Bakonja fra Brne/IV
IV UVOD U NOVI ŽIVOT
Bakonja i Stipan iđahu što su bolje mogli, ali zaostajahu iza dobra fratrova konja. Kušmeljić, pored sve trke, ne dade odušiti sluzi no ga pitaše za ovo i za ono: koje je ono selo, kuda vodi put, otkuda teče rijeka itd. Koga god sretnu, svak pozdravlja fratra i svak pita Stipana gdje je bio dujo i čiji je klapčić. Bakonja se čudio gdje toliki narod poznaje strica, a eto su odmakli bogzna koliko od Zvrljeva! Kad u njekoj prodolini htjedoše prijeći cestu, dva konja letijahu put njih, upregnuta u gospodska kola. Fratar ih pričeka, pa i kola stadoše pored njega. Na prednjem mjestu sjedijaše čovjek sa fesom na glavi, koji lijepo pozdravi: „Valjen Isus!“ Za njim, u košu, izvalila se dvojica kakve Bakonja nikad ni u snu ne usni (jer Bakonja nikad ne bi u gradu). S desne bješe starac sijede brade do pasa, a na glavi mu njekaka kapa kao golema pečurka. S lijeve čačurak njeki, suh, ispijen, a na kukastu mu nosu stakleni prozorci. Obojica začavrljaše razmahujući rukama, dok, u njeke, starkelja izvadi kutiju i pruži je stricu, a stric uze među dva prsta crna pepela iz nje, šmrknu ga i kihnu. Stipan je na čudu bio da malome sve razjasni.
— Onake haljine i kape nose po varošima sva gospoda. One prozorke nose ljudi koji dobro ne vide. A onaj se pepeo šmrče da se osnaži vid. Onaj jezik što je slušao zove se talijanski i njim govore svi učevni ljudi. „Prke“ znači: zašto; „ši“ znači: da!; „že“ znači: jest itd.
Sunce bješe odskočilo tri koplja kad stigoše ka rijeci. Stipan i vozari na svu muku uvedoše konja u splatu, jer se propinjao i bacao zadnjim nogama. „Koji mu je vrag jutros!?“ — veli fra-Brne. Najposlije vesla udariše i lađa se otisnu. Stipan stao nasred nje, držeći jednom rukom konja za uzdu, a drugom zaklanjajući oči od sunca. Fratar osta na obali, ogradio objema rukama usta pa im dovikuju: „Po-lako! po-la-kooo! Čuvajte da se ne pri-paneee! Čuvajte da ne pribije noge kad iza-đeee!“
Bakonja stojaše iza fratra. Slušao je on mnogo i mnogo pričati o svemu što mu sad bijaše pred očima, ali je sve kudikamo drukčije negoli što je on zamišljao! Eto voda krklja i kao da u hiljadu lonaca vri kupus. Ama otkuda tolika voda!? U Zvrljevu ima samo ubalâ, pa kad ljeti presahnu, red je hoditi na daleko, do njekog izvorka, pa i tu bude slomljenijeh glava, jer je naloga i svak traži da prije ugrabi! A ovdje mogla bi piti sva čeljad što je ima na svijetu, i sva stoka što je ljudi drže, i sve zvjerke, i sve tice, pa ne bi otpili toliko da se pozna!... — A kake su ono tice što lete tamo amo nad vodom? Onakijeh nema u Zvrljevu! Poviše su od golubova, a oštrijeh i dugačkijeh krila. Sad, gle! gle! gle! jedna sleti u vodu, pa iznese nješto što joj se koprca u kljunu! Iznese ribu! Eno i druge kljucaju i love ribu! Tice love ribu!! E, šta sve ne biva u manastirskijem vodama!!... Sad Bakonja poželje da mu je bućnuti u vodu, pak se prosušiti u „ajeru“, pa opet pljus, i sve tako dokle ga od te pomisli ne uhvati mala ježnja... Pa onda se sjeti e je slušao da ta rijeka otiče u more, a more da je široko kao nebo. Pogleda niz rijeku što je dalje mogao, dokle je nazrije tanku kao konac, gdje se krije među brda. Zatijem obrnu oči put ostrvca na kome bijaše manastir. Eto voda optočila zemlju, pa se dva rukava sastaju i čine širinu. Jedan trak rastoke bijaše modar, a drugi zelenkast. Bakonji bi žao, pomislivši da voda mrvi zemlju, onu lijepu crnicu što se nakosila kao da bježi od svoga neprijatelja. Na njenoj okrajici skrkle se vrbe, a od njih ništa dalje ne vidi do opet zelene česti i vrhu njih gvozdeni krst na zvoniku. Bakonja se prope na prste, a u taj mah mlaznu mu u oči silna svjetlost iz manastira. (Bješe staklo na crkvenom prozoru, od koga se odbijahu sunčani zraci.) Bog zna šta on pomisli da je, te se opet stade propinjati, a tada gaknu nješto odonuda: gaa-aaa...
