Božićna priča
| Božićna priča (1905) Pisac: Radoje Domanović |
Jedan mladi humorista uputio je ovo opširno pismo našoj redakciji, pred Božić, obećavajući priču za dodatak u božićnom broju.
Poštovani G. Uredniče,
Još malo, pa ćemo i mi pisci pred Božić i pred Vaskrs morati tražiti od Opštine beogradske jedno mesto na Velikom pijacu, gde ćemo prodavati svoj espap, a to su prilozi za božićni broj.
Zamislite samo kako izgleda pijac, pa još pred ovako blag dan: kasapi, piljari, lončari, seljaci, zemunske piljarice; kviče prasad, kreče kokoši, kauču ćurke, nudi se, viče se, cenka se, samo vri! I, da vidite čuda, sve se proda! Usred tog loma, gde, na primer, kuvarice nude same sebe za službu, jer niti imaju prase, niti luka, niti kupusa, niti pišu priče (možda i za svoju sreću); ele, usred tog loma i gužve uparadili se u jednom ćošku i mi pisci. Tapkamo nogama od zime, trljamo ruke i vičemo na sav glas:
— Hodi, priče dobre!
— ’Ajde pesama za dodatak!
— Taze Pozorišni pregled!
— Kod mene smešne priče, izvol’te samo!
Vi urednici obilazite, merkate robu, pa tek priđete jednom
— Pa pošto ova pričica? — i to izgovorite kisela lica, preturajući nemarno listiće da time unapred ubijete vrednost celoj toj pričici.
— Vrlo je dobra, gospodine, smešna da se publika pokrivi od smeja.
— Dobro, de, pošto? Ne pričaj mi vazdan.
— Izvol’te kod mene! — nudi moj koleta.
— Što mi udaraš na pazar? — ciknem.
— Ne laži čoveka, rđo! Znam ja taj espap, sam bofl! I tako nekad dolazi do gušanja, a urednik se nađe u čudu, pa ode trećem:
— Pošto ta pesmica?
— Koja, molim?
— Ona s kraja, izgleda žalosna.
— Veoma žalosna, da se oderete plačući.
— Hm! Nisam mislio da tako ožalostim čitaoce na ovako blag praziik.
— Pa, ono, znate, i nije toliko, umereno je, izvol’te pročitati.
Urednik uzima, čita i raskrivi se nasred pijace, a humorista dovikuje:
— Izvol’te kod mene, veselo, smešno, kao što treba za blag dan! — a pesnik doda:
— Nosi odatle te tvoje budalaštine, ludače, što rasplaka tako divnog čoveka!
Dolaze i drugi urednici. Obilaze, gledaju, vrte glavom, prođu svuda po književnom odeljku pijaca, pazare, cenkaju se.
Tu je poneko sa ponekom filološkom raspravom, mrk, prenevoljan. Kod njih se slabo ko zadržava. Poneko tek upita:
— Ej, ti tamo, šta imaš tu?
— Padeže bez predloga!
— Thm, idi s milim bogom! — izgovori urednik ljutito i otresa od sebe ruke.
Nego što se šalimo, šalimo, ali sada čitajte ovo ozbiljno. Obećao sam juče da ću vam dati za božićni broj jednu humoresku, ali u isto vreme sam obećao i nekim dosadnim žirantima da ću menicu regulisati.
Ta se dva obećanja tako nesrećno udesila, da i sam ne znam kuda ću i šta ću. Metnite, gospodine uredniče, ruku na srce, pa i sami pomislite kako je u ovoj situaciji teško i mučno za nesrećnog humoristu. Treba da pišem veselu priču, a ljut sam, ogorčen i ožalošćen. Jedan bezobrazan i neučtiv ovdašnji novčani zavod (ime ne pominjem, zlu ne trebalo, iz nekih viših razloga) uvredio me je jednim nečuveno drskim, upravo odvratnim pismom, u kome veli ovako glupačkim i nesolidnim tonom:
„Gospodine,
Vašoj menici, na kojoj ste vi potpisani kao akceptant, protekao je rok 12. ovog meseca.“
Pa ovo još i crno i belo, ali ono dalje još gore, ono je prevršilo svaku meru bezobrazluka. Te rđe iz tog zavoda još vele, ni manje ni više:
Da „menicu regulišete u roku za tri dana od danas“, i još, ne znam, pominju i nekakve, tamo njine „zle posledice“. Pravi skandal!
Eto, vidite, kad vas tako iznenadno, prosto kao grom iz vedra neba, snađe neka napast na pravdi boga, kad vas zli i bezdušni ljudi tako tronu i ožaloste, kud je onda čoveku do šaljive priče! Počnem priču, ali ne ide, ništa mi duhovito ni veselo ne pada na um. Sve mi se po glavi smucaju nekake, što rekao Zahar Oblomovljev, nekakve žalosne reči. „Za tri meseca od danas“ i tako koješta. A tek reč: menica, pa ona tužna reč platite, pa još i one, tamo njine, nesrećne zle posledice, morate priznati niti su smešne, niti baš tako duhovite.
