Bunjevci i Madžari (Svršetak)

Crkvena historija bačkih Bunjevaca obiluje interesantnim događajima i lijepim momentima, koji u prosuđivanju nacionalnog razvijanja u Bunjevaca ispunjavaju njegov veći i pretežniji dio. Bunjevačko je svećenstvo najviše pridonijelo njihovu današnjem kulturnom stanju, ono je požrtvovno radilo oko osvještenja svojega naroda i ako samo na strogo religioznoj podlozi. Borba za narodni jezik u crkvi, koju su Bunjevci morali da vode s madžarskim klerom, bila je uvijek pod vodstvom samih njihovih svećenika. Karakteristično je, da su Bunjevci pokazivali jači otpor proti madžarizaciji njihova narodnog jezika u crkvi — šta više u tome su i pobijedili! – negoli u školi. Sve do polovice osamnaestoga stoljeća sačuvali su Bunjevci svoj jezik u crkvi u svoj njegovoj čistoći. To treba svesti na onu veliku religioznost, koja je u Bunjevaca duboko usađena i koju su već sa sobom donijeli, kad su se pod vodstvom fratra Anđela Šarčevića i sedamnaest njegovih drugova doselili u Bačku. Ali moramo da navedemo još jedan važan momenat, koji je mnogo pridonio, da su Bunjevci mogli da očuvaju svoj jezik u crkvi, a taj je, što su uvijek imali za svećenike samo svoje ljude, koji su izašli iz njihove sredine i koji su bili odgojeni u njihovu jeziku. A ako su im došli strani svećenici, onda su ti bili prinuždeni, da nauče njihov jezik. To nam svjedoči ova historijska istina: kad su se franjevci opet vratili u Bosnu, njihov ih vođa Anđel Šarčević nije napustio sve dotle, dok nijesu oni segedinski svećenici, koji su bili određeni da među Bunjevcima vrše službu božju, naučili njihov jezik.

Bunjevci su kao katolici došli u Bačku, u kojoj je u ono vrijeme već bilo nekoliko katoličkih samostana, kao u Baji, Somboru, Kaloči itd. Iz tih su samostana dobijali Bunjevci svoje svećenike, a i oni su slali svoju djecu na teološki studij u kaločko sjemenište, koje ih je rado primalo, dok im danas nije više ni najmanje tako naklonjeno kao prije. A i Strossmayer je imao u svojem sjemeništu dosta bunjevačkih i šokačkih pitomaca. Prvu svoju crkvu imali su Bunjevci u subotičkoj nekadašnjoj graničarskoj tvrdjavi t. zv. Kuli, u kojoj su stanovali bunjevački graničarski kapetani i franjevci. U njoj su smjestili franjevci jednu kapelicu, u kojoj su vršili službu božju. God. 1718. dobiše franjevci od dvorske komore cijelu Kulu na raspolaganje i oni su se graničarski kapetani morali iz nje iseliti. God. 1773. započeta je gradnja najljepše crkve u Subotici, crkve sv. Terezije, koja je bila dovršena tek 1798. U vrijeme gradnje ove crkve pada i prijelaz crkvene vlasti i uprave iz ruku franjevačkih u svjetovno-svećeničke ruke, ali već i borba s madžarskim svećenicima za narodni jezik u crkvi. U čemu je pak bila ta borba za narodni jezik u crkvi? U tome, na kojem će se jeziku govoriti propovijed u bunjevačkim crkvama: na bunjevačkom ili na madžarskom. Ne znamo točno, kad se je prvi put držala propovijed na madžarskom jeziku. Ivan i će veli o tome ovo: »Pošto je stanovništvo subotičko od iskoni bilo bunjevačko i srpsko, to se u subotičkim crkvama do 1731. godine pridikovalo samo našim jezikom. Antunović tvrdi pak, da je prva madžarska pridika bila tek 1754. g. Iványi pominje, da su u to vreme madžarski svećenici naglo potiskivali bunjevački jezik u crkvi i da je u sled toga bilo ne sloge u subotičkom katoličkom kliru. Madžarski svećenici odvraćali su, naime, svoje verne da ne prilažu u zajedničku crkvenu kasu, jer je to – Racka kasa«. Te stvari došle su do znanja i sv. stolici u Rimu, koja je dala za pravo Bunjevcima, ubrojala Suboticu u slavensku provinciju i predstojnika franjevačkog reda uputila, da nabavi za Suboticu što više slavenskih svećenika, koji će Bunjevcima materinjim jezikom tumačiti sveto pismo ... U Somboru je tek 1763. g. zavedena madžarska pridika«. Na temelju čega zaključuje Ivanić, da se je »u subotičkim crkvama do 1731. g. pridikovalo samo našim jezikom«, ne možemo da razaberemo iz čitave njegove rasprave. Tim više možemo zato da povjerujemo kanoniku Antunoviću, jer njegov navod potkrepljuje i prof. Iványi.^[1] A i odluka rimske stolice potvrdjuje Antunovićev datum, kad je na istiskivanje bunjevačkog jezika iz crkve odgovorila naloživši franjevačkom predstojniku, da »nabavi za Suboticu što više slavenskih svećenika, koji će Bunjevcima maternjim jezikom tumačiti sv.pismo«. Iz toga je svega jedno vidljivo, naime, da su se Madžari dosta rano počeli da bave madžarizacijom Bunjevaca.