— Šta je ono? — viknu Bakonja.
Stric mu se poplaši od toga uzvika, pa se obrnu i udari ga po obrazu.
— Magare od magareta! Tako me pripade, a?... A što te vrag nije ponija s njima u splatu, nego i ti čekaš brod kâ gospodin! — pak se opet obrnu i stade dozivati vozare.
Bakonja briznu u plač... Ja... ja... ja...
— Šta: ja... ja... ja...!? — osiječe se dujo. — Svetoga mi Frane, velikoga mi svetoga Frane, fališ li malo što... izgubiš li rišpet meni ili kome od redovnika, ili se pobiješ s mlađima, onda ću ti najprije odalamiti pedeset tojaga, pa ću činiti da s noge na nogu izađeš iz manastira i reći ću ti: „Ajde natrag, gubo, u svoj tor!“ Jesi me razumija? Jer ste svi gube i pogrde, kakvi’ nema u cilom kršćanstvu! Gori ste od rkaća.
— A šta radite više, vrag vas odnija, a? — obrnu se k vozarima, koji živo veslahu natrag.
— Nismo mogli prije, oče! Pomamija se konj, nije tija da izađe, nego sve udr’, udr’, nogama, i udrija je u bedra mlinara!...
— Taa-ko!? Koji mu je vrag danas!? A je li izašâ zdrav?
— Jest, oče, ali će mlinar odležati barem pet dana...
— Taa-ko? A jesu li svi redovnici ovdi?
— Jesu, jeno baš side prid manastirom...
— Ajd’ ulazi! — viknu sinovcu sjedajući na krmi.
Bakonja otrije dlanom oči i namjesti se na kljunu. Kad se navezoše na širinu, on glednu podase u vodu, ali mu se svijest poče obrtati, te se uhvati za bočinu. Tako je sjedio, klanjajući se na svaki odboj, dokle se opet razlijegnu ono gakanje.
— Šta je ono? Je li ono kakva tica? — zapita vozara šapatom.
— Ono je jedna velika zvirka... — veli jedan.
— Koja će te izisti, ako se ne budeš čuvâ! — doda drugi.
Bakonja se isprsi gledajući podrugljivo tu manastirsku fukaru i njihove prugaste plave pantalone, pak im obrnu leđa, a kad brodić uljeznu u pristanić, on iskoči kao vižle. Vozari izvedoše Brnu, pa legoše pod rakitu.
Stric i sinovac pođoše mučeći kroz dubravu. Lišća još bješe na staroj drevadi, ali još više šušnjarka po ledini. Nakon njekijeh pedeset koraka puče tratina, a na njezinu kraju, iza dva reda visokijeh stabala, izdigli se pravi vilinski dvori.
Tako se učini Bakonji, koji stade. Razjapio usta i izbuljio oči.
— Poljubićeš svakog revodnika u ruku i poklonićeš se prid svakim, jes me razumija? Taa-ko! Pak ćeš se izmaknuti i stajaćeš gologlav, jes me razumija? Taa-ko? — reče stric ne gledajući ga i krenu se pred njim, malo brže.
Bakonji bjehu prionule oči uz manastir te se prepade kad mnogi glasovi zagrajaše:
— Vazda Isus i Marija, fra-Brne!
A imao je Bakonja šta i vidjeti!