Pa još ni po jada što sam ja sam sobom ožalošćen i uznemiren „žalostivim rečima“, nego me još i dosadni žiranti još više tronjavaju. Iziđem da prošetam, da se razgalim, ne bih li, k’o velim, rasterao crne misli, ne bi li mi došlo što šaljivo i duhovito na um da to spišem u priču. Ali, taman se ja razgalio, taman duh moj polete u više sfere, dok, ah, zli udes! preda mnom se stvori moj žirant (i to onaj ljući). Čudio sam se otkud baš sad, baš u ovom sudbonosnom trenutku da iskrsne baš on i niko drugi kod 2½ miliona živih stanovnika mile nam Kraljevine. Kao da me ko poli hladnom vodom. Ode moja duhovitost do đavola! Zbunjen, zinuo sam od čuda, pa ni reči da progovorim.
— E, čuješ, brate, ti si krajnje bezobrazan čovek. Ubijaš mi kredit i bacaš mi jednu glavobolju na vrat pred ove blage dane. Ja, brate, imam sitnu decu, i ne mogu da dozvolim da mi sada kad se sve živo sprema za praznik popisuju stvari po kući, da moja žena plače i da pište deca. Kažem ti da si krajnje bezobrazan i molim te gledaj da to još danas regulišeš, inače… — i žirant preteći mahnu glavom.
Eto, vidite kako me drsko i neučtivo napao taj nitkov. Pa još, ne znam, publika veli: Ne cveta nam književnost.
Kako će, do đavola, da cveta kad eto kakav je korov guši i davi. Ne cveta se tu, moj prijatelju. Ne može ni da se živi od lopuža i pokvarena sveta, pa to ti je.
Zbunjeno, mucajući, počeh ja nešto njemu objašnjavati, upravo i sam ne znam tačno šta sam hteo:
— Izvini, znaš, interesantan slučaj, ovaj, znaš, ja ću sad jednu šaljivu priču…
— E, to je, čuješ, nečuven cinizam! — dreknu žirant kao da čovek polude, pa, pošto me prezrivo promeri, dodade: — Ja mu govorim da reguliše menicu da mi ne pravi neprilike, a on mi tu trabunja o šaljivoj priči.
— Nemoj ti, brate, ako si ludak, da praviš nikog budalom. Ja ti opet ponavljam da danas regulišeš menicu, inače će svašta da bude. Napisaće tebi advokat baš istinsku šaljivu priču, pa ćeš da se iskidaš od smeja! — reče čovek na završetku, okrete leđa i ode, a ja ostadoh zapanjen gledajući u jednu ploču trotoara dok me, tek, jedan ne gurnu:
— Skloni se, brate, šta si se raščepio tu nasred trotoara, ne može od tebe da se prolazi.
Eto, vidite, pa kažu još „ne cveta nam lepa književnost“.
Ja mislim, gospodine uredniče, da sam vas dovoljno ubedio i da sam, štaviše, verno predstavio moj mučan položaj o ona dva obećanja što su se, kao što rekoh, tako nesrećno stekla i sortirala. Eto vidate koliko je sitnih neprijatelja protivu mene, upravo protivu sadržine vašeg cenjenog lista. Ako želite da imate vedru šalu u svome listu, to mi morate priteći u pomoć da neprijatelje i moje i vaše savladamo. Jedna vojska od probranih i hrabrih četrdeset dinara boraca (ne šaljite one skakavce rođene 1875) bila bi mi dovoljna. Ja ću se lično staviti na čelo te hrabre čete, i odmah ću kidisati na sve svoje neprijatelje. I na zavod, i na ono pismo njegovo, i na „žalostivne“ reči, i na crne misli, i na žirante. Jednim slovom, napraviću od njih pačaris, lom. Doduše, držim da će mi vojska izginuti, ali ako bog da ostane koji borac, ja ću se posle muka s njime pročastiti i povratiti staru vedrinu duše.
Ako mi to ne učinite, onda, tako mi boga, ne može ispasti moja priča šaljiva, već će morati biti tako tužna i žalostivna da će vam rasplakati sve čitaoce vašeg cenjenog lista, a to je, bolan, „od boga grehota, a od ljudi zazor i sramota“. Zašto da preseda ljudima blag dan kad oni nisu ni krivi ni dužni. To, pravo da vam kažem, ne bi bilo ni od vas lepo, iako ste novinar; valjda i vi bar praznikom imate koliko-toliko srca za svoju vernu čitalačku publiku.