne rane pozleđuje.“
To govori a suze proljeva,
Gospodara i opet spominje:
„Gospodaru, srpski car-Lazare
Ti si našeg sina ostavio,
Milog sina visokog Stevana,
Koji 'no se kadar podignuti
I pokupit srpske vitezove,
Bajazita cara oženiti,
Kao što je Miloš oženio
Car-Murata na bojnom Kosovu,
Grdne moje rane zamiriti,
I ostale Srbe pokajati,
Što padoše na polju Kosovu;
Gospodaru, tebe osvetiti,
Srpsko carstvo opet podignuti,
I sjerotu mene obradovat
I ostale naše kukavice,
Kukavice srpske udovice.“
A kada se gospa isplakala,
Tužno srce dobro ižalila.
Ona uze divit i hartije,
Sitnu knjigu na koljenu piše,
Pa je šalje do Jedrena grada,
A na ruke caru Bajazitu,
U knjizi ga gospa pozdravila:
„Bajazite, dragi gospodare,
Želim tužna biti carevica,
U tvom dvoru mlada gospojica,
Ko štono sam i o'prije bila,
U bijelom dvoru Lazarevu,
Al' me čekaj za godinu dana,
Jer u Srba tak'i adet jeste,
Kad gospodar umre jal' pogine,
Da mu dadem godinicu dana,
Gospodaru srpskom car Lazaru
I ostalim junacima srpskim
Što u boju ljutom pogiboše
Na Kosovu polju širokome, -
Pak ću tebi biti carevica.“
Kad je gospa knjigu načinila,
Opremi je do Jedrena grada,
A na ruke caru Bajazitu,
Viđe care što mu knjiga kaže,
Pa po onoj drugu nakitio
I u knjizi Milku pozdravio:
„Gospo moja, carice Milice,
Čekaću te i dvije godine,
Dok mi adet taj srpski opremiš,
Gospodara svojega okaješ,
I ostale vaše vitezove.“
Tadaj care knjigu opremio
U Srbiju Krušev-dolu slavnom,
A na ruke carici Milici.
Kad je gospa knjigu proučila,
Tužno srce svoje obradova,
Od dragosti sitnu knjigu piše,
Pa je šalje u zemlju Rusiju,
Svome sinu visokom Stevanu:
„Sine mio, visoki Stevane -
Majci ti je loša sreća bila,
Turci su ti carstvo pritisnuli,
Oca tvoga, gospodara moga,
Na Kosovu ravnom pogubili,
Na Kosovu ne zelenilo se!
I tvog đeda Jug-Bogdana starog,
I našijeh devet sokolova,
Divne braće devet Jugovića,
I vojvodu Obilić Miloša
I njegova oba pobratima,
Pobratima Kosančić Ivana
I do njega Toplicu Milana,
I sva naša silovita vojska
Na Kosovu bojnom izginula -
Sam izdade Vuče Brankoviću
S dvan'est hiljad' ljutog oklopnika,
Te pomože našem dušmaninu,
Da zakopa na polju Kosovu
Gospodara i svu našu slavu!
Vuk nevjera majka ga željela,
Koljeno mu pusto ostanulo,
Opusti nam zemlje i gradove,
Naše blago Turci razniješe,
Ja ostadoh, sine, sjerotica
I još sa mnom mnogo kukavica;
Silan Turčin care Bajazite,
U Jedreni gradu bijelome,
Sad mi, Turčin sjerotovat ne da,
Već mi ljute rane povređuje,
Hoće care da mu budem ljuba,
Dušmaninu i krvniku našem,
Koji me je u crno zavio.
Tužna, Stevo, tužim u Kruševu,
Dođi, sine, te obraduj majku!
Ti pozdravi kralja Aleksiju,
Nek ti dade vojsku silovitu,
Pa ti hajde dolu Kruševome,
Da pregledaš pustu babovinu,
Babovinu svoju carevinu,
Te spomeni mila babu svoga,
I ostale srpske vitezove.“
Knjigu posla u zemlju Rusiju,
Onu posla, drugu sitnu piše,
Pa je posla Ungarskoj kraljici:
„O kraljice, moja drugariš.,
Meni ti je loša sreća bila
U Kosovu polju širokome,
Turci srpsko carstvo zadobili,
Gospodara moga pogubili
I ostale srpske vitezove;
Već ti meni u pomoći budi,
Pošalji mi vojske na Kosovo,
Ne bi l' Bog do sreća donijela,
Da bi srpsko carstvo povratila,
Gospodara svoga okajala,
Dušmana se kletog oprostila,
Koji nam je svima dodijao.“
Kad je gospa knjigu opravila,
Malo svoje srce razabrala.