Sedam fratara izvalilo se na klupi pod orasima. A kakvi su da od boga nađu! Petorici se kulja nadula, svakome jednako zadrigla šija, svakom jednako pucaju obrazi, svaki jednako otromboljio obrijane usne. Dvojica samo bjehu mršavi ljudi.
— A je li ti to sinovac? — zapitaće ponajstariji, dignuvši naočare s nosa na čelo.
— Jeto jest... Ajd’ učini svoju dužnost!
Bakonja poljubi redom sedam ruku, pokloni se sedam puta, pak se vrati na pređašnje mjesto obrćući kapicu među prstima.
— A koliko mu je godina, Brne?
— Dvanajs...
— Šališ se, čoviče! Nije moguće!
— Nije moguće, više mu ima! — ponoviše svi u čudu.
— Ma virujte, da i’ nije ni napunija! — pak sjednuvši obrnu talijanski da im nješto priča.
Fra-Vice (gvardijan), fra-Dume, fra-Brne, fra-Lovre, fraŠimun, fra-Jakov, fra-Bare i fra-Antun zapodjenuše razgovor, prekidajući i pretječući jedan drugoga. Tako ih je crkva krstila, ali po narodnom krštenju zvahu se: Pirija, Tetka, Naćvar, Blitvar, Duvalo, Srdar, Vrtirep, Žvalonja.
Bilo je još njekoliko postriženika manastirskih, ali su se oni nalazili „u tekovini“, po parohijama. Samo kad koji oboli ili kad je kome potreba da se odmori doći će za njeko vrijeme „kući“ sa parohije, a nastaniće se u njoj kad se godine natovare na pleći kao pomenutoj osmorici. Ovi, dakle, u miru preživahu što je dao bog i sv. Frane. Bakonja stade gledati manastir. Bješe na jedan pod, ali je imao oko dvadeset prozora u licu. Crkva je svojim obijeljenim pročeljem prilijepljena uza nj. zid manastirski nije zaklačen, te se vidi u njemu četvrtasto kamenje, okruglo, ploče, škrilje i komadi opeka. Maleni prozori niti su jednaki niti u jednoj vrsti, te da nijesu još četvrtasti, moglo bi se misliti da su topovska zrna zid isprorešetala. Kapci su svakojake boje i raspadaju se od starosti.
Iz daljine se ta zgrada svakome činjaše lijepa, jer je začinja zelenilo, ali Bakonji ni iz bliza ne poružnje.
Fra-Brne jednako prkelaše pogledajući sinovca, pa kad i tome dođe kraj poče naški.
— Jeto tako! Nisam čuja lipe glasove za nj, ali, ako se ne bude vladâ kako valja, ja ću fiju! (pokaza rukom kako će ga istoljagati), pa nek iđe otkud je i došâ.
Uto se pomoliše na vratima dva đakona i tri đačića u dalmatinskoj varoškoj nošnji. Na svakome bijahu: pantale, kružat sa srebrnim pucima i gunj optočen gajtanom, sve do crne svite, pa onda šareni pojas i pljosna crvena kapica. Tako se nose trgovčići po dalmatinskijem varošicama i fratarski đaci dokle se ne „obuku“. (Obući se, u njihovu govoru, znači: nositi mantiju.)
— Biće on bolji, nego misliš! — reče gvardijan, ustajući. Pak mu se poprimače i potapša ga prstima po obrazu. — Je li da ćeš biti dobar, a?
Bakonja se oslobodi, pogleda staroga kulješu otvoreno, pa ponovi što bješe putem naučio od Stipana:
— Biću pripokoran, pripoštovani oče!
— E, pa lipo! Ajde sad sa onim dijacima. Ajde povedite ga.
Bakonja prođe sa đacima ispod svedenoga ulaska i nađe se odmah u dvorištu, gdje vidje da je manastir ozidan nalik tvorila. Jednu stranu zahvataše crkva, a ispred triju strana bješe široki trijem, poduprt stubovima. Trijem bješe pokriven daskama, pločama, opekom — kako gdje. Između krova od trijema i krova od cijele zgrade, na mnogo mjesta, dim je ostavio žute mlazove.
