Bakonja fra Brne/I
I SVETA LOZA
Dalmacija ima: šest biskupa, četiri mitronosna opata, šest kaptola, deset bogoslovskijeh sjemeništa, četrdeset dekanata, dvjesta devedeset i sedam parohija, sto trideset i tri kapelanije, sedamdeset i tri manastira i u njima oko dvije hiljade pet stotina manastirske čeljadi.
U Dalmaciji ima katoličkog naroda oko četiri stotine hiljada duša; ova je siromašna, te se njezina djeca klančaju na sve četiri strane svijeta radi hljeba nasušnoga, pa ko to zna, taj bi mogao reći da u tome vinogradu gospodnjem prema prostoru zemljišta i broju čokota, ima rabotnika i odviše. Ali većini Dalmatinaca i danas je jad na Francuze, koji početkom ovoga vijeka ukidoše još toliko biskupija, opatija, kaptola, sjemeništa, dekanata, parohija, kapelanija, manastira i crkava.
Kao god što se mnoga dalmatinska plemena ponose svojim junacima u prošlosti, koji su se odlikovali u ratovanju s Turcima, tako se isto mnoga plemena ponose svojim „misnicima“, koji su se borili protivu „nevirnih rkaća“; kao god što u Dalmaciji ima bratstava koja su u neprekidnome nizu dala trideset-četrdeset serdara, barjaktara itd., tako isto ima ih iz kojih je izašlo toliko fratara ili popova (fratar je više cijenjen).
Taka se plemena zovu: svete loze.
Taka je sveta loza Jerkovića u Zvrljevu, koja je, do danas, dala manastiru V. dvadeset i pet fratara.
Ima jedna knjiga u kojoj su životopisi sviju fra-Jerkovića do polovine ovoga vijeka, njih dvadeset trojice. Ja sam bio srećan da tu knjigu imam u rukama za njeko vrijeme, te sam iz nje ispisao glavnije podatke o njekolicini glavnijeh fra-Jerkovića, a ovdje ću navesti samo pet bilježaka, da čitaoci vide zasluge tijeh ljudi.
Napomena. Prvi broj znači godinu rođenja, jedan krst znači koje se godine čovjek zafratrio, dakle, kad je umro za svijet, a dva krsta znače godinu u kojoj je zbilja umro, onako kao što i mi mremo.
Evo tijeh bilježaka u bunjevačkom govoru, sasvijem kao što je u pomenutoj knjizi:
„Fra-Brne II (†† 1519). Priveja je puno puka iz staroga zakona u katoličku viru, u čem su mu baš vridno na ruku bili: E. Moćenigo, providur u Zadru, T. Pilotić, kapitan u...; R. Patak, alfijer u..., kako svidoči jedan zapis od ruke istoga fra-Brne, u kome rečenome zapisu (od godine 1502. na glagoljskome časoslovu, na kome ima još mnogo zapisa) rečeni f. B. priporučuje redovnicima posli sebe da spominju na maloj misi imena tih ljudih... Još se pripovida o njemu u Zvrljevu da je lipo piva uz gusle, po vlaški i da je moga dozvati čovika na jednu uru dalečine, tako je jak glas imâ.“
„Fra-Martin (1545, † 1565, ††1630). Župnikova je u... Biža je od Turaka priko vode dva puta... Bija je ranjen iz puške od rišćanah... Ima jedan zapis od njega: da nije nikada okusija ribe, ni varene ni pečene, ni morske ni ričke, jerbo je nije moga podniti, što je baš jedan čudan sekret od naravi!...“
„Fra-Jerica (1631, † 1652, †† 1710). Naodija se u Kotarima kadno serdari Janković i Nakić prognaše Turke... Mlogo je podnija u bigstvu, a još više od zlih i kovarnih ljudih, koji ga napastvovaše za niki veliki grih, za šta je i pedepsan bija. Za njegovo vrime umra je jedan mladi Jerković u manastiru kao dijak, a drugi Jerkovića ditić pobiga je iz manastira, te se samo treći zaredija... Pri svrsi bija je fra-Jerica ispovidnik biskupa i od njega puno ljubjen...“
„Fra-Bortul (1709, † 1729, †† 1776). Ovi slavni redovnik, kad je bila velika glad, priveja je mlogo familijah iz grčke vire u našu katoličku. Zato ga je đeneral našega reda zva u Rim i prikaza s(vetom) o(cu) papi Klimentu, i učinili su mu mlogo počasti, ali je u povratku, putujući iz Zadra na konju, pâ i ulomija nogu, od šta je dugo bolova... Kad je jopet bila glad (1756), on je zakupija žito i proda ga dobro puku, a za dobit kupija je, u gornjem kraju, manastiru vinograde, koji danaske vride priko 30.000 f.“
„Fra-Vićenco (1774, † 1793, †† 1835). Kad je princip propa, odija je s ostalom gospodom dalmatinskom k svitloj kruni bečkoj radi pokorenja dalmacije ćesaru, kako bihu poslate deputacije od sve Dalmacije. Bija je kod krune na ručku i razgovara se s njom... Kada Francezi zabraniše naš s(veti), red, on osta sam u manastiru za 8 godina a redovnici se razbižahu po župah... U to je vrime pritrpija mlogo od rišćanskih ajdukah, koji onda bisniše straovito. U jednome susritu rečeni ajduci odsikoše mu desno uvo i osta bez uva do smrati...“
U naše doba ima desetak kuća Jerkovića, ali se već od poodavna dijele na tri grane, koje se prezivlju: Brzokusi, Zubaci i Krkote.
