Beograd nekad i sad/15

Izvor: Викизворник

◄   2 3. 4   ►

3.


VUČKO, PREĐAŠNjE


VUČKO (Ljubi): Eve cedulja za teator.

LjUBA: Ostavi tamo.

VUČKO: Ama što će da se igra?

LjUBA: Zar bi ti išo?

VUČKO (trese glavom): Ja!

LjUBA: Svetislav i Mileva.

VUČKO: To se igralo već.

LjUBA: Sad po drugi put.

VUČKO: Jok! Tu ne idem. Ete ako će majka.

STANIJA: A što je to, sinko?

VUČKO: Teator.

STANIJA: Što je to teator?

VUČKO: Igradu kako je kći kneza Lazara pošla za turska cara. Tu sam već bio. E, kad poginu onaj starac, baš sum se smejao.

STANIJA: Kako bi se smejao, kad drugi gine?

VUČKO: Zašto je lepo. E, majka, da ideš da vidiš, lepo.

STANIJA: Ako je sve tako lepo ka što sam videla.

VUČKO: Ama ovo je baš fino. Idem da perem sudove, pak nek ide opet dva groša, bar se provodim fajn. (Odlazi.)

LjUBA: Vidiš majka, ćirica, pa se i njemu dopada teater.

STANIJA: Ama koje je to čudo?

LjUBA, Načine lepo sobe, sokak, tavnicu i što god oćeš; pa onda tako rade, kanda su živi. da vidiš kako se tu pravi kur.

STANIJA: Šta je to?

LjUBA: Kad se momak u devojku zaljubi, pa joj kazuje kako je miluje, i ona njemu odgovara.

STANIJA: Pa to slušaju ljudi?

LjUBA: Katkad ima po šest stotina, i bilo bi više, da je soba veća.

STANIJA: I kapetan neće da zabrani?

LjUBA: Ko bi zabranio, kad je to škola gdi se ljudi uče. Ona zemlja koja nema teatra drži se da je poslednja zemlja.

STANIJA: Lele, majko, kako se iskvari svet! Ona je zemlja nesrećna, gde se ne uči kako treba momak da miluje devojku, i devojka momka. Ama to se stide činiti u kući pred majkom, pred starijima, a ovi rade to pred tolikim ljudma. Koji su veće budale, ili oni što vam plaćaju za svoju bruku, ili vi, što idete te gledate?

LjUBA: E, mi njima plaćamo, a ne oni nama.

STANIJA: Mlogo li plaćate?

LjUBA: Svaki put po dva cvancika.

STANIJA: Prosićeš, moja skerko, prosićeš, kad za takve budalaštine trošiš pare.

LjUBA: Ali ima i drugi stvari.

STANIJA: Valjda se devojka ljubi sas momkom.

LjUBA: E, to obično biva.

STANIJA: Istinu li govoriš?

LjUBA: Bogami, istinu.

STANIJA: Pa vi gledate?

LjUBA: Gledamo, da što ćemo.

STANIJA: Uh, što nisam tamo, da je pljunem, i nju, i toga bezobraznika!

LjUBA: Pa, ajde doveče.

STANIJA: Da me Bog sačuva!

LjUBA: Da vidiš kad on počne (podražava akteru): „Milevo, sunce života moga, Milevo, anđelu moj, ljubiš li me?“

STANIJA: Ta je devojka anđeo? Đavo, đavo, što nema obraz.

LjUBA: A ona njemu: „Slatki moj Svetislave, možeš li sumnjati da te milujem; ti si moj život, moja utjeha, moja sreća i zadovoljstvo.“

STANIJA: Pi! Bezobraznica, da tako govori.

LjUBA: Pak da čuješ kad peva.

STANIJA: Znam, sve sramotno.

LjUBA: Čekaj da vidiš kako je lepo. (Odlazi na klavir i peva.)

Slatka tugo srdca moga,
O prezjelna ljubovi.

STANIJA: Tek vaša prokleta ljubav.

LjUBA:

Spješi, spješi miloj mojoj,
Mog suščestva boginji.

STANIJA: I taj se usreći, kad uze boginjavu.

LjUBA:

Pri rasvitku rujne zore
Kad kao angel počiva,
Predstavi joj lice moje
Obajanjem nježnog sna.

STANIJA: Ne viči, boga ti, kjerko, da plašiš komšije.

LjUBA:

Predstavi, ah, miloj mojoj,
Kako za njom tugujem,
Sve što o njoj jednoj bjedan,
Danju, noću čuvstvujem.

STANIJA: Uha! Kako je to lepo.

LjUBA:

Ah učini, da s’ na mene
U snu mila sažali.

STANIJA: Kad bi bila luda.

LjUBA:

Da me s toplim ljubve čuvstvom
U mečtanju zagrli.
I kad krasne oči njene
Stidna zora otvori,
Ah, učini, da se sanak,
U istinu pretvori.*
Je l’ da je lepo, majke?

STANIJA: Tako u naš vilajet pevaju kurjaci, kad dojdu mesojeđe.

LjUBA: Tebi sve nije pravo.

STANIJA: A kam ti Damjanova ljuba, kam ti Ajduk

Veljko, kam ti: Zaspa Ranko pod jablanom.

LjUBA: Pa i te su o ljubovi.

STANIJA: Jes’ ja, ama nisu bezobrazne. Pa i glas je lep, nije: ,,ua, ua!“ ka vaše.

LjUBA: Nama su opet vaše ružne.

STANIJA: Što? Ružne? Što je tvoja majka pevala, to je ružno? Ej, lele Stano!

LjUBA: Kaži mi, majka, zašto ste i vi pevale ljubovne pesme?

STANIJA: Ti to ne znaš ništa. Pesma se peva, tek da se peva.

LjUBA: Pa tako i mi činimo.

STANIJA: Ja, vi: ,,Uha! uha! Odi, momče, da te zagrlim, oću da umrem za tebe.“

LjUBA:

Star mi je zaspo na krilu,
Meni ga vele buditi,
A ja ga volim ljubiti,
Negol’ ga mlada buditi.

STANIJA: Vidiš kako govori sama, da je niko ne čuje.

LjUBA: A zašto govori kad nije lepo?

STANIJA: Ne valja da je bezobrazna, da je pljuje svet, a sama možeš da se trebiš od buve, ko ti brani.

LjUBA:

Al’ besedi Anđelija:
Boži bio mlad delija,
I pije se tekelija,
I ljubi se Anđelija.

STANIJA: Bolje uzmi neku knjigu, te čitaj.

LjUBA: da me opet karaš.

STANIJA: Za dobro se ne kara.

LjUBA (uzme knjigu): Sad čitam Robove.

STANIJA: Lepo, lepo.

LjUBA: Oćeš i ti da slušaš?

STANIJA: Oću. Bolje to, nego kako se miluje.

LjUBA (čita): Glava jedanaesta. Sljedujući dani bili su dani nepresječne ljubovi.

STANIJA: Što, i u knjigi ljubov?

LjUBA: O, da vidiš kako se zaljubila Sofana.

STANIJA: Kuku mene, zato ti oćeš knjigu da naučiš!

LjUBA: Da što si ti mislila?

STANIJA: Što sam mislila? Knjiga je da se moliš Bogu, da budeš dobra, valjana, čestita, a ne da učiš kako da se ljubiš.

LjUBA: Ali da čuješ samo kako je lepo.

STANIJA: Neću da čujem bezobrazluk. Kuku, Stanija, što ne umre pre, da se ne opoganiš!


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.