Dvoje kamene stube, sastavljene od nezgrapno otesanijeh kamenova, izvođahu na trijem. Duž trijema vrata od ćelija i od drugih suvota bjehu nejednaka i različito obojena. Između jednih i drugih bjehu izdubljene panjege, a u njima se nahođaše svetiteljskih kipova, polupanih lonaca, krpa itd. Pod na trijemu bijaše pokriven njegdje daskama, njegdje pločom. Kad obrnuše drugijem laktom trijema, Bakonja vidje u kutu jedne stubice nalik svrdla; one smetahu prolasku, a ne vođahu nigdje, jer njekadašnji otvor iza njih bješe zazidan. U trećoj strani zateče još veću zbrku. Tu bješe prozora gdje bi bolje dolikovala vrata, i obratno. Najzad stigoše do kraja.
Tako jednijem gredom obiđoše manastir. Kušmeljić izračuna da će u toj kući biti oko četrdeset suvota, a kad se tome doda tavan i podrum, onda bi se u manastir mogao smjestiti gotovo sav zvrljevski narod!
Dva đakona svrnuše lijevo, kroz velika vrata, nad kojima bijaše ikona i kandilo. Bakonja je mislio da je iza tijeh vrata njeka svetinja, ali kroz njih dopiraše ono „blagovonije“ koje dopire iz manastirske kujne.
— A jesi li kad bija ovdi? — zapitaće ga jedan mališa, pošto ostaše s njim na trijemu.
— A kako te zovu? — pita drugi.
— Ime mi je Ive — odgovori Kušmeljić.
— Al’ te zovu Bakonja! — dodade treći smijući se. — ocu ti je nadimak: Kušmelj! majci: Osinjača, jednome bratu: Čmanjak; jednoj sestri: Galica, drugoj: Krivica; najmlađem bratu: Škembo. A stričeve ti zovu Čagljina i Šunda. Reci da nije tako.
I svi se slatko smijahu.
— A šta si radija kod kuće?
— Pasâ je koze! A ovdi ćeš pasti guske, razumiš li? A nije lako čuvati guske, brajko! Prije svega, triba svakoj da nadineš ime, jer ti ni jedna jutrom neće izaći dok je ne zovneš po imenu. Pa, valja da iđeš prid njima ovako (pokaza mu kako će se gegati), ako li koja uteče niz riku, moraćeš trčati za njom niz obalu dok je ne suzbiješ.
Poslije tijeh uputstava uđoše za đakonima. Uđoše u prostranu dvornicu, u kojoj bješe veliki sto. Iza pročelja, na stijeni bješe razapeti Isus, go i ništa manji od Kušmelja. Na drugoj stijeni višaše slika koja prikazivaše gomilu ljudi što sjede oko stola. Svi su bili kosmati i svi osim jednoga imadijahu njeki svijetli lopar oko glave. Pred tom slikom bijaše nalonja i na njoj otvorena knjiga.
Bakonja sa svojim drugovima prijeđe u manju sobu, gdje bješe jedan manji sto sa dvije starinske klupe, a na stjenama police pune krugova i zdjela.
Odatle uđoše u kujinu.
Pred visokim ognjištem stojaše postariji fratar, ljevajući čorbu kroz gvozdeno cjedilo. Bakonji se učini čudnovato da redovnik vrši take poslove; pričeka dokle onaj položi lonac, pa priđe i cmoknu ga iznenada u masnu ruku.
Đakone i đake poduši smijeh.
Kuvar se snebi, pa zapita dječka:
— Koji si ti? Koga tražiš?
— Ja sam sinovac vra-Brnin.
— A! Tako! Živ bija... Vidiš... ovaj... ja nisam redovnik, nego lajik... ali jopet, lipo je štovati starije... Ja bi tebi po godinama moga biti otac... A šta se smijete, bezobraznici? — viknu na đake. — Čudna mi čuda što me dite poljubilo u ruku! Metni kapicu, dite, metni! Meni je ime Grgo, zvaćeš me šjor-Grgo. Ladaj se lipo, a ja ću te u svemu poučiti. Ali, svr svega ne budi kâ ovi tvoji drugovi. Ajde sad tamo, odmori se.
