PRVI DIO
I
U jednome gradu Italije srećne,
Dužd dobri i stari nekad mirno vlada.
Svog naroda bješe otac čedoljubiv,
A drug mira, znanja i pravednog rada.
Ali jača sila ne htje slabih ruka,
A on sav dobroti predao se bio.
Ljubljaše ga narod alʼ ga se ne boja!
I surovi zakon drʼjemao je tiô
U presudi starca, kô u podne mrtvo
Što u sjenci tavnoj drʼjema zvijer stara,
Za laganim skokom i za smjelim lovom
Nemajući više ni volje ni žara.
I s tugom i bolom i sam sazna starac:
Unucima s djedom sve je veća muka;
Grud dojilje djeca da ispiše davno,
A sud pravde sjedi prekrštenih ruka.
II
I nije jedanput, raskajanjem smućen,
Poništen poredak, pravosuđe javno
Uskrsnuti htio. Alʼ kako?… Zlo, porok,
Što mučanjem suda osnaži se davno —
Da na jednom kazni!? To bi svima bilo
Nepravo i čudno… I Dužd dugo stari
Razmišljaše tužan, zaman gonećʼ brigu,
Što mir starih dana nespokojstvom kvari.
I rʼješi se najzad: da rukama drugim
Preda vlasti breme. Pa smjelo međʼ ljude
Nov gospodar zakon da uvede stalan
I da svima tada krut i oštar bude.
III
Tad Andželo neki bješe čovjek poznat
Sa snažnog iskustva i surove ćudi.
Venô je u poslu učenju i postu,
A s morala oštrog cjenjahu ga ljudi.
Sav stjesnivši sebe u zakonȃ međe,
Bješe mračnog čela, volje vječno jake…
I Dužd stari njega namjesnikom nazva,
Darujućʼ mu snage i milosti svake.
I davši mu svugdje bezgranična prava
Za svu brigu više ne htje ni da mari:
I bez zbogom ikom, incognito, samac,
Putovati pođe kô paladin stari.
IV
Ali tek što stupi Andželo na vladu,
Sve poteče drugim poretkom i tokom:
Pravosuđe silno iz sanka se prenu,
Da zlo svako ljudsko budnim prati okom.
I na sve pijace, umukle od straha,
Svakog petka kazne zagrmiše ljuto,
A preplašen narod začuo je s bolom
Gdje prozbori zakon što jʼ odavna ćutô.
V
No među tim starim zakonima mrtvim,
Ljut je jedan zakon upućivô vladu:
Preljubnika svakog da samrću kazni,
O čem niko nikad ne sluša u gradu.
Tek Andželo mračni, iz zakonȃ hrpe,
Na strah gradskih lola, otkrio ga bješe.
Ali svʼjet ga ipak ispunjavatʼ ne htje,
Nitʼ bez ljutog zbora pustiti ga htješe:
— Da haknemo pakost! Razmaženi narod
Običaje svoje smatra kao prava,
I slobodno koji nad zakonom strogim
Trče kao miši oko lʼjenog lava!…
VI
Ali žagor živi razvio se svuda —
Smijaše se mladež i roptahu ljudi,
Ne štedeći smʼjehom ni velmožu strogog;
No uzaman podsmʼjeh i uzaman trudi:
Pod sjekiru prvi s lude glava pade
Mlad Klavdije neki, patricije znani,
Raskalašni život što prekinutʼ ne htje,
Već navike svoje gonećʼ na tenani,
On Đuljetu neku, ljepoticu nježnu,
Strašnom grʼjehu nagna na strmene pute
U nadi da bludnim suvremenim stanjem
Opravda pred svjetom svoje grʼjehe ljute.
Ali ljubav strasna, bezgranična, tajna,
Ne mogoše vječno skrivatʼ se od ljudi:
I svjedoci, što ih zatekoše jednom,
Zovnuli su zakon da grješniku sudi.
VII
I nesretnik, čuvši glas rʼješenja strašnog,
Oborenog čela u tamnicu krete,
I slušajućʼ teško sažaljenje svijeh,
Tugovaše gorko. No putem ga srete
Mlad skitnica jedan — Lucijo se zvaše,
Lakrdijaš, lola, ali dobre duše.
