Boni Dojčil

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

 0001 Podiže se crni Harapine,
 0002 Pade Harap udno Biograda,
 0003 Na Biograd porez udario:
 0004 Svaka kuća po vijedro vina
 0005 I đevojku i pečenu ovcu;
 0006 Ko nemaše lijepe đevojke,
 0007 On mu vjernu ljubu izvođaše,
 0008 Biogradske obljubi đevojke,
 0009 Dok red dođe bonoga Dojčila.
 0010 Nema Dojčil vjerene ljubovce,
 0011 Do Ružicu, svoju milu seku,
 0012 Pa mu sjede sestra više glave,
 0013 Tople su je suze porpanule,
 0014 Na bonoga padaju Dojčila.
 0015 No je bolan junako govorio:
 0016 ”O, dvorovi, ostali mu pusti,
 0017 Brzo li ste, dvrori prokapali,
 0018 Nije mnogo doba ni zamena
 0019 Ka’ sam lega na moju postelju –
 0020 Evo danas pet godinah danah!”
 0021 Tadera mu sestra govorila:
 0022 ”Lezi, brate, glave ne dignuo,
 0023 Pade Harap udno Biograda,
 0024 Na Biograd porez udario:
 0025 Svaka kuća po vijedro vina
 0026 I đevojku i pečenu ovcu;
 0027 Sad red dođe na tebe, Dojčile,
 0028 A ti nemaš ovce ni đevojke!
 0029 A tako mi Boga velikoga,
 0030 Ja mu poći pod šatoru neću,
 0031 Primiću se na narandžu žutu
 0032 I skočiću u Drin-vodu ladnu,
 0033 A poći mu pod šatora neću!”
 0034 No Dojčile sestri govorio:
 0035 ”Skoči, skeo, od zemlje na noge,
 0036 Te izvedi iz kamare vranca,
 0037 Povedi ga nalbatu Jovanu
 0038 Da potkuje moga pusta vranca,
 0039 E ću otist’ Arapu na medan!”
 0040 Skoči mlada i povede vranca,
 0041 Itro zove nalbata Jovana:
 0042 ”Potkuj mene vranca Dojčilova,
 0043 E će oditi Arapu na medan!”
 0044 A Jovan je Ruži govorio:
 0045 ”O, Ružice, lijepa đevojko,
 0046 Ja ti neću potkovati vranca
 0047 Što ti neću obljubiti lice.”
 0048 Stade cika Ružice đevojke
 0049 I povede natrag vranca,
 0050 Pa Dojčilu kaževala bila.
 0051 No je boni Dojčil govorio:
 0052 ”Ispravi me na postelju, seko,
 0053 Te me uvi’ svilenijem pasom,
 0054 Osedla’ mi i bosoga vranca!”
 0055 Skoči mlada te ga poslušala,
 0056 Osedla mu vranca debeloga,
 0057 Pa ga bači vranu na ramena.
 0058 Pođe Dojčil Arapu na medan,
 0059 A kad mu se primaknuo blizu,
 0060 Zove Dojčil Arapa na medan:
 0061 ”No izlazi, crni Arapine,
 0062 Izlaz’, kurvo, da se obidemo!”
 0063 Skoči Arap od zemlje na noge
 0064 I pogleda na konja Dojčila,
 0065 Pa je Arap riječ govorio:
 0066 ”A tako mu Muhameda sveca,
 0067 Proša bih se vraga i đevojke,
 0068 Tek da moje ne griješim ruke!”
 0069 No mu Dojčil riječ progovara:
 0070 ”O, Turčine, nemala te majka,
 0071 Što si se na isaf metnulo?
 0072 Izlaz’, more, da se siječemo!”
 0073 Skoči Arap, konja dovatio,
 0074 Đe se sreli, tu se udarili.
 0075 Dojčil sabljom i desnicom manu
 0076 I Arapa bješe dovatio,
 0077 Okide mu iza šake ruku,
 0078 Drugom manu, posječe mu glavu.
 0079 Pod šator mu blago pokupio,
 0080 Pa ga zami stojnu Biogradu.
 0081 Zove Dojčil nalbata Jovana,
 0082 Brzo Jovan k njemu izlazio,
 0083 Pa Dojčilu riječ govorio:
 0084 ”Je li ti se Ruža požalila
 0085 E sam se ja šnjome pošalio?”
 0086 Pa se sagnu vranu za kopito.
 0087 Manu Dojčil, posječe mu glavu,
 0088 Pa otide na svoje dvorove,
 0089 Itro pade na svoju postelju.
 0090 No ga stara upituje majka:
 0091 ”A, Dojčile, po Bogu dijete,
 0092 Što si, sinko, tako zgriješio
 0093 Te se izmuči mukah žestokijeh?”
 0094 No je bolan junak govorio:
 0095 ”A ču li me, moja stara majko,
 0096 A nagnah se, majko, u planinu,
 0097 Sa mnom bješe trideset hajdukah,
 0098 Uljezosmo u bijelu crkvu,
 0099 Tu nađosmo kovčeg od kamena
 0100 I ojdosmo zelenom planinom.
 0101 Ja se ukradoh, majko, od družine,
 0102 Te potrčah u bijelu crkvu,
 0103 I ja slomih kovčeg od kamena,
 0104 Ja mljah, majko, e j’ u njega blago,
 0105 Al’ u njega dva boži anđela,
 0106 Sveta Petka i sveta Neđelja.
 0107 Tader su me one proklinjale,
 0108 I bolovah pet godinah danah
 0109 I pred smrću učinih junaštvo!”
 0110 Ono reče, duša mu uteče.
 0111 To je bilo kad se je činilo,
 0112 I ja ne znam je li istina bilo.