Po državam' knjige dostignule;
Knjiga siđe u zemlju Rusiju,
U Rusiju Aleksiji kralju,
U lijepa doba dolazila.
Rano jutrom u svetu neđelju,
Kralj otišo u bijelu crkvu,
I ostala sva gospoda s njime,
Osta Stevan u kraljevu dvoru,
Da mu čuva zlaćenu stolicu.
Kad Stevanu knjiga dopanula
I kad viđe što mu knjiga kaže,
Od očiju suze oborio,
Pa od zemlje na noge skočio,
Svu odjeću na se prevrnuo.
Te se dobro Stevan porušio,
Pa sam hoda, suze prolijeva.
Dok se kralje iz crkve vratio,
I Stevana očim' pogledao,
Ovako je njemu besjedio:
„A što si se, sine, porušio?
Misliš li se oženiti, sine?
Il' si svoga babe poželio?
A nijesi knjigu naučio,
Ni pameti prave postignuo.
Ako si ti babe poželio,
Očima ga nikad ne vidio
Ako li si majku poželio,
Ti je sine očima vidio!
Ako si se ženit namislio,
To ti, sine, suđeno ne bilo,
Dokle knjigu ne bi izučio.“
Pred kraljem se Stevo preklonio,
U desnu ga ruku poljubio,
Pa mu dade knjigu jadovitu,
Viđe kralje što mu knjiga kaže,
Od očiju suze oborio,
Desnom rukom Stevu prigrlio,
Ovako mu tiho govorio:
„Ej, Stevane, sirotice moja,
Ti si svoga babu izgubio,
Carstvo srpsko i gospodstvo tvoje:
Već ču li me, moj sine Stevane,
Ti se nemoj više porušiti,
Veće tvoje srce razveseli;
Nemoj tužnu majku ucviliti,
Veće, sine, ob'eseli majku,
A daću ti vojsku silovitu,
Pa ti hajde u polje Kosovo,
Neće li te sreća poslužiti,
Te osveti mila babu svoga
I podigni opet srpsko carstvo.“
Na to njemu Stevan zahvalio;
Al' besjede redom đenerali:
„Čuješ, kralje, naša kruno sv'jetla,
Aleksije od zemlje Rusije!
U Bakoču visokoj planini,
Tu imade zeleno jezero,
U jezeru nesita aždaja,
Koja ždere konje i junake,
Tuda nije lako prolaziti,
Ni bez jada provoditi vojsku;
Već ako je soja junačkoga,
Sin Lazarev Carević Stevane,
Neka ode u Bakoč planinu,
I pogubi prokletu aždaju,
pa mu podaj vojsku silovitu,
Nek je vodi u polje Kosovo,“
Onda veli kralje Aleksija:
„O, moj sine visoki Stevane,
Biraj sablju koju tebi drago,
Uzmi konja moga najboljega,
Pa ti pođi u Bakoč planinu,
Ne bi li ti dobra sreća bila,
Da pogubiš nesitu aždaju
I doneseš od aždaje glavu.“
Ode Stevan sablje izbirati,
Tri-četiri sablje prelomio,
Pa je svoju sablju odabrao,
Koju mu je babo nabavio,
Od milosti ko sinu svojemu,
Dobra mu se sablja dogodila,
Pripasa je sebi oko pasa,
Pokraj sablje ubojito koplje,
Pa eto ga konj'ma u podrume,
Pregledao konje do jednoga,
Odabrao svojega dorata,
Pa posjede konja vilovita,
Ode pravo u Bakoč planinu.
Tu ga dobra sreća poslužila,
Po Bakoču ogrijalo sunce,
Kraj jezera izišla aždaja,
Na travu je glavu naslonila
I zaspala prema žarku suncu,
Kad je viđe Carević Stevane,
Slobodnim je srcem priskočio
I aždaju sabljom udario,
Glava vrci u jelove grane
A trup joj se u jezero svali,
Živu glavu dočekao Stevo,
Na bojno je koplje nataknuo,
Pa posjede dobra konja svoga
Više sebi izdignuo glavu,
Kolika je od aždaje glava,
Prekrilila konja i junaka,
Ode Stevan dvoru kraljevome,
Ugleda ga kralju Aleksije,
Pa pred njega sluge opravio,
Pod njim sluge konja prihvatiše,
Pa Stevana za ruku uzeše
Na visoku kulu odvedoše,
Dobro ga je kralje dočekao,
Kraj sebe mu mjesto načinio,
Pa mu onda tiho besjedio;
„Mio sine, Carević Stevane,
Dostojan si kraljeve ljubavi
I mojega viteškog vojinstva:
Poznajem te za cara srpskoga!