– „Druže, reče Klavdijʼ, preklinjem te, idi
S glasovima ovim što se gradom čuše
Mojoj sestri mladoj u manastir sveti
I reci joj — samrt da joj brata čeka;
I reci da pođe za spasenje moje
Da umoli koga. Ili sama neka
Namjesniku ide… Moj Lucijo, u nje
Ima mnogo uma i iskustva sretna;
Bog joj dade rʼječma ubjedljivost, sladost!
Ali i bez rʼječi njena mladost cvjetna
Umekšaće srce okorelih ljudi!…”
— „Hoću, druže vrli!…” I lola se krete,
Hitajući žurno, da kucne na vrata
Obitelji svete.
VIII
Divna Izabela
S monahinjom starom sjedila je mlada —
Pobožno tog dana postrigla je kose
I o tome s njome zborila je sada.
Dok Lucijo naglo zazvoni i uđe…
Iz rešetke smjerne, u pobožne sate,
Pozdravi ga tiho sa naklonom mirnim
Poklonica mlada: — „Kog tražite brate?…”
— „O djevojko, (sudim po ružičnom licu,
Da djevojka jesi zbilja i u stvari),
Ne mogu li doći divnoj Izabeli
Dom osvećen ovaj koju skriva stari?
Njoj me posla amo njen nesretni bratac…”
— „Nesretni? A zašto?… Šta je s njime, zbori,
Ja sam sestra njemu!” — „Zbilja? vrlo rado!
Pozdravlja vas lʼjepo. A da vas ne mori.
Ljubopitstvo duže, neću da vam duljim
Vʼjest, s kojom sam došô. Pa slušajte veće:
Vaš je brat u apsu…” — „Zašto?…” — „Za to, dušo
Da sam mjesto njega, kamo lʼjepe sreće!…”
I tada se pusti u podrobni opis,
Što je sa nagote malo žestok bio,
Za nevino uho poklonice mlade;
Ali s pažnjom ona slušala je tiô,
Bez pritvornog gnjeva, čuđenja i stida.
Njena misȏ bješe kao eter čista, —
Praznom rʼječju, zlošću, svjet nepoznat njojzi,
Ne smuti joj dušu što čednošću blѝsta.
— „A sad, reče momče, da Andžela gordog
Umekšate molbom, ostalo je jošte!
I eto vam sada šta moljaše bratac
Svoju sestru punu čara i milošte…”
— „Bože, reče ona, u riječi moje
Kad bih mogla samo da položim nadu!”
— „O, satane sumnje, odgovara ovaj,
U srce bez straha uzdanju ne dadu!…
Alʼ idite preda nj, a po meni znajte,
Pred čovjekom samo moma klekla je li,
Zaplakala tiho, zamolila nježno,
Kȏ Bog što je jedan, daće sve što želi!…”
IX
Oprosti se ona od matere časne
I s Lucijom vjernim iziđe iz vrata…
Pa kleknuvši smjerno, svojom molbom blagom
Namjesnika gordog moljaše za brata.
— „O djevojko, surov glas Andžela reče,
Ne možeš ga spasti. Tvoj je bratac mio
Odživio život. I mora da umre!…”
I zaplakav gorko, pokloniv se tiȏ,
Izabela divna spremi se da pođe —
Alʼ Lucije dobri zadrža je sada.
— „Ne idite, šapnu, — molite ga opet,
I molbama tihim, punim tuge, jada,
Tražʼte milost njemu. Plačʼte! Suze, pjene,
I svu mudrost žensku upotrebʼte sade!
Ali vi ste hladni, kȏ na vrhu igle
Da vam rʼječi vade!…"
X
I ponovo ona,
Hvatajućʼ se plašta, uplakana, blʼjeda,
Usrdnijem zborom stidljivo moljaše
Strašnog izvršača zakona i reda.
— „Vjeruj meni, reče, niti carska kruna
Ni vladarsko žezlo, veličanja glasi,
Gospodare svjetske i velmože silne
Kao milosrđe ne može da krasi!
No moj bratac da je kȏ ti, silni, što si,
A ti da si Klavdij, — mogȏ bi u svemu
Da onako sgrʼješiš, — alʼ on ne bi bio
Tebi tako strašan, kȏ ti prema njemu!…”
XI
I ukorom njenim
Andželo se smuti. A pogled, pun mraka,
Sad zasja i sʼjevnu. — „Preklinjem te, idi!…”
Alʼ s usana njenih topla riječ, laka,
Tečaše sve dalje. — „O, smiluj se, reče,
I pomisli Onaj, što u strašnoj sili
Prašta duši našoj, da nas grješne sudi
Bez milosti svoje, — gdje bi tada bili?…
Razmisli, — pa ljubav prenuće ti srce
I milost sa usta prozboriće tvojiʼ,
Pa da spazim grješna novi čovjek tada
Da preda mnom stoji…
XII
On odvrati hladno:
— „Idi, tvoje molbe uzaman su redom!