Oduvijek su se propovijedi držale prema jednom stanovitom ključu, koji je odredjivao, u kojem se razmjeru imaju da drže i na kojem jeziku. U mjestima n. pr., gdje su Bunjevci u većini, bilo je odredjeno, da Bunjevci imaju i veći udio na crkvenim propovijedima.

Ako su u jednom mjestu dvije trećine Bunjevci, a jedna trećina Madžari, onda bi dvije nedjeljne propovijedi bile na bunjevačkom jeziku, a jedna na madžarskom. Ili obratno. A ako bi u jednom mjestu bio isti broj Bunjevaca, Madžara i Nijemaca, onda bi svaka narodnost imala od triju nedjeljnih propovijedi samo jednu. Ali madžarska je crkvena vlast to sve više i više počela da zabacuje i jednostavno je prema svojoj volji određivala, u kojem se razmjeru imaju u pojedinim parohijama da vrše propovijedi. Madžariziranje Bunjevaca pomoću vjere dolazi do svojeg najjačeg izražaja u ova zadnja tri decenija. Dosada su se subotički Bunjevci snažno oduprli toj madžarizaciji, ali Bunjevci po selima i salašima podliježu sve više toj madžarizatomoj propagandi, jer je u tu svrhu crkvena vlast namjestila po selima i salašima madžarske svećenike ili pomadžarene Bunjevce, Šokce i Nijemce. U Subotici je 1897. i 1898. god. došlo do jakog konflikta između Bunjevaca i jednog madžarskog svećenika, koji je nastojao, nesamo da istisne bunjevačku propovijed iz crkve, nego je i čisto bunjevačku crkvu u t. zv. Kerskom kraju u Subotici ukrasio kojekakvim madžarskim natpisima, što je među subotičkim Bunjevcima izazvalo veliko ogorčenje. Oni su se snažno branili protiv toga postupka i načina pomadžarivanja i istiskivanja njihova jezika iz crkve, koje putem javnih skupština i izjava, a koje opet putem svoje štampe. I madžarskoj crkvenoj vlasti nije drugo bilo preostalo da Bunjevcima popusti, pa je tadašnji kaločki biskup Csaszka (čit. Časka) odredio, »da u toj crkvi ostane po starom i da se ne dira u bunjevački jezik i najsvetije osećaje Bunjevaca.« (Ivanić).