Mogao bi ko, zbog tijeh nadimaka, pomisliti e su Jerkovići prezreni među svojim zemljacima, a to nije istina. Ne samo po župama sv. Frane, nego čak i u Zvrljevu, niko nikog ne zove pravijem prezimenom ni pravijem imenom, nego svako čeljade ima nadimak. Isti fratri, iako su, poslije boga, najviše štovani ne mogu izmaći tome narodnjem krštenju. To je, dakle, prosto običaj, njeki zao običaj ako ćete, ali ništa drugo. A da je kuća Jerkovića zaista u puku štovana kao sveta loza tome ima sila potvrda, a mi ćemo odabrati samo dvije-tri.
Prvo i prvo, ne samo u Zvrljevu, nego i po okolini, kad se što priča iz starine, obično se dodaje: „To je bilo u vrime fraMartina Brzokusa, ili fra-Bortula Zubaca, ili fra-Vice Krkote“ itd. — baš kao kad Bošnjak reče: „Za Kulina bana“, a Hercegovac: „U doba hercega Šćepana!...“
Drugo, Milušani, ljudi jako „privatljivi“ (kako se onamo kaže za lupeža) radije će „privatiti“ Jerkovićima odojče, negoli drugome kome ovcu jalovicu, e uvjereni da je meso od Jerkovića stoke mnogo slađe od mesa ičije druge stoke.
Još jedan primjer pak je dosta. Prije njekoliko godina sporječka se jedan Jerković sa njekijem susjedom. Jerković se našao prznica, te udari susjeda, a ovaj imao u ruci sjekiru, pa zamahne oštrijem put Jerkovića, ali se brzo predomisli i obrne ušice, pak ušicama zvizne Jerkovića po čelu i ubije ga. Pitan u sudu zašto to tako učini, ubica odgovori: „Nije mi, valaj, žâ šta sam ga ubija, ali ne bi nikad prižalija da sam mu krv prolija, jer je njiova krv teška i devetom kolinu...“
Jerkovića se soj razlikuje po mnogo čemu od ostalijeh doseljenijeh i starosiodskijeh bratstava. Brzokusi i Zubaci mahom su krakati, duga vrata, koštunjavi i kosmati. Krkote su, većijem dijelom, maloga rasta, jedri i golopuzasti. Svi Jerkovići imaju velike zube, i gotovo svaki je malo razvratastijeh usta, smeđe dlake i sijerijeh očiju. Svi su veoma ništi duhom (u jevanđelskom značenju), miruljubivi, slatkohrani, i vrlo malo „privatljivi“.
Samo se po sebi razumije da je među Jerkovićima najodabranija ona grana od koje je živi fratar. Fra-Vice (1774, † 1793, ††1835), onaj kojemu su „ajduci odsikli desno uvo i koji osta bez uva do smrti“, bio je Brzokus. A Brzokus bješe i fra-Brne (III), (1819, † 1838, †† ?). Ovaj pošljednji imao je tri brata: Jeru, Juru i Baru, ili kako se u Zvrljevu zvahu: Kušmelja, Čagalja i Šundu. Kušmelj — zato što bijaše veoma rutav, Čagalj — stoga što je bio suh kao kuka, a Šunda — zbog toga što je govorio kroz nos. Pošto je ovoga vijeka sveti čin bio u grani Brzokusa, a Kušmelj bio starješina u bratstvu, mi ćemo o njemu, i njegovoj porodici progovoriti napose, u ovoj drugoj glavi.
|