Ne ja, zakon kazni. Nećeš spasti brata,
On umire sjutra u osvitku blʼjedom!…
Izabela: U osvitku, sjutra? Ne, o strašni, neće!
Još on nije spreman… O, pomisli prije:
Moj nesretni bratac umrijeti mora
Za grʼjeh, za kojʼ niko nikad kažnjen nije.
Andželo: Zakon nije dosad umirao nikad,
Spavao je samo i sada se trgȏ.
Izabela: O, milostiv budi!
Andželo: Ne!
Jer dopust grʼjeha to je prestup vlasti!
Kažnjavajućʼ jednog, tisuće ću spasti!…
Izabela: Ti izričeš prvi tu zapov'jest strašnu,
A moj brat da prvi njena žrtva bude!
Ne, milostiv budi! Ilʼ zar tvoja duša
Ne pogrʼješi nikad? Ispitaj je tude:
Da li misȏ koja sred dubine njene
Ne tinjaše nikad da se na zlo krene!?…
XIII
Duboka i silna njega prožma jeza.
I pođe. — „O, stani! kliče ona živo,
— Vrati se i počuj. Velikijem darom
Obdariću tebe… Nek ti nije krivo,
Jer on nije sjajan, no časan je, dobar,
Moćan da te spoji s vječnim nebom gore:
Molitve ću svoje da prinosim za te
U ponoći gluhoj, u svitanje zore…
Molitvama sreće, ljubavi i mira,
Pred sudištem strašnim kuda svi idemo!
Molitvama davno umrlih za zemlju
A živih za nebo!…” Smućeno i nʼjemo,
Naznači joj samo: „sjutra, do viđenja!”
Pošavʼ mutnom duhu da tražim smirenja.
DRUGI DIO
I
Andželo vazdan sumoran i ćutljiv,
Sjedio je samac. A po duši širom
Samo jedno misȏ! Svu noć sanak nježni
Umorene veđe ne dotače mirom.
— No šta ovo znači?… premišljaše sjetno,
Ljubim li je zbilja, kad mi srce žudi
Da je čujem opet i zasladim pogled
Nezinom milotom; kada vječno bludi
Za njom duša moja?… Za krasotom silnom
U sablazan do sad nikada ne krenuʼ
Alʼ devojkom čednom ponižen sam sada
A pred sobom vidim samo sliku njenu…
Zaljubljeni čovjek uvʼjek mi je bio
I čudan i smješan. Znadoh slʼjepo tada
Da njegovom samo bezumlju se divim!
A gle mene sada…
II
Htjede da se moli.
Rasijane rʼječi digoše se gore —
No govorećʼ s nebom i voljom i mišlju
On hitaše njojzi. I kad tuge more
Preli mu se dušom, on besvjesno, tiho,
Spominjaše Boga. A sve jače, jače,
Grʼjeh u srcu kiplja. No duševna borba
Nekom tajnom silom krʼjepiti ga zače.
Vladanje i snaga u tom mutnom času
Nesnosna mu posta kao stara knjiga
Pročitana davno. Tugujući gorko
Od svog dostojanstva ko od teškog iga
Spasti se je htio; a ozbiljnost svoju
Besmisleno kojoj divljahu se ljudi
Ne cjenjaše više, sravnjućʼ je s perom,
Što gonjeno vjetrom po vazduhu bludi.
— — — — — — — — — — — —
I sutradan tude mlada Izabela
Sa Andželom gordim opet se je srela.
III
Andželo: Šta ćeš
Izabela: Volju tvoju došla sam da čujem
Andželo: (Oh kad bi je znala!…) Ne treba da živi
Tvoj nesretni bratac!… A mogô bi…
Izabela: Zar nema proštenja za ono što skrivi?
Andželo: Prostitʼ? A šta ima teže izmeđʼ ljudi
Od gnusnoga grʼjeha. Zlo je lakše svako
Izabela: Da tako se gore na nebesi sudi
Ali gdje na zemlji?
Andželo: Zar ti misliš tako?
