Belzacer
| Belzacer (Belsatzar) Pisac: Hajnrih Hajne, prevodilac: Jer. Ž. |
Noćca je pala kô crni veo,
U tami leži Vavilon ceo;
Alʼ tamo gde su kraljevi dvori,
Uz blesak sveća pesma se ori:
Belzacer silni ne zna za vaje.
U dvoru svome veselje daje.
Gomila slugu s krajeva razniʼ
Uz divlju huku pehare prazni,
A zvek pehara baš kô što valja
Gođaše srcu silnoga Kralja.
Obraz mu plamti od svetla žara,
Uzbudi mu se oholost stara,
Pa u zanosu pijanstva svoga
Poče da huli najvišeg Boga
I grmnu psovka i grmnu vika
Od besramnika i bestidnika.
Kralj nešto viknu ponosna gleda
I ode sluga — kralj zapoveda!
Sudove nosi, o grdna srama,
Iz Jehovina ponosna hrama!
Belzacer silni bez pomišljaja
Napuni pehar vinom do kraja,
Naglo ga popi do jedne kapi,
Pa tad bez svesti gromko zavapi:
„Jehova nula na svome tronu,
A ja sam sad kralj u Vavilonu!”
I tek što grešna hula odjeknu,
Hladno ga nešto u srce teknu.
I nesta smeha kraj žarka vina
U sali nasta grobna tišina.
Alʼ pogle čuda: na belu zidu
Ruka se vidi u čudnom vidu.
Ognjena slova plamenom piše
I nestade je, nema je više!
Pijani silnik ledenim gledom
Na svitu svoju gledaše redom,
Alʼ četa slugu od toga časa
Nema i bleda ne pusti glasa.
Dozvaše mage, da natpis vide,
Ko kako dođe tako i ide —
A Belzacera, do skora, slavna
Te noći sakri grobnica tavna.
Izvor
[uredi]Dela, 1. januar 1895. Knjiga peta. Str. 88–89.