Bakonja, zbunjen, vrati se u prednju sobu, gdje bijahu onih pet, te ga opet nočeše zadirkivati.
— Zašto nisi i mene poljubija u ruku, a, guščaru? — pita ga, tobož oštro, jedan izvijeni đačić, tri-četiri godine stariji od njega.
— Nemoj tirati sve jednu te jednu komendiju sa ditetom! — reče visoki, bolešljivi đakon, koji se jedva držaše na nogama.
— Jeto fra-Tetke! Bižmo! — viknu najmlađi, te svi izađoše osim Bakonje, koji se začudi vidjevši fratra što je sjedio do strica. Dakle, to bješe fra-Tetka.
— Oće li brzo biti gotovo to, Grgo? Jesi li manjistru usuja?
— Nisam još, oče — odgovori Grgo zlovoljno.
— Ma vrag te odnija, jesam li ti rekâ da manastirska ura izostaje! Jevo već podne!
I Tetka ljutito izađe.
Bakonja stupi ka prozoru i ugleda prostran vrt za manastirskim naličjem. Iza njega bijaše red omanjih zgrada; pred jednom potkivahu konja. Tu se bješe načetala gomila slugu, među kojima poznade Stipana. Iza tijeh kuća pružila se livadica, a pod njom odmah tekla je rijeka, šira no na drugoj strani ostrvca. Preko vode pružila se ravnica, a iza nje naslagala se brda, zagajena vinovom lozom i maslinicima. Sve to bješe krasno u jesenskom vedrom danu, te Bakonjine oči letijahu na sve strane dok se ne ustaviše na granju jednog stabla usred vrta.
— Isuse moj, šta li je ono? — zapita sam sebe Bakonja izbuljivši oči.
Vidi da je dugački tičji rep, a na njegovu kraju, na sjajnim perima, u zlatnim kružićima, njekakve modre pjege. U taj mah ušeta u baštu fra-Tetka, pa kad je bio pod drvetom, gaknu ona tica vrhu njega, a on dohvati grumen zemlje i baci je nada se, te sleti tica i poče trčati nezgrapnijem dugim nogama, a kako trči, povija joj se tanki vrat i na glavi mala perjanica. Od njekuda pritrčaše k njoj njekakve sive i kusaste kokoši, koje činjahu: gr-grgr-gr.
Bakonja uđe u kujinu.
— Molija bih vas, šjor-Grgo, za jednu rič — reče Bakonja, pa se i nehotice obliznu, pogledavši na pečenje.
— Šta ćeš, dite?
— Kako se zove ona tica zlatna repa? Eno je u vrtlu.
— Ono je pajun. Ajde, sad.
— A one druge kusaste?
— Ono su varaunke. Ajde, sad.
— Pajuni i varaunke — ponovi Bakonja, sjednuvši opet. — Sve je ovdi čudno, sve! Zbog onog sam pajuna dobija jutros ćušku od strica! A jeto ovdi je i kuvar u vratarskim haljinama, a kažu da nije vratar! A otkud oni galijoti znadu nadimke ćaći, materi i ostalima? Da im to nije Stipan kazâ? Zar je Stipan galijot?
S tom teškom sumnjom Bakonja prekloni glavu i zaspa na klupi.
Nakon pola časa probudi ga vrdanje u fratarskoj trpezariji. Oni su čatili molitvu, pa počeše pokretati stolice, pa se začu zveckanje posuđa i onda mrmoljenje kroz nos. Bakonja se primače vratima i vidje ona dva đakona pred nalonjom: jedan čati, drugi prati očima. Poslije njekoliko, onaj drugi poče da čati, a prvi da gleda, dok gvardijan ne zabobonji nješto, našto se đakoni pokloniše pa i oni sjedoše za sto.
— Mali Jerkoviću! — viknu ga kuvar, sjedajući u pročelje druge trpeze, te Bakonju posadi do sebe, a ona trojica đačića malo se odmakoše. Bakonja prionu svojski. Jadnik se ne bješe omrsio bogzna otkad, a još toga dana pješačio četiri časa. Kako li se ugodno iznenadi kad mu, poslije dobra komada goveđine, šjorGrgo podnese pečenje i salate, pa onda jednu krušku, pa punu čašu vina.