A i iz historije naših Šokaca možemo da navedemo jedan lijep primjer borbe za narodni jezik u crkvi. To je događaj u Santovu god. 1899. Isto onako kao u Subotici i ovdje je jedan madžarski svećenik počeo da istiskuje narodni jezik iz crkve. Šokci su se energično protivili tom nasilnom krnjenju njihova starog prava, potužili su se i biskupu u Kaloči i protestirahu javno, ali je sve ostalo bez uspjeha. I kad su santovački Šokci vidjeli, da im crkvena vlast ne će da udovolji, zaključiše svoju borbu tim, da su prešli na pravoslavnu vjeru.

Kako vidimo, madžarsko svećenstvo igra veliku ulogu u odnarođivanju našeg naroda u Ugarskoj. Isto tako postupa madžarska crkvena vlast i kod Slovaka i Nijemaca. To je najgadniji način anacionalizacije, što samo kulturan čovjek može da zamisli, i koji ružnu sliku baca na crkvu i njezine službenike. Putem »očenaša« ulijevaju oni u nevinu narodnu dušu mržnju proti svojem vlastitom narodu, »očenaš« iskorišćuju za političke ciljeve. Nijesam se ni najmanje čudio slučaju, gdje je neki svećenik na jednom bunjevačkom salašu kraj Subotice samo zato naučio bunjevački, da bolje može da madžarizira. Pomoću religije uspjelo je Madžarima, da su mnogu našu narodnu jedinicu odnarodili. Klerikalno-madžarizatorni list »Naše Novine« uređuju sve sami takovi svećenici, koji svoj madžarizatorni rad nadopunjuju još i tim svojim listom. Na sreću, »Naše Novine« ne nalaze nikakav odziv i interesovanje među Bunjevcima.

Drugo sredstvo, kojim se Madžari služe u odnarođivanju nemadžarskih narodnosti — i koje se s dobrim uspjehom vrši – jest njihovo činovništvo. I koliko madžarski svećenici pod krinkom vjere madžariziraju, toliko ovi drugi vrše tu službu pod krinkom zakona:

Mnogima će možda biti poznata knjiga engleskoga publiciste Scotus Viatora (Sueton Watson), koji je 1910. god. bio očevidac izbora u Ugarskoj i koji je nato izdao svoja opažanja u knjizi pod naslovom »Ugarski izbori«. U toj je knjizi prikazan postupak madžarskih činovnika prema nemadžarskim narodnostima.

I pored svega toga, ipak je svim nemadžarskim narodnostima, — osim Rusina i ugarskih Hrvata — uspjelo, da su se odrvali madžarizaciji. Srbi, Slovaci, Sasi pa i Rumunji — razvijaju se narodno i kulturno, pored svih šikana, grubosti i nezakonitosti. Oni su brzo uvidjeli, da ih Madžari ne će da potpomažu i da ih ne će nikadani potpomoći u njihovim kulturnim i gospodarstvenim pitanjima, pa se zato nijesu na njih ni obazirali, nego su sami rješavali svoja narodna pitanja. Oni su dakako radi toga sami morali podnositi i sve materijalne žrtve. Oni su slagali kamen po kamen, iz čega je konačno sagrađena jaka narodna kula, koja je i kadra, da odoli svim navalama. I ona lijepa narodna riječ »pritisnuto jače sve to više skače«, obistinila se je najbolje kod nemadžarskih naroda u Ugarskoj. Danas su Sasi, Slovaci i Srbi najbolji ekonomi u Ugarskoj, u tome natkriliše oni i same Madžare u ravnom Alföldu, a razmjerno stoje Sasi i Srbi u duševnoj kulturi na višem stupnju od Madžara!

