Aida

Aida (1900)
Pisac: Jovan Dučić

          I.
Ne bih isko nikad tebe
O hanuma, cv’jete mio,
Samo kad bih za navijek
Rob poslušni tebi bio!

Vjerna kô sjen, da te pratim
Moja burna mladost vrela,
Dokle spavaš kao labud,
Dok se krećeš kô gazela.

Danju, dokle sunce zlati
Tvoje kule i kubeta
Noću, kad kroz bagče gusto
Jasmin miri, ljiljan cvjeta.

Al’ handžarom svojim ljutim
Da prolijem r’jeku krvi
Ko ti najpre ljubav rekne
I poljubi tebe prvi.

          II.
Obuklo je nebo
     Od plamena rizu,
Grad se sav crveni…
     Veče. Mrak je blizu.

Kad sjetno odjekne
     Glas na minaretu,
Molitvu će tiho
     Da prošapće svetu.

Šapće: ja sam grješna,
     Teški su mi boli: —
Drugoj oteh onog
     Kog mi srce voli!

Moja draga čeka
     Jošte koji časak
I već grud joj drhće
     I srce i glasak:

U oku joj suza,
     U grudima bura,
U srcu kajanje: —
     Što ljubi Đaura!

I drhće pred nebom;
     I pošlje vjenčanja
Što za drugim gine
     Što o drugom sanja!

Ali zvjezde šapću,
     Svaki cvjetić trubi:
— „Nema nebo kazne
     Za onog što ljubi!” —

          III.
     Stani s poljupcima! Čuj, kroz lisje meko
Ko da se provlači i prikrada neko.
     Hajde da te brže u sjen gustu skrijem,
Ja odavna slutim i žalosno snijem.
     Mirno, kȏ grlica, legni u šipražje,
Znaj, moj nož je brži nego oko vražje…
     Al’ ne! To je ponoć što sanjiva luta,
Prošla je vrh stazȃ i samotnih puta.
     I u granju lisnom, punom krupne rose,
Zapela odijelo i dugačke kose.
     Gle, vrh trnja eno magla polub’jela —
To joj osta komad rastrganog vela.
Ženeva.

Izvor

Zora, 1. oktobar 1900. Godina peta. Broj deseti, str. 325.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Dučić, umro 1943, pre 83 godine.