U fratarskoj trpezariji čas bi se digla graja, čas bi se smijali i šaptali, dok opet zavrdaše stolicama, opet začavrljaše molitvu, pa izađoše.
Grgo ode u kujinu, a Bakonja se došunja za njim, pa reče umiljato:
— Ako šta zapovidate da vam pomognem, šjor-Grgo.
— Ja vidim da si ti dobro dite, da si zafalan — reče kuvar dirnut. — Ali danas mi nećeš pomagati, jer si umoran, nego opet ajde legni na klupu, pošto je stric otišao da se odmara. Posli, ja ću te razbuditi i povesti da vidiš crkvu.
Bakonja se povrati u đačku trpezariju.
— Ma ti kâ da ne begenišeš ovo naše vino — reče onaj đačić koji ga je i dotle zadirkivao, pokazujući na Bakonjin tek načeti dio. On nagnu čašom, ali poslije jednoga gutljaja lice mu se zgrči i oči mu zasuziše, te zamanu čašom i udari njom po glavi varalicu.
Ona dvojica skočiše na Bakonju, ali snažni Kušmeljić zalijepi šakom jednoga i drugoga u tinji čas.
Grgo dopade.
— Šta je!? Zašta se tučete?
Bakonja mu pruži čašu, a kad Grga primirisa i poznade da su mu papriku stavili, viknu:
— Đavolski sinovi, zar se tako dočekuje drug, a? Dobro si učinija, Jerkoviću! Ako te tuže ne boj se, izvući će oni deblji kraj... Izlazite odma, ili ću sad ka gvardijanu.
Kad oni odoše, Grgo dade Bakonji sredine hljeba da žvaće, pa ga svjetova da legne, što Bakonja i učini odmah, pa brzo zaspa, iako mu se još ne bjehu osušile suze na obrazima.
Grgo ga ostavi tako puna dva časa, pa ga onda odvede u crkvu.
Bakonji se učini da je na jezero stupio, tako sijahu crvene i plave ploče od poda, a tako isto i mramorne stubice ispred sedam oltara. A šta je to prema pozlaćenim stubovima, svijećnjacima, krivoletima, kandilima, prema slikama i kipovima što plijenjahu pogled sa sviju strana! Na krajevima bijelijeh trpežnjaka višahu ružičaste čipke. Grgo mu obrati pažnju na hor, gdje sijahu cijevi na orguljama kao da bijahu od suhoga zlata.
Iz crkve, Grgo ga odvede u konjušnicu gdje su grizla četiri dobra sedlanika i četiri tovarna. Tu se prilično dugo zabaviše, jer su konji bili velika ljubav Bakonjina. Iz konjušnice svrnuše u naslon, koji je toga maha bio prazan, ali mu Grgo kaza da je to mjesto za šest krava muzara. Odatle obiđoše mlin, gdje se Bakonja upozna sa mlinarem i kovačem, koji uvijek drugovahu. Viganj je bio na njekoliko koraka odatle. Najzad otidoše u novu mađupnicu.
Njekada su sluge jele u manastiru, ali prije desetak godina fratri sagradiše za naličjem manastirskim kuću za mlađe. Bješe to dosta prostrana zgrada, podijeljena na troje; sredina bješe ograđena niskim zidom, pri dnu koga bijaše kameni kolomat za sjedenje; pri jednoj stijeni prigrađena bijaše jedna peć za hljeb; nasred poda bijahu dva gvozdena prijeklada, gdje je gorjela vatra. Sa strana te srednje zgrade bijahu dvije klijeti: spremnica i mlječar. Cijela se kuća zvaše novom mađupnicom. U staroj mađupnici u manastiru zimi se grijahu fratri, kao god što stari mlječar pridadoše ka riznici.
Sve to Grgo potanko ispriča novome đaku i još mnogo štošta, a osobito kako on dolazi jutrom i večerom da dijeli mlađima obroke. To je ustanovljeno prije deset godina, i to bješe vrlo dobro po mišljenju Grgovu, jer tako mlađi, bez velike potrebe ne unose noge u manastir.
