Vidov dan

Izvor: Викизворник
Aleksa Šantić

1389. - 1919.

Osana tebi, ti naše Golgote dane,
Gde grotlo sinje proguta carstva brod!
I gde u krvi, k'o sunce za gorske grane,
Utonu viteški rod!

S kruševca grada više se vijao nije
Svileni krstaš - Srbija beše grob,
Tamnica pusta, gde memla davi i bije,
I bledi izdiše rob.

Ali ti posta naše svešteno Vrelo,
Gde krepke vere zašumlje sveti poj,
I vodu tvoju, k'o snagu za novo Delo,
U krčag levasmo svoj.

Osana tebi! Sve muke i smrti čaše,
Klešta, testere, nisu satrle nas,
Jer večno, svuda gde behu staze naše,
Tvoj višnji zvonjaše glas.

On beše tvrdo kormilo naših lađa,
Vodilja zvezda našega raja ključ,
I sveta pesma: s Golgote samo se rađa
Vaskrsne zore luč.

I on se rodi! Rodi se svima nama,
I u noć sužnjih zaseče plameni rez!
I eno, s krunom, u blesku dragog kama,
Ustaje svetli Knez...

Sve trepti, seva... I svuda, Kosovo gde je,
Gle, davni borci, k'o gustih brestova lug,
U odeždama niču a svrh njih greje
Sve lepše nimbusa krug.

Svi oni hrle, i pogled očiju svoji',
K'o dete ocu, upire mlad i star
Tamo, gde s krstom u ruci na visu stoji
Pod oreolom Car.

Osana, care i mučeniče, osana!
Pesama naše radosti vraća se vek!
Više nam oči ne muti duboka rana,
Ni grubih okova zvek.

Mi s tvoga Visa, uz heruvimske zvuke,
Primamo brastva pričest i slave plod!
Na kolenima, spram tebe dižući ruke,
Sav divni kliče rod.

Plamenom vere, smelošću, patnjama trajnim,
Iskupili smo staroga cara svog!
Cara heroja u odeždama sjajnim
Iz raja šalje nam Bog.

Osana, oče! O tvoje hramove bele
Skrh'o je krila s Bosfora krvavi zmaj.
Gle, ouni zvezda, sada sa Šare cele
Hrastovi prosiplju sjaj.

S harfom na steni, u blesku njihovih kruna,
Kosovka lepa čudesni slaže poj -
Peva i slavi, uz tople zvuke struna,
Tebe i vaskrs tvoj.

Osana, večni! Carstvuj i gospodari,
Nek' večno naših pobeda hori se glas!
I neka svuda jedinstva sveti oltari
S bregova greju nas!