A reci mi šta bi odabrala sada
Kada bi na izbor pružili ti dvoje
Pustitʼ ga… Ilʼ spasti — žrtvujući sebe
I grijehu tʼjelo predavajućʼ svoje?…
Izabela: Izgubiti tʼjelo gotova sam prije
Nego svoju dušu.
Andželo: Sad o duši nije
Tumačenje ovdje. Opet ću ti kazʼti:
Brat ti je na kaznu osuđen. Zar nije
Milosrđe pravo i grʼjehom ga spasti?
Izabela: Da, spremna sam uvijek da pred Bogom vječnim
Odgovaram dušom. Alʼ u svemu tome
Vjeruj, nema grʼjeha. Tu je samo milost.
A tu grʼjeha nije… Milost bratu mome!…
Andželo: Hoćeš li ga spasti kada milost moja
Sa grʼjehom na jednoj odmjeri se mjeri?
Izabela: Spasenje mog brata, moj neka je grijeh!
Ako li je grijeh, dane i večeri
Moliću se tada.
Andželo: Ne, poslušaj mene.
Ja vidim iz ove domislice česte,
Da ilʼ me ne pojmiš, ilʼ ne ćeš da pojmiš.
Evo znaj: tvoj bratac osuđen je.
Izabela: Jeste.
Andželo: I smrt mu je strašnu odlučio zakon.
Izabela: Jest, sasvim je tako.
Andželo: Ali da je zbriše
Tek je jedan način… (Rad bih na stvar preći
A ja samo pitam i baš ništa više!…)
No da počnem: onaj, što bi mogô samo,
(I miljenik reda, ozbiljan po činu,
Zakone tumačećʼ, prestupnom i žarkom
Željom gonjen tebi, svu oštrinu njinu
I užasnu smisȏ umekšatʼ bi htio!)
I morao zbilja spasti brata, ti si,
Alʼ propašću svojom!… Šta mi veliš na to?
Za spas njegov kanda ti odlučna nisi!?
Izabela: Za spas njegov, vjeruj, trag krvavi biča
Ponʼjela bih mirno, legla u grob sveti
Alʼ oskvrnitʼ sebe…
Andželo: Znaj, on će umrʼjeti!
Izabela: O pa neka, šta je
Put će ljepši za se tim najzad da nađe.
Alʼ beščašću sestre dušu spasti neće!
I kad bi za navʼjek izgubitʼ me morô
Radije će jednom i u smrt da kreće.
Andželo: Zašto onda reče nečovječan da je
Glas zakona bio? Žestoko si znala
Nas okrivitʼ svijeh. Da lʼ to bješe davno?
Ne, maločas zakon tiranom si zvala
I grʼjeh brata svoga poštovala skoro.
Izabela: O, prosti mi, prosti! Bez volje sam svake
Griješila tada. Znaj, i protiv sebe,
Spasavajućʼ milog i grjehove jake
Pravdati umʼjemo. Mi smo tako slabi!
Andželo: Priznanje me tvoje obodrilo zbilja.
Jest, žensko je slabo, uvjeren sam u to
Zato nek se počne kud sʼ odavna cilja:
Ja ti zborim evo — budi žena bolje
Negʼ da budeš ništa. I predaj se tada
Volji i sudbini.
Izabela: Ja te ne razumʼjem.
Andželo: Ja te ljubim!… Znaš li, razumješ li sada?
Izabela: O, znaš li šta reče? Moj nesretni bratac
Ljubljaše Đuljetu i sad mora mrʼjeti…!
Andželo: Ljubi mene, dušo, i živ on će biti!…
Izabela: Ah, znam kušatʼ druge htio si početi!?
Andželo: Ne, ja ti se kunem! Odstupiti neću
Od zadane rʼječi. Čašću ti se kunem!
Izabela: Dosta! Dosta časti! I djelo je časno!
O varljivče crni od Sotone viši!
Idem svud da kliknem podle tvoje želje,
Ilʼ Klavduju s mjesta slobodu potpiši!…
Andželo: Ali ko će u te da vjeruje rʼječi!
Sa strogosti svoje čuven sam sred ljudi.
Dostojanstvo moje, moj život i prošlost
Predstaviće svʼjetu tvoj prigovor hudi
Ko klevetu samo iznad glave brata.
No sad puštam strasti nekʼ caruju mnome,
A ti mani ludost: vapaje i suze
I strašljivu rumen u molenju tome!