Naj ti, sine, moju silnu vojsku,
Hajde brže te spomeni babu,
I umrle vaše vitezove,
Ti podigni opet srpsko carstvo!
Pak ti caruj, kad ti je suđeno;
Ali pazi, moj sine Stevane,
Ne ostavi, blizu dušmanina
Časnog krsta i vjere hrišćanske,
Prećeraj ga Šami i Medini,
Kako s' natrag nigda vratit neće,
Da cvijelja vaše mile majke
I da pali zemlje i gradove,
Kao što se Turčin naučio.“
Tadaj Stevan na noge skočio,
Pred kraljem se smjerno preklonio
I šćaše mu da poljubi ruku,
Kralj mu ruke ljubiti ne dade,
Već ga desnom rukom zagrlio,
Pak mu onda tiho besjedio:
„Sine mio, visoki Stevane,
Drug si meni, ruke mi ne ljubi
Već ti uzmi moju silnu vojsku,
Vodi vojsku, sjete moje primi!“
Zahvaljuje Stevan na milosti,
Pozdravi se s kraljem Aleksijom,
Uze vojsku, ode na Kosovo.
Kada Stevan u Kosovo dođe,
Ali došla Ungarska kraljica;
Vijaju se po polju barjaci!
Ko u jesen po nebu oblaci,
Bijele se mnogi čadorovi
Ko po nebu 'tice labudovi;
Kraljica je sjela pod čadora!
A pokraj nje gospođa Milica.
Kada mati sina opazila,
Sretala ga u polju Kosovu,
Obadvije raširila ruke,
Ljubi sina među oči crne,
Oko vrata sklopila mu ruke,
Ljuto cvili i suze proliva
I spominje Lazu gospodara;
„Car Lazare, mio gospodare,
Da t' je ustat i očima viđet
Tvoga sina miloga Stevana,
Koji dođe na bojno Kosovo,
I dovede srpske vitezove
I ostalu braću pomoćnike,
Koji će te sada okajati,
I junačke glave osvetiti,
Naše carstvo opet podignuti.
Da ne gine slava Nemanića.“
A kada se Milka isplakala,
I sve jade sinu istužila,
Sa vrata mu ruke odavila,
Pa sjedoše pod svilen čadora,
Kad se Stevan malo odmorio,
Onda sitnu knjigu napisao,
Pa je spremi do Jedrene grada,
Na koljeno caru Bajazitu:
„Vidi, care, što ti knjiga kaže!
Ti si moga babu pogubio:
Car-Lazara na polju Kosovu,
Otačastvo i carstvo oteo,
Da na silu Srbadijom vladaš;
Ostala mi mati sjerotica,
Ti joj care sjerotovat' ne daš,
Silom hoćeš da ti bude ljuba;
Ja sam evo došo na Kosovo,
Da mi carstvo i gospodstvo vratiš,
Ako l' dati nećeš na lijepo
Carevine moje babovine,
Vojsku kupi hajde na Kosovo,
Na mejdanu da je pod'jelimo.“
Kada knjiga do Jedrene dođe,
Viđe care što mu knjiga kaže,
Pa sakupi silovitu vojsku
Po Jedreni i oko Jedrene.
Po bijelom Šamu i Medini,
Ode s vojskom u polje Kosovo,
Tu bijaše za neđelju dana.
Kad se Turci dobro odmorili,
Tadaj dobre konje poklopili,
Prihvatili koplja i strijele,
Pa na Srbe Turci udarili,
A Srbi se boju i nadali,
Vazda bili spremni i gotovi,
Te na sablje Turke dočekali,
Britke sablje i na koplja bojna
I na svoje zlatne šestoperce,
Boj su bili dva bijela dana;
Kada treće jutro osvanulo
Udariše, braćo, srpske svirke,
Pješaci se natrag izmakoše,
Konjanici srpski udariše,
Na konjima svi pod mizdracima,
Niz Kosovo Turke poćeraše,
Oćeraše do Jedrene grada;
Pa se Srbi natrag povratiše,
Povratiše Krušev-dolu slavnom,
S gospodarom zdravo i veselo,
Stevan sjede na stolicu zlatnu,
Na kojoj mu i babo sjeđaše,
Sve vojvode njemu dolaziše,
Pred njime se smjerno pokloniše,
Pa ga srpskim carem pozivaju:
„Care srpski, visoki Stevane
Da Bog dade da nam srećno bude
Carovanje tvoje u Srbiji.“
Pa veselje onda učinili,
Što su ljutog zmaja savladali!
