5
Bajo Pivljanin i Kitonjić Osman
Zavijala tri zelena vuka,
Jedan vije na dno Šumadije,
Drugi vije na sred Šumadije,
Treći vije na vrh Šumadije,
Po vijalju pa se sastadoše.
To ne bila tri zelena vuka,
No to bila do tri pobratima,
Sva tri ću vi po imenu kazat:
Jedno mi je Sava od Posavlja,
A drugo je Renovac Gavrilo,
A treće je Porosina Ivo.
Kad se pobra sva tri sastadoše,
Progovara Sava od Posavlja:
"Pobratime Renovac Gavrilo,
Nijesi li šićar pripazio,
Što bi ovo šićarilo druga,
Bez mrtvijeh i bez ranjenijeh?"
A govori Renovac Gavrilo:
"Ja nijesam šićar zapazio!"
A kad začu Sava od Posavlja,
Pa govori Renovcu Gavrilu:
"O Gavrilo, Bogom pobratime,
Ja sam dobar šićar zapazio,
E je proš'o Kitonjić Osmane,
On je proš'o Bosni ponositoj,
Da po Bosni pokupi harače;
Na skoro će kroz planinu proći,
Tu moremo šićar pridobiti,-
No čulte me oba pobratima,
Nije l' majka rodila junaka,
Da on pušku uzme dževerdana,
Da on ide Pivi kalovitoj,
Da pozove Pivljanina Baja
I dijete Lima barjaktara,
Neka oni Šumadiji sidu,
Da čekamo Kitonjić Osmana,
Bez Baja nam tamo puta nema!"
A kad začu Renovac Gavrilo,
On dohvati bistra dževerdana,
Pa eto ga uza Šumadiju,
Vatio se uz Ercegovinu,
Dokle gradu Kolašinu dođe,
Pa da vidiš Renovac Gavrila,
Gavrilo se u Dovolju svrnu,
U Dovolju srpsku bogomolju,
Te celiva svece i ćivote,
Ostavio stotinu dukata,
Pa ujutru dobro uranio
I Šarance zdravo pregazio,
Vatio se na Jezera ravna;
Kad Gavrilo na Bosaču dođe,
Na Bosaču pod Štulac planinu,
Do kolibe pobratima svoga,
Pobratima Crnojević Pavla,
Gavrilo se do kolibe svrnu,
Te je tuna noćcu zanoćio,
Pa poziva Crnojević Pavla:
"Ajde Pavle Pivi da idemo,
Da zovemo Pivljanina Baja,
Da idemo zemlji Posavini,
E smo dobar šićar uhodili!"
Pavle skoči na noge lagane,
Pa eto ih Pivi kalovitoj,
U najljepše doba dolazili,
U Seljane pod Bajovu kulu,
Zakucaše alkom na vratima,
A začu ih Bajo Pivljanine,
Pa eto ga pod bijelu kulu,
A tu oba pobratima nađe,
Ruke šire u obraz se ljube.
A da vidiš Renovac Gavrila,
Ispod skuta knjigu izvadio,
Pa je dade Pivljaninu Baju,
A kad Bajo knjigu dohvatio,
Te vidio šta mu knjiga piše,
Boga mi mu dobro mila bila,
Pa doziva Lima barjaktara:
"Uzmi Limo krstaša barjaka,
Iznesi ga na rosnu livadu,
Pobi njemu džidu u ledinu,
Pa izidi na bijelu kulu,
A izmetni dvije puške male,
Aber podaj niz našu krajinu,
Nek se kupe od gore ajduci!"
Limo skoči na noge lagane,
Krstaš barjak uzeo u ruke,
Odnese ga na rosnu livadu,
Pobi njemu džidu u ledinu,
Pa izide na bijelu kulu,
Pa opali do dva aberdara,
Aber dade niz njinu krajinu.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Pod barjak se skupili junaci,
Puno ima stotinu momaka.
A kad viđe Pivljanine Bajo,
Pa doziva Lima barjaktara:
"Ajde Limo na rosnu livadu,
Izaberi trideset momaka,
Sve po pušci i po desnoj ruci,
Koji more stići i uteći,
Na zapetu pušku udariti,
I ranjena druga unijeti!"
Limo skoči na noge lagane,
Te izabra trideset ajduka,
A ostale natrag povrnuo,
A Bajo se na kuli opremi,
I posjede debela dorina,
Pa s' otale četa podignula,
Kalauzi Renovac Gavrilo.
A kad četa Posavini dođe,
Tu nađoše Savu od Posavlja,
I sokola Porosinu Iva
I oko njih šezdeset momaka,
Sastaše se sva tri pobratima.
A govori Pivljanine Bajo:
"Pobratime Sava od Posavlja,
Jesi l' brate šićar uhodio,
Možemo li dobro šićariti,
Bez mrtvijeh i bez ranjenijeh?”
A Sava mu ode govoriti:
"O ti Bajo dobar pobratime,
Ja sam dobar šićar uhodio,
Ja Turčina Kitonjić Osmana,
Na skoro će naljeć' kroz planinu,
Naćerati sedam mazgi blaga,
Tu moremo šićar šićariti!"