Od smrti i mȗka tim ne spase brata;
Pokornošću samo mogla bi ga spasti.
S odgovorom sutra čekaću te ovdje…
No nekʼ znadeš i to — stoji ti u vlasti:
Andželo: Ne, ja ti se kunem! Odstupiti neću
Od zadane rʼječi. Čašću ti se kunem!
Izabela: Dosta! Dosta časti! I djelo je časno!
O varljivče crni od Sotone viši!
Idem svud da kliknem podle tvoje želje,
Ilʼ Klavduju s mjesta slobodu potpiši!…
Andželo: Ali ko će u te da vjeruje rʼječi!
Sa strogosti svoje čuven sam sred ljudi.
Dostojanstvo moje, moj život i prošlost
Predstaviće svʼjetu tvoj prigovor hudi
Ko klevetu samo iznad glave brata.
No sad puštam strasti nekʼ caruju mnome,
A ti mani ludost: vapaje i suze
I strašljivu rumen u molenju tome!
Od smrti i mȗka tim ne spase brata;
Pokornošću samo mogla bi ga spasti.
S odgovorom sutra čekaću te ovdje…
No nek znadeš i to stoji ti u vlasti:
Govori što hoćeš! — Jer laž moja samo,
Od istine tvoje biće jača tamo.
IV
To reče i ode. A djevojče čedno
U užasu osta. Pa u nebo diže
Punan molbe pogled i desnicu čistu.
I od mrskih dvora u tamnicu stiže
I s bratom se srete.
V
U dubokoj sjeti
Prežaliti hotećʼ svjetsku radost taštu,
Spremajuć' se za smrt, no s nadom u život,
On n'jemo sjeđaše; s njim na grdnom plaštu
Pod crnom kukuljom, s raspećem u ruci,
Godinama pognut monah besjeđaše.
Patniku je mladom starac dokaziv'o
Da je jedno isto — smrt i biće naše:
„Ovdje je što i tu, tek je duh bez smrti,
A svijet pod lunom ni groša ne vrʼjedi!”
A on, mislećʼ slatko na Đuljetu milu,
Slagao se u svem što starac besjedi.
Monahinja uđe: „Mir vam!” On se trže,
I pogleda sestru pun ushita vrela. —
— Oče, dobrom starcu Izabela reče
Na samo bih s bratom prozboriti htjela…
I monah iziđe.
Klavdije: Šta je, mila sestro?
Šta kažeš?
Izabela: o brate, stiže časak zao!
Klavdije: Dakle nema spasa?
Izabela: Ne, za glavu dušu negʼ ako bi dao!
Klavdije: Dakle ima sredstvo?
Izabela: Da, imade jedno —
Mogô bi da živiš. On se kanda blaži.
Milosrđe zlobno u njemu je: ono
Za tvoj život sada vječne muke traži.
Klavdije: Šta, tamnica vječna?
Izabela: Tamnica — bez gvožđa,
Bez ograda tvrdih.
Klavdije: Izjasni se! Kaži…
Izabela: Moj iskreni druže, moj milosni brate,
Ja se bojim… Alʼ čuj: Brate, jesu lʼ draži
Nekoliko ljeta suvišnih i pustih
Od vazdašnje časti? Bojiš li se mreti?
Ah, ta šta je samrt. Mig. Trpi lʼ se mnogo?
I crv zgnječen trpi u taj časak kleti
Što trpi velikan.
Klavdije: Zar kukavac da sam
Sestro, u smrt krenutʼ imam dosta moći
A srešću se tamo sa mogilnom noći
Ko s djevojkom milom.
Izabela: Evo brate šta je
Ja iz groba čujem očev glas. Zacjelo,
Ti umrʼjeti moraš. Besporočno umri!
Neću da ti tajim, alʼ poslušaj smjelo:
Taj sudija grozni i licemjer pravi
Što pogledom rađa strah u duši mnogiʼ,
Sam je demon; srce, ko duboki pakȏ,
Puno mu je mržnje
Klavdije: Zar namjesnik strogi?
Izabela: Ad obuče njega u oklope svoje.
O, taj niski čovjek!… Da sam ondje mlada,
Bestidne mu želje utoliti htjela,
Živ, spašen bi i ti mogô biti tada.
Klavdije: Ne, potrebno nije.
Izabela: Na sastanak gnusni
Rekô je još noćas da mu moram stići
Ilʼ ćeš umrʼjet sjutra.