Jedino si još ugarski Hrvati nijesu sagradili svoju narodnu kulu. Iz ovoga smo razmatranja čuli i razloge, zašto je jošte nijesu sagradili. Mnogo je vremena prošlo uzaman, mnogo je propušteno, ali sve se još dade popraviti. Treba samo prionuti na posao, i uspjeh će se pokazati. Kad već subotički školski odbor nije dopustio, da Bunjevci dobiju svoju školu i kad već konačno i sama vlada nije »uslišala« njihovu molbu, ne razumijem, zar od onog vremena pa do danas, u tom golemom vremenskom razmaku, nijesu mogli Bunjevci osnovati svoju konfesionalnu školu, kako su činile druge nemadžarske narodnosti? To nas se tužno doima, kad znamo, da Sasi i Srbi imaju nesamo mnogo svojih pučkih škola, nego šta više i viših srednjih učilišta. Za vrijeme one borbe za školu u školskom odboru i nakon onoga kobnog rezultata pri glasanju, »Subotičke« su se »Novine« dotakle i toga pitanja, pa je čudnovato, zašto Bunjevci nijesu ostvarili tu ideju. Evo, što vele »Subotičke Novine« »Ko bi još i pre godinu dana smeo reći, da će Bunjevci na stotine sa hiljadu potpisa tražiti svoje pravo?! Mi smo se probudili, mi tražimo svoje, a to je ne mala zasluga i predsednika školskog odbora, koji je s inata doveo stvar dovde. Mi smo hteli u ljubavi da rešimo ovaj spor. Kad ne će lepo, mi se ne ćemo svađati. Ako bi nas ministarstvo odbilo, mi ćemo se deliti. Otvarat ćemo za sebe bunjevačke škole, kao što već čine naša braća Srbi.« »Onda ćemo bar imati svoje škole, u kojima će naša deca lakše učiti. Kad već i čivuti u Subotici imaju svoje škole, imat će i Bunjevci svoje škole. A lako je bogatom narodu!« Nije mi poznato, jesu li Bunjevci ikad o tom pitanju javno raspravljali i jesu li se njime pobliže bavili. Ne vjerujem, da bi materijalno pitanje bilo po srijedi, zašto Bunjevci nijesu za ustuk i školskom odboru i vladi, a za dobrobit svojega naroda osnovali konfesionalnu školu. Bunjevci su bogat i štedljiv narod, pa držim, da bi, kraj onog velikog broja subotičkih Bunjevaca, kao i onog po okolnim bunjevačkim salašima, svaka novčana žrtva za pojedinca bila malena. Ali čini se, kao da je za to pitanje nedostajala nužna inicijativa od bunjevačke inteligencije, koja je zato prva pozvana, da se pozabavi tim pitanjem. Ali ona to nije učinila, ona je to nehajno propustila. Zašto? Možda iz bojazni. da se Madžarima ne zamjeri? To bi bio jedini odgovor.

U članku »O nacionalizovanju Bunjevaca« prikazao sam u nekoliko redaka program, kakav si ja zamišljam, u radu za kulturni i nacionalni preporod naših Bunjevaca. Ono, što su propustili naši stari, nastojmo mi mlađi da popravimo i da nadoknadimo. Spremajmo se za rad, jer će uskoro doći čas, kada ćemo morati da krenemo u narodnu borbu. Osvijestiti i preporoditi ugarske Hrvate kulturno, ekonomijski i socijalno, smatrajmo za svoj najsvetiji nacionalni rad, to neka bude naš ceterum censeo i najpreča dužnost.

Mihovil T. Tomanić,

Vidi još

• Bunjevci i Madžari

Beleške

1. Kanonik Ivan Antunović, najveći bunjevački rodoljub i patriot, napisao je povijesno-znanstveno dijelo pod imenom »Rasprava«, a bavi se bunjevačkim pitanjem. Napisao je i još neka teološka djela. -- Madžarski profesor I. lványi napisao je monografiju grada Subotice.

Izvor

• Mihovil T. Tomanić, Bunjevci i Madžari (Svršetak), Jugoslovenska njiva, br. 14, 1918, str. 238-240.