U riječi u kojoj su bili,
Dokle stade jeka niz planinu;
Začu jeku Sava od Posavlja,
Pa se pope uz tanku jeliku,
Kad pogleda drumu zelenome,
Kad eto ti Kitonjić Osmana,
A za njime trideset Turaka,
Na atima sve pod mizdracima,
Turci gone sedam mazgi blaga,-
A kad viđe Sava od Posavlja,
Do po jele niz ogranke side,
Od po jele na noge skočio,
Pa eto ga u družinu dođe,
Pa govori Pivljaninu Baju:
"Ustaj Bajo, Bogom pobratime,
Evo nama šićar niz planinu!"
Pa eto ih drumu zelenome,
Oko druma meterize grade.
A da vidiš Save od Posavlja,
Od jelike otkršio granu,
Pobi granu na sred druma puta,
A na granu pušku navalio,
Pa ovako ode besjediti:
"Braćo moja od gore ajduci,
Nemoj koji iuške isturiti,
Ja l' u stra'u, ja li u junaštvu,
Dok ne pukne moga dževerdana,
Pa Turčina Kitonjić Osmana!"
U to doba Osman niz planinu,
Na đogatu konju od megdana,
Na đogatu noge prekrstio,
U ruke mu sedevli tambura,
Tanko kuca, jasno popijeva,
Pripijeva Savu od Posavlja:
"Kurvo jedna Sava od Posavlja,
Jesam čuo, kazuju mi ljudi,
Da me danas čekaš u planinu,
Evo Osman niz planinu prođe
I provede trideset Turaka
I proćera na tovare blago!"
A to Sava i sluša i gleda,
Dževerdana po tabanu ljubi:
"Dževerdane, moj uzdani druže,
Nemoj mene s vatrom prevariti,
Za oko te ni moliti neću!"
Za Turčina pušku zaratio
I Turčina dobro pogodio,
Od Turčina zrna oskočiše
I padoše u zelenu travu.
A da vidiš Kitonjić Osmana,
On pobači sedevli tamburu,
A poteže oštru ćemerliju,
Šćaše njemu pogubiti glavu,
Bježi Sava kroz jelovo granje,
A on viče Renovca Gavrila:
"Pobratime, Renovac Gavrilo,
A vidiš li njima ne vidio,
Đe mi Turčin iosiječe glavu?"
A da vidiš Renovca Gavrila,
Pa Turčina pušku opalio,
Pa zgodno ga mjesto pogodio,
Po sred prsi i sjajnijeh toka;
Koja vajda što ga pogodio,
Kad od njega zrna oskočiše.
A da vidiš Kitonjić Osmana,
On poteže ćemerliju krivu,
U meteriz njemu uskočio,
Šćaše njemu pogubiti glavu,
Gajo bježi kroz jelovo granje,
A on viče grlom bijelijem:
"Pobratime Porosina Ivo,
Mene Turčin osiječe glavu,
Udri Ivo ostala ti pusta!"
Dočeka ga Porosina Ivo,
Te ga puškom od očiju gađa,
Po sred prsi i sjajnijeh toka,-
Koja vajda što ga pogodio,
Kad od njega zrna oskočiše,
On poteže ćemerliju krivu
U meteriz njemu uskočio,
Pa ga goni po jelovu granju,
A govori Porosina Ivo:
"Pobratime, Limo barjaktare,
Udri puškom ostala ti pusta,
Mene Turčin posiječe glavu."
A da vidiš Lima barjaktara,
Pa on gađa Kitonjić Osmana,
Na zgodno ga mjesto pogodio,
Na sred prsi i sjajnijeh toka;
Od njega su zrna oskočila,
U meteriz njemu uskočio,
Pa ga goni po jelovu granju.
A govori Limo barjaktare:
"Đe si Bajo, niđe te ne bilo,
Mene Turčin posiječe glavu!"
A da vidiš Pivljanina Baja,
Pa dohvati pušku trumbulina,
Za prsi se rukom dohvatio,
Tri četiri puda otkinuo,
A bijahu puca od pirinča,
Pa ih sasu u svoju šešanu,
Pa Turčina napuštio blizu,
Puče puška ka da zagrmljela,
Te pogodi Kitonjić Osmana,
Po sred prsi i sjajnijeh toka,
Od Osmana zrna odskočiše,
Prijonuše puca od pirinča,
Za Turčina zrna prijonula,
Te mu živo srce sagorela,
Turčin pade niz konja đogina,
A dopade Pivljanine Bajo,
Te Turčinu osiječe glavu
I skide mu pancijer košulju.
U to doba trideset Turaka,
Naćeraše sedam mazgi blaga,
A ajduci dočekaše Turke,
Na njih oganj silni oboriše,
Od njihovo trideset Turaka,
Ne puštiše živa đavoljega.
I veliko blago pridobiše,
Pridobiše, pa ga dijeliše,
Ne dijele brojem ni esapom,
No kalpakom sa Bajove glave,
A i Baju daše starešinstvo,
Dadoše mu debela đogina,
A Turčina Kitonjić Osmana,
Dadoše mu toke sa Turčina.
Kad veliki šićar dijeliše,
Bajo ode Pivi kalovitoj
I odvede trideset ajduka,
A sa njime Limo barjaktare,
Sava osta zemlji Posavini,
Su njegova oba pobratima,
Oće Bajo vesela mu majka.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