Klavdije: Sestro, nemoj ići!
Izabela: Brate mili!
Bog zna: mojim grobom kad bih mogla spasti
Život svoga brata, ni koliko iglu,
Svoju mladost tada ja cjenila ne bi.
Klavdije: Hvala, druže mio.
Izabela: Moj Klavdije, sutra budi gotov mrʼjeti.
Klavdije: Da!… No zar zbilja strasti u njemʼ tako kipe?
I za trenut jedan
Da pogubi sebe, zar bi mogô htjeti?
Ne, ne mogu mislitʼ! On je čovjek uman.
Ah, Izabela!
Izabela: Šta, šta kažeš?
Klavdije: Smrt je tako strašna!
Izabela: No i stid je strašan.
Klavdije: Jest, tako je… Umrʼjetʼ, ićʼ neznajućʼ kuda,
I biti u grobu u hladnoj tjesnoći…
Znaj, divan je svijet i život je mio,
A tu: mrtvog srca u mogilu poći
Strmoglav se bacitʼ u kipljivu smolu,
Ilʼ u ledu smrznut, ili s vjetrom naglim
Pustarom se viti beskonačnim krajem.
Izabela: O, Bože!
Klavdije: Druže moj! Sestro! O, daj mi da živim.
A bude li grijeh život bratu spasti
Oprostiće nebo.
Izabela: Šta, zar zboritʼ smiješ!
O, strašljivče slabi! Smrću moje časti
Zar da život čekaš!?… O krvniče, nikad
Ne mogu da mislim svʼjet i život da je
Moj ti otac dao!… Oprosti mi, Bože,
Kolʼjevku otaca oskvrnula jʼ mati
Kad ponese tebe. Umri! Sad ni rječcom
Trzala te ne bi od te kazne ledne!…
Za smrt tvoju imam molitava tisućʼ
Ali za tvoj život — ja nemam ni jedne!
Klavdije: Stani, sestro, stani!
O, prosti mi, prosti!…
VI
I mlađani sužanj
Uzdrhtalom rukom za rizu se hvata.
Ona silom stade, smiri se i prosti,
I poče da tješi nevoljnika brata.
TREĆI DIO
I
Monah je međutim stajô iza vrata,
Slušajućʼ ih pomno. Alʼ je vrʼjeme nužde
Da vam reknem jednom: da taj monah stari
Niko drugi ne bi nego stari Dužde.
Dok mišljaše narod da po tuđem svʼjetu
Kô pusta kometa neprestano bludi,
On pažljivo sve je ispitivô, gledô,
Krijući se vješto u gomile ljudi.
Trgove je gledô, bolnice, teatre,
Manastire tihe i razvratne dome,
Kô da, volećʼ priče, Harun Al-Rašidu
Podražavatʼ htjede u motrenju tome.
No, djevojče čuvši, bješe vrlo dirnut.
Alʼ, sem ljute kazne, još se nečeg sjeti!
Pa joj priđe tiho i u mračnom uglu
Reče: „Sve sam čuo. Tvoj si poziv sveti
Ispunila časno, — a to vrʼjedi hvale!
Alʼ savjete moje sad poslušaj, ćeri. —
Sve će bolje biti, no ne kloni samo,
Tek pokorna budi i tvrda u vjeri!…”
I kaza joj želje, prizivajućʼ tade
Blagoslov na dušu poklonice mlade.
II
Druzi! Vjerujete-lʼ: ono čelo mračno,
Zle, sumorne duše ogledalo vjerno,
Osvojitʼ je moglo jednu nježnu ženu,
Jedno srce čisto, anđeosko, smjerno!?
Čudno? Alʼ je tako. Taj Andželo mutni
Čovjek punan zlobe, grʼješnik, čije ime
Bješe strah i trepet, bješe ljubljen žarko
Jednom dušom blagom — alʼ prezrenom njime.
Bješe davno ženjen. No zla riječ svʼjetska
Mlađanu mu ženu poštedila nije…
Patila je tiho, dok je jednog dana
Ne odagna sramno. — Sred samoće tije
U predgrađu jednom živila je od tad
Prezrena i tužna u suzama, jadu.
I na nju se sjeti Dužd u mračnoj kuli,
I njoj posla tada poklonicu mladu.