Bakonja je sve to slušao njekako rasijano, otkad u novoj mađupnici ču njeki razgovor između dvojice slugu, koji ležahu te se i ne mrdnuše kad kuvar uđe. Bakonja je jasno čuo gdje jedan od onih reče:
— Bogati, ko je ovaj klapčić sa Baleganom? (dakle, šjor-Grgu zovu Baleganom.) — reče u sebi Bakonja.
Kad je bilo doba večernji, Kušmeljić se pribi u kut crkveni. „Blagoslov“ (večernju), služaše fra-Vrtirep. Ostalih šest redovnika sjedijahu sa strana velikog oltara; dva đakona klečahu malo dalje; od tri đačića jedan bijaše u stiharu, a dvojica posluživahu. Dakle, nije bilo naročitog zvonara ni crkvenjaka. Odjednom zabrujaše orgulje, te se Kušmeljiću kosa nakostriješi, jer dotle ne bješe čuo te svirke. On se obrnu da vidi ko to svira, kad ali Tetka sjedi ispred cijevi i rešeta glavom.
Večera prođe istijem redom kao i ručak. Drugovi ga i ne gledahu, a kamoli da bi ga zadirkivali. Striko Balegan namignu Bakonji, kao da hoćaše reći: „Viš da dobre šake pomažu i u manastiru, više nego pamet!“
Poslije večere Naćvar zovnu Balegana:
— A, Grgo, a di je ono moje dite? Vire mi, ja ga i zaboravija bija. Je li galijotâ šta?
— Nije, dujo, križa mi, nego, koliko mi se čini, baš je mudro dite.
— Taa-ko! E, e „nova neva svaka je valjana!“ dovedi ga posli k menika.
Balegan odvede Bakonju u srednji trijem, gdje je Naćvar imao svoje dvije sobe kao i svi ostali fratari. U prednjoj bješe veliki orman knjiga, četiri naslonjače, divan, a po stjenama njekoliko slika i jedan časovnik sa utezima. Kroz druga vrata vidjela se Naćvareva ložnica, u kojoj takođe klopotaše jedan časovnik istoga oblika kao i prvi. Kuvar iznese iz te sobe u prednju jednu pustinu, pokrivač i kožni podglavač, koje predade Bakonji. Dok je to radio, on i fratar govorahu talijanski.
— Taa-ko! — reče najzad Brne zijehajući. — Izuj se prid kamarom, pa ćeš onda tu leći, a sutra zorom uzmi onaj sud i donesi vode sa česme. To jest, najprije ćeš odzvoniti budionicu, pa ćeš na vodu. A kazaće ti Grgo di je česma. A sad laku noć! — Brne se zatvori.
Grgo osta još malo da pouči dijete, pa otide.
Bakonja se hitno prekrsti, duhnu u svijeću i odmah zaspa kao zaklan.
Šta li se sve nije vrzlo po njegovu mozgu te noći? Nepoznati krajevi, seljaci na putu, stari gospodin sijede brade i njegov suhi drug, burmut, rijeka, galebovi, paunovi, lađa, vozari, manastir, crkva, orgulje, mlin, vinjag, dobro jelo, paprika u vinu...
U potonju Bakonja snijevaše sve ljepše i ljepše. Baš usni e oni đaci s kojima se bio dobili krila pa lete po „ajeru“ i njega nose, a on ih preklinje da mu kažu svoje nadimke. Pa onda još oko njega lete, „pajunovi i varaunke“, pa od njekuda doleti i fraTetka, sjedeći na oblaku i kucajući prstima po zupcima od orgulje. Sva ta mješavina letijaše naviše, naviše, a za njom letijaše onaj bolešljivi đakon, vrlo tužan što ne može da ih stigne, i baš kad hoćahu da zađu za njeki rumeni oblak, razbudi Bakonju treska u sobi i stričev glas:
— Diži se, magarčino! Jesi li se u Zvrljevu navikâ da spavaš do ovo doba, magare od magareta!
|