Osvetili srpskog car-Lazara
I ostale srpske vitezove;
Sve veselo u carskome dvoru
Ponajbolje carica Milica,
Sve gospoje zove na veselje,
U veselju žalost zaboravlja,
Ali ni to za dugo ne bilo,
Pridvori se Brankoviću Vuče
Kod Stevana uz desno koljeno
Kud god pođe visoki Stevane,
Spored s njime Brankoviću Vuče,
A to gleda sluga Milutine,
Vjerna sluga gospoje Milice.
Često care s Turcim' vojevaše.
Radi Vuče izdati Stevana,
Kao što je i Lazu izdao,
Sve to gleda sluga Milutine,
Pa je parče knjige napisao.
(Vr'jeme nije s carem govoriti
Veće knjiga neka mu govori)
U knjizi je 'vako govorio:
„Care srpski visoki Stevane
Zar si i ti Vuka zapazio,
Ko štono je i care Lazare,
Pa je njega izda' na Kosovu,
Vjera moja i tebe će, Stevo!
Dušmanima u ruke predati,
Ako ga se ne budeš čuvao;
Vuk je izda' s dvanest hiljad' vojske
Oklopnika i brzih konjika,
Što su krila babe tvoga bila“
Knjigu dade visokom Stevanu.
Viđe Stevan što mu knjiga kaže,
Pa je dobro slugu darovao,
Što je njemu pravo kazivao,
Te doziva Brankovića Vuka:
„Hodi, zete, da te nešto pitam!
Kaži pravo, tako bio zdravo:
Kad domaćin dobro vašku hrani,
A ujede mučki domaćina,
Šta bi njojzi trebalo učinit?“
Tadaj Vuče tiho odgovara:
„Ništa drugo, topuzom u glavu!“
A kad Stevan riječ saslušao,
Šestoperca zlatna prihvatio,
Vuka njime u čelo lupio,
Pa na sluge ršum učinio,
Baciše ga u tiho Dunavo,
Da mu kosti u zemljici nije.
Al' je zatim malo postajalo,
Stevanu je knjiga dolazila
Od turskoga cara Bajazita,
Poziva ga opet na Kosovo,
Da mu dođe na mejdan junački.
Tad je Stevan vojsku podignuo,
Siđe s vojskom na polje Kosovo,
Na Kosovo tabor učinio;
Turski care prije izlazio,
Sa vojskom je Stevan počinuo,
U Kosovu tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Vitezovi srpski podranili,
I s Turcima čarku zametnuli,
Dokle Stevan s vojskom udario,
Pak se biše od jutra do podne,
Pješaci se onda izmakoše,
Konjanici ljuti udariše,
Pak se biše tri debela sata,
Dokle Srbi Turke potiskoše,
Bježe Turci niz polje Kosovo,
Stevan viče srpske vitezove:
„Srbi braćo, od boja junaci
Sijecite srpske krvopije!
Gonite ih Šami i Medini,
Da se k nama više ne povrate.“
Pa odande Turke potisnuše,
Sve ih gone, nigda ne prestaju,
Doćeraše moru debelome,
Prećeraše Šami i Medini.
Tadaj Stevan na obalu dođe,
Turski topuz u more bacio,
I ovako tiho govorio:
„Kada topuz iz mora izaš'o,
Onda Turčin preko mora preš'o
I Kruševca moga osvojio,
Opet srpsko carstvo zadobio.“
Pa se s vojskom u Kruševo vrati.
Kada bio na gradsku kapiju,
Kad mu topuz visi o kapiji,
Pogleda ga i topuz poznade,
Onda Stevan vojsku zastavio,
Pa ovako vojsci govorio:
„Hrabri Srbi, moji vitezovi
Mi moremo i konji nam mogu,
Al' zaludu kad nam Bog ne dade,
Ovo carstvo više za nas nije,
Naši stari vrlo plahi bili,
Kod miloga Boga zgriješili,
Bog nam dao tursku krvopiju,
Ne bi l' smo se opet povratili
I milome Bogu ugodili,
Jeda bi nam gr'jexe oprostio,
Pak nam srpsko carstvo poklonio“