III
Marjana, kraj okna za predivom sjedećʼ,
Plakala je tiho. Ali jednog trena,
Nenadno, kô anđô, javi se na vratma
Dobra Izabela, poznanica njena,
Mnogo puta što je tješaše u tuzi.
I misli monaha tog joj časa reče:
U Andžela dvore Marjani je bilo
Otići tog dana, dok se spusti veče.
I u mračnom vrtu sa njime se sresti,
Pustitʼ mu se slʼjepo; no zagrljaj kleti
Kad i zadnji mine, na rastanku da mu
Tek toliko šapne: „sad se brata sjeti!…”
Sa osmjehom tihim u plakanju svome
Sve Marjana prista, rastajućʼ se s njome.
IV
Svu noć stari Dužde rʼješenje je čekô,
Sa Klavdijem sjedećʼ i tješećʼ ga tako.
I u osvit opet Izabela stiže.
Sve je dobro bilo. Marjana je lako
Obmanula muža. — Tad od starog Dužda
Tamničaru stiže glas, u osvit zore,
Da zločinca sužnja kazni ljutom smrću
A njegovu glavu donese u dvore.
V
To zamišljaj novi bješe starog Dužda.
Kada njegov glasnik pred tamnice pade,
Tamničaru pruži duždev pečat, prsten,
I s njime mu pismo velmožino dade.
Dužde traži glavu razbojnika jednog
Što te noći umre, da se skine sada
I Andželu pošlje kô Klavdije glava…
A on sam se diže i opremi tada
Da grʼjeh kazni ljuto i država cʼjela
Da grʼješnika pozna i gnusna mu djela.
VI
Tek što minu govor o Klavdiju sužnju,
Burno se po gradu nova vijest krete,
Svud se sazna: Dužde da hodi po gradu
I svak je tumarô da se s njime srete.
A pun mračnih slutnja Andželo je bio.
No Dužd se je ljupko svakom osmjehivô
Zdraveći ih blago; a s Andželom gordim
Hodećʼ ispod ruke i zboreći živo.
Alʼ najednom pred njim mlada moma neka
Sa očajnim bolom na koljena kleče:
— „O, čednosti štite, milosti oltare,
O, smiluj se, smiluj!…” Tužnim glasom reče.
Andželo se smuti. I pogledom divljim
Gledećʼ Izabelu, zadrhta, preblʼjedi…
Alʼ se naglo pribra i pobjedi sebe
„Ona jʼ luda… reče — brat joj je u bjedi…
Osuđen je na smrt… I kad za to začu
Pamet joj pomrča…!” Alʼ se starac trže:
— „O, ne varaj!… kliknu, ja sve znadem lʼjepo!…
Andželo i djevo, sad pred zakon brže!…”
VII
Kraj trona, u dvorcu, bješe Marijana
I Klavdije jadni. A Andželo tude
Vidjevši ih, čelo on obori tužan
I poznade s bolom šta će sve da bude.
Viđe ljutu pravdu gdje iz mraka niče,
I ču poklič Dužda: „Sad, Andželo, zbori
Čega si dostojan?…” A on s tvrdim bolom
Reče: „Neka zakon mjesto mene zbori!
Ali jedno molim: recite što prije
Da me u smrt vode!…” A Dužd ruku diže:
— „Nek mre sudac — torgaš i sablaznik sramni!…”
No Marjana s vriskom sada kroči bliže
— „Milost, milost! reče. Ti mi njega dade
Pa ga tužnom srcu ne otimaj tako…!”
Alʼ odvrati Dužde: „Budi mirna, ženo,
Ja za dobro tvoje brinuću se svako.
I nagrada ti ćeš biti mužu boljem!”
— „O, ne zbori o tom!… Nego milost njemu!
Ruka što me evo s njim spojila opet,
Nekʼ ne bude kriva mome jadu svemu…
Izabelo, sejo, plemeniti druže,
Klekni i ti ovdje i za njega moli;
I pred Moćnim sade digni ruke čiste
Za spasenje bjednog, sa mnom suze proliʼ!…”
Divna Izabela, kô anđeo, puna
Milosti za jadnog, na koljena pade:
„O, smiluj se, Moćni, reče, radi mene,
Ne ubijaj njega, nitʼ osuđuj sade!
Jer (koliko znadem i ja kako mislim,)
U čistoti svojoj živio je dosti,
Sve dok na me grʼješni ne ustremi pogled:
O, praštaj mu, praštaj!…” I Dužde mu prosti!…
